Nema prečice do uspjeha!

Borba bez iluzija
Planiranje borbe, procjena političke situacije i naše strategije i taktike moraju uvijek biti na racionalnoj bazi i članovi BPNP se moraju paziti da ne budu žrtve iluzija i pustih želja. Mi zato ne trebamo kukati kako je teško ostvariti naše ciljeve, koji su i dalje ostvarivi kroz beskompromisnu borbu. Trebamo uvjeriti dovoljno ljudi da misle izvan kutije i djeluju na drugačciji način nego u današnje doba. Sistem je održavan od tih ljudi, ako oduzmemo te ljude i njihovu podršku – sistem će pasti.

Jedan od problema za nas je da ljudi imaju tendenciju da padnu na priče prevaranata raznih sorti koji koriste taj pad kao uređaj za puste želje i samo-prevare njegovih žrtava i pokušava uvjeriti žrtve da postoji prečica do uspjeha. Zato je izuzetno važno da BPNP ima racionalne članove kritičkog mišljenja.

Lahko prevareni ljudi su stalna prijetnja iznutra za našu organizaciju, jer bilo koji oportunist ih može zavesti da nas iznevjere u osjetljivoj situaciji kada se organizacija nalazi u ugroženom i ranjivom položaju. I mi smo organizacija koja će se nalaziti u pritiscima i mnoštvu teških situacija. BPNP zato ne smije da ima labilne pristalice u svojim redovima. BPNP mora težiti da vrbuje i njeguje stabilne borce koji ne slijede naredbe i poruke jer su labilni, već zato što su svjesni da disciplina, red i autoritet su temelj za jednu efektivnu organizaciju i da je jedna takva organizacija preduvjet za uspješnu borbu.

Da bismo privukli pravu vstu ljudi, mi moramo biti iskreni i držati se istine u našoj propagandi. U suprotnom, organizacija će privuci hrpu naivnih ljudi i otuđit ćemo one koji razmišljaju kritički. Istina je najveća revolucionana poruka na svijetu jer živimo u sistemu koji je izgrađen na lažima. Ali ne treba biti naivan i vjerovati da istina, doslovno, može da nas oslobodi. Historija pokazuje da laganje i obmane mogu dobro nadvladati istinu i da neprirodno razmišljanje može prevazići prirodan pogled na svijet.

Istina se mora organizovati i imati svoje fanatične zastupnike koji su najmanje toliko zaneseni kao njihovi neprijatelji. Jer mi vidimo da je laž često više privlačna za ljude od istine. Istina može biti neprijatna, i ne uklapa se u sebične neposredne potrebe ljudi, i to je veliki nedostatak istine koji čini da je mnogi ljudi žele izbjeći i umjesto toga okrene se fantazijama. Međutim, koliko god istina bila okrutna i teška za prihvatiti, ona je i dalje istina, ka kojoj svi moramo težiti. U isto vrijeme, laž, koliko god bila primamljiva i zvučala ili izgledala lijepo i pitomo, ona je i dalje laž, koje se svi moramo kloniti.

Problem populizma
Bosnu možemo uporediti sa čovjekom koji je na putu da umre od raka kao rezultat nezdravog života. Zamislimo da sjedeći čovjek koji je najviše volio gledati televiziju, pušiti, piti pivo i jesti pizzu, koji simbolizira Bosnu, ima 38 godina i da je doktor za nekoliko godina otkrio da boluje od neizlječljivog raka.
Čovjek koji ima 38 godina je možda imao mogućnost da izbjegne da umre od raka, ali pod uslovom da on radikalno promijeni način života i eventualno da dobije pomoć od doktora koji će ukloniti rak iz njegovog tijela prije nego što je postao neizlječiv. Isto važi za Bosnu bošnjački narod; društvo se mora promjeniti iz temelja kako bismo osigurali opstanak i razvoj. Nije dovoljno ono što nam današnji političari i EU obećavaju, jer ovo je trajalo predugo i društvo je pogođeno od drugih oblika socijalnog i društvenog raka.

Da bismo sačuvali ovog čovjeka, zahtijeva se da ga doktor pozove i izvrši potrebne promjene u načinu života i da on obrati pažnju na pozive. Problem je u tome što postoji mnogo šarlatana koji nude jednostavno i udobno “rješenje” koje neće spasiti čovjeka. To je isto ko sa Bosnom i Bošnjacima.
Ovo nas dovodi do onoga što bismo mogli nazvati problemom populizma. Takozvani populizam nudi ljudima rješenja na ono što im se ne sviđa, ali izbjegavaju one probleme koje ljudi ne žele da poduzmu ili da čuju. Neprijatne istine će izbjegavati zagarantovano. I za bolesnog čovjeka, to znači da će mu ponuditi da uklone neke od simptoma i pružiti olakšanje boli. Ni na koji način, to ne bi značilo da je rješenje za rak koji on ima.
Kada koristimo riječ populizam, to znači u političkoj postavci da je fokus u jednoj politici na osnovi onoga što ljudi žele čuti i prilagođvanje na mišljenje ljudi. Primjer najbolji su naše političke stranke i naši političari koji obećavaju i obećavaju, i čak kupuju glasove kroz podjelu salama raznim selima. Ova politika se koristi od sve tri strane u BiH. Centralni temelj ovog cirkusa su vjerske podjele koje su najveća zabluda i koje kriju istinu od naroda. To je suprotno od naših stavova da na osnovu principa i stava jedan minoritet mora da vodi narod u pravi smjer, a ne da se prilagodi.

Populizam u ovom smislu se također temelji na pristanak svih ljudi da bih se nešto promijenilo – i stoga populizam treba smatrati nečim više ili manje od onoga što priznaje današnji sistem, iako mjere za spašavanje nacije trebaju biti mnogo oštrije, izvedene od jednog odlučnog i jakog minoriteta.
Desničarske populističke stranke kao Front National u Francuskoj stoje na putu svih više revolucionarnih alternativa u Europi i sprečavaju ih da rastu. Jednostavno je teže da radikalne snage rastu kada će populisti ponuditi ljudima laksa praktičnija “rješenja”. Populističke stranke odgovaraju jednostavno sistemu i djeluju kao sigurnosni ventili.

Preživjeti ili pokoriti se
Normalno da ćemo kritikovati današnje političke stranke u državi jer njima nije bitno hoće li Bošnjaka i Bosne biti, samo da se sve provodi ” po demokratskim uslovima”. Sasvim je jasno da je demokratija sveta krava kojoj svi klanjaju. A tako i “demokratski zakoni”. Ako zakon kaže i političari se dogovore da će u nezavisnoj republici postojati republika, ili da će 100.000 Arapa kolonizirati Zapadnu Europu, očekuje se da će dobri i poslušni građani to prihvatiti. Mi imamo pravo malo protestovati i buniti se, ali ne mnogo, nego ćemo strpljivo i poslušno čekati četiri godine svaki put kako bi se čulo za naš glas kroz ubacivanje malog papirića u sandučić nekom oportunisti.
U Bosni smijemo razgovarati o problemima dok oni na vlasti uništavaju narod i državu ispred naših ociju. Sve ostalo je, kako oni kažu, nedemokratski i kriminalno.

Trebamo li mi prihvatiti pridržavanje današnjeg sistema i njegovih pravila da su važniji od našeg opstanka? Trebamo li mi strpljivo čekati da se većina ljudi, koji su bez sumnje dokazali da predstavljaju grotesknu dekadenciju, kukavičluk i glupost, donesu odluku kako će se sistem promijeniti ili ćemo se mi bezuvjetno još više boriti za opstanak bošnjačkog naroda?

Parlamentarna borba nije isključena
I parlamentarna borba može biti važan element u borbi, ne samo zato što su obični ljudi navikli na sistem, nego i da im je teško vidjeti kako vlast može rasti i na druge načine. Važno je i potrebno da narod vidi da pokret ima snagu koja se može manifestovati parlamentarno.

Ali to ne znači da, ne smije da znači, ćemo se pretvoriti u parlamentarni pokret koji će gledati izbore kao najvažniju stvar u našoj borbi. Naša poruka mora uvijek biti da nije dovoljno da se stavi papirić u sanduk svake četiri godine.
Jedna druga funkcija izlaznosti na izbore bi mogla pomoći BPNP-u da oslabi populističke opcije i da im smanje primanja. Treba imati na umu da jedan snažan pokret, kada postane popularan se može probiti na prvim izborima. Ne treba to biti spor i postepen porast, kao u slučaju sa nekim strankama. Treba znati da ni u striktnoj demokratiji ne treba dobiti 51% od glasača da bi sproveo svoju političku volju.

Faze borbe
U trenutnoj fazi naše borbe moramo utjecati na ljude, vrbovati nove članove i regrutovati pristalice. U ovoj fazi se borba dosta zasniva na psihologiji i nije dovoljno da se ljudima daju instukcije i teoretsko znanje, mi moramo uvjeriti ljude da djeluju!

Samo poznavajući istinu ne znači i znati djelovati po tom znanju. Mi moramo podstaknuti ograničenu količinu ljudi, naše buduće članove, da se bore. Moramo usaditi hrabrost u njima. Najefikasniji način da to uradimo je da mi u organizaciji budemo dobar primjer i da pokažemo hrabrost i snagu. Ako narod vidi da mi djelujemo i da se ne damo, onda će dio njih skupiti hrabrost i krenuti iz instinkta u djelovanje.
Sljedeža faza borbe će se sama od sebe razvijati kada bismo bili sastavljeni od 500-1500 članova. Razvoj će ici dosta brzo kada se snaga 1000 nacionalsocijalističkih boraca ujedini i to sve bi imalo jedan jak psiholoski efekat na ostatak društva i onda tek bismo vidjeli jedan dinamičniji politički razvoj.
“Prvo te ignorišu, pa ti se smiju, pa se bore protiv tebe, i na kraju ti pobijediš”

Pokret u razvoju
Ne treba biti obeshrabren jer smo relativno mala organizacija. BPNP može biti mala organizacija u usporedbi sa našim neprijateljima. Ali to nije ni čudo. Svi pokreti su u sukobu sa važećim sistemom bili mali sve do dana kada su se počeli stvarno probijati, između ostalog zbog psiholoških i socijalnih barijera koje drže ljude zatvorene. Ništa se mi ne razlikujemo od drugih pokreta, i od onoga šta su pretrpjeli prije nas u historiji.
Današnji Bošnjaci su ostali između dva svijeta i ne vjeruju u ništa posebno jako. Tako ih je i sistem odgojio. Te ljude možeš saviti ako imas snažnu volju, danas je sistem, jučer je NDH, sutra to može biti neko drugi. Mi možemo poraziti našeg neprijatelja, to je moguće.
Naša strategija ne bi trebala biti da govorimo ono što ljudi žele čuti i pokazati im kako da se ponašaju kao pravi Europljani i Bošnjaci.

Naše rukovodstvo neće imati mišljenje o 101 različitoj trivijalnoj stvari, ili da govorimo ono što ljudi žele čuti, milovati ih, ili pokušati da budemo jedno sa njima i biti dio demokratskog cirkusa i tamo natjecati ko će dobiti najviše glasova. Mi nikada nećemo postati respektabilni sve dok ne pobijedimo. Naše rukovodstvo će zato raditi za pravu stvar, nastaviti, inspirisati i steći poštovanje.
Moguće je i da na prvu neće nekima toliko stati do nas, jer nas je manje, ali ćemo se boriti za poštovanje našeg naroda. Dobiti ćemo na ugledu, i onda odvesti narod da oni postave standarde.

I tek na samom kraju završne faze, mi ćemo ići od male snažne grupe do onih brojnih i tada će najviše ljudi biti na našoj strani. I poslije revolucije će naravno svi govoriti da su bili i podržavali nas od samog početka. I to će se u historijskim knjigama pisati kao “narodna revolucija”, isto kao pokret za autonomiju od Gradaščevića. Ali mi, onih malo koji su tu bili, uvijek će znati da nas je bilo malo onih koji su, unatoč svim preprekama, borili se i promijenili historiju.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *