Bošnjaci po etničkoj pripadnosti su ljudi u ovoj zemlji (ili inostranstvu) koji su izučavajući historiju Bosne i pitajući se o svom porijeklu došli do zaključka da pripadaju tom narodu. Takvi Bošnjaci vole Kulina, Tvrtka, Vlatka, Katarinu, bosansku azbuku, ljiljane, stećke, Bosanski jezik stavljaju iznad svih ostalih i sve okupatore tretiraju na isti način. Bošnjaci po etničkoj pripadnosti se svrstavaju u bošnjački kolektiv na osnovu porijekla, kulture, jezika i imena. Ti Bošnjaci mogu da budu bilo koje vjere jer vjera nije narodnost. Bosne je bilo prije svake od današnjih religija na njenom tlu a ako je bilo Bosne, onda je bilo i ljudi koji su željeli da bude Bosne.

Bošnjaci po teritorijalnoj pripadnosti su ljudi u ovoj zemlji (ili inostranstvu) kojima su hodže rekle da su Bošnjaci jer nose orijentalna imena i jednom godišnje (ili rijeđe) idu u džamiju. Takvi Bošnjaci zapravo mrze svoje porijeklo i državu Bosnu. Da to nije slučaj, oni ne bi podržavali Mehmeda Fatiha koji je uništio bosansku državnost i čizmom gazio kraljeve ljiljane na zemlji, ne bi doživjeli orgazam svaki put kada na internetu pročitaju da je neki bradati ratnik na kamili zaklao nekog “nevjernika” u pustinji. Da je stvar drugačija, oni ne bi forsirali arapsku nošnju u Bosni, ne bi stavljali arapski i turski jezik iznad BOSANSKOG, najljepšeg jezika na svijetu! Osobe koje pod odrednicom “naš čovjek” posmatraju Turke, Arape, Indonežane ili Somalijce nisu Bošnjaci jer Bošnjak je stvar porijekla a oni su Bošnjaci samo po teritoriji koju su nekad naseljavali Bošnjani. Oni su na prvom mjestu muslimani a među takvima nema razlike, mogu biti iz Bosne, Njemačke, Perua ili Arabije. Bošnjak samo Bosnu ima. Dakle, Bošnjaci ove vrste su samo to prema tome što im je neko rekao da je to odrednica za Muslimane iz Bosne, kod njih je ova zemlja samo moguća kao provincija nekog halifata (kao što je to bio slučaj sa Bosnom pod Osmanlijama). Tu nema poštovanja za vladare naše krvi, za naše običaje, za našu pravu narodnost.

Da podvučemo, postoje Bošnjaci koji tu svoju pripadnost gledaju na pravi način ali također postoje i Bošnjaci kojima je to naziv za muslimane (bilo kakvog porijekla ili jezika) u Bosni. Uzor prvih je kralj Tvrtko, uzor drugih Mehmed Fatih. Jedan je stvarao moćnu bosansku državu, drugi ju je rušio. Jedan se borio za njenu nezavisnot a drugi je od nje napravio provinciju islamske imperije. Jedan je govorio našim jezikom a drugi tuđinskim. Jedan je bio naše krvi a drugi tuđe. Jedan se kitio ljiljanima a drugi nam na tvrđave postavio simbole iz Azije.

Postoje i Bošnjaci koji uzimaju malo od jedne a malo od druge strane. Oni su predmet ismijavanja svakog obrazovanog čovjeka. Ne može se biti i Bošnjak i turčin u isto vrijeme.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Svima je već jasno da je svaka negativna pojava u našem društvu uzrokovana nepostojanjem nacionalne svijesti. Nacija sa izgrađenim identitetom uvijek ima dobar zaštitni mehanizam protiv štetnih utjecaja kojih nikada ne manjka i koji kao rak nagrizaju nacionalno tkivo. Nacija, kao i pojedinac, je u stalnoj borbi sa unutrašnjim i vanjskim problematičnim elementima a svaka bitka u vječnoj borbi za opstanak lično pogađa svakog pojedinca koji sačinjava naciju. Da bi kolektiv opstao on mora imati želju za opstankom, a ako želi da opstane mora znati zašto. Ko ne želi opstati sigurno i neće jer je život nemilosrdan i prvo uništava bezvoljne, to jest slabe, dok voljni, to jest jači, prežive jer to je uistinu jedno od temeljnih pravila prirode. Želja za opstankom dolazi iz samosvijesti stoga možemo zaključiti daje osoba ili kolektiv koji nije svijestan sebe na početku osuđen na propast.

Mi Bošnjaci smo sad pred propašću jer ne znamo ili odbijamo shvatiti ko smo i šta smo. To je naša boljka, naša Ahilova peta, naša omča oko vrata, naše poigravanje sa sudbinom. Niko našu situaciju nije opisao bolje nego Meša Selimović ( i sam sumnjivih namjera ali to nije bitno za ovaj tekst):

„Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se historija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.“

Upravo tako, spremni smo živote položiti idući ispod tuđih zastava dok pri spomenu naše zemlje uvijek je potreban neki pridjev kao motivacija. Kod nas Bosna nikada nije prihvaćena samo kao Bosna već ona mora biti turska, islamska, srpska, hrvatska ili kršćanska. Vrijeme je da se to promijeni, jer narod koji sam sebe stavlja u podanički status će uvijek biti takav, a onda i nestati jer nacija kao uska kolektivna veza ne može postojati ako nije na prvom mjestu i nezavisna od ostalih subjekata.

Meša također ima pravo kad kaže da imamo nejasan osjećaj stida zbog krivice i otpadništva i da smo jučer bili ono što danas želimo da zaboravimo, a svako ko tvrdi drugačije laže prvo sam sebe pa i sve ostale. Mi danas i jesmo otpadnici ali ne od nekog od susjednih plemena ili carstava kako to žele neprijatelji prikazati, već otpadnici od sebe i od svojih korjena. Bošnjak sebi ne smije dozvoliti da rezervaciju Bosne za strance prikazuje kao odbranu zemlje niti smije Bosnu podređivati svojim ličnim ideološkim ili vjerskim osjećajima. Bošnjak koji slavi Otomansku imperiju nije ništa bolji od zavedenih kršćanskih Bošnjaka koji Bosnu pripajaju susjednim velikodržavnim tvorevinama. Bosna je naša jedina domovina, majka koja nas je rodila. Zar ona zaslužuje da usamljena jeca dok njeni sinovi slave one koji su je učinili usamljenom? Mi mislimo da ne ali nažalost naša zemlja je puna izdajnika koji opijeni imaginarnim veličinama bijelog svijeta zatiru vlastito ime i zakivaju posljednje klinove na grob Bosne.

