Cionizam

Šta je cionizam?

Cionizam je pokret nastao u 19. stoljeću s ciljem uspostavljanja židovske države u Palestini – tako nam barem sugerišu svi „podobni“ tekstovi ali naš cilj kao potlačene mase je da na svjetlo dana iznesemo pravu istinu tj. da otkrijemo da je taj krvnički pravac mnogo više i mnogo gore od toga. Najbolji način da se to uradi je da se krene od samih ideja, načina i procedura ovog pravca koji je u proteklih 100 godina uzeo na milione života radi ostvarivanja svojih krvavih ciljeva.

Samo nastojanje da se izgradi nacionalna država nije ilegalno ali nastojanje da se nacionalna država jednog naroda izgradi na nacionalnoj teritoriji drugog naroda je itekako ilegalno i rijetko kad će se desiti da se takav zli naum ostvari. Međutim, svima je već poznato da Židovi već stoljećima ne „igraju“ u istom rangu sa ostatkom čovječanstva pa tako činjenica da Izrael nešto više od 100 godina nakon osnivanja cionističkog pokreta već gospodari cijelim palestinskim područjem ne treba nikoga čuditi. Treba shvatiti , prije svega, da su cionističke strukture iznad zakona. Te strukture zapravo kontrolišu zakon, oblikuju ga po potrebi i sprovode oštro i surovo, jer je to jedini način da njihov zločinački projekat bude sprovođen bez ometanja i naposlijetku uspije. Cionisti zapravo gospodare svim aspektima društva, jer kontrolišu ono što pokreće društvo današnjice, a to je novac. Tako je to u kapitalizmu – za sada najdugovječnijem židovskom projektu. Novac je i otac i majka, brat i sestra, najbolji prijatelj, najviši životni cilj. Svijet danas funkcioniše tako da svaki novčić koji mi ubacimo u sistem postaje jedna cigla u zidu svjetskog cionističkog režima. Vrijeme je da se čovječanstvo oslobodi okova cionizma. Mi to moramo uraditi zbog nas samih a i zbog naših potomaka koji ne treba da se rađaju i odrastaju u ropstvu. U tekstu koji slijedi biće jasno objašnjeni svi važniji elementi i novi ciljevi cionizma i srodnih organizacija, historijski aspekt cionizma, sredstva upotrebljena od strane cionista i metode kojima se služe a sve to kako bi na jednom mjestu imali što više činjenica o najvećem neprijatelju čovječanstva.

Židovi poslije pada kraljevstva Izraela

Da bismo shvatili cionizam i njegove principe najprije se moramo kratko osvrnuti na historiju Jevreja i objasniti zašto je okupacija Palestine i stvaranje države Izrael na njenom području ilegalno. Židovi tradicionalno smatraju da vuku porijeklo od drevnih Izraelićana nastalih od Jakova i njegovog oca Abrahama . Ti Izraelićani su bili podijeljeni na 12, to jest 13 plemena začetih od sinova i unuka Jakova a prema hebrejskoj bibliji zemlja Izrael je njima obećana od strane samoga Boga – zemlja Izrael iz koje će oni vladati svijetom kao „izabran narod“ i „sveta rasa“. Ono što se danas namjerno izbjegava javno izgovoriti je količina rasizma prisutna kod svih Židova i pro-cionista odnosno institucija države Izrael. Upravo oni imaju vlastite rasne zakone po kojima je nemoguće za Židovku da se uda za nežidova, jer to dovodi do opasnosti od neprihvaćanja judaizma kod potomaka, ali je zato dozvoljeno muškom Židovu da oženi nežidovku jer postoji velika mogućnost kod „mladenke“ za prelazak na judaizam. Mnogi bi odmah ovo svrstali pod religijsku kategoriju ali to bi bilo pogrešno jer je kod većine Židova nemoguće razlučiti poimanje rase, naroda i religije jer je, ustvari, to kod ovog „izabranog naroda“ sve stopljeno u jedan tvrdokoran identitet koji će se poslužiti svim i svačim radi opstanka.

Zašto ova priča? Pa zato što upravo svojom rasom/svojim porijeklom cionističke strukture pravdaju sve što rade današnjem svijetu pa tako i okupaciju palestinskog teritorija. Ne treba zaboraviti da je najveći argument okupacije navodno porijeklo svih današnjih Židova od 13 plemena Izraela odnosno da je najveći argument rasno, to jest genetsko porijeklo. Sve bi to bilo u redu da današnji Židovi u 95% slučajeva nemaju nikakve veze sa stanovništvom drevnog Izraela. To je činjenica koja se ne smije zanemariti pri svakoj analizi cionističkog pitanja.

I upravo zbog toga se ta činjenica betonira među „fašističke“, „nacističke“ ili „rasističke“ kategorije ne bi li se sklonila sa očiju javnosti jer upravo zbog nje sve bajke cionista padaju u vodu. Pogledajmo kakvo je stanje među Jevrejima sadašnjice! Prema procjenama njih je danas nešto više od 13.000.000 i pripadaju uglavnom dvjema grupama: Aškenazima (srednjoeuropsko ili germansko porijeklo) i Sefardima ( špansko ili iberijsko porijeklo), a obje grupe odnosno pripadnici tih grupa se smatraju za nasljednike drevnih Izraelićana. U ukupnoj populaciji Aškenazi imaju većinu i čine preko 80% svjetske židovske populacije (90% prije drugog svjetskog rata). Preostalih 20-tak % čine sefardski Židovi zajedno sa židovskim afričkim i azijskim manjinama. Je li potrebno napomenuti da je i genocidna tvorevina „Izrael“ nastanjena uglavnom Aškenazima, što je i logično posmatrajući svjetsku židovsku populaciju, no bitno je postaviti jedno pitanje: jesu li ti Aškenazi trenutno nastanjeni na prostoru Palestine izbjeglice koje su se vratile svojoj domovini datoj im od Boga ili su oni strani uljezi na toj zemlji koje sa originalnim Izraelcima povezuje samo njihov religijski kult i ništa više?

U pitanju je druga verzija. Preko 95% aškenaskih Židova koji su cionističkim djelovanjem samim svojim prisustvom okupirali tuđu teritoriju ne ispunjavaju genetski uslov za vlast nad Palestinom i to prema „Božjim“ pravilima koja su zapravo oni sami odredili. Preko 95% Aškenazi Židova (pa i ostalih) nisu imali pretke koji su učestvovali u krvoprolićima i pohodima koje su rani „Židovi“ vodili na tuđe posjede nakon njihovog egzodusa iz starog Egipta. Kako je moguće da „izabrani narod“ obje države (stari i novi Izrael) stvori na tuđoj zemlji  – prvi put pokoravanjem zemlje Kaanan, a drugi put pokoravanjem Palestine? Zar je moguće da narod koji polaže pravo i na stari i novi Izrael nema pokriće ni za jedan ni za drugi, ali da opet ima podršku svijeta u svojim tvrdnjama? Moguće je i te kako, ako ima iza sebe cionističku hobotnicu čiji kraci drže čvrsto cijeli svijet i koja u ime čovječanstva, direktno i indirektno, odlučuje o svemu.

Pa odakle onda dolaze ti aškenaški Židovi? Otkud oni na području Njemačke i zapadnog svijeta? Odgovor je jasan, ali nosi sa sobom potrebu za objašnjavanjem nekih historijskih okolnosti koje će ukratko biti prezentovane u nekoliko slijedećih rečenica.

Ujedinjeno staro izraelsko kraljevstvo nastalo je u svom najjačem obliku 1006. godine prije nove ere pod kraljem Davidom, koji je čvrstom rukom ujedinio sva plemena, a takvo kraljevstvo se 930.godina p.n.e. razdvojilo na dva dijela: kraljevstvo Izrael i kraljevstvo Juda. Oba kraljevstva su se održala samostalno neko vrijeme a onda su pokorena od strane susjednih sila. Kraljevstvo Izrael je uništeno 720 godine p.n.e. od strane Asirije dok je kraljevstvo Juda postojalo do 586. godine kada je palo pod Babilon. Nakon ta dva događaja i razbijanja „matice“ Hebreja oni gotovo pa nestaju. Većina stanovništva biva odvedena u roblje, asimilirana ili jednostavno pobijena, a ostatak je rasut diljem carstava koja su vladala regionom. U Jerusalemu i nekim drugim područjima još je bilo Židova ali je i takva okrnjena populacija stalno smanjivana što prirodnim putem što nasiljem koje su razne administracije provodile cementirajući svoju vlast i gušeći bune od kojih su neke započete od samih Židova.

Židovi koji su otišli iz Jerusalema i okoline su svugdje bili proganjani što je rezultiralo njihovim daljnjim migracijama koje su se uglavnom odvijale u pravcu sjevera i zapada, a razlog što su bili „lagan“ plijen je uglavnom ležao u njihovom malom broju. Židovi koji su migrirali na sjever su već u kasnoj antici zabilježeni kao stanovnici nekih grčkih gradova na Crnom moru i tu su se održali nekoliko vjekova sve dok se nisu počeli iseljavati izvan granica Bizantije kao rezultat agresivne anti-židovske kampanje od strane nekih bizantskih vladara. Idealno mjesto za njihov bijeg bio je moćni Hazarski kaganat u kojem su već postojale kolonije židovskih trgovaca. Tim Židovima koji su iz Bizantije pobjegli u Hazariju su se ubrzo pridružile manje skupine Židova iz Perzije i islamskog svijeta. Kako su Židovi postali tako moćni da odlučuju o sudbini kaganata nije jasno ali već krajem osmog i početkom devetog stoljeća vrh, narod i plemstvo Hazarije konvertiraju na judaizam koji do 830-tih postaje državna religija. Hazari su, inače, originalno tursko pleme koje je prije judaizma njegovalo paganske, to jest šamanske običaje, a Hazarski kaganat je u punoj snazi bio ogroman. Zauzimao je prostor današnje južne Rusije, zapadnog Kazahstana, istočne Ukrajine, Azerbejdžana, sjevernog Kavkaza, Krima i dijelova Gruzije a u periodu od sedmog do desetog stoljeća je, slobodno se može reći, gospodario regijom. Perzijski historičar Ibn al-Faqih je u desetom stoljeću zabilježio da su svi Hazari jevreji. Dakle, od šake Židova koji su pobjegli sa prostora Izraela za nekoliko vijekova imamo ogroman kaganat čiji su svi stanovnici jevreji. Veoma zanimljivo, zar ne?

U šezdesetim godinama desetog stoljeća slavenska plemena su ojačala u toj mjeri da su upravo ona pod upravom Svetoslava I od Kijeva srušila Hazarski kaganat koji je već bio iscrpljen brojnim ratovima ali sa rušenjem kaganata Hazara nije nestalo već su se oni u bijegu raširili po cijeloj srednjoj i zapadnoj Europi .Pa gdje su sad ti Hazari je pitanje koje se nameće samo po sebi. Gdje je ta vojska ljudi koja se slila na područje Germanije i okolnih krajeva? Odgovor je jasan: ima ih u cijelom svijetu samo što se danas ne zovu Hazarima već Aškenazima, Da, današnji Aškenazi koji financijski upravljaju svijetom i ubijaju palestinsku djecu su ništa drugo do potomci turskih Hazara koji su konvertirali na judaizam i koji sa originalnim Izraelom nemaju ništa od onoga na čemu se zasnivaju njihovi argumenti i njihova okupacija Palestine i svijeta. Među njima ima naravno i europskih konvertita što objašnjava bjelački izgled pojedinih Židova. Druga po brojnosti židovska skupina tzv. sefardski Židovi su se svijetom proširili nakon što su u petnaestom stoljeću istjerani iz Španije, a i samo njihovo ime je vezano za Pirinejski poluotok – Iberiju. Međutim ova židovska skupina nije ponikla u Španiji, pa ni u Europi, već u sjevernoj Africi i to u šestom i sedmom stoljeću kada su mnogi Berberi konvertirali na Judaizam i u početku se suprostavljali islamskoj invaziji na afrički sjever. Ipak, kada su Arapi nizom pobjeda zagospodarili tim krajevima i krenuli na Iberiju, Židovi su bili uz njih, a oni koji su ranije migrirali u Španiju su osvajačima pružili veliku pomoć. Čudi li uopće informacija da su gradovi poput Kordobe, Granade, Sevilje i Toleda imali mješanu posadu (Židovi i Arapi-muslimani) i da je „zlatno doba“ Judaizma zabilježeno upravo u doba arapske vladavine u Španiji?

Istjerivanje Židova iz Iberije bio je samo konačni akt „reconquiste“ –ponovnog osvajanja tog područja od strane kršćanskih vladara i sudeći prema židovskoj pomoći Arapima pri osvajanju Španije – to istjerivanje je bilo itekako opravdano. Židovi koji se nalaze u Bosni su većinom sefardski Židovi koji su tu naseljeni od strane Turaka u šestom stoljeću. Među njima ima i mnogo Jevreja koji su se zajedno sa Turcima povlačili iz oslobođenih područja tipa Ugarske.

Na kraju ovog kratkog osvrta na historiju Jevreja može se slobodno zaključiti da okupacija Palestine nema nikakvu podlogu i to upravo, kako je već rečeno, po pravilima koja su sami Židovi odredili. Preko 95% današnjih Židova nema korjene u slavnoj Davidovoj kraljevini, a ipak im je to glavni argument za uspostavljanje Izraela. Kada je to jasno nije teško prozrijeti sve cionističke igre i zavjere jer njih može zaustaviti samo istina, a ona je danas najugroženija kategorija.

Nastanak dinastije Rotschild

Nakon razotkrivanja pravog porijekla većine današnjih Židova, čime je stečena podloga za razumijevanje nezakonitosti cionizma i njegovih djelatnosti, ne preostaje nam ništa drugo nego da krenemo sa upoznavanjem korijena i početaka ove ideologije odnosno pokreta.

Bitno je spomenuti da je cionizam kao pravac sa svijetu obznanjenim stavovima nastao u devetnaestom vijeku ali počeci djelovanja Židova u smjeru pokoravanja teritorija starog Izraela i dominacije svijetom se naziru mnogo ranije. MI ćemo krenuti od najbogatije „dinastije“ na svijetu i „zvijezde vodilje“ aškenaških Židova – porodice Rothschild, čije se aktivnosti prate od osamnaestog vijeka.

Godine 1743. u kuću Mosesa Amschela Bauera (aškenaškog Židova, „zelenaša“ i vlasnika računovodstvene firme) u Frankfurtu došla je prinova. Mladi Mayer Amschel Bauer pokazuje da je sposoban, a kao sin „uglednog“ oca tijekom 60-tih godina radi za banku u Hanoveru koja je bila u posjedstvu porodice Oppenheimer i u kojoj je uskoro postao mlađi partner.

Nakon smrti oca Mayer se vraća u Frankfurt i preuzima njegov posao, a ubrzo se dešava jedna promjena. Prema crvenom heksagramu (također oznaka za broj 666) iznad vrata kancelarije Mayer mijenja porodično ime iz Bauer u Rothschild („Rot“ – crveno, „Schild“ – štit, znak).

U vrijeme dok je radio u Hanoveru Mayer Rothschild je stekao jedno veoma važno poznanstvo, upoznao je generala von Estorffa što će se pokazati presudnim u njegovom daljnjem napretku. Naime, general von Estorff je počeo služiti na dvoru princa Wilhelma (IX) od Hesse-Hanaua koji je pripadao jednoj od najbogatijih europskih dinastija i koji će uskoro postati blizak prijatelj i zaštitnik Rothschilda, a sve to zahvaljujući povoljnim cijenama u transakciji rijetkih novčića i dragulja koju su isposlovali upravo von Estorff i Mayer Rothschild. 1776. godine ostvario se jedan veoma važan projekt Mayera Rothschilda, a to je stvaranje Illuminata (okultnog reda posvećenog štovanju đavola) koji je, uz pomoć Adama Weishaupta, „prošao“ kao glavna doktrina kontinentalnog masonskog reda, a zatim se proširio na sve svjetske masonske lože. Kako je velikim bogatstvom porodica Rothschild već kontrolisala većinu stvari u okruženju, a svojom sotonističkom ideologijom infiltrirala sva „tajna društva“ došlo je vrijeme da se i ozakoni ono što je već visilo u zraku. Godine 1791. Rothschildi pomoću svog čovjeka u kabinetu Georgea Washingtona ostvaruju ideju centralne banke SAD-a sa dvadesetogodišnjom poveljom. Ta banka je za razliku od današnjih centralnih banaka bila većinom u posjedu stranaca koji su i djelili njen profit.

Sedam godina kasnije Nathan Rotschild (sin M.R) sa velikom sumom novca napušta Frankfurt i odlazi u London gdje osniva bankarsku kuću što širi financijsku hobotnicu Rothschilda. Nakon smrti glavnih suparnika 1808. godine Nathan Rotschild postaje bankar broj jedan u Engleskoj što je veoma bitno jer Rothschildi postaju vlasnici financijskih sistema USA i Engleske – što direktno što indirektno. 1811. godine ističe povelja banke SAD-a i kongres glasa protiv njenog obnavljanja što veoma ljuti N. Rotschilda koji prijeti: “Ili će obnavljanje povelje biti odobreno ili će se SAD naći u katastrofalnom ratu!“

Povelja nije obnovljena a 1812.godine Britanija (uz financijsku kičmu Rotschilda) napada SAD i to je sukob kojim Rotschildi nisu htjeli uništiti Ameriku, već je potčiniti sebi u smislu novčane ovisnosti i dugovanja. Iste godine Mayer Rothschild umire, a glava porodice postaje ambiciozni Nathan Rotschild koji se već istakao u „međunarodnom poslovanju“.

U tom periodu stoji i početak igre koju Rothschildi prljavo vode već stoljećima, a ona je čvrsto vezana uz filozofiju „zavadi pa vladaj“. U svakom sukobu do dana današnjeg židovski bankari predvođeni sredstvima Rothschilda podržavaju sve sukobljene strane što ih dovodi do položaja gdje ne mogu izgubiti i sve se odvija po njihovom nacrtu. Očit primjer je rat između Francuske i Engleske 1815. godine kada su kroz banke u tim zemljama (u rukama braće Rothschild – Nathana u Engleskoj, a Jakova u Francuskoj) finansirane obje strane plus što su razni trgovci i kuriri zaposleni od srane Rothschilda jedini mogli prolaziti vojne barikade i slobodno se kretati. Na taj način su Rothschildi zaradili brdo novca na obveznicama jer su ishod bitke kod Waterlooa (pobjeda Engleza) znali prije svih ostalih što im je dalo vremena za manipulaciju. Iste godine je Nathan Rotschild izrekao rečenicu koja pokazuje stvarno stanje na terenu i da je naše viđenje politike samo privid: „Ne zanima me koji je lutak postavljen na engleski tron da vlada carstvom nad kojim sunce nikada ne zalazi. Ko kontroliše dohod novca u Britaniju – kontroliše Britaniju, a ja kontrolišem dohod novca u Britaniju!“.

Potpunu kontrolu nad Engleskom bankom Rothschildi su iskoristili da promjene način prenošenja novca. Umjesto karavana i brodova napravili su sistem mjenica i kredita između 5 glavnih banaka u njihovom posjedu, a to je sistem koji je manje-više prisutan i u današnjem svijetu. Međutim, godine 1815. nije sve išlo po planu Rothchilda. Naime, te godine je završen Bečki kongres na kojem su Rotschildi planirali (već u to vrijeme) ostvariti veći stepen globalizacije no planove im je pokvario ruski imperator Aleksandar I u čijoj zemlji Rothschildi nisu imali banku za razliku od mnogih zemalja iz kojih su dolazili učesnici kongresa. Osveta Rusiji i carskoj porodici neće doći brzo ali kada dođe bit će bolna (o Oktobarskoj revoluciji biće riječi kasnije). 1816. godine u SAD-u formira se nova banka (Druga) pod kontrolom Rothchilda također sa dvadesetogodišnjom poveljom što je rezultat ranije spomenutog isceniranog rata između Britanije i SAD-a. Milijuni Engleza i Amerikanaca su izginuli da bi Rothschildi dobili ono što su htjeli.

Već je u to vrijeme cijelom civiliziranom svijetu bilo jasno šta se dešava,  ali, kao i danas, rijetki su progovarali, a bivali su brzo ušutkani na razne načine. Kako i ne bi kada su Rothschildi kontrolisali najveće svijetske sile putem vlastitog kapitala, a kao dodatak dolazi činjenica da su ubrzo počeli obavljati sve financijske poslove Vatikana. Svi veći sukobi u 19.vijeku su djelo Rothschilda koji su jedini od tih ratova imali koristi jer su kroz banke postavljene u tim zemljama kontrolisali financijske sisteme. Jedan od ljudi koji je shvatio šta se dešava bio je predjsednik SAD-a Andrew Jackson koji je 1833. godine povukao jedan doista hrabar potez – polako je prebacivao novac iz Druge banke (Rothschilda) u banke koje nisu bile pod kontrolom stranaca i koje su bile povoljnije za populaciju. Posljedice su bile strašne i katastrofalne po ekonomiju jer Rothschildi koriste svoju financijsku nadmoć i stvaraju haos koji rezultira velikim brojem mjenica i papirnog novca bez pokrića u dobrima i velikom stopom nezaposlenosti. Unatoč pokušaju ubistva Andrewa Jacksona u januaru 1835. godine povelja Druge banke SAD-a nije obnovljena 1836. što privremeno oslobađa financijski sistem Sjedinjenih američkih država od uticaja Rothschilda. Te godine umire i glava porodice – Nathan Rothschild. Godine 1837. aškenaški Židov August Belmont je poslan u SAD da spasi što se spasiti može, a tri godine kasnije Rothschildi postavljaju podružnice engleske banke u Kaliforniju i Australiju. Godine su prolazile uz stalno prisustvo Rothschilda na tržištu financija, a onda im je 1861. godine Abraham Lincoln zadao još jedan težak udarac. Naime, on je tražio od velikih banaka iz New Yorka (koje su bile pod velikim utjecajem Rothschilda) zajam da bi pokrio vojne troškove u građanskom ratu no zbog velikih kamata odlučio se na sasvim neočekivan potez. Odlučio je da štampa vlastiti novac što je razbjesnilo Rothschilde, a kao bonus dolazi činjenica da je ruski car Aleksandar II (potaknut problemima sa Rothschildima i njihovim konstantnim pokušajima stvaranja vlastitog bankarskom sistema u Rusiji) pružio pomoć Lincolnu zaprijetivši da će u slučaju britanske ili francuske pomoći Konfederaciji juga on to smatrati napadom i na Rusiju te da će poslati carsku vojsku. 1864. godine August Belmont (sada već na vrhu Demokrata) postavlja, sebi odanog, generala Georgea McClellana za demokratskog predsjedničkog kandidata u borbi protiv Abrahama Lincolna. Ali, na opće iznenađenje Belmonta, McClellan gubi izbore, a Lincoln trijumfira i on 1865. godine u kongresu iznosi sljedeće: „Ja imam dva velika neprijatelja, vojsku Juga ispred mene i financijske institucije u pozadini. Od to dvoje; onaj u pozadini je moj najveći neprijatelj!“. Očito je imao pravo jer 14. aprila Abraham Lincoln biva žrtva atentata i to samo dva mjeseca prije završetka građanskog rata, a ko je stajao iza toga jasno je ko dan – isti oni ljudi koji su pobijeđeni na izborima, dakle bogati bankari – Rothschildi.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *