Naša zemlja i naši ljudi se suočavaju sa ekstremno teškim izazovima. Ekonomsko ropstvo, međunarodni cionizam, domaća izdaja i srpsko-hrvatski separatizam, uz to možemo dodati masovne medije koji bez milosti truju Bosnjački um i masovna imigracija koja prijeti našem starom kontinentu i bijeloj rasi u globalu. Sve ovo su notorne prijetnje koje se moraju spriječiti da bi opstali kao nacija – a jedino riješenje je borbeni idealizam i nacionalsocijalizam. Ali kako ćemo mi kao narod zajedno pobjediti naše neprijatelje ako ne osjećamo međusobnu pripadnost i nacionalno zajedništvo?

Današnje društvo je strogo podijeljeno i degradirano društvo. Sebičnost, materijalizam i razne agende podjela su duboko ušle u korijene društva. Grad se okrenuo protiv sela, radnik protiv poslodavca, žene protiv muškaraca i obrnuto. Oni se bore jedno protiv drugog zbog svojih vlastitih egocentričnih interesa dok nisu svijesni ili jednostavno ne brinu o zajedničkom narodnom interesu.

Vide samo sebe i svoju klasu ili profesiju. Umjesto da zajednički rješavaju socijalne i političke nedaće u svojoj zajednici, oni uporno idu da ugrabe dio kolača na račun tuđe nesreće. Klase i grupe profesija iskorištavaju jedni druge za osobnu korist. Radnici pokušavaju da ”iscijede” poslodavcima što više prednosti, dok poslodavci pokušavaju izvući i zadnju kap krvi od svojih radnika. Oni ne razumiju da su svi kao jedna zajednica ovisni jedni od drugih, drugačije ne mogu preživjeti.

Dok je društvo duboko podijeljeno i fragmentirano, razne grupe koje se bore jedni protiv drugih, rade nesvjesno, a ponekad čak i namjerno, u nestanku svog naroda i nacije. Tekući genocid nad sopstvenim narodom ne može biti zaustavljen ako se taj narod bori međusobno i ne može da stoji ujedinjeno pod jednom zastavom u borbi.
Šta je uzrok ovog narodnog raspada? Odgovor je liberalna demokratija i stranke koje predstavljaju ugnjetavački parlamentarni sistem.

Liberalna parlamentarna demokracija je podijelila naše ljude u različite interese. Ovi različiti interesi se prezentiraju, na površini, od parlamentarnih stranaka koje tvrde da predstavljaju različite interesne grupe u društvu. Parlamentarne stranke su, s druge strane, okrenule ljude jedne protiv drugih tako što su u stalnom i neprekidnom sukobu. Međutim, sve je ovo iluzija. Stranke ne žele da vide ujedinjenje naroda, oni ne žele da mi riješimo goruče socijalne probleme zajedno kao jedna matrica iz jednostavnog razloga da nebi ispunjavali nikakvu funkciju. Stranka znači ide, prema njima, prije opstanka našeg naroda.

Sve ove tkz. demokratske stranke u ’Robouniji’ stoje u sjeni ”jedne svjetske vlade”, one podržavaju masovnu imigraciju i multikulturalizam i sklapaju se sa stavovima masovnih medija. Stranke u Bosni nam neke stvari prikazuju na malo drugačiji način. One se lažno predstavljaju kao zaštitnice ”nacionalnih interesa” i neki bi ih nazvali nacionalističkim strankama, ustvari one su suprotno od onoga što se zove nacionalizam. Vjerski šovinisti i ratni profiteri koji se lažno predstavljaju kao ’’prvi na frontu’’ su ocrnili i ukopali pravi nacionalizam još dublje od jevrejsko-savezničke pobjede 1945. Ni jedna od ovih stranaka, a posebno ove koje se perfidno predstavljaju kao stranke ”Bošnjaka” nisu, ama baš, apsolutno ništa poduzele po pitanju razvoja jače nacionalne svijesti kod Bošnjaka, povratak naše zemlje i ukidanje dejtonski stvorene genocidne tvorevine ’’Republike Srpske’’. Nasuprot svemu, one ruše sve što je istinski Bosnjačko, od važnih institucija do manjih i većih pokreta koji se časno bore za Bošnjaštvo, predali su čak i Sutorinu bez da pitaju narod koji polaže pravo na svaki pedalj ove zemlje, da ne spominjemo konstantno priznavanje ’’Republike Srpske’’ kroz izjave i naivne političke poteze. Narod drže u kontaminiranim vjerskim torovima, u političkoj dubiozi i siromaštvu već dvadeset godina. Svojim represivnim zakonima su ograničili bilo kakav pokušaj otpora ili ustanka. Zato je vrlo važno za nas Bošnjake da shvatimo i naučimo načela borbenog idealizma i Nacionalsocijalizma. Stranke u Bosni imaju jedan zajednički cilj – to je profit. Pred nama, pred cjelokupnim narodnim masama, oni prave smicalice i namjerno nas razvodnjavaju po svojim partijskim ladicama kroz razna i prvenstveno mala pitanja kao smanjenje ili povećanje poreza. U ovakvim pitanjima oni su smrtni neprijatelji. Sa ovim malim pitanjima i problemima oni stvaraju unutrašnje sukobe među Bošnjacima. Ali u suštini, oni imaju zajedničku anti-nacionalnu agendu. Oni se jednostavno bore za moć da vode ovu anti-nacionalnu politiku, a to vidimo pred svake ’’slobodne izbore’’ kada te manipulatorske stranke poušavaju prigrabiti što više glasova i onda nam pričaju bajke o blagostanju i socijalnoj pravdi. To je dubioza liberalno-parlamentarne demokratije!
Ako klase, zanimanja i interesne grupe koje čine naš narod ne shvate da su ovisni jedni od drugih da bi preživjeli, da se moraju boriti zajedno, onda ćemo svi na kraju nestati. Moraju shvatiti da su oni JEDAN NAROD i da su zajednički i nacionalni interesi iznad svih političkih stranaka, koalicija, entiteta i vjerskih torova!