Pošto je nakon burnih dešavanja krajem 19. i u cijelom 20. vijeku bošnjačko ime spalo u 90% slučajeva na muslimansku populaciju onda se da i pretpostaviti da će ova populacija nastojati da se historijska nepravda ispravi i da se situacija poboljša u svakom mogućem smislu uključujući i pravedno vraćanje bosanskog poretka na svaki pedalj ove zemlje i vraćanje bosanskog imena na sve domicilne stanovnike ove zemlje.
Da bi taj itekako težak proces otpočeo bitno je samo postaviti stvari na pravi način – staviti religijske podjele ispod nacionalne pripadnosti odnosnoshvatiti da je Bosna kao umiruća kategorija prioritet za definisanje i odbranu. Međutim kod Bošnjaka je uzeo maha obrnut proces :
nacionalni identitet je ostao nerazvijen, a sve to kako bi što bolje služio vjerskim ciljevima. Očigledno je da se u Bosni to uradilo smišljeno i organizovano od strane plaćenika iz političkog i vjerskog vrha koji i dalje Bosnu posmatraju kao nečiju provinciju, a Bošnjake drže bez trunke nacionalnog odnosno narodnog osjećaja i ponosa. Nakaradne kombinacije tuđinskih identiteta i vjerski prilagođena historija su oružja u rukama prodanih duša, a sve u svrhu odavno zacrtanog cilja tj. cementiranja podaničkog statusa Bošnjaka koje oni i ne priznaju ako se ovi ne bore za njihove šefove sa pješčanih proplanaka.

Vidi se to po mnogo stvari a možda i najviše po primjeru poglavara IZ BiH Mustafe Cerića koji drsko izjavi da je „Turska naša majka!“. U izdajničkom zanosu on također izjavi: „I mi jesmo Turci, po našem historijskom sjećanju, historijskom određenju, identitetu islama koji su nam Turci donijeli. Ali mi smo i Bošnjaci.“

Hvala efendija što negiraš vlastitu zemlju i narod, hvala što podupireš sve ono što nam na leđa tovare susjedi i hvala ti , na kraju, što si pokazao koji je pravi problem u Bošnjaka. Nisu nama prijetnja sablje koje sijevaju sa zapada i istoka već kukolj u našim redovima. Da smo mi svoji ne bi nas slomila ni sva sila ovog svijeta. Reis izgleda nikada nije čuo za bošnjačkog heroja Husein-kapetana kojegaTurci uništiše gušeći slobodu Bosne niti za njegove riječi: „Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!“.Da je čuo možda ne bi počinio mentalni zločin protiv svog roda govoreći da nam je majka bilo koja zemlja osim Bosne i da smo mi „i Bošnjaci“.

Mi smo Bošnjaci i samo Bošnjaci – ništa manje, ništa više, svoji na svom,ponosni i prkosni, odlučni da se suprostavimo izrodima i vratimo slavu našoj uspavanoj Bosni. Jednom zauvijek cemo zbaciti ljagu koju na naše ime bacaju izdajničke nemani.

Činom izdaje se može posmatrati i entuzijazam i klicanje bošnjačkih „uglednika“ kada je turski ministar vanjskih poslova Davutoglu pri posjeti Sarajevu izjavio kako je cilj Turske novi otomanski Balkan. Nije stao na tome već je i nastavio sa uvredama na račun svakog ponosnog Bošnjaka govoreći da su dešavanja u BiH turska odgovornosti da su otomanska stoljeća Balkana „uspješna priča“. Uspješna priča kako za koga…za nas Bošnjake sigurno nisu uspješna priča jer logika nalaže da period kada si služio tuđim interesima 400 godina se sigurno ne može nazvati uspješnim. Svaki Bosni odan Bošnjak sa gnušanjem gleda na ove pokušaje ponovnog porobljavanja vlastitog naroda kao i na „domaće“ Turke kojima je stotina novčića iz Ankare dovoljna da pljuju na sve ono za šta su se naši pradjedovi borili. Na ovom primjeru se jasno vidi koliko Bošnjacima nedostaje nacija i sve ono što uz nju ide jer grupi sa izgrađenim nacionalnim identitetom na um ne bi palo da nakon 400 godina služenja želi ponovo služiti umjesto da gospodari sama sobom.

Jasno je da Bosna u borbi za opstanak mora prvo pobjediti ono što je postala odnosno da Bošnjaci ukoliko žele da sačuvaju svoju domovinu prvo moraju pobjediti svoj podanički mentalitet i shvatiti da je jedino što imamo ovaj komad europske zemlje od Save do Jadrana i od Drine do krajine. Kada to utuvimo u naše glave jednom pa zauvijek naučit ćemo da sve stvari i dešavanja oko nas moramo isključivo gledati kroz bosansku prizmu, a ne kroz vjeru. Sa stajališta Islama odnosno običnog bosanskog muslimana kojemu je vjera jedini identitet i koji je bez trunka nacionalne svijesti obnova otomanske imperije nije ništa negativno niti strano ali sa stajališta nacionalno svjesnih Bošnjaka, kojoj god vjeri pripadali, obnova bilo kakve strane vlade nad Bosnom je nešto najgore što se može dogoditi. Svako od nas će morati odlučiti šta mu je preče i šta će morati radikalno slijediti: Bosansku ideju koja zapovijeda da je svaki Bošnjak brat i Bosna najveća svetinja ili vjersku ( uglavnom islamsku) ideju koja zapovijeda da je brat samo pripadnik te određene religije i da su nacionalne granice samo nepotrebne barijere. Ovdje je namjerno upotrebljena riječ „radikalno“ jer pripadnik nacije može istovremeno slijediti i nacionalnu i vjersku ideju ali jedna uvijek mora biti na prvom mjestu.

Mi smo odabrali nacionalnu bosansku ideju jer je Bošnjak bliži bratu Bošnjaku kojoj god vjeri pripadali nego bilo kome drugome na ovome svijetu. Konstruisanje bratstva na osnovu vjere je nakaradno i nezamislivo jer bratstvo je familijarna oznaka. Braća su samo pripadnici uže skupine- nacije omeđene zajedničkim rodom. Ne kaže se bez razloga „ Krv nije voda“. Konstantno moramo raditi na pomirenju bošnjačke braće i spriječiti nove bratoubilačke sukobe umjesto da dovodimo strance u našu zemlju koji radi vlastitih interesa dodatno uništavaju ono što mi u suštini jesmo. Tako ćemo sljedeći put kada nam neko usred našeg glavnog grada poruči da je Turska naša domovina znati mu pokazati put da se vrati tamo odakle je došao i da ne zagađuje bosanski prostor takvim prljavim idejama.

Interesantno je kako se u Bosni razvio poseban način razmišljanja o historiji. Mi vlastitu prošlost ne doživljamo kroz naša dostignuća već kroz strane vlade nad nama. To je paradoks bosanskog uma i nešto što će nam presuditi ako čitav problem ne isječemo zajedno sa korijenom.

Svima je već jasno da su današnja tri naroda u Bosni konstrukti zasnovani na vjeri, a ne na etnicitetu i da su nastali diobom većeg Bosanskog bića. Današnji bosanski Hrvati, Bošnjaci i dijelom bosanski Srbi su pripadnici jednog te istog Bošnjačkog naroda, a podjeljeni prihvatanjem tuđinskih identiteta na osnovu vjere. U ovom tekstu je riječ o Turcima i Arapima pa stoga je potrebno opširnije objasniti problem odnosa Bošnjaka naspram tih grupacija jer se u današnje vrijeme Bošnjacima nazivaju mahom pripadnici islamske vjere. Odmah je bitno naglasiti da je Bošnjaštvo vraćeno 93. godine Bošnjaštvo samo po imenu jer ono u većini slučajeva ne služi za nacionalni probitak i oporavak Bosne već je vraćeno da bude u službi dominirajuće misli među bosanskom muslimanskom populacijom novijeg doba, a to je politika secesije Bosne umjesto pravednog ujedinjenja.

Da je ime Bošnjaka i sve što ide uz njega vraćeno iz pravih razloga onda bi stvari bile drugačije i naše sveto ime ne bi služilo u svrhu pravljenja azijskih geta usred Europe. Koja je svrha vraćanja nacionalnog imena za određenu vjersku skupinu ako će ona u suštini i dalje ostati vjerska skupina? Svrha je stavljanje svih pripadnika te vjerske skupine pod jednu kapu kako bi se ona lakše kontrolisala odnosno označavanje vjerske skupine nacionalnim imenom je puko maskiranje i zamazivanje očiju. Zašto? Jer se ljudi koji to sprovode vode samo za vjerom i samo vjerom, a kao takvi podložni su naredbama iz Arabije i sličnih tvorevina. Dokaz? Bošnjačko ime se čudom čuda nakon 1993. prostrlo na sve nealbanske balkanske muslimane (iako više od polovine njih nema veze sa Bosnom niti je ikada imalo), a unaprijed se osuđuje svaki pokušaj da se pod okrilje Bosne tj. Bošnjaštva vrate bosanski kršćani kao izvorni Bošnjani i graditelji bosanskog kraljevstva. Bošnjaštvo koje je danas prisutno (većinom) je islamskog vjerskog karaktera i služi samo za promociju Islama (čak ne i onog koji je tradicionalan u Bosni), te označava istu onu skupinu nedefinisanih južnoslavenskih muslimana kojima je Tito dodijelio naciju i posebno ime „Muslimani“. Današnji Bošnjaci ( čast izuzecima) su ništa drugo do ti nesvijesni „Muslimani“ samo malo radikalniji u istinitom i licemjernom ispovijedanju vjere.

Podržavanjem jednačine Bošnjak = Musliman, musliman naš narod sam sebi skače u stomak i ubija našu domovinu. Svako ko zna da to nije ispravan put te da je bilo Bošnjaka i prije Islama će se svim snagama boriti da se pobije ovaj nakaradni konstrukt jer jednostavnim prenošenjem današnjih kvazi-etničkih skupina u Bosni na srednji vijek ( koji je izvorište Bosne) se dobija rezultat da Bošnjaka tada nije bilo! Ako je Bošnjak = musliman onda Bošnjaka nije bilo prije Turaka što automatski znači da su Bošnjaci ili Turci ili islamizirani Srbi i Hrvati. Dodajte na to izjave efendije Cerića, podršku obnavljanju „Otomanskog Balkana“, jače navijanje naših ljudi za Tursku nego za Bosnu, podržavanje “Islamske dršave (IS)” i opću nacionalnu nesvijest našeg naroda i dobićete odgovor zašto nas se i dan-danas drži Turcima. Sve dok ne promjenimo navedene stvari i izbacimo strane elemente iz naših glava ostat ćemo Turci za druge, a i za sebe. Bošnjaci moraju shvatiti da spas leži u sopstvenoj promjeni tj. u biranju Bosne naspram stranih identiteta.
BPNP je izabrao Bosnu i odlučan je da se do groba bori za čistu-bosansku Bosnu.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Da bismo što lakše defininirali naše nacionalne interese mi prvo moramo znati postaviti i odgovoriti na prosta i jednostavna pitanja: odakle dolazimo, gdje smo sad i kuda idemo? Prvo pitanje se može i postaviti u sljedećem obliku : gdje leže naši korijeni i ko smo to mi?

Bošnjaci kao narod su se oformili u srednjem vijeku a kao takav učvrstili u drugoj polovini istog – u poznom srednjem vijeku. Bošnjani su genetski uglavnom Iliri i Germani a po jeziku Slaveni. Bosanska srednjevjekovna država je izniknula na mjestu gdje su se hiljadama godina sudarale razne civilizacije i svaka od njih je ugradila komad sebe u temelje naše domovine. Vrhunac je bosanska država dosegla u vrijeme svog prvog kralja Stjepana ( Stefana) Tvrtka I Kotromanića koji je vladao i Srbijom i Hrvatskom. Bosna se u njegovo doba pružala od stare Dardanije ( Kosovo) do Zadra i od Zete ( Crna Gora) do Beograda. Prisutnost Bošnjana na tom području se očitava u bosanskim spomenicima kulture- stećcima koji su označavali posebnost Bosne i Bošnjaka ( katolika, pravoslavnih i krstjana) i koji za svakog odanog stanovnika ove zemlje predstavljaju svetinju. Ako se za stvaranje jake nacije treba uzeti period u historiji kao uzor onda je to svakako period vladavine kralja Tvrtka ( 1353.-, 1377.-1391) od koga i potiče simbol slavne Bosne- šest ljiljana zlatne boje na plavom štitu. Što je za Kršćanstvo krst i za Islam polumjesec to je za naš narod grb sa ljiljanima…naš simbol slobode, časti, odanosti…simbol našeg postojanja.

Nakon smrti kralja Tvrtka bosanska država slabi i za dvjestotinjak godina cijela pada pod Otomansku imperiju koja sa sobom među Bošnjake donosi novu vjeru – Islam. Novu vjeru su kroz otomansku vlast na ovom području prihvatali Bošnjaci svih frakcija kršćanstva a jedna od njih je potpuno nestala- Bosanska crkva koja je bila autohtoni kršćanski izričaj srednjevjekovne Bosne ali su Bošnjaci i dalje pripadali trima vjerama: Katoličanstvu, Pravoslavlju i Islamu.

U 19.vijeku se desio jedan veoma značajan proces a to je stvaranje nacija u cijeloj Europi. Nacije su prije svega političke kategorije praćene nacionalnim državama, nezavisnošću etničke države ili željom za uspostavljanjem iste. U Bosni je bio treći slučaj….nakon što su Turci više od 300 godina crpili ljudske i materijalne resurse Bosne, što je uvijek rezultiralo ogromnim gubicima, bilo je vrijeme da se Bošnjaci izbore za svoju Bosnu. To je bio osnovni razlog a povod je niz reformi koje su Turci sproveli među kojima je glavni pokretač ustanka bila nezavisnost koju su Turci poklonili Srbima zajedno sa 6 bosanskih oblasti preko Drine.

Nakon sastanka bosanskih velikaša u Tuzli 1831. godine na čelo autonomaškog pokreta staje gradačački kapetan Husein koji je ubrzo sa vlasti zbacio otomanskog namjesnika u Bosni i proglasio se komandantom naše zemlje.Veličina ovog čovjeka se vidi i po onome što je jednom prilikom izrekao beglerbegu braneći svoju zemlju:

„Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!”

Nakon toga je „Zmaj od Bosne“ poveo vojsku od 25 000 Bošnjaka na Kosovo gdje je potučena otomanska armija a sultan je obećao ispuniti zahtjeve pobunjenika.

U narednom periodu je Bosnom bjesnila borba između Bosni odanih Bošnjaka i hercegovačkih plemića koji su svoju odanost poklanjali Turčinu a upravo će oni presuditi u konačnom boju koji će u junu iste godine voditi otomanski vojnici protiv snaga Zmaja od Bosne. Njihova izdaja je zapečatila slobodu Bosne i uništila začetke nacionalnog buđenja Bošnjaka jer nakon sloma ustanka Turci su krenuli sa čišćenjem bosanske inteligencije što je kulminiralo sredinom istog vijeka kada je iz Bosne protjeran jedan od njenih najvećih sinova- franjevac Ivan Franjo Jukić ili Slavoljub Bošnjak čije riječi zbog svoje univerzalnosti i danas odzvanjaju našom domovinom:

“Mi Bosnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo zivi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i zale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred nasa serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo sto su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da nas narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedemo.”

Nakon sloma bosanske inteligencije u našoj zemlji ostaje na vrhu, ali i u većini,sloj muslimanskog stanovništva odanog Otomanskoj imperiji a to je ono što su Turci i priželjkivali. To je ostavilo i kobne posljedice jer dok su svi okolni narodi svoj etnicitet pretvarali u nacionalost mi smo ostali po strani bez gotovo ikakvog smisla o važnosti stvari koje su bile krucijalne za vezu između naroda i države tj. za naciju. Upravo je posljednji period otomanske vlasti nad Bosnom podijelio narod na 3 dijela i jasno odredio tri identifikacije na osnovu vjere: pravoslavno stanovništvo se već tad počelo smatrati “srbima” na osnovu pravoslavlja kao državne religije susjedne Srbije kojoj su Turci podarili nezavisnost (za razliku od Bosne), katoličko stanovništvo se počelo sve više zvati Hrvatima opet na krilima ilirskog pokreta i stvaranja nacije u susjednoj Hrvatskoj ( u nekim dijelovima Bosne je bilo Hrvata oduvijek) a muslimanskom stanovništvu sa Islamom kao jedinom oznakom je preostala identifikacija sa velikom islamskom državom tj. sultanatom i donekle sa Bosnom ( ali isključivo kao otomanskom provincijom). Da je ustanak Huseina-kapetana uspjeo stvari bi možda izgledale drukčije tj. povoljnije i bošnjački etnicitet bi se pretvorio u bosansku nacionalnost ali Turci su pobjedili te se oni slobodno mogu izdvojiti kao jedni od glavnih krivaca za nepostojanje političke organizacije sa Bosnom kao temeljom. Sve nedaće u historiji Bosne u proteklom stoljeću se mogu
posmatrati kao direktna posljedica toga što Bošnjaci/Bosanci usljed raznih (ne)prilika nisu uspjeli da stvore vlastitu nacionalnost.

Vraćanjem imena Bošnjaka i koliko-toliko nezavisne države na europsku pozornicu 90.-tih napravljen je veoma mali korak naprijed prema cilju kojeg bi trebali slijediti svi potomci starih Bošnjana- prema NACIJI i svemu onome šta ona donosi, dakle vraćanju Bošnjaka svojim korjenima,svojoj multikonfesionalnosti ( koja se održala i u vrijeme najžešćih religijskih sukoba) i svim ostalim posebnostima našeg starog naroda. No, ako kroz Bošnjake budu i dan-danas kolale iste one ideologije i osjećaji koji su i upropastili naš narod onda nam je propast suđena i veoma blizu. Svako ko tu propast želi izbjeći treba se iz petnih žila napinjati i truditi da suzbije pogubni utjecaj i dominaciju susjednih naroda u našoj zemlji, da suzbije djelovanje onih ljudi koji stavljaju vjerska osjećanja ispred dobrobiti Bosne a to su razni vjerski fanatici koji u nedostatku narodnog ponosa i osjećaja pripadnosti Bosni posežu za raznim formama islamizma i turkofilstva i koji zarad svojih poganih ciljeva guraju domovinu pod noge kojekakvim pustinjskim zvijerima i spodobama.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Koliku god ljubav mi, Nacionalsocijalisti, gajili prema svojoj državi moramo uvijek ostati racionalni, pitati i jasno razlučiti šta upravo država čini za nas a mi za nju.

Nama, kao pobornicima Nacionalsocijalističke ideologije, najpreča i najsvetija dužnost je upravo napredak i razvitak naše rase a sve ostalo dolazi poslije ovog osnovnog prioriteta tako i država. Ako država ne podržava dominantu kulturološku skupinu tj. Bijelog čovjeka, ne pruža mu pomoć i privilegije koje on zaslužuje, ukoliko ga ne štiti od dekadentnihrasnih i ostalih destruktivnih faktora onda ta država faktički nema svrhu. Tako je i država samo svrha koja nam služi kao oružje na našem svetom putu, država našem narodu mora služiti kao štit a ne da bude obrnuto.

Mora mu pružati ugodne životne prilike, pravednost i slobodu, privilegije nad svim ostalim skupinama koje se nalaze na tom prostoru. Treba služiti kao sredstvo za fizičko i psihičko unaprijeđenje svakog građanina. To je država kakvu mi želimo, u toj državi pripadnost vam se ne određuje poznavanjem jezika niti je tako možete steći. Pojam građanina je u ovom slučaju usko vezan za pojam rase i nemoguće je odvojiti jedno od drugoga u ovom slučaju.

Osvrnimo se na situaciju u Bosni i Hercegovini danas…mi kao patrioti volimo Bosnu ali ne volimo današnji oblik koji ona ima. Današnja Bosna i Hercegovina nema smisao ni po jednoj Nacionalsocijalističkoj osnovi- nije tu da štiti narod nego ga postepeno uništava.

Ne podržava lojalne građanine i smatra njihovim sugrađanima dekadentne rasne faktore kao i izdajnike i ljude koji je otvoreno osporavaju i favoriziraju drugu državu.Dekadentni faktori izjedaju našu državu s vana i unutra a tzv. politički vrh kao i intelektualna elita se uglavnom sastoji od bezkičmenjaka i izdajica, davno prodanih ljudi bez duše i časti koji devastiraju i posljednju nadu našeg naroda za bolje sutra.

Do kada?
Na nama – Nacionalsocijalistima , i svima koji žele živjeti u normalnoj državi koja će ih štititi i koja će biti posuda našem Bosanskom narodu i bijeloj rasi, je da dignemo svoj glas i da počnemo borbu na svakoj osnovi za naša prava. To je sveti zadatak naše generacije… i u čast naših djedova i za budućnost naših sinova danas kažemo:
Bosna je postojala hiljadama godina prije nas i postojati će i poslije nas… naš slavni narod neće dopustiti da tek tako nestane i da sva sjećanja na naše djedove i pretke tek tako nestanuu tmini historije.

Bosna Bošnjacima!

Pratite nas na društvenim mrežama.

Biti istinski nacionalni Bošnjak znači imati, narodni, nacionalni i teritorijalni identitet koji se manifestuje kroz pripadnost zemlji Bosni, narodu bošnjačkom, kroz bosanski jezik, kulturu, tradiciju, itd… znači pripadati nečemu što istinski, kako kroz geografiju tako i istoriju, duhovno i svjetovno povezuje, zbližava i unapređuje.

Ogromna većina Bošnjaka nema izgrađen nacionalni identitet iz razloga što se taj identitet izvlači iz identiteta naroda i države.

Ako znamo da je prošlost ta koja određuje identitet a znamo kako su u prošlosti, bar u zadnjih 600 godina, Bošnjaci živjeli pod okupacijom, znači u tuđinskimim državama i da su što milom što silom svrstani u različite religije koje su im nametnute od strane okupatora, kako Turaka tako i susjednih i jezički sličnih naroda, onda nije čudo da nemaju izgrađen narodni identitet. Viševjekovna okupacija je uz pomoć uvezenih semitskih religija ( Islam, Krsćanstvo i Hrisćanstvo ) od jedinstvenog bošnjačkog naroda izfabrikovala tri posebna naroda, tzv. bosanske Srbe, tzv. bosanske Hrvate i tzv. bosanske Muslimane.

Geografski identitet je spoznaja naroda da mu pripada određena teritorija koju on naslijeđuje od predaka da bi je ustupio u naslijeđe potomcima. Obzirom da Bošnjaci još nemaju u potpunosti definisan i afirmisan narodni identitet nije ni čudo da nemaju svijest o svom geografskom identitetu. Domovina je zemlja jednog naroda, njegova baština na kojoj živi i koju brani od tuđina.

Država nije domovina, države dolaze i odlaze a zemlja, domovina, otadžbina i narod na njoj ostaju i opstaju. Bošnjaci kroz istoriju nisu uspjeli da ostanu i opstanu na velikom dijelu svoje domovine, zemlje Bosne, pa im je zbog toga i toliko stran domovinski, otadžbinski i geografski identitet.

Biti “nacionalni” Bosanac i Hercegovac znači imati BiH državljanstvo ( pasoš ) i pripadati nečemu što je bar za sada svačije i ničije a ponajmanje bošnjačko. Nacionalna svjest i pripadanje naciji je jače i važnije od življenja u određenoj državi. To nacionalnim Bosancima i Hercegovcima, iz njima samo poznatih razloga nije jasno. Nacionalno bosanstvo i hercegovstvo je hibrid koji se pokušava podmetnuti Bošnjacima umjesto originalnog, izvornog, nacionalnog bošnjaštva.

Biti nacionalni Musliman znači pripadati Ummetu i boriti se za Kalifat što u prevdu znači biti arapski nacionalista. To za Bošnjake znači boriti se za nešto što je tuđe i žrtvovati sebe i Bosnu za interese arapskog nacionalizma i ekspanzionizma. Muslimanstvo i pripadnost Islamu su surogat iz kojeg su Bošnjaci crpili svoj narodni identitet i čuvali različitost od njima sličnih a susjednih naroda ne sluteći da se tako odriču sami sebe i svoga istorijskog prava na zemlju Bosnu. Na tim premisama su nacionalni Bosanci i Hercegovci instalirali krilaticu da je Bosna i Srpska i Hrvatska i Muslimanska. Time su Bošnjaci pristankom svojih muslimana ne samo izbačeni iz bosanskog političkog života već istovremeno i ostali bez prava na zemlju Bosnu.

Sloboda Bosne i izgradnja bošnjačke države Bosne na cijelom njenom teritoriju je jedini bošnjački imperativ. Samo pod tim uslovom, znači, slobodna bošnjačka država Bosna i Bošnjaci će biti slobodni. Ova premisa nema alternative što znači da se Bošnjaci moraju bezuslovno i odmah okrenuti sebi, svojoj Bosni, promociji bošnjaštva i borbi do konačne pobjede.

Samo Bošnjaci mogu i moraju osloboditi Bosnu i osigurati vlastiti opstanak na svojoj djedovini. Zemlja Bosna je bošnjačko istorijsko naslijeđe i samo su Bošnjaci ti koji je mogu oteti nazad od okupatora i izdajnika. Bošnjaci moraju osigurati svoju egzistenciju na svetoj zemlji Bosni i osigurati budućnost bošnjačkim pokoljenjima. To im niko neće pokloniti jer je poznato da se sloboda i država ne poklanjaju, za njih se mora boriti i izboriti. Sve druge varijante vode prema konačnom nestanku Bošnjaka i podijeli zemlje Bosne između njenih vijekovnih neprijatelja i okupatora Srba, Hrvata i (M)uslimana.

Ni pod kojim uslovima Bošnjak ne smije pokazati da se boji svojih neprijatelja. I najmanje pokazivanje straha i davanje ustupaka neprijateljima je korak nazad na putu koji vodi konačnom cilju, koji vodi prema slobodi.

Činjenica je da su mnogi koji se deklarisu Bošnjacima nacionalno nesvjesni i slijepi kad su u pitanju opasnosti po biološki opstanak Bošnjaka i geografski opstanak Bosne. Bošnjaci moraju posvetiti svo svoje raspoloživo vrijeme na ličnom obrazovanju, stručnom usavršavanju, proučavanju istorije Bosne i na promociji bošnjaštva.

Sve religije i ideologije koje nisu kompatibilne sa idejom bošnjačke države Bosne imaju se smatrati bošnjačkim neprijateljima i prema njima se mora tako i odnositi.

Bošnjak vjeruje da ima sva prava, bošnjačkim bogom data prava, da bude Bošnjak i da Bosna bude bošnjačka.

Deset bošnjačkih zapovjedi:

1. Bosnjački bog je jedini bog u kojeg vjeruju, kojem se klanjaju i koga za pomoć mole Bošnjaci. Bošnjaštvo je bošnjačka vjera.

2. Bošnjačka domovina, domovina svih Bošnjaka svijeta, je zemlja Bosna. Granice zemlje Bosne su granice bosanskog kraljevstva iz doba vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića.

3. Agresori, okupatori i neprijatelji Bosne ( Srbi, Hrvati i Muslimani ) su i bošnjački neprijatelji. Prema neprijateljima se treba odnositi onako kako i zaslužuju, neprijateljski.

4. Svaki Bošnjak na planeti zemlji je nacionalni brat svim Bošnjacima. Nacionalno bratstvo, bošnjaštvo, je jedini put koji Bošnjak smije da slijedi.

5. Sve dok su Bosna i bošnjaštvo okupirani, porobljeni i podijeljeni, Bošnjak ima samo obaveze i dužnosti, a to je sloboda Bosni i bošnjaštvu.

6. Bošnjak ima nebrojeno razloga da bude ponosan što je Bošnjak. Bošnjaci su u Bosni od iskona i naša je sveta dužnost da ostanemo tu zauvjek.

7. Sva neprijateljstva uperena protiv Bosne i bošnjaštva moraju biti dočekana kao lična neprijateljstva. Boreći se za ličnu i porodičnu slobodu Bošnjaci se bore i za slobodu Bosne i bošnjaštva. Izgubljenu slobodu i bošnjačka prava na zemlju Bosnu možemo povratiti samo ako budemo udarali neprijatelja višestruko jače i bolnije nego što on udara nas.

8. Bošnjak ne smije biti sebičan. Riječju i djelom pokazivati ljubav prema Bošnjacima, Bosni i bošnjaštvu. Sve što nije u prilog bošnjaštva i slobodne bošnjačke Bosne mora biti odbačeno.

9. Svaki Bošnjak mora usmjeriti svoja dijela i aktivnosti u pravcu slobodne Bosne i konačne pobjede bošnjaštva. Budućnost Bosne i bošnjaštva zavisi od svakog Bošnjaka i Bošnjakinje pojedinačno i to mora da bude deviza koja će da okrupnjava i objedinjuje sveukupno bošnjaštvo.

10. Bezrezervna vjera u bošnjačkog boga, slobodnu bošnjačku Bosnu i bošnjaštvo su sveto bošnjačko trojstvo. Bog, Bosna i Bošnjaci.

Sve za Bošnjaštvo, Bošnjaštvo ni za šta !!!

Bošnjački pozdrav.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Govoriti o nekakvim Bosanskim Srbima, odnosno, Bosanskim Hrvatima na prostoru Bosne prije 19 stoljeća je apsurdno, jer do formiranja nacionalnog identiteta Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata dolazi tek u 19 stoljeću kada se odrodavaju od svog Bošnjackog naroda.

Do 19 stoljeca, u Bosni su živjeli Bošnjaci hereticke, islamske, pravoslavne, i katolicke vjere i tako su se i identifikovali; svoj jezik su sa ponosom nazivali bosanski, a svoju narodnost Bošnjackom. Srpski, odnosno, Hrvatski nacionalni identitet na prostoru Bosne se formira veoma kasno, tek u 19 stoljecu, kada se Bošnjaci katolicke, odnosno, pravoslavne vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem Srbijanskih i Hrvatskih politickih misionara, odroduju od Bošnjackog nacionalnog korpusa i na temelju zajednicke vjeroispovijesti pocinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katolickim Hrvatima.

Primjera radi, u ovim politicko-misionarskim aktivnostima je bio istaknut Teofil Petranovic, koji je u 60 tim godinama 19 stoljeca oko sebe okupio skupinu ljudi, koji su obilazili Bosanska sela i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da sebe prestanu nazivati Bošnjacima i da se pocnu, na osnovu zajednicke vjere, nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagic sa svojim agitiranjem sa pozicija Srpskog nacionalizma, a bilo je I drugih koji su se bavili slicnim politickim aktivnostima. Ilija Garašin je 40 tih godina 19 stoljeca napisao tajni memorandum u kojem detaljiziraju metode poticanja pro-srpskog raspoloženja u Bosni sa krajnjim ciljem asimilacije i aneksije Bosne i Bošnjaka. Medju slicne metode spadala je i izobrazba mladih Bošnjaka u Srpskoj upravnoj vlasti. Hrvati su zastupali gotovo istu ideologiju, kao I Srbi. Primjera radi, Ante Starcevic I Eugen Kvaternik su širili slicnu apsurdnu ideologiju da su svi Bošnjaci zapravo Hrvati.

Primjerice, do dolaska Turaka, na prostoru Bosne nije bila niti jedna jedina pravoslavna Crkva. Tek pod Turskom okupacijom, a cisto iz politickih razloga (kršenjem samog zakona o gradenju takvih objekata), pocinju nicati pravoslavne Crkve. Primjerice, Bošnjacki katolici, odnosno pravoslavci, su prisilno konvertirani Bošnjacki heretici – konvertirani su od strane dominikanaca, franjevaca, i raznih srpskih despota koji su zaposjedali, tj. Okupirali pojedine dijelove Bosne kroz historiju. Cak i dan danas Srpski, odnosno Hrvatski historiografi polomiše noge pokušavajuci da dokažu kako su Bošnjaci zapravo Srbi ili Hrvati. Njihovi potezi su toliko nelogicni, da su gotovo identicno slicni pokušajima dokazivanja kako je dva plus dva jednako 5, ili pak 3, a nikakko 4. Hrvatski i Srpski historiografi su ponajviše zainteresovani za ljuljanje temelja Bošnjacke historije – Crkve bosanske – za koju kažu da je bila katolicka, odnosno pravoslavna. U tom smislu cu da dotaknem ovu temu sa više pažnje.

Dubrovcani, Italijani i papska kurija, tj. zapadni izvori, sljedbenike Crkve Bosanske nazivaju Paterenima, Manihejcima ili Katarima, a izvori istocne, tj. Pravoslavne crkve, najcesce upotrebljavaju izraze Babuni i Kudugeri. Sami Bošnjaci su svoju vjeru nazivali Vjera Bosanska ili Naš Zakon, a sebe Dobri Bošnjani. Da se sada vratimo na propagandu Srpske i Hrvatske historiografije. Da je Crkva Bosanska bila katolicka, odnosno pravoslavna – nije, jer Crkva Bosanska nije prihvacala temeljna nacela ‘službene’ crkve (tj katolicke, odnosno pravoslavne crkve), pa je stoga od pravoslavne i katolicke crkve proglašena krivovjerjem, usljed cega je citavo svoje vrijeme provela pod prijetnjom uništenja, kako od katolika, tako i od pravoslavaca. Zahvaljujuci izuzetno žilavom otporu u odbrambenoj borbi protiv istocne i zapadne crkve, opstala je dokle god je postojala srednjovjekovna Bosanska država.

Ono što je danasnji Vatikan za katolike, odnosno Mekka i Medina za muslimane, ili Jeruzalem za Židove to je bila srednjovjekovna Bosna za sljedbenike hereticko dualistickog ucenja sirem Europe. Crkva Bosanska je bila politicki jaka zajednica, vjera citavog naroda (a time i najmasovnija u Europi); nadalje, imala je status državne vjere, a u nju su dolazili studenti iz citave Europe na usavršavanje heretickog ucenja. Primjera radi, 1167 godine na Saboru dualistickih crkava, koji je održan u San Feliju de Karamanu kod Tuluza pod predsjedavanjem poglavara Carigradske dualisticke crkve, Nikvinta, Francuski i Talijanski katari su savjetovani da se organizuju po uzoru na bosanske heretike. Zanimljivo je napomenuti da se 1387 vodio sudski proces u Torinu protiv heretika Jakuva Beha i fra Antonia Degalozea. Optuženi su izjavili da ih je u hereticko vjerovanje uveo Petar Patricij uz pomoc još jednog covjeka iz Slavonije, koji ga je poslao u Bosnu da tamo potpuno usavrši hereticko kod istaknutih bosanskih vjerskih ucitelja. Nadalje je izjavio da je cak i za troškove puta dobio 10 florina, medutim nije mogao stici do Bosne, jer je u Zadru doživio brodolom. U daljoj izjavi navodi se da su i prije njega mnogi heretici iz Herije odlazili u Bosnu da izuce I usavrše vjersku doktrinu. Smatra se da je kod Janjica u Zenici ili u Moštru kod Visokog postojalo istaknuto sveuciliste koje je bilo centar duhovnog obrazovanja i usavršavanja dualisticko hereticke vjere na koji su dolazili studenti iz citave Europe.

U daljnjem kontekstu bi želio dodati par informacija o kontroverziji oko Bogumilskog ucenja. Vrijedno je napomenuti da je Bosanska hereza postojala nekoliko stoljeca prije pojave Bogumilskog ucenja, koje je nastalo u 10 stoljecu, a kasnije prenijeto i u Bosnu. Primjera radi, 925 godine Papa Ivan X upucuje pismo splitskom nadbiskupu i prigovara mu da u Bosni postoji neka nauka koja nije u svetim knjigama, što pokazuje da je hereticko ucenje u Bosni postojalo mnogo prije nastanka Bogumilskog ucenja. Vec u 13 stoljecu, Dominikanac Anselmo iz Aleksandrije (Italija) u jednom svom spisu navodi da su heretici prvo bili u Bosni, a odatle su svoj nauk proširili na citavu Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je u Orleans stigla 1022 godine, a u Aras 1025, I dalje na citavu Europu. Bogumili su u vrijeme Nemanje (12 stoljece) bili protjerani iz Srbije, a zaštitu su našli kod nas. U ovom kratkom obracanju ka herezi u Bosni, porucujem i Srpskim i Hrvatskim historiografima da su im svi pokušaji novog ispisivanja lažne historije na racun Bošnjaka uzaludni, jer su temelji Bošnjacke historije cvrsti.

Govoriti o nekakvim Bosanskim Srbima, odnosno, Bosanskim Hrvatima na prostoru Bosne prije 19 stoljeca je apsurdno, jer do formiranja nacionalnog identiteta Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata dolazi tek u 19 stoljecu kada se odrodavaju od svog Bošnjackog naroda i na osnovu zajednicke religije pocinju identifikovati sa susjednim Srbima, odnosno Hrvatima. Stoga, tvrdnje od propagandnih historiografa da su Bošnjaci zapravo poislamizirani Srbi i/ili Hrvati su sulude i isplanirane u cilju kontinuiranog pokušaja asimilacije Bošnjackog naroda.

Pratite nas na društvenim mrežama.

27. Augusta 1388. godine bosansko kraljevstvo je napadnuto od hordi sa istoka. Horde anadolskih Turaka koji su već pokorili neke evropske zemlje bile su na pragu Bosne koja je u tom trenu bila najjača vojna i ekonomska sila na južnoslavenskom jugu. Horde obojenih pljačkaša krenule su “džihad” protiv “mrskih nevjernika” predvođenih željom za bosanskim dobrima, bosanskim zemljama i plavokosim Bošnjankama. Na čelu azijske invazije 1388. godine u Humske zemlje stajao Lala (učitelj) Šahin, prvi Beglerbeg Rumelije, već iskusni vojskovođa koji je predvodio Turke u bici na Marici 1371. Bošnjake je predvodio “desna ruka ” Kralja Tvrtka I Kotromanica Vojvoda Vlatko Vuković iz plemenitog roda Kosača i Vlastelin Radić Sanković sa u pola manje ljudstva. Ali još jednom se iskazuje požrtvovanost za domovinu, vjeru i bošnjanski etnos u borbi protiv rasnih stranaca i svakog agresora na Bosnu. Mi smo “šaka ” nacionalista povezana sa velikanima naše historije – oni su se borili da očuvaju ono za šta se mi borimo da se uspostavi, a to je red i zakon za našeg čovjeka po našoj prirodi.
I slični smo još po nečemu ! Vojvoda Vlatko je izvojevao pobjedu kod Bileće u kravom boju protiv duplo jačeg neprijatelja i time nam pokazao put smjelosti i hrabrosti Bošnjaka!

Mi danas možemo izabrati ono što nam govore – da se okanimo “politike” i da gledamo svoje živote, s tim da je politika čak i smrt tvog oca, a kamo li borba i smrt djedova iz srednjeg vijeka. Mi možemo gledati svoja posla i ići na techno party, doći kući drogirani i pokušavat zavarati sami sebe, ali uvijek osjećati neku prazninu u sebi,jer je nas Bošnjake Bog dao za ratnike, nas Bošnjake kao dinarski tip, majka priroda nije stvorila da uživamo u kanabisu i ljenčarimo po cijeli dan. Možemo, ali opet ćemo osjećati prazninu koju samo borba može nadomjestiti. Možemo i krenuti za vjerskim učenjima sa Bliskog Istoka pa reći “Bog će njih kaznit, Allah sve vidi i moćan je, sve je u Božjim rukama” i čekati milost sa neba i gušiti instikt za borbom kao što to rade zarobljenim zvijerima u zoološkim vrtovima, a samo kolika je želja za slobodom tih zvijeri? Mi Bošnjaci, da bi opstali moramo se boriti, a da bi se borili moramo probuditi instinkt za borbom, a kako se budi instinkt kod sisavaca? Tako što nešto gledaju, dožive pa bilo to promatranje parenja dvoje odraslih vukova ili odlazak u lov sa vučicom, instinkt se budi i biće spreman za upotrijebiti kad za to dođe vrijeme. Ali od pojave židovske sekte ( Kršćanstva ) koja se je proširila arijskim zemljama sve do danas, vise od 2000 godina bijelom se čovjeku guši taj jedan instinkt za borbom. Pa vi danas na ulici imate “agresivne” cigane !? Oni nisu toliko agresivni niti opasni već smo mi Bošnjaci zatupljeni sa više strana, ali prvenstveno gubljenjem te volje za borbom od početka pokrštavanja, preko gušenja pobuna od strane islamskog carstva pa do današnjeg modernog svijeta (NWO)

Primjer Cigan vs Bošnjak
Prosječan bošnjački mladić je visočiji, krupniji od Ciganina, ali pored zakona koji na sve moguće načine brani Ciganina kao medvjeda u šumi, Bošnjak se opet nečega boji, i pored toga u tim rasnim sukobima koji se često okarakterišu kao “nasilničko ponašanje nad ugroženom populacijom” u vladinim medijima. U tom svakodnevnom zivotu Bošnjak je onemogućen i nespreman zaštiti sebe i svoje. Kako to vratiti? Kao što je već rečeno – buđenjem instikta za borbom, baš kao što vučić gleda vuka kako se bori, kao što vučić gleda vučicu kako lovi i Bošnjak treba gledati pretke i učiti od njih kako se bori, za šta se bori pa i gine! Zato nam je potreban kult predaka koji je kod nas Bošnjaka, narucito među ruralnom populacijom sačuvan u manjoj mjeri. Primjera radi kod srba je to Miloš Obilić kao oličenje ratnika Srbina.
Ne znači to da bi bošnjački Miloš Obilić trebao biti Vlatko Vuković, jer nama treba puno više Vukovića i Obilića da bismo opstali!

BILEĆA KAO POLITIČKA MANIFESTACIJA

Bileca 1388 kao politička manifestacija bosanskog nacionalizma. Vlatko Vukovic kao simbol odbrane Bosne i Evrope.

Ko je iz Sarajeva shvatit će da je do prije pet godina bošnjačko naselje Ilidža pretvoreno u tursku bazu. Ko je iz Bosne i Hercegovine shvatit će da je turska vojna sila u sastavu NATO-a ovdje odavno prisutna i da to nije ništa novo, ali je novo da je to trenutno jedina NATO sila u BiH. Manifestacije, kao što su “Dani bošnjačko-turskog prijateljstva”, “Asocijacija Sulejmanija “, “Dani osmanske tradicije” i mnoga druga zbivanja sve do “Dana sporta Republike Turske” su česte, ili slučaj porušene pijace u Goraždu kako bi se izgradio park Ataturku. Slike iz Sanskog Mosta nisu ništa novo – “Dani musale” – oplakivanje turskih šehida koji su, zahvaljujući našim junačkim precima poklani od ruku pod Kamengradom. Vlada Turske koja od 2004. ima otovrene imperijalističke apetite za Balkan, naročito BiH je izgradila i spomenik tim anadolskim divljacima. Tužno je što Bošnjaci islamske vjeroispovjesti odlaze oplakivati okupatorske horde.

Uglavnom i pored ovoga, izjave turskih diplomata nam govore o otvorenoj Bošnjofobiji i svemu drugom što je naše bošnjačko. Mi, kao nacionalisti moramo biti uz narod, ukazivati na naše evropsko, bosansko porijeklo i historiju da je Bošnjaka bilo i prije a biće ih i poslije NJIH!

BILEĆA 1388 MANIFESTACIJA NEKA BUDE MARŠ BOSANSKIH NACIONALISTA VRHBOSNOM! KAO SPOMEN NA NAŠE PORIJEKLO I NA ODANOST BORBI ZA EVROPU I BOSNU KOJU SU NAŠI PRADJEDOVI ZAPOČELI!

Pratite nas na društvenim mrežama.

Ivan Franjo Jukić
( 1818. – 1856. )

I.F. Jukić je svakako zadužio bosanski rod svojim djelima, a danas je bačen na smetljište historije jer se ne uklapa u bilo koji od anti-bosanskih političkih okvira. Zadatak svakog bosanskog patriote treba da bude izvlačenje lika i djela Ivana Jukića iz mraka, bezdana ljudske gluposti na svjetlo dana, zdravog razuma i morala, a to je misija na kojoj je i sam Jukić radio za naš narod svog vremena. Jukić mora postati “zaštitno” lice za populaciju koja nije dijelom troglavog zmaja na čelu ove razrušene zemlje, on mora biti moralna vertikala prema kojoj će se bosanska alternativa ravnati. To što je Jukić odbačen nije logično, razumno niti moralno ali je shvatljivo uz poznavanje političke situacije u Bosni koja insistira na uvezenim razlikama umjesto na prihvatanju domicilnog životnog nauka. “Problem” vezan za Ivana Jukića je što je on bio Katolik i franjevac, ali ne Hrvat, te što je bio Bošnjak, a ne musliman. On je djelovao u vremenu kada je prava bosanska narodnost još živjela i kada je započeto rušenje Bosne uz formiranje tri rušilačke kvazi-nacionalne političke ideologije.

Ivan F. Jukić je rođen u Banja Luci 1818. godine gdje stiče osnovna školska znanja. Gimnaziju je pohađao u Fojnici, filozofiju studirao u Zagrebu, a teologiju u Veszpremu ( Mađarska ) i Dubrovniku. U toku školovanja postaje pristalica Ilirskog pokreta što objašnjava njegove misli vezane za općenarodni kulturni preporod i panslavizam. Sve njegove djelatnosti ga jasno označavaju kao narodnog prosvjetitelja koji je dao sve za dvije ljubljene stvari u životu: svoju vjeru i zemlju Bosnu.

Protivio se samovolji bosanskih begova koja je, po pravilu, značila tlačenje Bošnjaka katolika. U časopisu “Bosanski prijatelj” koga je pokrenuo upravo Jukić stoji sljedeće : ”Ubiti, objesiti ili posjeći kršćanina – ne samo da je imao pravo svaki kapetan, nego i begovi i spahije. Dobro promotrivši, bosanski Turci nemaju nikakvog zakona, već bašaluk drže za zakon. Kakav je to zakon koji psa više cijeni nego istokrvnog brata, svog sugrađanina kršćanina!?”. S obzirom da su bosanski kapetani osporavali provođenje carskih reformi koje bi omogućile modernizaciju i veća prava za kršćane, Jukić je dosta nade polagao u dolazak Omer-paše Latasa – islamiziranog Ličanina koji je bio zadužen za ostvarenje promjena u Bosni. Jukić je mislio da će Latas pomoći kršćanima što se na početku i pokazalo tačnim jer su bune ugušene, no situacija se vremenom pogoršala . Prijateljstvo između Jukića i Omer-paše je prekinuto kada je Jukić odlučio da pošalje tekst “Želje i molbe bosanskih krstjana” direktno u Carigrad što je razljutilo Latasa koji ga je dao zatočiti upravo u glavnom gradu imperije. Jukića je iz Carigrada izvukao austrijski konzul Antun Mihanović nakon čega naš velikan odlazi u Rim, pa u Dalmaciju. Nakon nekog vremena Jukić se vraća u Italiju, odnosno u Rim, nakon čega boravi kratko u Ankoni i Veneciji. Godine 1854. Jukić seli u Đakovo gdje ga zapošljava Josip Juraj Strossmayer ali gdje ga također zatiče teška bolest. Radi boljeg tretmana Ivan odlazi u Beč 1856. godine gdje umire godinu dana kasnije sa samo 39 godina.

 “Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i mnogo putovo po Bosni; al’ još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve ide po bosanski i naški,a Srblje i dan današnji u Srbiji stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci Racima! U Podrinju još nisam bio, zato scijenim, da je njima poznato ime Srb, buduć da su bližnji Srbiji.”

Pratite nas na društvenim mrežama.

Martin Heidegger (po nacionalnosti Njemac), jedan od  največih filozofa 20 vijeka, koji je vjerovao da je znanost ograničena  jer je jednodimenzionalna. “Znanost ne razmišlja”, onda to ovisi o  objektivnim činjenicama i ograničenjima na ono što mi danas percipiramo  kao stvarnost.

Jedna od prijednosti “metafizike” (za razliku od fizike) je da se  mogu percipirati stvari koje se ne mogu dokazati, ali koje se mogu  zamisliti ili osjetiti.

Kroz maštu, se može stvoriti nova stvarnost, ako se prvo vizualizira slika nove mogučnosti, a zatim ujedini sva snaga ka tom cilju. Ključni dio ovog rada, kada je u pitanju našeg rada, naravno uzimajući u prvu ruku u obzir ljudski materijal koji se može smatrati  dostupnim (ili koji se može držati kao svrha te dostupnosti) i razumljevanje da pogled na svijet “je da ostane bez značaja za praktični dizajn življenja jednog naroda, pod uvjetom da njegova struktura ideja  ne postane „banner” borbenog pokreta kao što je rekao Adolf Hitler.

Bez spoznaje da zadatak zahtijeva „kamporientiranu” organizaciju  može dovesti do zaustavljenja na intelektualizam i teoretske gluposti.  Vizija naše budućnosti djeluje magnetski i ujedinjujući čimbenik za  jedan borbeni pokret kao što je BPNP – i, kada je ukorijenjen u svojim članovima, biti će i u njihovim neposrednim okolinama.

Pratite nas na društvenim mrežama.