Cionizam

Šta je cionizam?

Cionizam je pokret nastao u 19. stoljeću s ciljem uspostavljanja židovske države u Palestini – tako nam barem sugerišu svi „podobni“ tekstovi ali naš cilj kao potlačene mase je da na svjetlo dana iznesemo pravu istinu tj. da otkrijemo da je taj krvnički pravac mnogo više i mnogo gore od toga. Najbolji način da se to uradi je da se krene od samih ideja, načina i procedura ovog pravca koji je u proteklih 100 godina uzeo na milione života radi ostvarivanja svojih krvavih ciljeva.

Samo nastojanje da se izgradi nacionalna država nije ilegalno ali nastojanje da se nacionalna država jednog naroda izgradi na nacionalnoj teritoriji drugog naroda je itekako ilegalno i rijetko kad će se desiti da se takav zli naum ostvari. Međutim, svima je već poznato da Židovi već stoljećima ne „igraju“ u istom rangu sa ostatkom čovječanstva pa tako činjenica da Izrael nešto više od 100 godina nakon osnivanja cionističkog pokreta već gospodari cijelim palestinskim područjem ne treba nikoga čuditi. Treba shvatiti , prije svega, da su cionističke strukture iznad zakona. Te strukture zapravo kontrolišu zakon, oblikuju ga po potrebi i sprovode oštro i surovo, jer je to jedini način da njihov zločinački projekat bude sprovođen bez ometanja i naposlijetku uspije. Cionisti zapravo gospodare svim aspektima društva, jer kontrolišu ono što pokreće društvo današnjice, a to je novac. Tako je to u kapitalizmu – za sada najdugovječnijem židovskom projektu. Novac je i otac i majka, brat i sestra, najbolji prijatelj, najviši životni cilj. Svijet danas funkcioniše tako da svaki novčić koji mi ubacimo u sistem postaje jedna cigla u zidu svjetskog cionističkog režima. Vrijeme je da se čovječanstvo oslobodi okova cionizma. Mi to moramo uraditi zbog nas samih a i zbog naših potomaka koji ne treba da se rađaju i odrastaju u ropstvu. U tekstu koji slijedi biće jasno objašnjeni svi važniji elementi i novi ciljevi cionizma i srodnih organizacija, historijski aspekt cionizma, sredstva upotrebljena od strane cionista i metode kojima se služe a sve to kako bi na jednom mjestu imali što više činjenica o najvećem neprijatelju čovječanstva.

Židovi poslije pada kraljevstva Izraela

Da bismo shvatili cionizam i njegove principe najprije se moramo kratko osvrnuti na historiju Jevreja i objasniti zašto je okupacija Palestine i stvaranje države Izrael na njenom području ilegalno. Židovi tradicionalno smatraju da vuku porijeklo od drevnih Izraelićana nastalih od Jakova i njegovog oca Abrahama . Ti Izraelićani su bili podijeljeni na 12, to jest 13 plemena začetih od sinova i unuka Jakova a prema hebrejskoj bibliji zemlja Izrael je njima obećana od strane samoga Boga – zemlja Izrael iz koje će oni vladati svijetom kao „izabran narod“ i „sveta rasa“. Ono što se danas namjerno izbjegava javno izgovoriti je količina rasizma prisutna kod svih Židova i pro-cionista odnosno institucija države Izrael. Upravo oni imaju vlastite rasne zakone po kojima je nemoguće za Židovku da se uda za nežidova, jer to dovodi do opasnosti od neprihvaćanja judaizma kod potomaka, ali je zato dozvoljeno muškom Židovu da oženi nežidovku jer postoji velika mogućnost kod „mladenke“ za prelazak na judaizam. Mnogi bi odmah ovo svrstali pod religijsku kategoriju ali to bi bilo pogrešno jer je kod većine Židova nemoguće razlučiti poimanje rase, naroda i religije jer je, ustvari, to kod ovog „izabranog naroda“ sve stopljeno u jedan tvrdokoran identitet koji će se poslužiti svim i svačim radi opstanka.

Zašto ova priča? Pa zato što upravo svojom rasom/svojim porijeklom cionističke strukture pravdaju sve što rade današnjem svijetu pa tako i okupaciju palestinskog teritorija. Ne treba zaboraviti da je najveći argument okupacije navodno porijeklo svih današnjih Židova od 13 plemena Izraela odnosno da je najveći argument rasno, to jest genetsko porijeklo. Sve bi to bilo u redu da današnji Židovi u 95% slučajeva nemaju nikakve veze sa stanovništvom drevnog Izraela. To je činjenica koja se ne smije zanemariti pri svakoj analizi cionističkog pitanja.

I upravo zbog toga se ta činjenica betonira među „fašističke“, „nacističke“ ili „rasističke“ kategorije ne bi li se sklonila sa očiju javnosti jer upravo zbog nje sve bajke cionista padaju u vodu. Pogledajmo kakvo je stanje među Jevrejima sadašnjice! Prema procjenama njih je danas nešto više od 13.000.000 i pripadaju uglavnom dvjema grupama: Aškenazima (srednjoeuropsko ili germansko porijeklo) i Sefardima ( špansko ili iberijsko porijeklo), a obje grupe odnosno pripadnici tih grupa se smatraju za nasljednike drevnih Izraelićana. U ukupnoj populaciji Aškenazi imaju većinu i čine preko 80% svjetske židovske populacije (90% prije drugog svjetskog rata). Preostalih 20-tak % čine sefardski Židovi zajedno sa židovskim afričkim i azijskim manjinama. Je li potrebno napomenuti da je i genocidna tvorevina „Izrael“ nastanjena uglavnom Aškenazima, što je i logično posmatrajući svjetsku židovsku populaciju, no bitno je postaviti jedno pitanje: jesu li ti Aškenazi trenutno nastanjeni na prostoru Palestine izbjeglice koje su se vratile svojoj domovini datoj im od Boga ili su oni strani uljezi na toj zemlji koje sa originalnim Izraelcima povezuje samo njihov religijski kult i ništa više?

U pitanju je druga verzija. Preko 95% aškenaskih Židova koji su cionističkim djelovanjem samim svojim prisustvom okupirali tuđu teritoriju ne ispunjavaju genetski uslov za vlast nad Palestinom i to prema „Božjim“ pravilima koja su zapravo oni sami odredili. Preko 95% Aškenazi Židova (pa i ostalih) nisu imali pretke koji su učestvovali u krvoprolićima i pohodima koje su rani „Židovi“ vodili na tuđe posjede nakon njihovog egzodusa iz starog Egipta. Kako je moguće da „izabrani narod“ obje države (stari i novi Izrael) stvori na tuđoj zemlji  – prvi put pokoravanjem zemlje Kaanan, a drugi put pokoravanjem Palestine? Zar je moguće da narod koji polaže pravo i na stari i novi Izrael nema pokriće ni za jedan ni za drugi, ali da opet ima podršku svijeta u svojim tvrdnjama? Moguće je i te kako, ako ima iza sebe cionističku hobotnicu čiji kraci drže čvrsto cijeli svijet i koja u ime čovječanstva, direktno i indirektno, odlučuje o svemu.

Pa odakle onda dolaze ti aškenaški Židovi? Otkud oni na području Njemačke i zapadnog svijeta? Odgovor je jasan, ali nosi sa sobom potrebu za objašnjavanjem nekih historijskih okolnosti koje će ukratko biti prezentovane u nekoliko slijedećih rečenica.

Ujedinjeno staro izraelsko kraljevstvo nastalo je u svom najjačem obliku 1006. godine prije nove ere pod kraljem Davidom, koji je čvrstom rukom ujedinio sva plemena, a takvo kraljevstvo se 930.godina p.n.e. razdvojilo na dva dijela: kraljevstvo Izrael i kraljevstvo Juda. Oba kraljevstva su se održala samostalno neko vrijeme a onda su pokorena od strane susjednih sila. Kraljevstvo Izrael je uništeno 720 godine p.n.e. od strane Asirije dok je kraljevstvo Juda postojalo do 586. godine kada je palo pod Babilon. Nakon ta dva događaja i razbijanja „matice“ Hebreja oni gotovo pa nestaju. Većina stanovništva biva odvedena u roblje, asimilirana ili jednostavno pobijena, a ostatak je rasut diljem carstava koja su vladala regionom. U Jerusalemu i nekim drugim područjima još je bilo Židova ali je i takva okrnjena populacija stalno smanjivana što prirodnim putem što nasiljem koje su razne administracije provodile cementirajući svoju vlast i gušeći bune od kojih su neke započete od samih Židova.

Židovi koji su otišli iz Jerusalema i okoline su svugdje bili proganjani što je rezultiralo njihovim daljnjim migracijama koje su se uglavnom odvijale u pravcu sjevera i zapada, a razlog što su bili „lagan“ plijen je uglavnom ležao u njihovom malom broju. Židovi koji su migrirali na sjever su već u kasnoj antici zabilježeni kao stanovnici nekih grčkih gradova na Crnom moru i tu su se održali nekoliko vjekova sve dok se nisu počeli iseljavati izvan granica Bizantije kao rezultat agresivne anti-židovske kampanje od strane nekih bizantskih vladara. Idealno mjesto za njihov bijeg bio je moćni Hazarski kaganat u kojem su već postojale kolonije židovskih trgovaca. Tim Židovima koji su iz Bizantije pobjegli u Hazariju su se ubrzo pridružile manje skupine Židova iz Perzije i islamskog svijeta. Kako su Židovi postali tako moćni da odlučuju o sudbini kaganata nije jasno ali već krajem osmog i početkom devetog stoljeća vrh, narod i plemstvo Hazarije konvertiraju na judaizam koji do 830-tih postaje državna religija. Hazari su, inače, originalno tursko pleme koje je prije judaizma njegovalo paganske, to jest šamanske običaje, a Hazarski kaganat je u punoj snazi bio ogroman. Zauzimao je prostor današnje južne Rusije, zapadnog Kazahstana, istočne Ukrajine, Azerbejdžana, sjevernog Kavkaza, Krima i dijelova Gruzije a u periodu od sedmog do desetog stoljeća je, slobodno se može reći, gospodario regijom. Perzijski historičar Ibn al-Faqih je u desetom stoljeću zabilježio da su svi Hazari jevreji. Dakle, od šake Židova koji su pobjegli sa prostora Izraela za nekoliko vijekova imamo ogroman kaganat čiji su svi stanovnici jevreji. Veoma zanimljivo, zar ne?

U šezdesetim godinama desetog stoljeća slavenska plemena su ojačala u toj mjeri da su upravo ona pod upravom Svetoslava I od Kijeva srušila Hazarski kaganat koji je već bio iscrpljen brojnim ratovima ali sa rušenjem kaganata Hazara nije nestalo već su se oni u bijegu raširili po cijeloj srednjoj i zapadnoj Europi .Pa gdje su sad ti Hazari je pitanje koje se nameće samo po sebi. Gdje je ta vojska ljudi koja se slila na područje Germanije i okolnih krajeva? Odgovor je jasan: ima ih u cijelom svijetu samo što se danas ne zovu Hazarima već Aškenazima, Da, današnji Aškenazi koji financijski upravljaju svijetom i ubijaju palestinsku djecu su ništa drugo do potomci turskih Hazara koji su konvertirali na judaizam i koji sa originalnim Izraelom nemaju ništa od onoga na čemu se zasnivaju njihovi argumenti i njihova okupacija Palestine i svijeta. Među njima ima naravno i europskih konvertita što objašnjava bjelački izgled pojedinih Židova. Druga po brojnosti židovska skupina tzv. sefardski Židovi su se svijetom proširili nakon što su u petnaestom stoljeću istjerani iz Španije, a i samo njihovo ime je vezano za Pirinejski poluotok – Iberiju. Međutim ova židovska skupina nije ponikla u Španiji, pa ni u Europi, već u sjevernoj Africi i to u šestom i sedmom stoljeću kada su mnogi Berberi konvertirali na Judaizam i u početku se suprostavljali islamskoj invaziji na afrički sjever. Ipak, kada su Arapi nizom pobjeda zagospodarili tim krajevima i krenuli na Iberiju, Židovi su bili uz njih, a oni koji su ranije migrirali u Španiju su osvajačima pružili veliku pomoć. Čudi li uopće informacija da su gradovi poput Kordobe, Granade, Sevilje i Toleda imali mješanu posadu (Židovi i Arapi-muslimani) i da je „zlatno doba“ Judaizma zabilježeno upravo u doba arapske vladavine u Španiji?

Istjerivanje Židova iz Iberije bio je samo konačni akt „reconquiste“ –ponovnog osvajanja tog područja od strane kršćanskih vladara i sudeći prema židovskoj pomoći Arapima pri osvajanju Španije – to istjerivanje je bilo itekako opravdano. Židovi koji se nalaze u Bosni su većinom sefardski Židovi koji su tu naseljeni od strane Turaka u šestom stoljeću. Među njima ima i mnogo Jevreja koji su se zajedno sa Turcima povlačili iz oslobođenih područja tipa Ugarske.

Na kraju ovog kratkog osvrta na historiju Jevreja može se slobodno zaključiti da okupacija Palestine nema nikakvu podlogu i to upravo, kako je već rečeno, po pravilima koja su sami Židovi odredili. Preko 95% današnjih Židova nema korjene u slavnoj Davidovoj kraljevini, a ipak im je to glavni argument za uspostavljanje Izraela. Kada je to jasno nije teško prozrijeti sve cionističke igre i zavjere jer njih može zaustaviti samo istina, a ona je danas najugroženija kategorija.

Nastanak dinastije Rotschild

Nakon razotkrivanja pravog porijekla većine današnjih Židova, čime je stečena podloga za razumijevanje nezakonitosti cionizma i njegovih djelatnosti, ne preostaje nam ništa drugo nego da krenemo sa upoznavanjem korijena i početaka ove ideologije odnosno pokreta.

Bitno je spomenuti da je cionizam kao pravac sa svijetu obznanjenim stavovima nastao u devetnaestom vijeku ali počeci djelovanja Židova u smjeru pokoravanja teritorija starog Izraela i dominacije svijetom se naziru mnogo ranije. MI ćemo krenuti od najbogatije „dinastije“ na svijetu i „zvijezde vodilje“ aškenaških Židova – porodice Rothschild, čije se aktivnosti prate od osamnaestog vijeka.

Godine 1743. u kuću Mosesa Amschela Bauera (aškenaškog Židova, „zelenaša“ i vlasnika računovodstvene firme) u Frankfurtu došla je prinova. Mladi Mayer Amschel Bauer pokazuje da je sposoban, a kao sin „uglednog“ oca tijekom 60-tih godina radi za banku u Hanoveru koja je bila u posjedstvu porodice Oppenheimer i u kojoj je uskoro postao mlađi partner.

Nakon smrti oca Mayer se vraća u Frankfurt i preuzima njegov posao, a ubrzo se dešava jedna promjena. Prema crvenom heksagramu (također oznaka za broj 666) iznad vrata kancelarije Mayer mijenja porodično ime iz Bauer u Rothschild („Rot“ – crveno, „Schild“ – štit, znak).

U vrijeme dok je radio u Hanoveru Mayer Rothschild je stekao jedno veoma važno poznanstvo, upoznao je generala von Estorffa što će se pokazati presudnim u njegovom daljnjem napretku. Naime, general von Estorff je počeo služiti na dvoru princa Wilhelma (IX) od Hesse-Hanaua koji je pripadao jednoj od najbogatijih europskih dinastija i koji će uskoro postati blizak prijatelj i zaštitnik Rothschilda, a sve to zahvaljujući povoljnim cijenama u transakciji rijetkih novčića i dragulja koju su isposlovali upravo von Estorff i Mayer Rothschild. 1776. godine ostvario se jedan veoma važan projekt Mayera Rothschilda, a to je stvaranje Illuminata (okultnog reda posvećenog štovanju đavola) koji je, uz pomoć Adama Weishaupta, „prošao“ kao glavna doktrina kontinentalnog masonskog reda, a zatim se proširio na sve svjetske masonske lože. Kako je velikim bogatstvom porodica Rothschild već kontrolisala većinu stvari u okruženju, a svojom sotonističkom ideologijom infiltrirala sva „tajna društva“ došlo je vrijeme da se i ozakoni ono što je već visilo u zraku. Godine 1791. Rothschildi pomoću svog čovjeka u kabinetu Georgea Washingtona ostvaruju ideju centralne banke SAD-a sa dvadesetogodišnjom poveljom. Ta banka je za razliku od današnjih centralnih banaka bila većinom u posjedu stranaca koji su i djelili njen profit.

Sedam godina kasnije Nathan Rotschild (sin M.R) sa velikom sumom novca napušta Frankfurt i odlazi u London gdje osniva bankarsku kuću što širi financijsku hobotnicu Rothschilda. Nakon smrti glavnih suparnika 1808. godine Nathan Rotschild postaje bankar broj jedan u Engleskoj što je veoma bitno jer Rothschildi postaju vlasnici financijskih sistema USA i Engleske – što direktno što indirektno. 1811. godine ističe povelja banke SAD-a i kongres glasa protiv njenog obnavljanja što veoma ljuti N. Rotschilda koji prijeti: “Ili će obnavljanje povelje biti odobreno ili će se SAD naći u katastrofalnom ratu!“

Povelja nije obnovljena a 1812.godine Britanija (uz financijsku kičmu Rotschilda) napada SAD i to je sukob kojim Rotschildi nisu htjeli uništiti Ameriku, već je potčiniti sebi u smislu novčane ovisnosti i dugovanja. Iste godine Mayer Rothschild umire, a glava porodice postaje ambiciozni Nathan Rotschild koji se već istakao u „međunarodnom poslovanju“.

U tom periodu stoji i početak igre koju Rothschildi prljavo vode već stoljećima, a ona je čvrsto vezana uz filozofiju „zavadi pa vladaj“. U svakom sukobu do dana današnjeg židovski bankari predvođeni sredstvima Rothschilda podržavaju sve sukobljene strane što ih dovodi do položaja gdje ne mogu izgubiti i sve se odvija po njihovom nacrtu. Očit primjer je rat između Francuske i Engleske 1815. godine kada su kroz banke u tim zemljama (u rukama braće Rothschild – Nathana u Engleskoj, a Jakova u Francuskoj) finansirane obje strane plus što su razni trgovci i kuriri zaposleni od srane Rothschilda jedini mogli prolaziti vojne barikade i slobodno se kretati. Na taj način su Rothschildi zaradili brdo novca na obveznicama jer su ishod bitke kod Waterlooa (pobjeda Engleza) znali prije svih ostalih što im je dalo vremena za manipulaciju. Iste godine je Nathan Rotschild izrekao rečenicu koja pokazuje stvarno stanje na terenu i da je naše viđenje politike samo privid: „Ne zanima me koji je lutak postavljen na engleski tron da vlada carstvom nad kojim sunce nikada ne zalazi. Ko kontroliše dohod novca u Britaniju – kontroliše Britaniju, a ja kontrolišem dohod novca u Britaniju!“.

Potpunu kontrolu nad Engleskom bankom Rothschildi su iskoristili da promjene način prenošenja novca. Umjesto karavana i brodova napravili su sistem mjenica i kredita između 5 glavnih banaka u njihovom posjedu, a to je sistem koji je manje-više prisutan i u današnjem svijetu. Međutim, godine 1815. nije sve išlo po planu Rothchilda. Naime, te godine je završen Bečki kongres na kojem su Rotschildi planirali (već u to vrijeme) ostvariti veći stepen globalizacije no planove im je pokvario ruski imperator Aleksandar I u čijoj zemlji Rothschildi nisu imali banku za razliku od mnogih zemalja iz kojih su dolazili učesnici kongresa. Osveta Rusiji i carskoj porodici neće doći brzo ali kada dođe bit će bolna (o Oktobarskoj revoluciji biće riječi kasnije). 1816. godine u SAD-u formira se nova banka (Druga) pod kontrolom Rothchilda također sa dvadesetogodišnjom poveljom što je rezultat ranije spomenutog isceniranog rata između Britanije i SAD-a. Milijuni Engleza i Amerikanaca su izginuli da bi Rothschildi dobili ono što su htjeli.

Već je u to vrijeme cijelom civiliziranom svijetu bilo jasno šta se dešava,  ali, kao i danas, rijetki su progovarali, a bivali su brzo ušutkani na razne načine. Kako i ne bi kada su Rothschildi kontrolisali najveće svijetske sile putem vlastitog kapitala, a kao dodatak dolazi činjenica da su ubrzo počeli obavljati sve financijske poslove Vatikana. Svi veći sukobi u 19.vijeku su djelo Rothschilda koji su jedini od tih ratova imali koristi jer su kroz banke postavljene u tim zemljama kontrolisali financijske sisteme. Jedan od ljudi koji je shvatio šta se dešava bio je predjsednik SAD-a Andrew Jackson koji je 1833. godine povukao jedan doista hrabar potez – polako je prebacivao novac iz Druge banke (Rothschilda) u banke koje nisu bile pod kontrolom stranaca i koje su bile povoljnije za populaciju. Posljedice su bile strašne i katastrofalne po ekonomiju jer Rothschildi koriste svoju financijsku nadmoć i stvaraju haos koji rezultira velikim brojem mjenica i papirnog novca bez pokrića u dobrima i velikom stopom nezaposlenosti. Unatoč pokušaju ubistva Andrewa Jacksona u januaru 1835. godine povelja Druge banke SAD-a nije obnovljena 1836. što privremeno oslobađa financijski sistem Sjedinjenih američkih država od uticaja Rothschilda. Te godine umire i glava porodice – Nathan Rothschild. Godine 1837. aškenaški Židov August Belmont je poslan u SAD da spasi što se spasiti može, a tri godine kasnije Rothschildi postavljaju podružnice engleske banke u Kaliforniju i Australiju. Godine su prolazile uz stalno prisustvo Rothschilda na tržištu financija, a onda im je 1861. godine Abraham Lincoln zadao još jedan težak udarac. Naime, on je tražio od velikih banaka iz New Yorka (koje su bile pod velikim utjecajem Rothschilda) zajam da bi pokrio vojne troškove u građanskom ratu no zbog velikih kamata odlučio se na sasvim neočekivan potez. Odlučio je da štampa vlastiti novac što je razbjesnilo Rothschilde, a kao bonus dolazi činjenica da je ruski car Aleksandar II (potaknut problemima sa Rothschildima i njihovim konstantnim pokušajima stvaranja vlastitog bankarskom sistema u Rusiji) pružio pomoć Lincolnu zaprijetivši da će u slučaju britanske ili francuske pomoći Konfederaciji juga on to smatrati napadom i na Rusiju te da će poslati carsku vojsku. 1864. godine August Belmont (sada već na vrhu Demokrata) postavlja, sebi odanog, generala Georgea McClellana za demokratskog predsjedničkog kandidata u borbi protiv Abrahama Lincolna. Ali, na opće iznenađenje Belmonta, McClellan gubi izbore, a Lincoln trijumfira i on 1865. godine u kongresu iznosi sljedeće: „Ja imam dva velika neprijatelja, vojsku Juga ispred mene i financijske institucije u pozadini. Od to dvoje; onaj u pozadini je moj najveći neprijatelj!“. Očito je imao pravo jer 14. aprila Abraham Lincoln biva žrtva atentata i to samo dva mjeseca prije završetka građanskog rata, a ko je stajao iza toga jasno je ko dan – isti oni ljudi koji su pobijeđeni na izborima, dakle bogati bankari – Rothschildi.

Pratite nas na društvenim mrežama.

BPNP intervju sa poljskim nacionalistima

Nakon intervjua koji smo dali za narodowcy.net, aktivisti iz Svepoljske mladosti (Młodzież Wszechpolska) dali su intervju za naš portal. Radi se o jednom od najjačih poljskih nacionalističkih pokreta koji je svoj rad započeo još prije 92 godine. U intervjuu naš sagovornik Michał govori o pogledima njegovog pokreta, o poljskoj historiji, naciji, religiji, svjetskoj politici današnjice, kao i vrijednostima i protu-vrijednostima koje mogu ojačati, odnosno oslabiti jednu naciju.
Mnogo toga možemo naučiti iz rada Svepoljske mladosti. Preporučujemo da intervju detaljno pročitate do kraja.

1. Za početak – šta možete reći o svom pokretu ? Za šta se borite, a protiv čega ? Šta možete reći uopšteno o poljskom nacionalizmu ?

– Svepoljska mladost je osnovana 1922., ali nakon 1945. bilo je nemoguće biti zvanično aktivan. Pokret je ponovo uspostavljen 1989. od strane Romana Giertycha, i od tada smo jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajniji poljski nacionalistički pokret. Poznati smo po našim patriotskim akcijama, kao i akcijama protiv homoseksualaca, ljevičara i feminista.
Od 2001. do 2007. bili smo sekcija mladosti Lige poljskih porodica (LPR – Liga Polskich Rodzin) koju je vodio Roman Giertych. U godinama 2006. i 2007. smo bili i u vladi i imali nekoliko ministara, a naš čovjek je bio predsjednik javne televizije.
Međutim, LPR je bila više konzervativna katolička i blago nacionalistička, nego radikalno nacionalistička organizacija. Nismo imali dobre odnose sa vođstvom LPR-a, čak ni sa Giertychom koji je obnovio našu organizaciju 1989. On je napustio nacionalističke ideje oko 2005.-2006. Čak je i kritikovao Romana Dmowskog, našeg historijskog oca poljskog nacionalizma zbog njegovih „anti-semitskih pogleda“. Sada Roman Giertych je primjer liberalnog političara i naši članovi ga smatraju izdajnikom. On više neće biti sa nama. Godine 2007. Svepoljska mladost je odlučila istupiti iz Lige poljskih porodica i osnovati novi, radikalniji pokret.
Od 2010. počeli smo ostvarivati mnogo uspjeha. Odlučili smo sarađivati sa Nacionalnim radikalnim kampom (ONR – Obóz Narodowo-Radykalny) i 2013. smo organizovali zajednički kongres, kada smo osnovali Nacionalni pokret (RN – Ruch Narodowy), savez između MW, ONR i još nekih organizacija. Odlučili smo da učestvujemo u izborima za europski parlament 2014. i imamo podršku mnogih mladih ljudi. Možda će to biti dovoljno da zabilježimo još jedan uspjeh i dobre rezultate na izborima.
Međutim, naš najveći uspjeh je godišnji Marš nezavisnosti. U 2010. smo imali 5 000 ljudi i nekoliko sukoba sa članovima Antifa. Godine 2011. bilo je već 25 000, a 2012. preko 80 000. Na posljednjem Maršu 11. novembra prošle godine je bilo preko 100 000 ljudi, uglavnom mlađih od 30 godina koji su odlučili marširati sa nama. Imamo veoma dobre kontakte sa fudbalskim navijačima koji imaju važnu poziciju u Poljskoj i predstavljaju desnicu ili nacionaliste. Mnogi naši aktivisti su također i ultrasi.
Moram da kažem i da su 2012. i 2013. antifašisti odlučili da ne rade ništa, i priznalu si da su sve izgubili. Ne mogu više skupiti ni 500 – 1 000 ljudi, pa bez pomoći policije, oni bi bili kao miševi protiv mačaka. Mogu reći da je do 2010. bilo moguće sresti ponekog antifašistu na ulicama mog grada, Varšave, glavnog grada Poljske. Danas, boje se uraditi bilo šta otvoreno.
Vodimo aktivnosti na različitim poljima, ne samo marševima. Pomažemo siromašnoj djeci kupujući igračke i knjige za njih. Pomažemo i poljskom narodu u Litvaniji, Bjelorusiji i Ukrajini. U tim država još uvijek živi skoro 2 miliona Poljaka, ali, nažalost, vlada Republike Poljske ne brine o njima. Pomažemo i životinjama, ostavljamo hranu za životinje po šumama tokom zime, jer poštujemo poljske životinje kao važan dio poljske prirode.
Organizujemo mnoge kampove, susrete, predavanja i treninge. U mom gradu, naši članovi se mogu sastati na sedmičnom sastanku gdje bude poneko predavanje, a sutradan idu na zajednički boks ili MMA trening. Samo u Varšavi imamo preko 100 aktivista Svepoljske mladosti, i oko 30 aktivista ONR-a.
RN također obučava neke čuvare koji vježbaju u šumama i mi se nadamo da će biti dobri vojnici. Trenutno oni pomažu u našim marševima bivajući zaduženi za sigurnost.
Otvoreni smo za primanje novog znanja od nacionalista širom Europe, jer nacionalizam nije samo marširanje i tuče sa ljevičarima. Ne možemo biti više „protiv“ (nečega) nego „za“ (nešto). Moramo izgraditi socijalni pokret, novi politički pokret. Političke stranke bi trebale biti produžena ruka pokreta, a ne da vode pokret. Ako želimo sačuvati svoje ideje, ne možemo zavisiti od političara, čak i ako imaju dobre poglede. Oni moraju shvatiti nacionalne ciljeve, i mi im možemo pomoći, ali ne možemo biti pod pritiskom mnijenja.

2. Kakva je trenutna politička situacija u Poljskoj ? Kolika je razlika između stavova vladajućeg političkog sistema i vaših stavova ?

– Sistem je liberalan, i dominiraju interesi stranih kompanija, korporacija i stranih država. Uobičajeni poljskih političari ne shvataju nacionalne ciljeve i teško je pronaći patriot među trenutnim članovima poljskog parlamenta. Oni su više ili manje zvanični izdajnici.
Isto mislimo i o najvažnijoj stranci opozicije – Pravo i Pravda (Prawo i Sprawiedliwość) braće Kaczyński (Lech je umro u katastrofi u Smolensku 2010., a Jarosław je trenutni lider PiS-a). Oni su zvanično patriote, ali njihov patriotizam je samo velika mržnja prema Rusiji i Rusima, a ustvari su veoma vjerni EU, SAD-u i cionistima. Smatraju se konzervativnom strankom, ali kada je PiS vladao u Poljskoj od 2005. do 2007. nisu učinili ništa protiv homoseksualaca ili feminističkih aktivista. Nažalost, LPR je sarađivao sa PiS-om 2006.-2007., i u to vrijeme LPR je bio u vladi. Za to vrijeme, LPR je izgubio sav nacionalizam.
Problem je što mnogi patrioti vjeruju kvazi-patriotima kao što je PiS, i boje se našeg radikalizma. Mediji nas nazivaju fašistima i nacistima, ali mi se ne obaziremo na to kakve riječi upotrebljavaju protiv nas, jer mladi ljudi vide nadu u našem pokretu.
Ekonomska situacija u Poljskoj je gora nego prije nekoliko godina. Cijene su visoke, a plate male. Mnogi mladi Poljaci su emigrirali u Englesku, Holandiju ili skandinavske zemlje tokom posljednjih 10 godina. Mnogo njih bi se voljelo vratiti, ali ovdje nema perspektive za neki dobar posao.
Zapravo, ekonomska situacija u Poljskoj je bolja nego situacija u mnogim drugim zemljama u našoj regiji, kao npr. Mađarskoj ili Rumuniji. Međutim, oni imaju problema sa Romima, što mi srećom nemamo ( 96%-98% poljskog stanovništva čine Poljaci, nemamo ni važne nacionalne manjine, samo poneke imigrante iz Ukrajine ili Rusije) i možda je to razlog zašto je situacija u Poljskoj manje tragična.
Međutim, ne bude li radikalnih promjena, naša država ide u krizu, kao npr. Grčka. Ipak, mnogi Poljaci trebaju krizu kako bi shvatili stvarnost i odlučili da promijene političare. Budućnost pripada nama i možete očekivati još veći nacionalni radikalizam u Poljskoj.

3. Imate li zvanične kontakte sa nacionalističkim pokretima ili strankama iz drugih europskih država ?

– Da, imamo mnoge kontakte u Europi. Naš Marš nezavisnosti 11. novembra je veoma dobra prilika za upoznavanje sa nacionalistima iz Europe. Prošle godine smo organizovali konferenciju za njihove delegacije, dan prije Marša. Držimo dobre odnose sa nacionalistima iz Mađarske, Italije, Španije, Francuske, Holandije i Flandrije, Švedske, Hrvatske, Bugarske, Češke Republike, Slovačke. S vremena na vrijeme imamo i poneki kontakt sa srpskim nacionalistima.
Najvažniji su nam mađarski nacionalisti iz JOBBIK-a i HVIM-a. Svepoljska mladost je u zvaničnom savezu sa sekcijom mladih JOBBIK-a (Jobbik Ifjusagi Tagozat). Učestvujemo u svim značajnijim događajima koje organizuju mađarski nacionalisti, i Mađari nas podržavaju. U 2012. i 2013. bilo je preko 100 mađarskih nacionalista na našem godišnjem Maršu nezavisnosti. To je zbog toga što Poljska i Mađarska imaju zadivljujuću tradiciju stogodišnjeg prijateljstva započetog još u Srednjem vijeku, uprkos činjenici da su naši jezici totalno različiti. Poljaci mogu razumjeti ponešto iz južnoslavenskih jezika, ali ništa iz mađarskog – no ipak, oni su nam najbolji prijatelji.
Ako uđemo u europski parlament ove godine, JOBBIK će biti naš najvažniji saveznik i sigurno ćemo razviti mnoge zajedničke projekte.
Također, trebao bih spomenuti i veoma intenzivan kontakt koji imamo sa Forza Nuova-om iz Italije. Oni također u velikom broju učestvuju na našim marševima, i poljski nacionalisti imaju dugu tradiciju prijateljstva prema italijanskom nacionalizmu.

4. Nešto o historiji – iz duge historije Poljske, koje periode, ličnosti i događaje biste izdvojili ? Koliko je historija važna za vaš nacionalizam ?

– 966. je godina krštenja Poljske. Smatramo da je poljska nacija stvorena slavenskom tradicijom i katoličkom vjerom. Za nas, 966. je godina početka poljske nacije.
Imamo mnogo velikih heroja iz poljske historije, kao što su : Bolesław I Hrabri ili Kazimir IV Jagiellon; zatim poznate patriote iz XIX stoljeća kao što su Adam Mickiewicz (poznati patriotski pjesnik), ili Henryk Sienkiewicz (pisac i patriota, dobitnik Nobelove nagrade za literaturu 1905.)
Međutim, Roman Dmowski, Ludwik Popławski i Zygmunt Balicki su stvorili moderne poljske nacionaliste. Od njih, Dmowski je najvažniji, on je 1893. uspostavio prvu modernu nacionalističku organizaciju – Poljska Liga (Liga Polska). Bio je vođa nacionalista do 1939., umro je 2. januara te godine, a već u septembru iste godine Njemačka i Sovjetski Savez su pokrenuli rat protiv Poljske.
On je također jedan od očeva poljske nezavisnosti 1918. Nakon 123 godine njemačke, ruske i austrijske okupacije, Poljska je ponovo postala nezavisna. Bio je vođa poljske delegacije u Parizu na pregovorima o našim zapadnim granicama, i zahvaljujući njemu, uzeli smo većinu naših etničkih teritorija.
Kada je počeo Drugi svjetski rat, mnogi poljski nacionalisti su odlučili da se bore. U Oružanim nacionalnim snagama (NSZ – Narodowe Siły Zbrojne) je bilo preko 100 000 ljudi ! To je bio nacionalistički dio partizana. Međutim, Poljska je postala sovjetska zona nakon 1945. Ipak, mnogi vojnici su odlučili da se bore protiv komunističkog režima. Živjeli su u šumama „kao vukovi“ sa nadom za Poljsku. Posljednjeg od njih su ubili komunisti 1963, 18 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata!
Ime vojnika je bilo Prokleti Vojnik (Żołnierze Wyklęci), jer su bili prokleti od strane komunista kao i post-komunističkih liberala nakon 1989. Posljednjih godina nacionalisti su unaprijedili njihovu historiju do historijski važnog momenta poljske nacije, i čak je i liberalni predsjednik Poljske Bronisław Komorowski bio pod jakim pritiskom da im oda počast, sve dok to konačno nije i uradio. Prvi mart je Nacionalni dan „Prokletih Vojnika“.
Kao što vidite, historija nam je veoma važna. Historija je učiteljica života, ali historija također može i reći šta trebamo raditi, a šta ne. U poljskoj historiji postoje mnogi tragični događaji, kao i oni lijepi. Sjećamo se da je u XVI i XVII stoljeću Poljska bila carstvo, jedno od najjačih u Europi. Mi smo dužni da vratimo našu moć.
Također, imamo inspiracije i u drugim državama, kao npr. general Francisco Franco iz Španije, ili Francuska akcija sa Charlesom Maurrasom. Neki naši članove vole i generala Augusta Pinocheta iz Čilea, uprkos njegovim vezama sa SAD-om. On je uništio komunizam u svojoj državi i izgradio bogatu i snažnu državu, što je ipak vrijedno poštovanja.

5. U prvoj polovici prošlog vijeka, a i ranije, imali ste dosta problema sa Nijemcima. Kako Poljaci uopšteno gledaju na Nijemce danas ? Kako vi gledate na njih ? Postoji li mogućnost upostavljanja kontakta između vašeg pokreta i njemačkih nacionalista u budućnosti ?

– Obični Poljaci bez posebnih političkih pogleda danas su manje negativni prema Nijemcima nego prema Rusima. Međutim, nacionalisti su definitivno više negativni prema Nijemcima. Njemački nacisti su odgovorni za smrt miliona Poljaka. Nije istina da su samo Židovi bili u logorima, tu su bili i Poljaci i Rusi također. Nijemci su uništili našu prelijepu prijestolnicu 80% – 90% u periodu između 1939. i 1944.
Možemo zamisliti dobre odnose sa Rusima, ali sa Nijemcima ne. Možete vidjeti da neki najvažniji komunisti Sovjetskog saveza, kao npr. Lenjin, Staljin, Trocki ili Džierzinski – nisu bili etnički Rusi. Glupo je što mnogi Poljaci u Rusima vide samo komunizam.
Kroz historiju smo se mnogo borili protiv Nijemaca, još od Srednjeg vijeka. Historija je odlučila da Nijemci i Poljaci budu neprijatelji. Razumijemo da Hrvati, Mađari ili Bugari nisu protiv Nijemaca, jer im nisu predstavljali opasnost, ili bar ne koliko su nama predstavljali. Znamo da njemački nacionalisti moraju biti anti-poljski nastrojeni i da žele dijelove naše teritorije nazad. Naravno, ne marimo za njihovim tvrdnjama mnogo i sigurno smo da neće postići ništa.
Srećom po nas, njemačka nacija je veoma slaba. Mi u Poljskoj zbijamo šale jer je život njemačkog nacionaliste veoma težak – njegova sestra ima Turčina ili Arapa za momka, njegov brat je homoseksualac i ljevičar, a njegova djevojka je počinila mnogo pobačaja. Ova šala govori mnogo o situaciji u Njemačkoj.
Ako uporedite poljske mladiće sa njemačkim, vidjećete ogromnu razliku. Poljski mladići su prilično religiozni, sa više moralnih vrijednosti, homoseksualnost i feminizam nisu prihvaćeni među našom omladinom. Poljaci su konzervativni na mnogo načina. U Poljskoj, pobača je zabranjen, i postoje samo još 3 ili 4 države u Europi koje su zabranile pobačaj, kao što su Irska ili Malta. Zbog toga su mladi Poljaci nacionalisti, dok Nijemci imaju više antifa aktivista nego nacionalista. U Poljskoj bi to bilo nemoguće, ovdje je antifa tako slaba da ne može organizovati apsolutno ništa važno.
Njemačka je jaka kao država, ali je njemačka nacija veoma slaba. Ako je nacija slaba, država će postati slaba također, ne sada, ali u budućnosti sigurno. Ne trebaju nam nikakvi kontakti sa njemačkim nacionalistima, niti ih uopšte smatramo ozbiljnim, u našim pogledima njihova budućnost nema perspektivu ni za kakav važan uspjeh. Ne vidimo ni razlog da imamo kontakt s njima, nego vidimo važnije stvari za uraditi od toga šta Nijemci kažu o nama. Jednstovano nas nije briga. Budućnost ne pripada Zapadnoj, nego Srednjoj i Istočnoj Europi.

6. Pored Nijemaca, tu su i Rusi također. Kakvo je vaše mišljenje o njihovim nacionalistima ? Da li je moguć kontakt vaših i njihovih nacionalista ?

– U našem pokretu u zadnje vrijeme je dosta rasprava o Rusima. Pogledi su različiti, neki su strogo anti-ruski nastrojeni, dok drugi imaju pro-ruske stavove.
Veći dio našeg naroda ne voli politiku Putina i današnje Rusije, jer žele da dominiraju u Poljskoj na nekim ekonomskim poljima. Međutim, većina naših članova nisu protiv običnog ruskog naroda i nade za uspjeh ruskih etničkih nacionalista. Lično se mogu složiti sa tim. Politika Putina nije baš najbolja za Poljsku i tvrnje ruskih nacionalista su razumne. Oni žele čistu rusku naciju, kraj vladavine oligarha i etničke granice Rusije bez ogromnog broja stanovnika koji nisu etnički Rusi. Nemamo kontakt sa njima, ali im želimo više uspjeha.
Što je važno, mi definitivno ne podržavamo euroazijske ideje ljudi kao što su A. Dugin, oni čak nisu ni nacionalisti. Ipak, mnogi nacionalisti u Europi podržavaju Dugina. Vjerovatno ne znaju mnogo o Rusiji. Mi smo prijateljski nastrojeni prema etničkim ruskim nacionalistima, ali ne i prema ljudima A. Dugina.
Međutim, čak i sa Putinom, Rusija je manje opasna za nas od liberalne i ljevičarske propagande EU. Ekonomska dominacija strane države je pogrešna, ali nacija može postojati uprkos tome. EU želi dominirati našom ekonomijom, ali također želi jačati protu-vrijednosti u umovima mladih Poljaka.
EU podržava homoseksualne i liberalne organizacije. Vode politiku da okončaju zdravu poljsku naciju. Ako se nacija složi sa protu-vrijednostima, nacija će nestati, što možemo vidjeti u nekim zapadnim nacijama kao što su njemačka, engleska ili holandska. EU je pod utjecajem međunarnog okruženja sa ciljem uništenja europskog naroda. Prema tome, čak i ako smatramo Putinovu Rusiju kao neprijatelja, mislimo da je EU veći neprijatelj, pa se prema tome moramo fokusirati na borbu protiv EU i utjecaja država sa Zapada. Rusija ne bi trebala biti shvaćena kao neprijatelj. Rusija vođena od strane etničkih nacionalista, što je trenutno nemoguće, ali možda bude moguće u budućnosti, bi trebala biti shvaćena kao prijatelj Poljske.

7. Religija – koliki je utjecaj religije na Poljake generalno ? Koliko vi iz Svepoljske mladosti obraćate pažnju na religiju ? Ako je neko Poljak, da li mora biti i katolik također ?

– Religiji posvećujemo dosta pažnje. Mi smo nacionalistička katolička organizacija i podržavamo katoličku vjeru i kršćanske vrijednosti. Međutim, u našem pokretu ima i protestanata, pravoslavaca, ateista, pa čak i neo-pagana.
Prihvatamo da pojedinac može imati drugačije religijske osjećaje od osjećaja većine poljske nacije, ali svako mora poštovati katoličku vjeru i ne može biti antiklerik. Za nas situacija je očigledna : nacija treba religiju da čuva moral i tradicionalne vrijednosti. Ako je neko antiklerik, on ne može biti u našoj organizaciji, niti u Nacionalnom pokretu.
Međutim, u vanjskoj politici, religija je beskorisna, jer svako je dužan ispunjavati svoje nacionalne ciljeve. Mi imamo viziju katoličke nacije Poljaka, ali ne brinemo mnogo o religijama drugih nacija. Katoličanstvo nas može zbližiti za drugim nacijama isto kao prirodno polje prijateljstva.

8. Kakvi su vaši pogledi na balkanske probleme u skorijoj prošlosti i danas ? Kakav je vaš pogled na bh. entitet Republika Srpska ?

– Poljski nacionalisti ne znaju mnogo o Balkanu i ne želimo učestvovati ni u kakvim sukobima među balkanskim nacijama. Imamo kontakt sa Hrvatima i Bugarima, kao i sa Srbima s vremena na vrijeme. Podržavamo njihovu borbu za Kosovo i svake godine u Varšavi se održi marš za srpsko Kosovo. Nismo orgainzatori tog marša, ali naši aktivisti sudjeluju.
O BiH nemamo jasan pogled, a i ne razgovaramo mnogo o BiH, jer je Balkan za nas „egzotičan“ i težak za razumjeti. Međutim, jedan od naših regionalnih vođa zna dosta o toj temi, i čak govori srpski jezik. Pretpostavljam da razlike između srpskog, hrvatskog i bosanskog jezika nisu velike.
Pretpostavljam da većina srpskog naroda u Republici Srpskoj bi voljela da se pridruži Republici Srbiji. Znamo da ih smatrate pravoslavnim Bošnjacima, ali ako oni ne misle tako, htjeti će da budu nezavisni od Sarajeva i da budu dio Republike Srbije. Međutim, nemamo zvaničan stav o tome, to je posao Srba, Hrvata i Bošnjaka.

9. Kakav je vaš stav o EU, NATO i svjetskoj politici današnjice ?

– Kao što sam rekao, EU je veliki problem. Žele dominirati Poljskom kroz ekonomski, politički i socijalno. Pokušavaju pojačati protu-vrijednosti, homoseksualnost i feminističku propagandu.
Mislimo da je ideja EU pogrešna, jer ljudi u Poljskoj ili Švedskoj ne mare za situacijom u Portugalu ili Grčkoj, kao što ni Španci ili Bugari ne mare za situacijom u Estoniji ili Finskoj. Mi vidimo budućnost za Poljsku kao lidera Srednje Europe. Trebali bismo ponovo uspostaviti Srednjoeuropsku Uniju sa Mađarskom, Slovačkom, Češkom Republikom i možda još nekim državama. Imamo slične kulture i mnogo zajedničkih ciljeva, nismo zapadne zemlje, ali ni istočne.
NATO je element američkog imperijalizma. Greška je poslati poljske vojnike u Afganistan ili Irak. Američki imperijalistički ratovi nisu naši ratovi. Poljska ne bi trebala sudjelovati u velikim međunarodnim sukobima, nego se fokusirati na situaciju u regiji Srednje Europe, i graditi, korak po korak, savez drugim zemljama iz našeg dijela Europe. To bi bilo najbolje za našu sigurnost.
Nismo u mogućnosti učiniti ništa, ali mnogi aktivisti su prijateljski naklonjeni Basharu Al-Assadu, predsjedniku Sirije, Hezbolahu u Libanu, palestinskim ratnicima i vladi Irana. Znamo da su islamski teroristi podržani iz Saudijske Arabije ili Katara, a ne iz Irana ili Sirije. Želimo mnogo uspjeha ljudima kao što je Al-Assad.

10. Kakvo je mišljenje Poljaka uopšteno o Bošnjacima ? Kakvo je mišljenje nacionalista ? Da li bi bilo moguće uspostaviti kontakt između MW-a i BPNP-a nekad u budućnosti ?

– Da budem iskren, Poljaci ne znaju mnogo o vašoj historiji i misle da su Bošnjaci = muslimani. Nakon vašeg intervjua, bio sam iznenađen što niste islamist.
Međutim, kao što možete pretpostaviti, Poljaci su više prijateljski naklonjeni kršćanskim nacijama, kao što su hrvatska i srpska. To ne znači da neko od nas želi učestvovati u sukobima na Balkanu. Vaša regija Europe nije tako daleko od Poljske, ali Balkan se čini „egzotičan“ za Poljake, koji znaju više o situaciji u Ukrajini, Rusiji ili zapadnim državama, ili čak o Bliskom Istoku – ali o Balkanu Poljaci ne znaju apsolutno ništa. To je tužno.
Ako pitate 100 Poljaka na ulici šta znaju o odnosima između Srbije i Bugarske, niko neće znati da je postojao historijski sukob između ovih nacija, čak i ako pitate ljude ispred univerzitetskih vrata.
Mi nemamo ništa protiv Bošnjaka, ali obične Poljake je teško uvjeriti da niste islamisti, jer stereotipi među Poljacima su takvi da misle da na Balkanu postoje tri nacije sa istim jezicima i tradicijama, ali različitim religijama : katolici = Hrvati, pravoslavci = Srbi, muslimani = Bošnjaci. Trebali biste znati da isto misle i ljudi u drugim državama : Francuska, Španija, Engleska, Češka Republika ili Švedska, tako da je to uopšteni stereotip, a ne samo „naša“ greška u nedostatku znanja.
Prema mišljenju poljskog naroda, ratovi devedesetih su bili više vjerski nego nacionalni ratovi, i mnogi ne shvataju zašto ljudi na Balkanu više nisu željeli Jugoslaviju.
Mi bismo trebali imati kontakt zbog razmjene informacija i iskustava, mislim da je to korisno u sticanju novog znanja o drugim država i nacionalistima. Moemo reći o snažnom sarađivanju uglavnom sa pokretima sa kojima možemo sarađivati u pokušajima uništavanja EU, kao što je JOBBIK, ali smo također prijateljski nastrojeni i za svaki pokret koji je prijateljski nastrojen prema nama, i nadam se da ćemo se sresti jednom.

11. Imate li neku poruku za bosanske nacionaliste ili Bošnjake uopšteno ?

– Mislim da znate o svojim ciljevima više nego mi, i da znate šta je najbolje za vas. Naš savjet je morate izbjeći sljedeću katastrofu na Balkanu, sljedeći rat. Tragično je kada slični narodi, koji pripadaju slavenskoj porodici, ubijaju jedni druge. To vas može koštati mnogo žrtava i strane sile, kao SAD i EU, će imati sve više i više da pričaju o Balkanu.
Bojim se da bi situacija na Balkanu ponovo mogla eksplodirati. Amerika će biti slabija i strane armije neće uvijek biti u BiH. Jednom, teritorijalni revizionizam bi mogao postati razlog za novi rat u vašoj prelijepoj zemlji. Nadam se da toga neće doći.
Možda biste trebali razgovarati sa srpskim i hrvatskim nacionalistima o tome šta vas može povezati ili o zajedničkim ciljevima, kao što je borba protiv globalizacije, EU, američkog imperijalizma i zaštite tradicionalnih vrijednosti u vašim državama.
S jedne strane, bio sam iznenađen da niste islamist. S druge strane, nadam se da ne podržavate ateizam u vašoj državi. Mislim da normalni i časni ljudi različitih religija mogu razgovarati i živjeti sa poštovanjem jednih prema drugima. Nacija bez religije će nestati na kraju.

Michał Kowalczyk
Odjel za vanjske poslove Nacionalnog pokreta

Pratite nas na društvenim mrežama.

BPNP intervju sa Ukrajinskim nacionalistima

1. Za početak, recite nam nešto o Vašem pokretu
– Zentropa Ukrajina je ukrajinska verzija širokog europskog projekta zvanog Zentropa. Ogranci ovog projekta postoje u mnogim državama. Web stranica je www.zentropa.info / zentropa.net . Sama po sebi, Zentropa nije pokret u standardnom smislu te riječi, nego informacijoni projekat koji se bazira na propagandi. U svakoj državi pojedinačno, ljudi iz različitih pokreta vode Zentropu. U našem slučaju, ljudi koji vode ukrajinsku Zentropu su iz stranke Svoboda (bos. „Sloboda“), pokreta Pravyi Sektor (bos. „Desni sektor“), i nezavisnih pojedinci.
Zentropa uopšte, a i mi posebno pokušavamo razviti ukrajinski nacionalizam, ali i generalno jačati nacionalizam kao ideologiju ne samo u Ukrajini. Naša ideologija je neodesničarska, trećeputaška i tradicionalistička.
Osjećamo potrebu za spajanjem svih nacionalista u borbi protiv sila koje uništavaju naše nacije. Odbacujemo drugačije aspekte klasičnog nacionalizma, gdje je često cilj teritorijalno širenje na štetu drugih nacija. Smatramo da se nacionalisti moraju interesovati za stvari kao što su ekologija, ekonomija, umjetnost, historija.

2. Koliko su nacionalisti važni u političkom i društvenom životu u Ukrajini? Koji nacionalistički pokreti postoje u Ukrajini ?
– Za razumijevanje nacionalista u Ukrajini, prvo se mora razumjeti Ukrajina kao država.
Najveći nacionalistički pokreti u Ukrajini su stranka Sloboda i pokret Desni sektor. Ukrajina je čudna država, jer, za razliku od ostatka Europe, nacionalizam izvana je mnogo učestaliji. Međutim, to je samo dobra stvar na prvi pogled.
U suštini, Ukrajina je mnogo „rusizirana“ za vrijeme Sovjetskog Saveza. Rusizacija se zadržala i do danas, najviše i jezičkoj sferi. U SSSR-u, ukrajinski jezik je bio snažno ugnjetavan. Srećom, dobijanjem nezavisnosti, proces „ukrajinizacije“ je počeo. Međutim, ovo je još uvijek spor proces, najviše zahvaljujući petoj koloni Kremlja u Ukrajini, koji podržavaju rusizaciju (npr. dodjeljivanje statusa državnog jezika ruskom jeziku).

U osnovi, ova „bitka“ za ukrajinski identitet je dopustila ukrajinskoj politici i mediji da bude nešto kao nacional-centrična. Pitanja identiteta, kulture, tradicije itd. su svakodnevnica, historija je promovisana i niko ne želi da je zaboravi. Postoji osjećaj stalne „mobilizacije“ za očuvanjem ukrajinskog identiteta. Naravno, to je dobro i mnogo se razlikuje od Zapadne Europe, gdje se pitanja identiteta uglavnom ignorišu, i uopšte što zahvaljujući ovome društvo ostaje malo konzervativno.
Sada, Ukrajina je država u tranziciji. Od 1991. u Ukrajini je borba između pro-zapadnjačke strane, pro-ruske strane i nacionalističkih snaga.

Za razliku od većina država u Europi (gdje je elita apsolutno pro-američki i liberalno nastrojena), politička elita Ukrajine nije ujedinjena. Ovo je vodilo ka političkoj nestabilnosti, ali i pomoglo nacionalistima, naročito u posljednjim godinama.

I pro-ruske i pro-zapadnjačke elite su liberali, što se može vidjeti po mediji koje kontrolišu. U političkim pojmovima, pro-ruska strana još uvijek promoviše ruski jezik, rusku kulturu itd., ali sami po sebi, i oni su za EU. S druge strane, pro-zapadnjačka strana brani ukrajinski jezik, kulturu… Najveći problem je što su mnogi ljudi, čak i oni koji se čine kao nacionalisti, zavarani i misle da pro-zapadnjačka strana stvarno brine o nama. Naravno, to je samo dio geopolitičke igre Zapada protiv Rusije, koriste nas za svoje interese. Na primjer naš predsjednik nakon tzv. Narandžaste revolucije 2004., Juščenko, je bio pro-zapadnjački orijentisan, ali se ponašao kao nacionalist – neprestano pričao o patriotizmu, identitetu, kulturi itd. Uprkos tome, na zahtjev SAD-a, iza scene je uništio našu armiju i počeo graditi liberalnu, anti-nacionalnu državu. Ni naš posljednji pro-ruski predsjednik nije bio ništa bolji; dao je obogaćeni uranij i ukrajinski plin Americi itd.

Velika je greška gledati na pro-rusku stranu kao na tradicionaliste, a pro-zapadnjačku kao na liberale, kao što to strani nacionalisti rade, jer su obje strane u potpunosti liberalne. Razlika među njima je u ekonomiji : jedna strana ima poslove u Rusiji, a druga na Zapadu.

U ovom procesu tranzicije, obje strane žele u potpunosti preuzeti kontrolu nad Ukrajinom i uništiti drugu stranu. Posljednjih godina, napokon, pravi nacionalisti (a ne lažni, zapadnjački agenti koji su se nazivali nacionalistima) su postali brojniji, i napokon je u Ukrajini stvorena treća strana : pro-ukrajinska !
Jasno je da to smeta liberalnoj eliti – i pro-ruskoj i pro-zapadnjačkoj strani, čiji mediji konstantno napadaju nacionaliste.
Naš glavni cilj je da predstavimo nove ideje ukrajinskom narodu, više ukrajinocentrične ideje, kao što je nezavisnost i od Rusije i od Zapada, sačuvati naš jezik bez da postane zapadnjački satelit itd.
Konačno, lažna pro-ukrajinska, tj. pro-zapadnjačka strana će morati da skine maske : godinama su se pretvarali da vole Ukrajinu, ali će sada morati da otvoreno pokažu kakve to reforme oni žele donijeti Ukrajini : gej parade, agresivni feminizam, multikulturalizam, krediti od MMF-a itd. Veoma dugo su bili u mogućnosti da prikriju svoje namjere koristeći se terminom ukrajinskog identiteta, ali sada je tome došao kraj.
I sasvim iskreno, ukrajinsko društvo nije spremno prihvatiti niti podržati takve reforme, a to je velika prilika za nas.
Nacionalizam nije pod napadima u Ukrajini kao u Zapadnoj Europi, ljudi ne obraćaju mnogo pažnje na to što mediji nacionaliste nazivaju fašistima i slično, ovdje to nema nikakvog uticaja.
Sloboda je 2012. dobila veliku podršku, a i Desni sektor će imati takvu podršku uskoro.

3. Koje ličnosti su najvažnije u historiji ukrajinskog naroda? Kako nacionalisti gledaju na njih?
– Najvažnije ličnosti u bližoj prošlosti su svakako osnivači ukrajinskog nacionalizma : Mykola Mikhnovsky, Taras Shevchenko, Mykola Stsiborsky, Stepan Bandera. Svi oni, osim Bandere, su iz Istočne Ukrajine, što pobija tvrdnje propagande iz Kremlja o „dubokim podjelama“ u Ukrajini. Sve ove ličnosti su željeli oživjeti ukrajinsku kulturu i jaku, nezavisnu državu i kao takvi oni su naše ikone, kao i njihova pisana djela. Među njima, najvažniji je Taras Shevchenko – on je nacionalna ikona i spomenici u njegovu čast se nalaze u svakom gradu.

Još jedna važna ličnost iz relativno bliske prošlosti je Yuriy Lypa. Najvažniji je zbog svoje filozofije, a djelovao je početkom i sredinom XX stoljeća. On je bio jedan od prvih ukrajinskih intelektualaca u modernim vremenima koji je promovisao doktrinu baltičko-crnomorske unije sačinjene od država koje bi bile nezavisne i od Rusije i od Zapada. Ova ideja je veoma važna ukrajinskim nacionalistima, koju mi promovišemo i nastavićemo da je promovišemo kao odličnu alternativu za Ukrajinu. Ova ideja je slična poljskoj ideji zvanoj Intermorium. Trenutno, mi radimo sa poljskim nacionalistima da ovu ideju učinimo uobičajenom za diskusiju.

Naravno, postoje i ostale važne ličnosti u historiji, kao što su Kraljevi Kijeva : Svyatoslav (koji je uništio Kazarsko carstvo), Volodymyr (koji je pokrstio Ukrajinu) itd. Tokom njihove vladavine, Ukrajina je bila snažna geopolitička figura i jedna od vodećih država u Europi. Ali u smislu teoretske važnosti iz pisanih djela, ovi ranije spomenuti su vjerovatno najvažniji.

4. Imate li međunarodne veze sa drugim europskim nacionalističkim pokretima?
– Kao Zentropa Ukrajina stalno smo u kontaktu sa drugim europskim nacionalističkim pokretima jer je to priroda našeg projekta.
Odnosi sa europskim pokretima se mogu podijeliti u dva perioda : prije i poslije događaja iz 2013.-2014.
Prije tih događaja Sloboda je imala mnogo veza, najjaču sa Nacionalnim frontom iz Francuske. Sloboda je bila član Saveza europskih nacionalističkih pokreta (AEMN) i često se sastajala sa njima. Snažne veze su bile i sa Zlatnom zorom (Grčka), Britanskom nacionalnom strankom (Ujedinjeno Kraljevstvo) i Republikanskim socijalnim pokretom (Španija). Svi su sve posjećivali, održavali govore, davali intervjue, pomagali i savjetovali.
U suštini, prije 2013.-2014., odnosi sa mnogo europskih nacionalističkih grupa su bili dobri ; sa nekim smo sarađivali veoma blisko, sa nekim malo manje, ali smo podržavali jedni druge.

Nažalost, mnoge od ovih grupa su zauzeli izrazito pro-ruski, i rekao bih anti-ukrajinski stav povodom događaja u Ukrajini. Neke od stvari koje su izjavili su povrijedile logike i navele nas da se pitamo da li im je Kremlj dao novac.

Naravno, svjesni smo da su oni možda sumnjičavi kada smo mi u pitanju, mi znamo (kao i sav normalan svijet) da je EU Sotona na Zemlji i oni ne razumiju zašto smo igrali važnu ulogu u svrgavanja Janukoviča. O mnogim stvarima su mogli razgovarati s nama u najmanju ruku, konsultovati ili pitati za mišljenja – ali nisu. Izgovorili su mnogo apsurdnih stvari u koje uopšte ne želim ulaziti. Ovo je u mnogome ugrozilo naše odnose. Najgori od svih, iskreno, bio je Jobbik. Nakon nekoliko njihovih izjava biće veoma teško ikada više imati normalne odnose sa njima, dok ne ponude duboko izvinjenje. Također smo razočarani zbog nekih izjava Marine Le Pen (Front National, Francuska).
Desni sektor je veoma mlad pokret, i stvoren je kada se više manjih pokreta ujedinilo u jedan tokom događaja iz 2013.-2014. Počeli su ostvarivati kontakte tokom tih događaja i premlad su pokret da bi odlučili koliko bliske odnose će imati sa drugim europskim pokretima.

U drugu drugu, neki odnosi su krenuli na bolje : ironično, odnosi sa poljskim nacionalistima su se drastično poboljšali. Sada smo u stalnom kontaktu sa njima. Oni razumiju da se može biti protiv Moskve, ali i protiv Brisela i Vašingtona također. Odnosi sa Casapound-om su postali sjajni, pokazali su se kao istinski prijatelji Ukrajinaca. Držali su predavanja u Ukrajini i pomogli nam na mnogo načina. Ironično, prije ovih događaja skoro da nismo ni imali kontakta sa njima. Također, odnosi sa švedskim nacionalistima su se drastično poboljšali, naročito sa Nordijskom omladinom (Nordisk Ungdom). Veoma često su dolazili u Ukrajinu, a mnogi švedski i italijanski nacionalisti su još uvijek u Ukrajini.

U osnovi, opšta razlika je ova : oni koji su došli u Ukrajinu i vidjeli dešavanja svojim očima – su nas podržali, kao i oni sa sličnom historijom borbe za preživljavanje protiv imperijalističkih država. Oni koji su ostali kući i gledali svašta na TV, ili koji uopšte nemaju historiju borbe za preživljavanje su nam okrenuli leđa i diskreditovali se u našim očima. Ali, u većini slučajeva, mi na to gledamo kao na nesporazum i uskoro odnosi se ponovo mogu poboljšati.

5. U Vašim pogledima, šta je najveća prijetnja za Europu, i koji je najbolji način za odbranu od toga?
– Ovo je jednostavno pitanje : najveća prijetnja za Europu su oni koji vode Europu. Oni koji je vode, vode je doktrinom modernog liberalizma, zajedno sa njihovim shvatanjima globalnog kapitalizma. Oni uništavaju Europu još od kraja Drugog svjetskog rata, a u nekim slučajevima još i prije toga. Ne uništavaju samo kulturu Europe, nego i njene narode koji postaju robovi, neprestano u dugovima, ne mogu hraniti svoje porodice, nemaju vremena brinuti o djeci. Sve se raspada, a samo nekolicina ima korist od toga.
Da bismo se odbranili, ne smijemo promijeniti neke aspekte (npr. borba protiv imigracije); moramo kontantno imati na umu da je naš cilj kompletna promjena sistema i vlada. Moramo stvoriti vlastita društva, vlastitu umjetnost, sportske klubove, muziku, poslove itd. Ove stvari, naročito u poslovnom smislu, su važne jer nas drže aktivnima. Često ljudi koji napune 30 imaju porodicu, posao i nemaju više vremena pomagati nacionalističkim pokretima, iako ih podržavaju. Kada bismo imali vlastite poslove na primjer, mogli bismo indirektno pomagati pokretima. Ovo je nešto što je Casapound ovladao. Moramo širiti svoj uticaj, više razgovarati o društvenim i ekonomskim problemima, pomagati žrtvama poplava i slično. Mnogi ljudi razmišljaju svojim stomakom – materijalisti su, a ne idealisti – i ako mi njima pričamo samo o npr. kulturi, neće nas razumjeti. Dakle, moramo im pričati jezikom kojeg oni razumiju.

Naravno, trebaju nam i vlastite stranke i pokreti. Stranka sama nije dovoljna, stranka je samo alat, iako vrlo važan. Moramo se boriti na više frontova, moramo infiltrirati različite strukture.

Moramo djelovati na isti način na koji su djelovali ljudi koji vode Europu prije nego su došli na vlast.

I konačno, potrebna je solidarnsot među nacionalistima. Moramo uništiti stari nacionalizam, koji se bazira na etničkim neprijateljstvima i šovinizmu.
Komunisti i liberali svih država su se ujedinili, zašto ne bi i nacionalisti ?

6. Kakve stavove imate o religiji ? Koliko je religija važna ukrajinskim nacionalistima ?
– Većinom Ukrajina je pravoslavna država, oko 80% Ukrajinaca su pravoslavci. Međutim, katoličanstvo je također rasprostranjeno, uglavnom u zapadnim dijelovima Ukrajine : oko 20% Ukrajinaca su grko-katolici (oko 60% Zapadne Ukrajine). Mi na njih gledamo kao da su sa istog stabla kijevskog kršćanstva : obje crkve su naše, izvorno ukrajinsko kršćanstvo, koje su došle u Ukrajinu kao direktna posljedica vladavine Volodymyra, kralja Kijeva i Ukrajine. One su bile jedna crkva do XVII stoljeća, kada su se pravoslavni sveštenici okrenuli Vatikanu tražeći zaštitu Ukrajinaca u Poljskoj. Vatikan je pristao, uz uslov da oni prihvate neke stvari iz katoličanstva. Najvažniji dio odnosio se na priznavanje od strane pape.
Kršćanstvo je veoma važan dio ukrajinskog nacionalizma. Borba protiv SSSR-a je u suštini bila otpor kršćanstva protiv ateizma. Mnogi ljudi su postali mučenici u ovoj borbi. Naš krajnji cilj je da ponovo ujedinimo dvije crkve u jednu. To će biti teško, ali ne i nemoguće.

Također, važno je i spomenuti da Ukrajinici imaju i malo različitosti u pojedinim stvarima u odnosu na druge europske narode, najviše zbog toga što mi nikada nismo imali nikakvih religijskih sukoba sa nekršćanima. Naši sukobi sa Osmanlijama su bili uglavnom geopolitički, kroz historiju smo imali odlične odnose sa Perzijom, kao i sa Arapima. Također, naši najveći protivnici i neprijatelji u historiji su bili uvijek kršćani – Rusi, Poljaci…

Kao takva, religija je veoma važna za nas, ali mi nismo zainteresovani ni za kakve religijske ratove, nego smo zainteresovani za mir i saradnju različitih religija. Koncept mržnje na osnovu religije je potpuno stran u Ukrajini. Stanovništvo je religiozno i kršćansko, ali ideja napadanja bilo koje države ili naroda u ime širenja kršćanstva ne ulazi u glavu ljudi – mi to nikada nismo radili, i nikada nećemo.

7. Kako Ukrajinci generalno gledaju na Bosnu ? Koliko ljudi u Ukrajini znaju o Bosni ?
– Ukrajinci i Bošnjaci imaju sličnu historiju, sličnu u smislu koliko je to tragično bilo. Neprijatelji su nas napadali i sa zapada i sa istoka. Ovo samo po sebi nas čini prirodnim saveznicima. Svaki ukrajinski nacionalist to zna. Konkretni primjeri iz novije historije su vrijedni sjećanja kako su ukrajinski vojnici aktivno učestvovali u mirovnim misijama u Bosni od 1995. do 1999., kao i u pomaganju Bosni nakon toga. Zapravo, otkako su obje zemlje povratile nezavisnost, uvijek smo bili prijatelji i pomagali jedni drugima.

8. Smatrate li da bosanski i ukrajinski nacionalisti mogu sarađivati? Koje su zajedničke stvari, a koje su prepreke?
– Mislim da možemo sarađivati, zapravo, znam da možemo! I mi i vi smo u sličnoj situaciji : naš cilj je jedinstven, ali kroz historiju se pokazalo da je teško ostvariv : želimo biti nezavisni i samo postojati! Kroz historiju, okupatorski susjedi su radili sve da unište našu državnost. U skorijoj prošlosti, ovo je činjeno i vama i nama, ali su naši narodi bili primorani prikloniti se liberalnom, anti-nacionalnom Zapadu. U oba slučaja narodi jednostavno nisu ni imali alternativu. Ako se ne pridružimo NATO-u, Europskoj Uniji ili se jednostavno ne približimo Zapadu, bivši ugnjetači će nas uništiti, govorili su nam…

Naši narodi su pravi primjer ugnjetavanih naroda. Neprijatelji i sa Zapada i sa Istoka nas žele uništiti.

9. Za kraj, imate li kakvu poruku za bosanske nacionaliste?
– Naša glavna poruka je da budete jaki. Mi osjećamo da vas razumijemo više nego ijedan drugi narod u Europi. Mi smo u veoma sličnoj situaciji, i znamo kako je to biti prisiljen od strane bivšeg okupatora u kandže globalnog liberalizma, globalne oligarhije Zapada.
U jednu ruku, vaše/naše društvo će degradirati, vidjećete rezultate zapadnog uticaja svugdje : među mladima, u društvu, mediji itd. U drugu ruku, još uvijek osjećate agresiju bivših okupatora, spremnih da unište vašu državu. To je užasan osjećaj. Čini se kao da nema drugog izlaza…
U oba slučaja, mi smo na strani pravde. Jedan Bog koji postoji je uvijek na strani onih koji se bore za pravdu, uvijek na strani ugnjetavanih i protiv okupatora. Ne možemo biti uplašeni!
U suštini to znači da je herojski čin biti bosanski ili ukrajinski nacionalist, boriti se za slobodnu Bosnu i Ukrajinu, slobodnu od liberalizma i bivših okupatora. Čak i bez aktivnosti, čak i imajući takav pogled je znak hrabrosti i herojstva.
Naši okupatori su se sami diskreditovali, njihovo vrijeme u historiji je prošlo, budućnost pripada nama, naš je red da mijenjamo svijet.

Nikada se ne predajite – uvijek zapamtite da je bolje izgubiti nego odustati.
Većini nas to zvuči čudno, ali zapamtite da volite. Mi se borimo za ljubav, mi volimo naš cilj, naše narode i naše kulture. Naši neprijatelji i sa Istoka i sa Zapada nas mrze.
Ali, ljubav je jača od mržnje, pa prema tome – mi ćemo pobijediti!

Pratite nas na društvenim mrežama.

Intervju: BPNP za Ukrajinski Zentropa.net

1. Please tell us about the history and present situation of your organization?
– The Bosnian Movement of National Pride (BPNP) is young nationalist movement, existing since 2009. The movement is founded by a group of young men who were aware of their national affiliation.
In Bosnia, something similar to BPNP does not exist. Bosniaks don't have nationalist movements or parties, so our movement looks strange for Bosniak people. Usually, people, and especially media, describes the movement as neonazi and fascist organization. Currently, our strongest activist groups work in Tuzla and Sarajevo, and municipalities in this two regions (Northeastern and Central Bosnia).

2. What are the main problems Bosnia faces?
– List of problems in Bosnia is very long, so it is difficult to choose where to start when talking about them. Current situation in Bosnia is related mostly to history, and problems usually originate in the past. You perhaps know that today in Bosnia live „three constitutive peoples“ (Bosniaks, Croats and Serbs), so all of that causes very bad political situation. Also, it caused a lot of problems through history, since XIX century when terms Croats and Serbs appeared in Bosnia.

Like most of European countries today, Bosnia is lead by bad politicians who sold the country to multinational corporations. In order to get money, they would do everything. Also, we even have three presidents (one from each constitutive people) – and to deal something is almost impossible, except when it is about raising politicians’ salaries and robbing the people. Country is lead by so-called social-democrates, liberals, old communists, Serbian and Croatian separatists and so on – and there is no way that country can be functional with such politics.

3. What do you think of NATO and EU? How can countries like Bosnia or Ukraine, who don’t want to be controlled by imperialist yoke (Russia or Serbia) or Western hegemony, survive?
– In our official statements it says : We are against alliances and unions whose purpose is establishment and protection of the new world order ( EU as continental union and NATO as a global army). Bosnia must be a free nation with its own army which is always ready to defend country's sovereignty. That opposes globalisation policy which is being forced by zionist structures with just one purpose – creation of one world government which will allow the “gray eminence” to rule the world.

The European Union is a creation that aims to create a European state – that is one large European government , so whole of Europe could be more easily controlled. Openly say EU is masonic creation and a part of their plan for the realization of absolute control and rule over the whole world (beginnings of creating the EEC prove it) . Joining the EU means a loss of independence , the independence of those who achieved by the blood and sacrifices of European nations , particularly in smaller countries , such as Bosnia, during the liberation from the clutches of imperialist creations . The EU does not represent the peoples of Europe, does not work in their interests. EU takes every freedom and independence of member states , and especially of smaller countries , where we belong , where people would painstakingly work for the interests and welfare of Brussels.
North Atlantic Territorial Occupation , NATO , is another piece in a greater puzzle that serves the preservation idea of creating a one world government , and thereby creating a new world order .
Accession to the NATO pact would be disastrous for our nation !

Countries that really want to stay free must stick together and support each other. The best way would be creating of some kind of alliance of independent countries, and so we would be stronger together. Western and Eastern imperialists are very strong now. Practically, they will annex all smaller countries where they see something interesting for them. They have very strong economy, are very rich countries, and when they offer money, it is hard for smaller countries to reject it. That's how EU works. Things would be worse for us if Eastern imperialists found their new union (in last time Euroasian Union is usually mentioned), and we will have again the „cold war“ between West and East. In that death race, smaller countries have very small chances to remain free and independent. That is shown in Ukraine now – West will probably get what they want, Russians will get what they want – and one tiny Ukraine, left alone, has almost nothing to do there. It looks like what Germans and Soviets did to Poland in 1940s, or what Serbs and Croats planned to do with Bosnia in 1990s.
How we can survive – is a real question for political geniuses. Creating that alliance of independent countries would be best option, but the question is how much it is possible today.

4. What is your social, economic, and ecological platform?
– In general, we consider ourselves as ethnic nationalists. Our attitudes have a lot in common with national-socialist views in various fields, but we try to make a best path, consisting of national-socialist views and modern nationalist principles.

Economic platform – We are against banking system that is in charge today. Banks should serve the people, and not the vice versa. Concretely, we would try to ensure a coherent system of legislation, unique administrative space and freedom of movement of people, goods, services and capital. Afterwards, employment and better quality of living, giving chances to young people to do what they know the best, forcing homemade products and so on.

Social platform : Absoultely on the first place is national unity. We think that it is not so much important is social order closer to capitalist or socialist views, as the politics that lead it is. If government is national oriented, then both capitalism and socialism can function. Nationalist socialism would means that all assets is owned by state, like in tipical socialist societies, wherein government would be nationalist. Nationalist capitalism would means that assets is owned by corporations, private investitors or someone else, but with condition that all those corporations and privates are domestic, that is national.
So, conclusion is that most important is leading politics – it must be nationalist.

Ecologic platform : We are for turning toward renewable natural sources of energy, non-polluting energy (solar, wind or water energy), removing illegal garbage dumps, forcing the autos with eco-motors.

5. What advice would you give to Ukrainian comrades?
– To think free, to act free and to be free at the end. Defend your families, your people and your country – you have the right on it ! Let nobody ever lead you to wrong way, for you have your own path. We all know that true nationalists in every country, so in Bosnia, so in Ukraine and everywhere else, are the only kind of people who really want to save their homelands and their folks, so all of us have one big obligation – to lead the people to think about the importance of the nations, importance of being aware of one's nationality, importance of existing of patriotism and nationalism, and the struggle against nations’ enemies – lead by communists.
Times are very though for Ukraine now, and you must be strong. Only the strong you can save your lovely motherland.

Don't trust that someone else will help you – you are the leaders and controllers of your lives and destiny, so be it ! Don't trust that West or someone else will help save Ukraine from Russian imperialist beast – they are all cowards, they were cowards always. We know it very well, for we know that they have done nothing to help us when we were in though situation about 20 years ago. Of course, it is easy to say : „Be strong, resist and fight“, but that is the only way, that is the point of the life in general. Have good relations with other nationalists from surrounding countries, but from rest of Europe too – who knows when it will be helpful.

6. What is your view on Islam?
– We don't have special view on Islam. We are secularists, and we treat all religions on the same way. We equalize all of them, and try to convince people that different religions can live together on the same place. We guarantee the freedom of religion for everyone, no matter what one believes in, one can believes in it as long as he keeps it for himself, no matter is it believing in one God, more Gods or no Gods at all.
We don't have problem with any religion, but we are strongly against radical forms of any of them (radical Islam or Islamism, radical forms of Christianity etc). We use to say that religion is for the heart, not for the parliament, and so religion must not be involved into politics, but also politics must not touch the religion.
Through history, different religions were present here, but folk was always the same – with European genetic heritage (Today, genetic researchings prove that Bosniaks belong to proto-Europeans, just to say). That “multireligious” situation was because of various pressures from West and East, so people choosed the religion that fits them the best, and difference between Muslims and Christians in Bosnia are only in their religious beliefs, not in genetics.

7. Many say there are forces in the west and east trying to promote a clash of civilizations between Muslims and Christians. Can Bosnian nationalists play a role to stop this?
– It could be truth, but is not necessary. We think that forces in the both West and East are not so important in all of that, but more important are people behind the scene. There are those that need world conflicts to move on doing their dirty jobs, and we openly say that those people are zionists. We had two horrible world wars that caused a lot of bloodshed, material and human damage to our continent, and now they might need new conflict. Next time, it could be the battle between Christian West and Muslim East, but it can be stopped of course. Current situation tells us that more possible is conflict due to economical reasons, than due to differences between civilizations. However, we can just hope that none of it happens, for it would be really disasterous nuclear war.

About Muslims and Christians – they should cooperate against the common enemy. Unfortunately, a lot of those people who are proud of their religion are more radical believers, than true believers, and so they don't know that both, Koran and Bible, learn us that we must respect believers of other religion. Muslims and Christians have more similarities than dissimilarities, but problem is that radicals from both religions, and the third side provoked the conflict between these two religions and their followers.

Bosnia could be the example of that. Long history of our country tells us that at least two religions existed here in the same time, and there were no problems about it. Also, in last war, Muslims and Christians fought together, side by side. Bosnian nationalists today can talk about it to whole Europe, and prove that Islam itself is not the problem and not danger for European civilization. The problem are radicals and extremists who use their religion for political purposes, who walk around and killing the people „in the name of the God“ – that is sick ! No God loves those who kill innocent people !

The main problem is that Islam to Europeans is presented by those suicide bombers, radicals, extremists, terrorists, and not by true believers, not by deep studying of the Islam's doctrine. If Europeans know the other side of the Islam, not the one that they see on TV almost every day, they would see that Islam is not the threat for our continent – but, that scenario is not acceptable for those who want conflicts, and those who are the real enemies of every civilization, not just European.

Also, Europeans must know that the source of problem of immigration is not in immigration itself, but among those who impose and support mass immigration – zionists !

Pratite nas na društvenim mrežama.

Postoje dvije glavne grupe Bošnjaka

Bošnjaci po etničkoj pripadnosti su ljudi u ovoj zemlji (ili inostranstvu) koji su izučavajući historiju Bosne i pitajući se o svom porijeklu došli do zaključka da pripadaju tom narodu. Takvi Bošnjaci vole Kulina, Tvrtka, Vlatka, Katarinu, bosansku azbuku, ljiljane, stećke, Bosanski jezik stavljaju iznad svih ostalih i sve okupatore tretiraju na isti način. Bošnjaci po etničkoj pripadnosti se svrstavaju u bošnjački kolektiv na osnovu porijekla, kulture, jezika i imena. Ti Bošnjaci mogu da budu bilo koje vjere jer vjera nije narodnost. Bosne je bilo prije svake od današnjih religija na njenom tlu a ako je bilo Bosne, onda je bilo i ljudi koji su željeli da bude Bosne.

Bošnjaci po teritorijalnoj pripadnosti su ljudi u ovoj zemlji (ili inostranstvu) kojima su hodže rekle da su Bošnjaci jer nose orijentalna imena i jednom godišnje (ili rijeđe) idu u džamiju. Takvi Bošnjaci zapravo mrze svoje porijeklo i državu Bosnu. Da to nije slučaj, oni ne bi podržavali Mehmeda Fatiha koji je uništio bosansku državnost i čizmom gazio kraljeve ljiljane na zemlji, ne bi doživjeli orgazam svaki put kada na internetu pročitaju da je neki bradati ratnik na kamili zaklao nekog “nevjernika” u pustinji. Da je stvar drugačija, oni ne bi forsirali arapsku nošnju u Bosni, ne bi stavljali arapski i turski jezik iznad BOSANSKOG, najljepšeg jezika na svijetu! Osobe koje pod odrednicom “naš čovjek” posmatraju Turke, Arape, Indonežane ili Somalijce nisu Bošnjaci jer Bošnjak je stvar porijekla a oni su Bošnjaci samo po teritoriji koju su nekad naseljavali Bošnjani. Oni su na prvom mjestu muslimani a među takvima nema razlike, mogu biti iz Bosne, Njemačke, Perua ili Arabije. Bošnjak samo Bosnu ima. Dakle, Bošnjaci ove vrste su samo to prema tome što im je neko rekao da je to odrednica za Muslimane iz Bosne, kod njih je ova zemlja samo moguća kao provincija nekog halifata (kao što je to bio slučaj sa Bosnom pod Osmanlijama). Tu nema poštovanja za vladare naše krvi, za naše običaje, za našu pravu narodnost.

Da podvučemo, postoje Bošnjaci koji tu svoju pripadnost gledaju na pravi način ali također postoje i Bošnjaci kojima je to naziv za muslimane (bilo kakvog porijekla ili jezika) u Bosni. Uzor prvih je kralj Tvrtko, uzor drugih Mehmed Fatih. Jedan je stvarao moćnu bosansku državu, drugi ju je rušio. Jedan se borio za njenu nezavisnot a drugi je od nje napravio provinciju islamske imperije. Jedan je govorio našim jezikom a drugi tuđinskim. Jedan je bio naše krvi a drugi tuđe. Jedan se kitio ljiljanima a drugi nam na tvrđave postavio simbole iz Azije.

Postoje i Bošnjaci koji uzimaju malo od jedne a malo od druge strane. Oni su predmet ismijavanja svakog obrazovanog čovjeka. Ne može se biti i Bošnjak i turčin u isto vrijeme.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Nacionalna svijest: Bosna Bošnjacima!

Svima je već jasno da je svaka negativna pojava u našem društvu uzrokovana nepostojanjem nacionalne svijesti. Nacija sa izgrađenim identitetom uvijek ima dobar zaštitni mehanizam protiv štetnih utjecaja kojih nikada ne manjka i koji kao rak nagrizaju nacionalno tkivo. Nacija, kao i pojedinac, je u stalnoj borbi sa unutrašnjim i vanjskim problematičnim elementima a svaka bitka u vječnoj borbi za opstanak lično pogađa svakog pojedinca koji sačinjava naciju. Da bi kolektiv opstao on mora imati želju za opstankom, a ako želi da opstane mora znati zašto. Ko ne želi opstati sigurno i neće jer je život nemilosrdan i prvo uništava bezvoljne, to jest slabe, dok voljni, to jest jači, prežive jer to je uistinu jedno od temeljnih pravila prirode. Želja za opstankom dolazi iz samosvijesti stoga možemo zaključiti daje osoba ili kolektiv koji nije svijestan sebe na početku osuđen na propast.

Mi Bošnjaci smo sad pred propašću jer ne znamo ili odbijamo shvatiti ko smo i šta smo. To je naša boljka, naša Ahilova peta, naša omča oko vrata, naše poigravanje sa sudbinom. Niko našu situaciju nije opisao bolje nego Meša Selimović ( i sam sumnjivih namjera ali to nije bitno za ovaj tekst):

„Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se historija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.“

Upravo tako, spremni smo živote položiti idući ispod tuđih zastava dok pri spomenu naše zemlje uvijek je potreban neki pridjev kao motivacija. Kod nas Bosna nikada nije prihvaćena samo kao Bosna već ona mora biti turska, islamska, srpska, hrvatska ili kršćanska. Vrijeme je da se to promijeni, jer narod koji sam sebe stavlja u podanički status će uvijek biti takav, a onda i nestati jer nacija kao uska kolektivna veza ne može postojati ako nije na prvom mjestu i nezavisna od ostalih subjekata.

Meša također ima pravo kad kaže da imamo nejasan osjećaj stida zbog krivice i otpadništva i da smo jučer bili ono što danas želimo da zaboravimo, a svako ko tvrdi drugačije laže prvo sam sebe pa i sve ostale. Mi danas i jesmo otpadnici ali ne od nekog od susjednih plemena ili carstava kako to žele neprijatelji prikazati, već otpadnici od sebe i od svojih korjena. Bošnjak sebi ne smije dozvoliti da rezervaciju Bosne za strance prikazuje kao odbranu zemlje niti smije Bosnu podređivati svojim ličnim ideološkim ili vjerskim osjećajima. Bošnjak koji slavi Otomansku imperiju nije ništa bolji od zavedenih kršćanskih Bošnjaka koji Bosnu pripajaju susjednim velikodržavnim tvorevinama. Bosna je naša jedina domovina, majka koja nas je rodila. Zar ona zaslužuje da usamljena jeca dok njeni sinovi slave one koji su je učinili usamljenom? Mi mislimo da ne ali nažalost naša zemlja je puna izdajnika koji opijeni imaginarnim veličinama bijelog svijeta zatiru vlastito ime i zakivaju posljednje klinove na grob Bosne.

Pošto je nakon burnih dešavanja krajem 19. i u cijelom 20. vijeku bošnjačko ime spalo u 90% slučajeva na muslimansku populaciju onda se da i pretpostaviti da će ova populacija nastojati da se historijska nepravda ispravi i da se situacija poboljša u svakom mogućem smislu uključujući i pravedno vraćanje bosanskog poretka na svaki pedalj ove zemlje i vraćanje bosanskog imena na sve domicilne stanovnike ove zemlje.
Da bi taj itekako težak proces otpočeo bitno je samo postaviti stvari na pravi način – staviti religijske podjele ispod nacionalne pripadnosti odnosnoshvatiti da je Bosna kao umiruća kategorija prioritet za definisanje i odbranu. Međutim kod Bošnjaka je uzeo maha obrnut proces :
nacionalni identitet je ostao nerazvijen, a sve to kako bi što bolje služio vjerskim ciljevima. Očigledno je da se u Bosni to uradilo smišljeno i organizovano od strane plaćenika iz političkog i vjerskog vrha koji i dalje Bosnu posmatraju kao nečiju provinciju, a Bošnjake drže bez trunke nacionalnog odnosno narodnog osjećaja i ponosa. Nakaradne kombinacije tuđinskih identiteta i vjerski prilagođena historija su oružja u rukama prodanih duša, a sve u svrhu odavno zacrtanog cilja tj. cementiranja podaničkog statusa Bošnjaka koje oni i ne priznaju ako se ovi ne bore za njihove šefove sa pješčanih proplanaka.

Vidi se to po mnogo stvari a možda i najviše po primjeru poglavara IZ BiH Mustafe Cerića koji drsko izjavi da je „Turska naša majka!“. U izdajničkom zanosu on također izjavi: „I mi jesmo Turci, po našem historijskom sjećanju, historijskom određenju, identitetu islama koji su nam Turci donijeli. Ali mi smo i Bošnjaci.“

Hvala efendija što negiraš vlastitu zemlju i narod, hvala što podupireš sve ono što nam na leđa tovare susjedi i hvala ti , na kraju, što si pokazao koji je pravi problem u Bošnjaka. Nisu nama prijetnja sablje koje sijevaju sa zapada i istoka već kukolj u našim redovima. Da smo mi svoji ne bi nas slomila ni sva sila ovog svijeta. Reis izgleda nikada nije čuo za bošnjačkog heroja Husein-kapetana kojegaTurci uništiše gušeći slobodu Bosne niti za njegove riječi: „Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!“.Da je čuo možda ne bi počinio mentalni zločin protiv svog roda govoreći da nam je majka bilo koja zemlja osim Bosne i da smo mi „i Bošnjaci“.

Mi smo Bošnjaci i samo Bošnjaci – ništa manje, ništa više, svoji na svom,ponosni i prkosni, odlučni da se suprostavimo izrodima i vratimo slavu našoj uspavanoj Bosni. Jednom zauvijek cemo zbaciti ljagu koju na naše ime bacaju izdajničke nemani.

Činom izdaje se može posmatrati i entuzijazam i klicanje bošnjačkih „uglednika“ kada je turski ministar vanjskih poslova Davutoglu pri posjeti Sarajevu izjavio kako je cilj Turske novi otomanski Balkan. Nije stao na tome već je i nastavio sa uvredama na račun svakog ponosnog Bošnjaka govoreći da su dešavanja u BiH turska odgovornosti da su otomanska stoljeća Balkana „uspješna priča“. Uspješna priča kako za koga…za nas Bošnjake sigurno nisu uspješna priča jer logika nalaže da period kada si služio tuđim interesima 400 godina se sigurno ne može nazvati uspješnim. Svaki Bosni odan Bošnjak sa gnušanjem gleda na ove pokušaje ponovnog porobljavanja vlastitog naroda kao i na „domaće“ Turke kojima je stotina novčića iz Ankare dovoljna da pljuju na sve ono za šta su se naši pradjedovi borili. Na ovom primjeru se jasno vidi koliko Bošnjacima nedostaje nacija i sve ono što uz nju ide jer grupi sa izgrađenim nacionalnim identitetom na um ne bi palo da nakon 400 godina služenja želi ponovo služiti umjesto da gospodari sama sobom.

Jasno je da Bosna u borbi za opstanak mora prvo pobjediti ono što je postala odnosno da Bošnjaci ukoliko žele da sačuvaju svoju domovinu prvo moraju pobjediti svoj podanički mentalitet i shvatiti da je jedino što imamo ovaj komad europske zemlje od Save do Jadrana i od Drine do krajine. Kada to utuvimo u naše glave jednom pa zauvijek naučit ćemo da sve stvari i dešavanja oko nas moramo isključivo gledati kroz bosansku prizmu, a ne kroz vjeru. Sa stajališta Islama odnosno običnog bosanskog muslimana kojemu je vjera jedini identitet i koji je bez trunka nacionalne svijesti obnova otomanske imperije nije ništa negativno niti strano ali sa stajališta nacionalno svjesnih Bošnjaka, kojoj god vjeri pripadali, obnova bilo kakve strane vlade nad Bosnom je nešto najgore što se može dogoditi. Svako od nas će morati odlučiti šta mu je preče i šta će morati radikalno slijediti: Bosansku ideju koja zapovijeda da je svaki Bošnjak brat i Bosna najveća svetinja ili vjersku ( uglavnom islamsku) ideju koja zapovijeda da je brat samo pripadnik te određene religije i da su nacionalne granice samo nepotrebne barijere. Ovdje je namjerno upotrebljena riječ „radikalno“ jer pripadnik nacije može istovremeno slijediti i nacionalnu i vjersku ideju ali jedna uvijek mora biti na prvom mjestu.

Mi smo odabrali nacionalnu bosansku ideju jer je Bošnjak bliži bratu Bošnjaku kojoj god vjeri pripadali nego bilo kome drugome na ovome svijetu. Konstruisanje bratstva na osnovu vjere je nakaradno i nezamislivo jer bratstvo je familijarna oznaka. Braća su samo pripadnici uže skupine- nacije omeđene zajedničkim rodom. Ne kaže se bez razloga „ Krv nije voda“. Konstantno moramo raditi na pomirenju bošnjačke braće i spriječiti nove bratoubilačke sukobe umjesto da dovodimo strance u našu zemlju koji radi vlastitih interesa dodatno uništavaju ono što mi u suštini jesmo. Tako ćemo sljedeći put kada nam neko usred našeg glavnog grada poruči da je Turska naša domovina znati mu pokazati put da se vrati tamo odakle je došao i da ne zagađuje bosanski prostor takvim prljavim idejama.

Interesantno je kako se u Bosni razvio poseban način razmišljanja o historiji. Mi vlastitu prošlost ne doživljamo kroz naša dostignuća već kroz strane vlade nad nama. To je paradoks bosanskog uma i nešto što će nam presuditi ako čitav problem ne isječemo zajedno sa korijenom.

Svima je već jasno da su današnja tri naroda u Bosni konstrukti zasnovani na vjeri, a ne na etnicitetu i da su nastali diobom većeg Bosanskog bića. Današnji bosanski Hrvati, Bošnjaci i dijelom bosanski Srbi su pripadnici jednog te istog Bošnjačkog naroda, a podjeljeni prihvatanjem tuđinskih identiteta na osnovu vjere. U ovom tekstu je riječ o Turcima i Arapima pa stoga je potrebno opširnije objasniti problem odnosa Bošnjaka naspram tih grupacija jer se u današnje vrijeme Bošnjacima nazivaju mahom pripadnici islamske vjere. Odmah je bitno naglasiti da je Bošnjaštvo vraćeno 93. godine Bošnjaštvo samo po imenu jer ono u većini slučajeva ne služi za nacionalni probitak i oporavak Bosne već je vraćeno da bude u službi dominirajuće misli među bosanskom muslimanskom populacijom novijeg doba, a to je politika secesije Bosne umjesto pravednog ujedinjenja.

Da je ime Bošnjaka i sve što ide uz njega vraćeno iz pravih razloga onda bi stvari bile drugačije i naše sveto ime ne bi služilo u svrhu pravljenja azijskih geta usred Europe. Koja je svrha vraćanja nacionalnog imena za određenu vjersku skupinu ako će ona u suštini i dalje ostati vjerska skupina? Svrha je stavljanje svih pripadnika te vjerske skupine pod jednu kapu kako bi se ona lakše kontrolisala odnosno označavanje vjerske skupine nacionalnim imenom je puko maskiranje i zamazivanje očiju. Zašto? Jer se ljudi koji to sprovode vode samo za vjerom i samo vjerom, a kao takvi podložni su naredbama iz Arabije i sličnih tvorevina. Dokaz? Bošnjačko ime se čudom čuda nakon 1993. prostrlo na sve nealbanske balkanske muslimane (iako više od polovine njih nema veze sa Bosnom niti je ikada imalo), a unaprijed se osuđuje svaki pokušaj da se pod okrilje Bosne tj. Bošnjaštva vrate bosanski kršćani kao izvorni Bošnjani i graditelji bosanskog kraljevstva. Bošnjaštvo koje je danas prisutno (većinom) je islamskog vjerskog karaktera i služi samo za promociju Islama (čak ne i onog koji je tradicionalan u Bosni), te označava istu onu skupinu nedefinisanih južnoslavenskih muslimana kojima je Tito dodijelio naciju i posebno ime „Muslimani“. Današnji Bošnjaci ( čast izuzecima) su ništa drugo do ti nesvijesni „Muslimani“ samo malo radikalniji u istinitom i licemjernom ispovijedanju vjere.

Podržavanjem jednačine Bošnjak = Musliman, musliman naš narod sam sebi skače u stomak i ubija našu domovinu. Svako ko zna da to nije ispravan put te da je bilo Bošnjaka i prije Islama će se svim snagama boriti da se pobije ovaj nakaradni konstrukt jer jednostavnim prenošenjem današnjih kvazi-etničkih skupina u Bosni na srednji vijek ( koji je izvorište Bosne) se dobija rezultat da Bošnjaka tada nije bilo! Ako je Bošnjak = musliman onda Bošnjaka nije bilo prije Turaka što automatski znači da su Bošnjaci ili Turci ili islamizirani Srbi i Hrvati. Dodajte na to izjave efendije Cerića, podršku obnavljanju „Otomanskog Balkana“, jače navijanje naših ljudi za Tursku nego za Bosnu, podržavanje “Islamske dršave (IS)” i opću nacionalnu nesvijest našeg naroda i dobićete odgovor zašto nas se i dan-danas drži Turcima. Sve dok ne promjenimo navedene stvari i izbacimo strane elemente iz naših glava ostat ćemo Turci za druge, a i za sebe. Bošnjaci moraju shvatiti da spas leži u sopstvenoj promjeni tj. u biranju Bosne naspram stranih identiteta.
BPNP je izabrao Bosnu i odlučan je da se do groba bori za čistu-bosansku Bosnu.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Nacionalni interesi

Da bismo što lakše defininirali naše nacionalne interese mi prvo moramo znati postaviti i odgovoriti na prosta i jednostavna pitanja: odakle dolazimo, gdje smo sad i kuda idemo? Prvo pitanje se može i postaviti u sljedećem obliku : gdje leže naši korijeni i ko smo to mi?

Bošnjaci kao narod su se oformili u srednjem vijeku a kao takav učvrstili u drugoj polovini istog – u poznom srednjem vijeku. Bošnjani su genetski uglavnom Iliri i Germani a po jeziku Slaveni. Bosanska srednjevjekovna država je izniknula na mjestu gdje su se hiljadama godina sudarale razne civilizacije i svaka od njih je ugradila komad sebe u temelje naše domovine. Vrhunac je bosanska država dosegla u vrijeme svog prvog kralja Stjepana ( Stefana) Tvrtka I Kotromanića koji je vladao i Srbijom i Hrvatskom. Bosna se u njegovo doba pružala od stare Dardanije ( Kosovo) do Zadra i od Zete ( Crna Gora) do Beograda. Prisutnost Bošnjana na tom području se očitava u bosanskim spomenicima kulture- stećcima koji su označavali posebnost Bosne i Bošnjaka ( katolika, pravoslavnih i krstjana) i koji za svakog odanog stanovnika ove zemlje predstavljaju svetinju. Ako se za stvaranje jake nacije treba uzeti period u historiji kao uzor onda je to svakako period vladavine kralja Tvrtka ( 1353.-, 1377.-1391) od koga i potiče simbol slavne Bosne- šest ljiljana zlatne boje na plavom štitu. Što je za Kršćanstvo krst i za Islam polumjesec to je za naš narod grb sa ljiljanima…naš simbol slobode, časti, odanosti…simbol našeg postojanja.

Nakon smrti kralja Tvrtka bosanska država slabi i za dvjestotinjak godina cijela pada pod Otomansku imperiju koja sa sobom među Bošnjake donosi novu vjeru – Islam. Novu vjeru su kroz otomansku vlast na ovom području prihvatali Bošnjaci svih frakcija kršćanstva a jedna od njih je potpuno nestala- Bosanska crkva koja je bila autohtoni kršćanski izričaj srednjevjekovne Bosne ali su Bošnjaci i dalje pripadali trima vjerama: Katoličanstvu, Pravoslavlju i Islamu.

U 19.vijeku se desio jedan veoma značajan proces a to je stvaranje nacija u cijeloj Europi. Nacije su prije svega političke kategorije praćene nacionalnim državama, nezavisnošću etničke države ili željom za uspostavljanjem iste. U Bosni je bio treći slučaj….nakon što su Turci više od 300 godina crpili ljudske i materijalne resurse Bosne, što je uvijek rezultiralo ogromnim gubicima, bilo je vrijeme da se Bošnjaci izbore za svoju Bosnu. To je bio osnovni razlog a povod je niz reformi koje su Turci sproveli među kojima je glavni pokretač ustanka bila nezavisnost koju su Turci poklonili Srbima zajedno sa 6 bosanskih oblasti preko Drine.

Nakon sastanka bosanskih velikaša u Tuzli 1831. godine na čelo autonomaškog pokreta staje gradačački kapetan Husein koji je ubrzo sa vlasti zbacio otomanskog namjesnika u Bosni i proglasio se komandantom naše zemlje.Veličina ovog čovjeka se vidi i po onome što je jednom prilikom izrekao beglerbegu braneći svoju zemlju:

„Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!”

Nakon toga je „Zmaj od Bosne“ poveo vojsku od 25 000 Bošnjaka na Kosovo gdje je potučena otomanska armija a sultan je obećao ispuniti zahtjeve pobunjenika.

U narednom periodu je Bosnom bjesnila borba između Bosni odanih Bošnjaka i hercegovačkih plemića koji su svoju odanost poklanjali Turčinu a upravo će oni presuditi u konačnom boju koji će u junu iste godine voditi otomanski vojnici protiv snaga Zmaja od Bosne. Njihova izdaja je zapečatila slobodu Bosne i uništila začetke nacionalnog buđenja Bošnjaka jer nakon sloma ustanka Turci su krenuli sa čišćenjem bosanske inteligencije što je kulminiralo sredinom istog vijeka kada je iz Bosne protjeran jedan od njenih najvećih sinova- franjevac Ivan Franjo Jukić ili Slavoljub Bošnjak čije riječi zbog svoje univerzalnosti i danas odzvanjaju našom domovinom:

“Mi Bosnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo zivi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i zale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred nasa serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo sto su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da nas narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedemo.”

Nakon sloma bosanske inteligencije u našoj zemlji ostaje na vrhu, ali i u većini,sloj muslimanskog stanovništva odanog Otomanskoj imperiji a to je ono što su Turci i priželjkivali. To je ostavilo i kobne posljedice jer dok su svi okolni narodi svoj etnicitet pretvarali u nacionalost mi smo ostali po strani bez gotovo ikakvog smisla o važnosti stvari koje su bile krucijalne za vezu između naroda i države tj. za naciju. Upravo je posljednji period otomanske vlasti nad Bosnom podijelio narod na 3 dijela i jasno odredio tri identifikacije na osnovu vjere: pravoslavno stanovništvo se već tad počelo smatrati “srbima” na osnovu pravoslavlja kao državne religije susjedne Srbije kojoj su Turci podarili nezavisnost (za razliku od Bosne), katoličko stanovništvo se počelo sve više zvati Hrvatima opet na krilima ilirskog pokreta i stvaranja nacije u susjednoj Hrvatskoj ( u nekim dijelovima Bosne je bilo Hrvata oduvijek) a muslimanskom stanovništvu sa Islamom kao jedinom oznakom je preostala identifikacija sa velikom islamskom državom tj. sultanatom i donekle sa Bosnom ( ali isključivo kao otomanskom provincijom). Da je ustanak Huseina-kapetana uspjeo stvari bi možda izgledale drukčije tj. povoljnije i bošnjački etnicitet bi se pretvorio u bosansku nacionalnost ali Turci su pobjedili te se oni slobodno mogu izdvojiti kao jedni od glavnih krivaca za nepostojanje političke organizacije sa Bosnom kao temeljom. Sve nedaće u historiji Bosne u proteklom stoljeću se mogu
posmatrati kao direktna posljedica toga što Bošnjaci/Bosanci usljed raznih (ne)prilika nisu uspjeli da stvore vlastitu nacionalnost.

Vraćanjem imena Bošnjaka i koliko-toliko nezavisne države na europsku pozornicu 90.-tih napravljen je veoma mali korak naprijed prema cilju kojeg bi trebali slijediti svi potomci starih Bošnjana- prema NACIJI i svemu onome šta ona donosi, dakle vraćanju Bošnjaka svojim korjenima,svojoj multikonfesionalnosti ( koja se održala i u vrijeme najžešćih religijskih sukoba) i svim ostalim posebnostima našeg starog naroda. No, ako kroz Bošnjake budu i dan-danas kolale iste one ideologije i osjećaji koji su i upropastili naš narod onda nam je propast suđena i veoma blizu. Svako ko tu propast želi izbjeći treba se iz petnih žila napinjati i truditi da suzbije pogubni utjecaj i dominaciju susjednih naroda u našoj zemlji, da suzbije djelovanje onih ljudi koji stavljaju vjerska osjećanja ispred dobrobiti Bosne a to su razni vjerski fanatici koji u nedostatku narodnog ponosa i osjećaja pripadnosti Bosni posežu za raznim formama islamizma i turkofilstva i koji zarad svojih poganih ciljeva guraju domovinu pod noge kojekakvim pustinjskim zvijerima i spodobama.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Država Bosna

Koliku god ljubav mi, Nacionalsocijalisti, gajili prema svojoj državi moramo uvijek ostati racionalni, pitati i jasno razlučiti šta upravo država čini za nas a mi za nju.

Nama, kao pobornicima Nacionalsocijalističke ideologije, najpreča i najsvetija dužnost je upravo napredak i razvitak naše rase a sve ostalo dolazi poslije ovog osnovnog prioriteta tako i država. Ako država ne podržava dominantu kulturološku skupinu tj. Bijelog čovjeka, ne pruža mu pomoć i privilegije koje on zaslužuje, ukoliko ga ne štiti od dekadentnihrasnih i ostalih destruktivnih faktora onda ta država faktički nema svrhu. Tako je i država samo svrha koja nam služi kao oružje na našem svetom putu, država našem narodu mora služiti kao štit a ne da bude obrnuto.

Mora mu pružati ugodne životne prilike, pravednost i slobodu, privilegije nad svim ostalim skupinama koje se nalaze na tom prostoru. Treba služiti kao sredstvo za fizičko i psihičko unaprijeđenje svakog građanina. To je država kakvu mi želimo, u toj državi pripadnost vam se ne određuje poznavanjem jezika niti je tako možete steći. Pojam građanina je u ovom slučaju usko vezan za pojam rase i nemoguće je odvojiti jedno od drugoga u ovom slučaju.

Osvrnimo se na situaciju u Bosni i Hercegovini danas…mi kao patrioti volimo Bosnu ali ne volimo današnji oblik koji ona ima. Današnja Bosna i Hercegovina nema smisao ni po jednoj Nacionalsocijalističkoj osnovi- nije tu da štiti narod nego ga postepeno uništava.

Ne podržava lojalne građanine i smatra njihovim sugrađanima dekadentne rasne faktore kao i izdajnike i ljude koji je otvoreno osporavaju i favoriziraju drugu državu.Dekadentni faktori izjedaju našu državu s vana i unutra a tzv. politički vrh kao i intelektualna elita se uglavnom sastoji od bezkičmenjaka i izdajica, davno prodanih ljudi bez duše i časti koji devastiraju i posljednju nadu našeg naroda za bolje sutra.

Do kada?
Na nama – Nacionalsocijalistima , i svima koji žele živjeti u normalnoj državi koja će ih štititi i koja će biti posuda našem Bosanskom narodu i bijeloj rasi, je da dignemo svoj glas i da počnemo borbu na svakoj osnovi za naša prava. To je sveti zadatak naše generacije… i u čast naših djedova i za budućnost naših sinova danas kažemo:
Bosna je postojala hiljadama godina prije nas i postojati će i poslije nas… naš slavni narod neće dopustiti da tek tako nestane i da sva sjećanja na naše djedove i pretke tek tako nestanuu tmini historije.

Bosna Bošnjacima!

Pratite nas na društvenim mrežama.

Bošnjaštvo

Biti istinski nacionalni Bošnjak znači imati, narodni, nacionalni i teritorijalni identitet koji se manifestuje kroz pripadnost zemlji Bosni, narodu bošnjačkom, kroz bosanski jezik, kulturu, tradiciju, itd… znači pripadati nečemu što istinski, kako kroz geografiju tako i istoriju, duhovno i svjetovno povezuje, zbližava i unapređuje.

Ogromna većina Bošnjaka nema izgrađen nacionalni identitet iz razloga što se taj identitet izvlači iz identiteta naroda i države.

Ako znamo da je prošlost ta koja određuje identitet a znamo kako su u prošlosti, bar u zadnjih 600 godina, Bošnjaci živjeli pod okupacijom, znači u tuđinskimim državama i da su što milom što silom svrstani u različite religije koje su im nametnute od strane okupatora, kako Turaka tako i susjednih i jezički sličnih naroda, onda nije čudo da nemaju izgrađen narodni identitet. Viševjekovna okupacija je uz pomoć uvezenih semitskih religija ( Islam, Krsćanstvo i Hrisćanstvo ) od jedinstvenog bošnjačkog naroda izfabrikovala tri posebna naroda, tzv. bosanske Srbe, tzv. bosanske Hrvate i tzv. bosanske Muslimane.

Geografski identitet je spoznaja naroda da mu pripada određena teritorija koju on naslijeđuje od predaka da bi je ustupio u naslijeđe potomcima. Obzirom da Bošnjaci još nemaju u potpunosti definisan i afirmisan narodni identitet nije ni čudo da nemaju svijest o svom geografskom identitetu. Domovina je zemlja jednog naroda, njegova baština na kojoj živi i koju brani od tuđina.

Država nije domovina, države dolaze i odlaze a zemlja, domovina, otadžbina i narod na njoj ostaju i opstaju. Bošnjaci kroz istoriju nisu uspjeli da ostanu i opstanu na velikom dijelu svoje domovine, zemlje Bosne, pa im je zbog toga i toliko stran domovinski, otadžbinski i geografski identitet.

Biti “nacionalni” Bosanac i Hercegovac znači imati BiH državljanstvo ( pasoš ) i pripadati nečemu što je bar za sada svačije i ničije a ponajmanje bošnjačko. Nacionalna svjest i pripadanje naciji je jače i važnije od življenja u određenoj državi. To nacionalnim Bosancima i Hercegovcima, iz njima samo poznatih razloga nije jasno. Nacionalno bosanstvo i hercegovstvo je hibrid koji se pokušava podmetnuti Bošnjacima umjesto originalnog, izvornog, nacionalnog bošnjaštva.

Biti nacionalni Musliman znači pripadati Ummetu i boriti se za Kalifat što u prevdu znači biti arapski nacionalista. To za Bošnjake znači boriti se za nešto što je tuđe i žrtvovati sebe i Bosnu za interese arapskog nacionalizma i ekspanzionizma. Muslimanstvo i pripadnost Islamu su surogat iz kojeg su Bošnjaci crpili svoj narodni identitet i čuvali različitost od njima sličnih a susjednih naroda ne sluteći da se tako odriču sami sebe i svoga istorijskog prava na zemlju Bosnu. Na tim premisama su nacionalni Bosanci i Hercegovci instalirali krilaticu da je Bosna i Srpska i Hrvatska i Muslimanska. Time su Bošnjaci pristankom svojih muslimana ne samo izbačeni iz bosanskog političkog života već istovremeno i ostali bez prava na zemlju Bosnu.

Sloboda Bosne i izgradnja bošnjačke države Bosne na cijelom njenom teritoriju je jedini bošnjački imperativ. Samo pod tim uslovom, znači, slobodna bošnjačka država Bosna i Bošnjaci će biti slobodni. Ova premisa nema alternative što znači da se Bošnjaci moraju bezuslovno i odmah okrenuti sebi, svojoj Bosni, promociji bošnjaštva i borbi do konačne pobjede.

Samo Bošnjaci mogu i moraju osloboditi Bosnu i osigurati vlastiti opstanak na svojoj djedovini. Zemlja Bosna je bošnjačko istorijsko naslijeđe i samo su Bošnjaci ti koji je mogu oteti nazad od okupatora i izdajnika. Bošnjaci moraju osigurati svoju egzistenciju na svetoj zemlji Bosni i osigurati budućnost bošnjačkim pokoljenjima. To im niko neće pokloniti jer je poznato da se sloboda i država ne poklanjaju, za njih se mora boriti i izboriti. Sve druge varijante vode prema konačnom nestanku Bošnjaka i podijeli zemlje Bosne između njenih vijekovnih neprijatelja i okupatora Srba, Hrvata i (M)uslimana.

Ni pod kojim uslovima Bošnjak ne smije pokazati da se boji svojih neprijatelja. I najmanje pokazivanje straha i davanje ustupaka neprijateljima je korak nazad na putu koji vodi konačnom cilju, koji vodi prema slobodi.

Činjenica je da su mnogi koji se deklarisu Bošnjacima nacionalno nesvjesni i slijepi kad su u pitanju opasnosti po biološki opstanak Bošnjaka i geografski opstanak Bosne. Bošnjaci moraju posvetiti svo svoje raspoloživo vrijeme na ličnom obrazovanju, stručnom usavršavanju, proučavanju istorije Bosne i na promociji bošnjaštva.

Sve religije i ideologije koje nisu kompatibilne sa idejom bošnjačke države Bosne imaju se smatrati bošnjačkim neprijateljima i prema njima se mora tako i odnositi.

Bošnjak vjeruje da ima sva prava, bošnjačkim bogom data prava, da bude Bošnjak i da Bosna bude bošnjačka.

Deset bošnjačkih zapovjedi:

1. Bosnjački bog je jedini bog u kojeg vjeruju, kojem se klanjaju i koga za pomoć mole Bošnjaci. Bošnjaštvo je bošnjačka vjera.

2. Bošnjačka domovina, domovina svih Bošnjaka svijeta, je zemlja Bosna. Granice zemlje Bosne su granice bosanskog kraljevstva iz doba vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića.

3. Agresori, okupatori i neprijatelji Bosne ( Srbi, Hrvati i Muslimani ) su i bošnjački neprijatelji. Prema neprijateljima se treba odnositi onako kako i zaslužuju, neprijateljski.

4. Svaki Bošnjak na planeti zemlji je nacionalni brat svim Bošnjacima. Nacionalno bratstvo, bošnjaštvo, je jedini put koji Bošnjak smije da slijedi.

5. Sve dok su Bosna i bošnjaštvo okupirani, porobljeni i podijeljeni, Bošnjak ima samo obaveze i dužnosti, a to je sloboda Bosni i bošnjaštvu.

6. Bošnjak ima nebrojeno razloga da bude ponosan što je Bošnjak. Bošnjaci su u Bosni od iskona i naša je sveta dužnost da ostanemo tu zauvjek.

7. Sva neprijateljstva uperena protiv Bosne i bošnjaštva moraju biti dočekana kao lična neprijateljstva. Boreći se za ličnu i porodičnu slobodu Bošnjaci se bore i za slobodu Bosne i bošnjaštva. Izgubljenu slobodu i bošnjačka prava na zemlju Bosnu možemo povratiti samo ako budemo udarali neprijatelja višestruko jače i bolnije nego što on udara nas.

8. Bošnjak ne smije biti sebičan. Riječju i djelom pokazivati ljubav prema Bošnjacima, Bosni i bošnjaštvu. Sve što nije u prilog bošnjaštva i slobodne bošnjačke Bosne mora biti odbačeno.

9. Svaki Bošnjak mora usmjeriti svoja dijela i aktivnosti u pravcu slobodne Bosne i konačne pobjede bošnjaštva. Budućnost Bosne i bošnjaštva zavisi od svakog Bošnjaka i Bošnjakinje pojedinačno i to mora da bude deviza koja će da okrupnjava i objedinjuje sveukupno bošnjaštvo.

10. Bezrezervna vjera u bošnjačkog boga, slobodnu bošnjačku Bosnu i bošnjaštvo su sveto bošnjačko trojstvo. Bog, Bosna i Bošnjaci.

Sve za Bošnjaštvo, Bošnjaštvo ni za šta !!!

Bošnjački pozdrav.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Tkz “bosanski srbi” i “bosanski hrvati”

Govoriti o nekakvim Bosanskim Srbima, odnosno, Bosanskim Hrvatima na prostoru Bosne prije 19 stoljeća je apsurdno, jer do formiranja nacionalnog identiteta Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata dolazi tek u 19 stoljeću kada se odrodavaju od svog Bošnjackog naroda.

Do 19 stoljeca, u Bosni su živjeli Bošnjaci hereticke, islamske, pravoslavne, i katolicke vjere i tako su se i identifikovali; svoj jezik su sa ponosom nazivali bosanski, a svoju narodnost Bošnjackom. Srpski, odnosno, Hrvatski nacionalni identitet na prostoru Bosne se formira veoma kasno, tek u 19 stoljecu, kada se Bošnjaci katolicke, odnosno, pravoslavne vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem Srbijanskih i Hrvatskih politickih misionara, odroduju od Bošnjackog nacionalnog korpusa i na temelju zajednicke vjeroispovijesti pocinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katolickim Hrvatima.

Primjera radi, u ovim politicko-misionarskim aktivnostima je bio istaknut Teofil Petranovic, koji je u 60 tim godinama 19 stoljeca oko sebe okupio skupinu ljudi, koji su obilazili Bosanska sela i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da sebe prestanu nazivati Bošnjacima i da se pocnu, na osnovu zajednicke vjere, nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagic sa svojim agitiranjem sa pozicija Srpskog nacionalizma, a bilo je I drugih koji su se bavili slicnim politickim aktivnostima. Ilija Garašin je 40 tih godina 19 stoljeca napisao tajni memorandum u kojem detaljiziraju metode poticanja pro-srpskog raspoloženja u Bosni sa krajnjim ciljem asimilacije i aneksije Bosne i Bošnjaka. Medju slicne metode spadala je i izobrazba mladih Bošnjaka u Srpskoj upravnoj vlasti. Hrvati su zastupali gotovo istu ideologiju, kao I Srbi. Primjera radi, Ante Starcevic I Eugen Kvaternik su širili slicnu apsurdnu ideologiju da su svi Bošnjaci zapravo Hrvati.

Primjerice, do dolaska Turaka, na prostoru Bosne nije bila niti jedna jedina pravoslavna Crkva. Tek pod Turskom okupacijom, a cisto iz politickih razloga (kršenjem samog zakona o gradenju takvih objekata), pocinju nicati pravoslavne Crkve. Primjerice, Bošnjacki katolici, odnosno pravoslavci, su prisilno konvertirani Bošnjacki heretici – konvertirani su od strane dominikanaca, franjevaca, i raznih srpskih despota koji su zaposjedali, tj. Okupirali pojedine dijelove Bosne kroz historiju. Cak i dan danas Srpski, odnosno Hrvatski historiografi polomiše noge pokušavajuci da dokažu kako su Bošnjaci zapravo Srbi ili Hrvati. Njihovi potezi su toliko nelogicni, da su gotovo identicno slicni pokušajima dokazivanja kako je dva plus dva jednako 5, ili pak 3, a nikakko 4. Hrvatski i Srpski historiografi su ponajviše zainteresovani za ljuljanje temelja Bošnjacke historije – Crkve bosanske – za koju kažu da je bila katolicka, odnosno pravoslavna. U tom smislu cu da dotaknem ovu temu sa više pažnje.

Dubrovcani, Italijani i papska kurija, tj. zapadni izvori, sljedbenike Crkve Bosanske nazivaju Paterenima, Manihejcima ili Katarima, a izvori istocne, tj. Pravoslavne crkve, najcesce upotrebljavaju izraze Babuni i Kudugeri. Sami Bošnjaci su svoju vjeru nazivali Vjera Bosanska ili Naš Zakon, a sebe Dobri Bošnjani. Da se sada vratimo na propagandu Srpske i Hrvatske historiografije. Da je Crkva Bosanska bila katolicka, odnosno pravoslavna – nije, jer Crkva Bosanska nije prihvacala temeljna nacela ‘službene’ crkve (tj katolicke, odnosno pravoslavne crkve), pa je stoga od pravoslavne i katolicke crkve proglašena krivovjerjem, usljed cega je citavo svoje vrijeme provela pod prijetnjom uništenja, kako od katolika, tako i od pravoslavaca. Zahvaljujuci izuzetno žilavom otporu u odbrambenoj borbi protiv istocne i zapadne crkve, opstala je dokle god je postojala srednjovjekovna Bosanska država.

Ono što je danasnji Vatikan za katolike, odnosno Mekka i Medina za muslimane, ili Jeruzalem za Židove to je bila srednjovjekovna Bosna za sljedbenike hereticko dualistickog ucenja sirem Europe. Crkva Bosanska je bila politicki jaka zajednica, vjera citavog naroda (a time i najmasovnija u Europi); nadalje, imala je status državne vjere, a u nju su dolazili studenti iz citave Europe na usavršavanje heretickog ucenja. Primjera radi, 1167 godine na Saboru dualistickih crkava, koji je održan u San Feliju de Karamanu kod Tuluza pod predsjedavanjem poglavara Carigradske dualisticke crkve, Nikvinta, Francuski i Talijanski katari su savjetovani da se organizuju po uzoru na bosanske heretike. Zanimljivo je napomenuti da se 1387 vodio sudski proces u Torinu protiv heretika Jakuva Beha i fra Antonia Degalozea. Optuženi su izjavili da ih je u hereticko vjerovanje uveo Petar Patricij uz pomoc još jednog covjeka iz Slavonije, koji ga je poslao u Bosnu da tamo potpuno usavrši hereticko kod istaknutih bosanskih vjerskih ucitelja. Nadalje je izjavio da je cak i za troškove puta dobio 10 florina, medutim nije mogao stici do Bosne, jer je u Zadru doživio brodolom. U daljoj izjavi navodi se da su i prije njega mnogi heretici iz Herije odlazili u Bosnu da izuce I usavrše vjersku doktrinu. Smatra se da je kod Janjica u Zenici ili u Moštru kod Visokog postojalo istaknuto sveuciliste koje je bilo centar duhovnog obrazovanja i usavršavanja dualisticko hereticke vjere na koji su dolazili studenti iz citave Europe.

U daljnjem kontekstu bi želio dodati par informacija o kontroverziji oko Bogumilskog ucenja. Vrijedno je napomenuti da je Bosanska hereza postojala nekoliko stoljeca prije pojave Bogumilskog ucenja, koje je nastalo u 10 stoljecu, a kasnije prenijeto i u Bosnu. Primjera radi, 925 godine Papa Ivan X upucuje pismo splitskom nadbiskupu i prigovara mu da u Bosni postoji neka nauka koja nije u svetim knjigama, što pokazuje da je hereticko ucenje u Bosni postojalo mnogo prije nastanka Bogumilskog ucenja. Vec u 13 stoljecu, Dominikanac Anselmo iz Aleksandrije (Italija) u jednom svom spisu navodi da su heretici prvo bili u Bosni, a odatle su svoj nauk proširili na citavu Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je u Orleans stigla 1022 godine, a u Aras 1025, I dalje na citavu Europu. Bogumili su u vrijeme Nemanje (12 stoljece) bili protjerani iz Srbije, a zaštitu su našli kod nas. U ovom kratkom obracanju ka herezi u Bosni, porucujem i Srpskim i Hrvatskim historiografima da su im svi pokušaji novog ispisivanja lažne historije na racun Bošnjaka uzaludni, jer su temelji Bošnjacke historije cvrsti.

Govoriti o nekakvim Bosanskim Srbima, odnosno, Bosanskim Hrvatima na prostoru Bosne prije 19 stoljeca je apsurdno, jer do formiranja nacionalnog identiteta Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata dolazi tek u 19 stoljecu kada se odrodavaju od svog Bošnjackog naroda i na osnovu zajednicke religije pocinju identifikovati sa susjednim Srbima, odnosno Hrvatima. Stoga, tvrdnje od propagandnih historiografa da su Bošnjaci zapravo poislamizirani Srbi i/ili Hrvati su sulude i isplanirane u cilju kontinuiranog pokušaja asimilacije Bošnjackog naroda.

Pratite nas na društvenim mrežama.