Uzmimo građevinskog radnika, arhitetku i poslodavca kao primjer raznih klasa i radnih profesija koji su zavisni jedan od drugog. Arhitekta koji izrađuje smjernice i planira kako će izgledati zgrada. Onda imamo građevinskog radnika koji, kroz svoje praktične vještine ostvaruje izgradnju i konačno imamo poslodavca kako bi se osiguralo da su obojica zaposleni. Bez arhitekte nema plana o tome kako bi trebala izgledati zgrada i bez građevinskih radnika ne može se gradnja realizovati to što je arhitekt planirao. Ako tada ne bi bilo poslodavca nebi bilo ni posla za arhitektu ili radnika, jer poslodavac vodi računa o tome da obojica obavljaju dobro svoj posao. Znači možemo zaključiti da jedan od ovih, ili više njih, nestane onda zgrada nikad neće biti izgrađena. Iz tog razloga je izuzetno važno da arhitekta, radnik i poslodavac sarađuju međusobno da se postavljeni ciljevi realizuju i urade.

Tek kada shvatimo da smo međusobno zavisni i da smo JEDAN NAROD, UJEDINJENI KROZ KRV (a ne religiju), onda se može spasiti naš narod, rod, i zapravo će doći do stvarnih promjena u društvu. Razni interesi i volje se moraju utopiti u zajedničku volju. Jedina stvar koja može uistinu ujediniti naš narod i navesti ga da međusobno surađuje je nacionalsocijalizam.

Kao ranije napisano odvija se odlučujuća borba između dva pogleda na svijet, i ta borba se vodi između liberalne demokratije i nacionalsocijalizma. Nacionalsocijalizam je totalna suprotnost od ništavne i neproduktivne liberalne demokratije. Nacionalsocijalizam ujedinjuje, osvjesćuje, jača i organizira ljude u jednoj jakoj i čvrstoj zajednici, daje im mogućnost da rade i bore se zajedno za naciju, dakle svoju vrstu, najbolje. Liberalna demokratija sve to slabi, nepošteno vlada i uništava svaki društveni i nacionalni napredak. Liberalizam, koji je stub klimave i nefunkcionalne države i današnje ideologije rasipništva, kaže da cijene individualnu slobodu iznad svega. Ova takozvana ”sloboda” je dozvolila da jedna internacionalna grupica ljudi porobi naš narod i  da ga drži u lancima kamata i dugova. Omogućili su da utjecajne bogate porodice i njihove elite kontroliraju većinu masovnih medija koji po njihovom nalogu šire laži i mržnju prema Bošnjacima i drugim evropskim narodima. Najgore prolaze države koje su članice ’Robounije’ gdje je ništavni i klimavi liberalizam nametnuo razarajuću masovnu imigraciju i monetarno ropstvo. Bez slobode da se izvuku iz pakla.
Je li moguće za jedan narod da se oslobodi od lanaca ovog međunarodnog zla i da stvori svoju sopstvenu budućnost za generacije kada imamo unutrašnje nesuglasice, podjele i međusobne sukobe? Kako ćemo mi pobijediti kada ne možemo da se borimo zajedno!?

Podijeljen narod ne predstavlja nikakvu prijetnju vladajućem sistemu i bjelosvjetskoj oligarhiji, naprotiv takav nesložan narod je kontrolisan od strane istih, dok je ujedinjen narod njihova glavna prijetnja, to je za mračnu elitu rak rana. Ujedinjen narod ima sposobnost da slomi sve unutrašnje i vanjske neprijatelje koji stoje na njegovom putu i to naši unutrašnji i vanjski neprijatelji vrlo dobro znaju. Iz tog razloga, oni nas pokušavaju navesti da mislimo sebično i da ne možemo ostvariti neko veliko zajedništvo jedni s drugima. Naši neprijatelji žele duboko podijeljenu Bosnu i Bošnjake bez ikakve svijesti i spoznaje o samima sebi, o svojim sposobnostima suprostavljanja ovoj oligarhiji, žele što veće mase vezati za svoj konopac kako bi što više bili vezani za njihove namete i represiju, tako je lakše kontrolirati zbunjenu masu nego jedan jak, složan i osviješten narod.

Vrijeme je da naša unutrašnja neslaganja stavimo po strani. Doći će vrijeme kada ćemo razgovarati o detaljima, ali sada nije vrijeme za to. Opstanak našeg naroda i sloboda su u pitanju. U ovoj odlučujućoj borbi mi nemamo vremena za međusobne podjele i sukobe!
Zašto je ujedinjen narod jak i nepobjediv narod? Pa, zato što ujedinjeni narod ne pridodaje pažnju klasama, zanimanjima i položajima. Volja jednog naroda je neuništiva. Jedan snažan i ujedninjen narod se ne može slomiti. To je dokazano u proteklom ratu, oslobodilačkom ratu. Tada su Bošnjaci svih religija imali samo jedan cilj, a to je opstanak nacije i države! I da nas je napala četvrta najveća vojna sila, mi smo bili nesalomljivi, jer smo bili ujedinjeni. Nisu nas zanimali profitabilni položaji, ko ima velik imetak, ili koji je vojnik iz grada ili sa sela. Borili smo se kao narod, i upisali se u historiju kao jedan od najhrabrijih naroda ovog dijela Evrope. Vrijeme je da se probudimo i počnemo djelovati kao jedan složan narod. Bošnjastvo mora biti iznad svega!!!

Cilj Bosanskog Pokreta Nacionalnog Ponosa je da ujedini i organizuje volju i da probudi svijest kod našeg naroda. Da se borimo protiv sebičnosti i podjela među nama samima. Mi moramo postati ta sila koja predstavlja čitav bošnjački narod i naciju. Nije važno ko je iz koje klase ili religijske grupe. Mi smo jedan narod vezan uz zajedničku sudbinu. Zajedno možemo biti samo jači, a ako i dalje ostanemo podijeljeni i nesložni, onda ćemo propasti.

Šta je cionizam?

Cionizam je pokret nastao u 19. stoljeću s ciljem uspostavljanja židovske države u Palestini – tako nam barem sugerišu svi „podobni“ tekstovi ali naš cilj kao potlačene mase je da na svjetlo dana iznesemo pravu istinu tj. da otkrijemo da je taj krvnički pravac mnogo više i mnogo gore od toga. Najbolji način da se to uradi je da se krene od samih ideja, načina i procedura ovog pravca koji je u proteklih 100 godina uzeo na milione života radi ostvarivanja svojih krvavih ciljeva.

Samo nastojanje da se izgradi nacionalna država nije ilegalno ali nastojanje da se nacionalna država jednog naroda izgradi na nacionalnoj teritoriji drugog naroda je itekako ilegalno i rijetko kad će se desiti da se takav zli naum ostvari. Međutim, svima je već poznato da Židovi već stoljećima ne „igraju“ u istom rangu sa ostatkom čovječanstva pa tako činjenica da Izrael nešto više od 100 godina nakon osnivanja cionističkog pokreta već gospodari cijelim palestinskim područjem ne treba nikoga čuditi. Treba shvatiti , prije svega, da su cionističke strukture iznad zakona. Te strukture zapravo kontrolišu zakon, oblikuju ga po potrebi i sprovode oštro i surovo, jer je to jedini način da njihov zločinački projekat bude sprovođen bez ometanja i naposlijetku uspije. Cionisti zapravo gospodare svim aspektima društva, jer kontrolišu ono što pokreće društvo današnjice, a to je novac. Tako je to u kapitalizmu – za sada najdugovječnijem židovskom projektu. Novac je i otac i majka, brat i sestra, najbolji prijatelj, najviši životni cilj. Svijet danas funkcioniše tako da svaki novčić koji mi ubacimo u sistem postaje jedna cigla u zidu svjetskog cionističkog režima. Vrijeme je da se čovječanstvo oslobodi okova cionizma. Mi to moramo uraditi zbog nas samih a i zbog naših potomaka koji ne treba da se rađaju i odrastaju u ropstvu. U tekstu koji slijedi biće jasno objašnjeni svi važniji elementi i novi ciljevi cionizma i srodnih organizacija, historijski aspekt cionizma, sredstva upotrebljena od strane cionista i metode kojima se služe a sve to kako bi na jednom mjestu imali što više činjenica o najvećem neprijatelju čovječanstva.

Židovi poslije pada kraljevstva Izraela

Da bismo shvatili cionizam i njegove principe najprije se moramo kratko osvrnuti na historiju Jevreja i objasniti zašto je okupacija Palestine i stvaranje države Izrael na njenom području ilegalno. Židovi tradicionalno smatraju da vuku porijeklo od drevnih Izraelićana nastalih od Jakova i njegovog oca Abrahama . Ti Izraelićani su bili podijeljeni na 12, to jest 13 plemena začetih od sinova i unuka Jakova a prema hebrejskoj bibliji zemlja Izrael je njima obećana od strane samoga Boga – zemlja Izrael iz koje će oni vladati svijetom kao „izabran narod“ i „sveta rasa“. Ono što se danas namjerno izbjegava javno izgovoriti je količina rasizma prisutna kod svih Židova i pro-cionista odnosno institucija države Izrael. Upravo oni imaju vlastite rasne zakone po kojima je nemoguće za Židovku da se uda za nežidova, jer to dovodi do opasnosti od neprihvaćanja judaizma kod potomaka, ali je zato dozvoljeno muškom Židovu da oženi nežidovku jer postoji velika mogućnost kod „mladenke“ za prelazak na judaizam. Mnogi bi odmah ovo svrstali pod religijsku kategoriju ali to bi bilo pogrešno jer je kod većine Židova nemoguće razlučiti poimanje rase, naroda i religije jer je, ustvari, to kod ovog „izabranog naroda“ sve stopljeno u jedan tvrdokoran identitet koji će se poslužiti svim i svačim radi opstanka.

Zašto ova priča? Pa zato što upravo svojom rasom/svojim porijeklom cionističke strukture pravdaju sve što rade današnjem svijetu pa tako i okupaciju palestinskog teritorija. Ne treba zaboraviti da je najveći argument okupacije navodno porijeklo svih današnjih Židova od 13 plemena Izraela odnosno da je najveći argument rasno, to jest genetsko porijeklo. Sve bi to bilo u redu da današnji Židovi u 95% slučajeva nemaju nikakve veze sa stanovništvom drevnog Izraela. To je činjenica koja se ne smije zanemariti pri svakoj analizi cionističkog pitanja.

I upravo zbog toga se ta činjenica betonira među „fašističke“, „nacističke“ ili „rasističke“ kategorije ne bi li se sklonila sa očiju javnosti jer upravo zbog nje sve bajke cionista padaju u vodu. Pogledajmo kakvo je stanje među Jevrejima sadašnjice! Prema procjenama njih je danas nešto više od 13.000.000 i pripadaju uglavnom dvjema grupama: Aškenazima (srednjoeuropsko ili germansko porijeklo) i Sefardima ( špansko ili iberijsko porijeklo), a obje grupe odnosno pripadnici tih grupa se smatraju za nasljednike drevnih Izraelićana. U ukupnoj populaciji Aškenazi imaju većinu i čine preko 80% svjetske židovske populacije (90% prije drugog svjetskog rata). Preostalih 20-tak % čine sefardski Židovi zajedno sa židovskim afričkim i azijskim manjinama. Je li potrebno napomenuti da je i genocidna tvorevina „Izrael“ nastanjena uglavnom Aškenazima, što je i logično posmatrajući svjetsku židovsku populaciju, no bitno je postaviti jedno pitanje: jesu li ti Aškenazi trenutno nastanjeni na prostoru Palestine izbjeglice koje su se vratile svojoj domovini datoj im od Boga ili su oni strani uljezi na toj zemlji koje sa originalnim Izraelcima povezuje samo njihov religijski kult i ništa više?

U pitanju je druga verzija. Preko 95% aškenaskih Židova koji su cionističkim djelovanjem samim svojim prisustvom okupirali tuđu teritoriju ne ispunjavaju genetski uslov za vlast nad Palestinom i to prema „Božjim“ pravilima koja su zapravo oni sami odredili. Preko 95% Aškenazi Židova (pa i ostalih) nisu imali pretke koji su učestvovali u krvoprolićima i pohodima koje su rani „Židovi“ vodili na tuđe posjede nakon njihovog egzodusa iz starog Egipta. Kako je moguće da „izabrani narod“ obje države (stari i novi Izrael) stvori na tuđoj zemlji  – prvi put pokoravanjem zemlje Kaanan, a drugi put pokoravanjem Palestine? Zar je moguće da narod koji polaže pravo i na stari i novi Izrael nema pokriće ni za jedan ni za drugi, ali da opet ima podršku svijeta u svojim tvrdnjama? Moguće je i te kako, ako ima iza sebe cionističku hobotnicu čiji kraci drže čvrsto cijeli svijet i koja u ime čovječanstva, direktno i indirektno, odlučuje o svemu.

Pa odakle onda dolaze ti aškenaški Židovi? Otkud oni na području Njemačke i zapadnog svijeta? Odgovor je jasan, ali nosi sa sobom potrebu za objašnjavanjem nekih historijskih okolnosti koje će ukratko biti prezentovane u nekoliko slijedećih rečenica.

Ujedinjeno staro izraelsko kraljevstvo nastalo je u svom najjačem obliku 1006. godine prije nove ere pod kraljem Davidom, koji je čvrstom rukom ujedinio sva plemena, a takvo kraljevstvo se 930.godina p.n.e. razdvojilo na dva dijela: kraljevstvo Izrael i kraljevstvo Juda. Oba kraljevstva su se održala samostalno neko vrijeme a onda su pokorena od strane susjednih sila. Kraljevstvo Izrael je uništeno 720 godine p.n.e. od strane Asirije dok je kraljevstvo Juda postojalo do 586. godine kada je palo pod Babilon. Nakon ta dva događaja i razbijanja „matice“ Hebreja oni gotovo pa nestaju. Većina stanovništva biva odvedena u roblje, asimilirana ili jednostavno pobijena, a ostatak je rasut diljem carstava koja su vladala regionom. U Jerusalemu i nekim drugim područjima još je bilo Židova ali je i takva okrnjena populacija stalno smanjivana što prirodnim putem što nasiljem koje su razne administracije provodile cementirajući svoju vlast i gušeći bune od kojih su neke započete od samih Židova.

Židovi koji su otišli iz Jerusalema i okoline su svugdje bili proganjani što je rezultiralo njihovim daljnjim migracijama koje su se uglavnom odvijale u pravcu sjevera i zapada, a razlog što su bili „lagan“ plijen je uglavnom ležao u njihovom malom broju. Židovi koji su migrirali na sjever su već u kasnoj antici zabilježeni kao stanovnici nekih grčkih gradova na Crnom moru i tu su se održali nekoliko vjekova sve dok se nisu počeli iseljavati izvan granica Bizantije kao rezultat agresivne anti-židovske kampanje od strane nekih bizantskih vladara. Idealno mjesto za njihov bijeg bio je moćni Hazarski kaganat u kojem su već postojale kolonije židovskih trgovaca. Tim Židovima koji su iz Bizantije pobjegli u Hazariju su se ubrzo pridružile manje skupine Židova iz Perzije i islamskog svijeta. Kako su Židovi postali tako moćni da odlučuju o sudbini kaganata nije jasno ali već krajem osmog i početkom devetog stoljeća vrh, narod i plemstvo Hazarije konvertiraju na judaizam koji do 830-tih postaje državna religija. Hazari su, inače, originalno tursko pleme koje je prije judaizma njegovalo paganske, to jest šamanske običaje, a Hazarski kaganat je u punoj snazi bio ogroman. Zauzimao je prostor današnje južne Rusije, zapadnog Kazahstana, istočne Ukrajine, Azerbejdžana, sjevernog Kavkaza, Krima i dijelova Gruzije a u periodu od sedmog do desetog stoljeća je, slobodno se može reći, gospodario regijom. Perzijski historičar Ibn al-Faqih je u desetom stoljeću zabilježio da su svi Hazari jevreji. Dakle, od šake Židova koji su pobjegli sa prostora Izraela za nekoliko vijekova imamo ogroman kaganat čiji su svi stanovnici jevreji. Veoma zanimljivo, zar ne?

U šezdesetim godinama desetog stoljeća slavenska plemena su ojačala u toj mjeri da su upravo ona pod upravom Svetoslava I od Kijeva srušila Hazarski kaganat koji je već bio iscrpljen brojnim ratovima ali sa rušenjem kaganata Hazara nije nestalo već su se oni u bijegu raširili po cijeloj srednjoj i zapadnoj Europi .Pa gdje su sad ti Hazari je pitanje koje se nameće samo po sebi. Gdje je ta vojska ljudi koja se slila na područje Germanije i okolnih krajeva? Odgovor je jasan: ima ih u cijelom svijetu samo što se danas ne zovu Hazarima već Aškenazima, Da, današnji Aškenazi koji financijski upravljaju svijetom i ubijaju palestinsku djecu su ništa drugo do potomci turskih Hazara koji su konvertirali na judaizam i koji sa originalnim Izraelom nemaju ništa od onoga na čemu se zasnivaju njihovi argumenti i njihova okupacija Palestine i svijeta. Među njima ima naravno i europskih konvertita što objašnjava bjelački izgled pojedinih Židova. Druga po brojnosti židovska skupina tzv. sefardski Židovi su se svijetom proširili nakon što su u petnaestom stoljeću istjerani iz Španije, a i samo njihovo ime je vezano za Pirinejski poluotok – Iberiju. Međutim ova židovska skupina nije ponikla u Španiji, pa ni u Europi, već u sjevernoj Africi i to u šestom i sedmom stoljeću kada su mnogi Berberi konvertirali na Judaizam i u početku se suprostavljali islamskoj invaziji na afrički sjever. Ipak, kada su Arapi nizom pobjeda zagospodarili tim krajevima i krenuli na Iberiju, Židovi su bili uz njih, a oni koji su ranije migrirali u Španiju su osvajačima pružili veliku pomoć. Čudi li uopće informacija da su gradovi poput Kordobe, Granade, Sevilje i Toleda imali mješanu posadu (Židovi i Arapi-muslimani) i da je „zlatno doba“ Judaizma zabilježeno upravo u doba arapske vladavine u Španiji?

Istjerivanje Židova iz Iberije bio je samo konačni akt „reconquiste“ –ponovnog osvajanja tog područja od strane kršćanskih vladara i sudeći prema židovskoj pomoći Arapima pri osvajanju Španije – to istjerivanje je bilo itekako opravdano. Židovi koji se nalaze u Bosni su većinom sefardski Židovi koji su tu naseljeni od strane Turaka u šestom stoljeću. Među njima ima i mnogo Jevreja koji su se zajedno sa Turcima povlačili iz oslobođenih područja tipa Ugarske.

Na kraju ovog kratkog osvrta na historiju Jevreja može se slobodno zaključiti da okupacija Palestine nema nikakvu podlogu i to upravo, kako je već rečeno, po pravilima koja su sami Židovi odredili. Preko 95% današnjih Židova nema korjene u slavnoj Davidovoj kraljevini, a ipak im je to glavni argument za uspostavljanje Izraela. Kada je to jasno nije teško prozrijeti sve cionističke igre i zavjere jer njih može zaustaviti samo istina, a ona je danas najugroženija kategorija.

Nastanak dinastije Rotschild

Nakon razotkrivanja pravog porijekla većine današnjih Židova, čime je stečena podloga za razumijevanje nezakonitosti cionizma i njegovih djelatnosti, ne preostaje nam ništa drugo nego da krenemo sa upoznavanjem korijena i početaka ove ideologije odnosno pokreta.

Bitno je spomenuti da je cionizam kao pravac sa svijetu obznanjenim stavovima nastao u devetnaestom vijeku ali počeci djelovanja Židova u smjeru pokoravanja teritorija starog Izraela i dominacije svijetom se naziru mnogo ranije. MI ćemo krenuti od najbogatije „dinastije“ na svijetu i „zvijezde vodilje“ aškenaških Židova – porodice Rothschild, čije se aktivnosti prate od osamnaestog vijeka.

Godine 1743. u kuću Mosesa Amschela Bauera (aškenaškog Židova, „zelenaša“ i vlasnika računovodstvene firme) u Frankfurtu došla je prinova. Mladi Mayer Amschel Bauer pokazuje da je sposoban, a kao sin „uglednog“ oca tijekom 60-tih godina radi za banku u Hanoveru koja je bila u posjedstvu porodice Oppenheimer i u kojoj je uskoro postao mlađi partner.

Nakon smrti oca Mayer se vraća u Frankfurt i preuzima njegov posao, a ubrzo se dešava jedna promjena. Prema crvenom heksagramu (također oznaka za broj 666) iznad vrata kancelarije Mayer mijenja porodično ime iz Bauer u Rothschild („Rot“ – crveno, „Schild“ – štit, znak).

U vrijeme dok je radio u Hanoveru Mayer Rothschild je stekao jedno veoma važno poznanstvo, upoznao je generala von Estorffa što će se pokazati presudnim u njegovom daljnjem napretku. Naime, general von Estorff je počeo služiti na dvoru princa Wilhelma (IX) od Hesse-Hanaua koji je pripadao jednoj od najbogatijih europskih dinastija i koji će uskoro postati blizak prijatelj i zaštitnik Rothschilda, a sve to zahvaljujući povoljnim cijenama u transakciji rijetkih novčića i dragulja koju su isposlovali upravo von Estorff i Mayer Rothschild. 1776. godine ostvario se jedan veoma važan projekt Mayera Rothschilda, a to je stvaranje Illuminata (okultnog reda posvećenog štovanju đavola) koji je, uz pomoć Adama Weishaupta, „prošao“ kao glavna doktrina kontinentalnog masonskog reda, a zatim se proširio na sve svjetske masonske lože. Kako je velikim bogatstvom porodica Rothschild već kontrolisala većinu stvari u okruženju, a svojom sotonističkom ideologijom infiltrirala sva „tajna društva“ došlo je vrijeme da se i ozakoni ono što je već visilo u zraku. Godine 1791. Rothschildi pomoću svog čovjeka u kabinetu Georgea Washingtona ostvaruju ideju centralne banke SAD-a sa dvadesetogodišnjom poveljom. Ta banka je za razliku od današnjih centralnih banaka bila većinom u posjedu stranaca koji su i djelili njen profit.

Sedam godina kasnije Nathan Rotschild (sin M.R) sa velikom sumom novca napušta Frankfurt i odlazi u London gdje osniva bankarsku kuću što širi financijsku hobotnicu Rothschilda. Nakon smrti glavnih suparnika 1808. godine Nathan Rotschild postaje bankar broj jedan u Engleskoj što je veoma bitno jer Rothschildi postaju vlasnici financijskih sistema USA i Engleske – što direktno što indirektno. 1811. godine ističe povelja banke SAD-a i kongres glasa protiv njenog obnavljanja što veoma ljuti N. Rotschilda koji prijeti: “Ili će obnavljanje povelje biti odobreno ili će se SAD naći u katastrofalnom ratu!“

Povelja nije obnovljena a 1812.godine Britanija (uz financijsku kičmu Rotschilda) napada SAD i to je sukob kojim Rotschildi nisu htjeli uništiti Ameriku, već je potčiniti sebi u smislu novčane ovisnosti i dugovanja. Iste godine Mayer Rothschild umire, a glava porodice postaje ambiciozni Nathan Rotschild koji se već istakao u „međunarodnom poslovanju“.

U tom periodu stoji i početak igre koju Rothschildi prljavo vode već stoljećima, a ona je čvrsto vezana uz filozofiju „zavadi pa vladaj“. U svakom sukobu do dana današnjeg židovski bankari predvođeni sredstvima Rothschilda podržavaju sve sukobljene strane što ih dovodi do položaja gdje ne mogu izgubiti i sve se odvija po njihovom nacrtu. Očit primjer je rat između Francuske i Engleske 1815. godine kada su kroz banke u tim zemljama (u rukama braće Rothschild – Nathana u Engleskoj, a Jakova u Francuskoj) finansirane obje strane plus što su razni trgovci i kuriri zaposleni od srane Rothschilda jedini mogli prolaziti vojne barikade i slobodno se kretati. Na taj način su Rothschildi zaradili brdo novca na obveznicama jer su ishod bitke kod Waterlooa (pobjeda Engleza) znali prije svih ostalih što im je dalo vremena za manipulaciju. Iste godine je Nathan Rotschild izrekao rečenicu koja pokazuje stvarno stanje na terenu i da je naše viđenje politike samo privid: „Ne zanima me koji je lutak postavljen na engleski tron da vlada carstvom nad kojim sunce nikada ne zalazi. Ko kontroliše dohod novca u Britaniju – kontroliše Britaniju, a ja kontrolišem dohod novca u Britaniju!“.

Potpunu kontrolu nad Engleskom bankom Rothschildi su iskoristili da promjene način prenošenja novca. Umjesto karavana i brodova napravili su sistem mjenica i kredita između 5 glavnih banaka u njihovom posjedu, a to je sistem koji je manje-više prisutan i u današnjem svijetu. Međutim, godine 1815. nije sve išlo po planu Rothchilda. Naime, te godine je završen Bečki kongres na kojem su Rotschildi planirali (već u to vrijeme) ostvariti veći stepen globalizacije no planove im je pokvario ruski imperator Aleksandar I u čijoj zemlji Rothschildi nisu imali banku za razliku od mnogih zemalja iz kojih su dolazili učesnici kongresa. Osveta Rusiji i carskoj porodici neće doći brzo ali kada dođe bit će bolna (o Oktobarskoj revoluciji biće riječi kasnije). 1816. godine u SAD-u formira se nova banka (Druga) pod kontrolom Rothchilda također sa dvadesetogodišnjom poveljom što je rezultat ranije spomenutog isceniranog rata između Britanije i SAD-a. Milijuni Engleza i Amerikanaca su izginuli da bi Rothschildi dobili ono što su htjeli.

Već je u to vrijeme cijelom civiliziranom svijetu bilo jasno šta se dešava,  ali, kao i danas, rijetki su progovarali, a bivali su brzo ušutkani na razne načine. Kako i ne bi kada su Rothschildi kontrolisali najveće svijetske sile putem vlastitog kapitala, a kao dodatak dolazi činjenica da su ubrzo počeli obavljati sve financijske poslove Vatikana. Svi veći sukobi u 19.vijeku su djelo Rothschilda koji su jedini od tih ratova imali koristi jer su kroz banke postavljene u tim zemljama kontrolisali financijske sisteme. Jedan od ljudi koji je shvatio šta se dešava bio je predjsednik SAD-a Andrew Jackson koji je 1833. godine povukao jedan doista hrabar potez – polako je prebacivao novac iz Druge banke (Rothschilda) u banke koje nisu bile pod kontrolom stranaca i koje su bile povoljnije za populaciju. Posljedice su bile strašne i katastrofalne po ekonomiju jer Rothschildi koriste svoju financijsku nadmoć i stvaraju haos koji rezultira velikim brojem mjenica i papirnog novca bez pokrića u dobrima i velikom stopom nezaposlenosti. Unatoč pokušaju ubistva Andrewa Jacksona u januaru 1835. godine povelja Druge banke SAD-a nije obnovljena 1836. što privremeno oslobađa financijski sistem Sjedinjenih američkih država od uticaja Rothschilda. Te godine umire i glava porodice – Nathan Rothschild. Godine 1837. aškenaški Židov August Belmont je poslan u SAD da spasi što se spasiti može, a tri godine kasnije Rothschildi postavljaju podružnice engleske banke u Kaliforniju i Australiju. Godine su prolazile uz stalno prisustvo Rothschilda na tržištu financija, a onda im je 1861. godine Abraham Lincoln zadao još jedan težak udarac. Naime, on je tražio od velikih banaka iz New Yorka (koje su bile pod velikim utjecajem Rothschilda) zajam da bi pokrio vojne troškove u građanskom ratu no zbog velikih kamata odlučio se na sasvim neočekivan potez. Odlučio je da štampa vlastiti novac što je razbjesnilo Rothschilde, a kao bonus dolazi činjenica da je ruski car Aleksandar II (potaknut problemima sa Rothschildima i njihovim konstantnim pokušajima stvaranja vlastitog bankarskom sistema u Rusiji) pružio pomoć Lincolnu zaprijetivši da će u slučaju britanske ili francuske pomoći Konfederaciji juga on to smatrati napadom i na Rusiju te da će poslati carsku vojsku. 1864. godine August Belmont (sada već na vrhu Demokrata) postavlja, sebi odanog, generala Georgea McClellana za demokratskog predsjedničkog kandidata u borbi protiv Abrahama Lincolna. Ali, na opće iznenađenje Belmonta, McClellan gubi izbore, a Lincoln trijumfira i on 1865. godine u kongresu iznosi sljedeće: „Ja imam dva velika neprijatelja, vojsku Juga ispred mene i financijske institucije u pozadini. Od to dvoje; onaj u pozadini je moj najveći neprijatelj!“. Očito je imao pravo jer 14. aprila Abraham Lincoln biva žrtva atentata i to samo dva mjeseca prije završetka građanskog rata, a ko je stajao iza toga jasno je ko dan – isti oni ljudi koji su pobijeđeni na izborima, dakle bogati bankari – Rothschildi.

Bošnjaci po etničkoj pripadnosti su ljudi u ovoj zemlji (ili inostranstvu) koji su izučavajući historiju Bosne i pitajući se o svom porijeklu došli do zaključka da pripadaju tom narodu. Takvi Bošnjaci vole Kulina, Tvrtka, Vlatka, Katarinu, bosansku azbuku, ljiljane, stećke, Bosanski jezik stavljaju iznad svih ostalih i sve okupatore tretiraju na isti način. Bošnjaci po etničkoj pripadnosti se svrstavaju u bošnjački kolektiv na osnovu porijekla, kulture, jezika i imena. Ti Bošnjaci mogu da budu bilo koje vjere jer vjera nije narodnost. Bosne je bilo prije svake od današnjih religija na njenom tlu a ako je bilo Bosne, onda je bilo i ljudi koji su željeli da bude Bosne.

Bošnjaci po teritorijalnoj pripadnosti su ljudi u ovoj zemlji (ili inostranstvu) kojima su hodže rekle da su Bošnjaci jer nose orijentalna imena i jednom godišnje (ili rijeđe) idu u džamiju. Takvi Bošnjaci zapravo mrze svoje porijeklo i državu Bosnu. Da to nije slučaj, oni ne bi podržavali Mehmeda Fatiha koji je uništio bosansku državnost i čizmom gazio kraljeve ljiljane na zemlji, ne bi doživjeli orgazam svaki put kada na internetu pročitaju da je neki bradati ratnik na kamili zaklao nekog “nevjernika” u pustinji. Da je stvar drugačija, oni ne bi forsirali arapsku nošnju u Bosni, ne bi stavljali arapski i turski jezik iznad BOSANSKOG, najljepšeg jezika na svijetu! Osobe koje pod odrednicom “naš čovjek” posmatraju Turke, Arape, Indonežane ili Somalijce nisu Bošnjaci jer Bošnjak je stvar porijekla a oni su Bošnjaci samo po teritoriji koju su nekad naseljavali Bošnjani. Oni su na prvom mjestu muslimani a među takvima nema razlike, mogu biti iz Bosne, Njemačke, Perua ili Arabije. Bošnjak samo Bosnu ima. Dakle, Bošnjaci ove vrste su samo to prema tome što im je neko rekao da je to odrednica za Muslimane iz Bosne, kod njih je ova zemlja samo moguća kao provincija nekog halifata (kao što je to bio slučaj sa Bosnom pod Osmanlijama). Tu nema poštovanja za vladare naše krvi, za naše običaje, za našu pravu narodnost.

Da podvučemo, postoje Bošnjaci koji tu svoju pripadnost gledaju na pravi način ali također postoje i Bošnjaci kojima je to naziv za muslimane (bilo kakvog porijekla ili jezika) u Bosni. Uzor prvih je kralj Tvrtko, uzor drugih Mehmed Fatih. Jedan je stvarao moćnu bosansku državu, drugi ju je rušio. Jedan se borio za njenu nezavisnot a drugi je od nje napravio provinciju islamske imperije. Jedan je govorio našim jezikom a drugi tuđinskim. Jedan je bio naše krvi a drugi tuđe. Jedan se kitio ljiljanima a drugi nam na tvrđave postavio simbole iz Azije.

Postoje i Bošnjaci koji uzimaju malo od jedne a malo od druge strane. Oni su predmet ismijavanja svakog obrazovanog čovjeka. Ne može se biti i Bošnjak i turčin u isto vrijeme.

Svima je već jasno da je svaka negativna pojava u našem društvu uzrokovana nepostojanjem nacionalne svijesti. Nacija sa izgrađenim identitetom uvijek ima dobar zaštitni mehanizam protiv štetnih utjecaja kojih nikada ne manjka i koji kao rak nagrizaju nacionalno tkivo. Nacija, kao i pojedinac, je u stalnoj borbi sa unutrašnjim i vanjskim problematičnim elementima a svaka bitka u vječnoj borbi za opstanak lično pogađa svakog pojedinca koji sačinjava naciju. Da bi kolektiv opstao on mora imati želju za opstankom, a ako želi da opstane mora znati zašto. Ko ne želi opstati sigurno i neće jer je život nemilosrdan i prvo uništava bezvoljne, to jest slabe, dok voljni, to jest jači, prežive jer to je uistinu jedno od temeljnih pravila prirode. Želja za opstankom dolazi iz samosvijesti stoga možemo zaključiti daje osoba ili kolektiv koji nije svijestan sebe na početku osuđen na propast.

Mi Bošnjaci smo sad pred propašću jer ne znamo ili odbijamo shvatiti ko smo i šta smo. To je naša boljka, naša Ahilova peta, naša omča oko vrata, naše poigravanje sa sudbinom. Niko našu situaciju nije opisao bolje nego Meša Selimović ( i sam sumnjivih namjera ali to nije bitno za ovaj tekst):

„Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se historija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.“

Upravo tako, spremni smo živote položiti idući ispod tuđih zastava dok pri spomenu naše zemlje uvijek je potreban neki pridjev kao motivacija. Kod nas Bosna nikada nije prihvaćena samo kao Bosna već ona mora biti turska, islamska, srpska, hrvatska ili kršćanska. Vrijeme je da se to promijeni, jer narod koji sam sebe stavlja u podanički status će uvijek biti takav, a onda i nestati jer nacija kao uska kolektivna veza ne može postojati ako nije na prvom mjestu i nezavisna od ostalih subjekata.

Meša također ima pravo kad kaže da imamo nejasan osjećaj stida zbog krivice i otpadništva i da smo jučer bili ono što danas želimo da zaboravimo, a svako ko tvrdi drugačije laže prvo sam sebe pa i sve ostale. Mi danas i jesmo otpadnici ali ne od nekog od susjednih plemena ili carstava kako to žele neprijatelji prikazati, već otpadnici od sebe i od svojih korjena. Bošnjak sebi ne smije dozvoliti da rezervaciju Bosne za strance prikazuje kao odbranu zemlje niti smije Bosnu podređivati svojim ličnim ideološkim ili vjerskim osjećajima. Bošnjak koji slavi Otomansku imperiju nije ništa bolji od zavedenih kršćanskih Bošnjaka koji Bosnu pripajaju susjednim velikodržavnim tvorevinama. Bosna je naša jedina domovina, majka koja nas je rodila. Zar ona zaslužuje da usamljena jeca dok njeni sinovi slave one koji su je učinili usamljenom? Mi mislimo da ne ali nažalost naša zemlja je puna izdajnika koji opijeni imaginarnim veličinama bijelog svijeta zatiru vlastito ime i zakivaju posljednje klinove na grob Bosne.

Pošto je nakon burnih dešavanja krajem 19. i u cijelom 20. vijeku bošnjačko ime spalo u 90% slučajeva na muslimansku populaciju onda se da i pretpostaviti da će ova populacija nastojati da se historijska nepravda ispravi i da se situacija poboljša u svakom mogućem smislu uključujući i pravedno vraćanje bosanskog poretka na svaki pedalj ove zemlje i vraćanje bosanskog imena na sve domicilne stanovnike ove zemlje.
Da bi taj itekako težak proces otpočeo bitno je samo postaviti stvari na pravi način – staviti religijske podjele ispod nacionalne pripadnosti odnosnoshvatiti da je Bosna kao umiruća kategorija prioritet za definisanje i odbranu. Međutim kod Bošnjaka je uzeo maha obrnut proces :
nacionalni identitet je ostao nerazvijen, a sve to kako bi što bolje služio vjerskim ciljevima. Očigledno je da se u Bosni to uradilo smišljeno i organizovano od strane plaćenika iz političkog i vjerskog vrha koji i dalje Bosnu posmatraju kao nečiju provinciju, a Bošnjake drže bez trunke nacionalnog odnosno narodnog osjećaja i ponosa. Nakaradne kombinacije tuđinskih identiteta i vjerski prilagođena historija su oružja u rukama prodanih duša, a sve u svrhu odavno zacrtanog cilja tj. cementiranja podaničkog statusa Bošnjaka koje oni i ne priznaju ako se ovi ne bore za njihove šefove sa pješčanih proplanaka.

Vidi se to po mnogo stvari a možda i najviše po primjeru poglavara IZ BiH Mustafe Cerića koji drsko izjavi da je „Turska naša majka!“. U izdajničkom zanosu on također izjavi: „I mi jesmo Turci, po našem historijskom sjećanju, historijskom određenju, identitetu islama koji su nam Turci donijeli. Ali mi smo i Bošnjaci.“

Hvala efendija što negiraš vlastitu zemlju i narod, hvala što podupireš sve ono što nam na leđa tovare susjedi i hvala ti , na kraju, što si pokazao koji je pravi problem u Bošnjaka. Nisu nama prijetnja sablje koje sijevaju sa zapada i istoka već kukolj u našim redovima. Da smo mi svoji ne bi nas slomila ni sva sila ovog svijeta. Reis izgleda nikada nije čuo za bošnjačkog heroja Husein-kapetana kojegaTurci uništiše gušeći slobodu Bosne niti za njegove riječi: „Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!“.Da je čuo možda ne bi počinio mentalni zločin protiv svog roda govoreći da nam je majka bilo koja zemlja osim Bosne i da smo mi „i Bošnjaci“.

Mi smo Bošnjaci i samo Bošnjaci – ništa manje, ništa više, svoji na svom,ponosni i prkosni, odlučni da se suprostavimo izrodima i vratimo slavu našoj uspavanoj Bosni. Jednom zauvijek cemo zbaciti ljagu koju na naše ime bacaju izdajničke nemani.

Činom izdaje se može posmatrati i entuzijazam i klicanje bošnjačkih „uglednika“ kada je turski ministar vanjskih poslova Davutoglu pri posjeti Sarajevu izjavio kako je cilj Turske novi otomanski Balkan. Nije stao na tome već je i nastavio sa uvredama na račun svakog ponosnog Bošnjaka govoreći da su dešavanja u BiH turska odgovornosti da su otomanska stoljeća Balkana „uspješna priča“. Uspješna priča kako za koga…za nas Bošnjake sigurno nisu uspješna priča jer logika nalaže da period kada si služio tuđim interesima 400 godina se sigurno ne može nazvati uspješnim. Svaki Bosni odan Bošnjak sa gnušanjem gleda na ove pokušaje ponovnog porobljavanja vlastitog naroda kao i na „domaće“ Turke kojima je stotina novčića iz Ankare dovoljna da pljuju na sve ono za šta su se naši pradjedovi borili. Na ovom primjeru se jasno vidi koliko Bošnjacima nedostaje nacija i sve ono što uz nju ide jer grupi sa izgrađenim nacionalnim identitetom na um ne bi palo da nakon 400 godina služenja želi ponovo služiti umjesto da gospodari sama sobom.

Jasno je da Bosna u borbi za opstanak mora prvo pobjediti ono što je postala odnosno da Bošnjaci ukoliko žele da sačuvaju svoju domovinu prvo moraju pobjediti svoj podanički mentalitet i shvatiti da je jedino što imamo ovaj komad europske zemlje od Save do Jadrana i od Drine do krajine. Kada to utuvimo u naše glave jednom pa zauvijek naučit ćemo da sve stvari i dešavanja oko nas moramo isključivo gledati kroz bosansku prizmu, a ne kroz vjeru. Sa stajališta Islama odnosno običnog bosanskog muslimana kojemu je vjera jedini identitet i koji je bez trunka nacionalne svijesti obnova otomanske imperije nije ništa negativno niti strano ali sa stajališta nacionalno svjesnih Bošnjaka, kojoj god vjeri pripadali, obnova bilo kakve strane vlade nad Bosnom je nešto najgore što se može dogoditi. Svako od nas će morati odlučiti šta mu je preče i šta će morati radikalno slijediti: Bosansku ideju koja zapovijeda da je svaki Bošnjak brat i Bosna najveća svetinja ili vjersku ( uglavnom islamsku) ideju koja zapovijeda da je brat samo pripadnik te određene religije i da su nacionalne granice samo nepotrebne barijere. Ovdje je namjerno upotrebljena riječ „radikalno“ jer pripadnik nacije može istovremeno slijediti i nacionalnu i vjersku ideju ali jedna uvijek mora biti na prvom mjestu.

Mi smo odabrali nacionalnu bosansku ideju jer je Bošnjak bliži bratu Bošnjaku kojoj god vjeri pripadali nego bilo kome drugome na ovome svijetu. Konstruisanje bratstva na osnovu vjere je nakaradno i nezamislivo jer bratstvo je familijarna oznaka. Braća su samo pripadnici uže skupine- nacije omeđene zajedničkim rodom. Ne kaže se bez razloga „ Krv nije voda“. Konstantno moramo raditi na pomirenju bošnjačke braće i spriječiti nove bratoubilačke sukobe umjesto da dovodimo strance u našu zemlju koji radi vlastitih interesa dodatno uništavaju ono što mi u suštini jesmo. Tako ćemo sljedeći put kada nam neko usred našeg glavnog grada poruči da je Turska naša domovina znati mu pokazati put da se vrati tamo odakle je došao i da ne zagađuje bosanski prostor takvim prljavim idejama.

Interesantno je kako se u Bosni razvio poseban način razmišljanja o historiji. Mi vlastitu prošlost ne doživljamo kroz naša dostignuća već kroz strane vlade nad nama. To je paradoks bosanskog uma i nešto što će nam presuditi ako čitav problem ne isječemo zajedno sa korijenom.

Svima je već jasno da su današnja tri naroda u Bosni konstrukti zasnovani na vjeri, a ne na etnicitetu i da su nastali diobom većeg Bosanskog bića. Današnji bosanski Hrvati, Bošnjaci i dijelom bosanski Srbi su pripadnici jednog te istog Bošnjačkog naroda, a podjeljeni prihvatanjem tuđinskih identiteta na osnovu vjere. U ovom tekstu je riječ o Turcima i Arapima pa stoga je potrebno opširnije objasniti problem odnosa Bošnjaka naspram tih grupacija jer se u današnje vrijeme Bošnjacima nazivaju mahom pripadnici islamske vjere. Odmah je bitno naglasiti da je Bošnjaštvo vraćeno 93. godine Bošnjaštvo samo po imenu jer ono u većini slučajeva ne služi za nacionalni probitak i oporavak Bosne već je vraćeno da bude u službi dominirajuće misli među bosanskom muslimanskom populacijom novijeg doba, a to je politika secesije Bosne umjesto pravednog ujedinjenja.

Da je ime Bošnjaka i sve što ide uz njega vraćeno iz pravih razloga onda bi stvari bile drugačije i naše sveto ime ne bi služilo u svrhu pravljenja azijskih geta usred Europe. Koja je svrha vraćanja nacionalnog imena za određenu vjersku skupinu ako će ona u suštini i dalje ostati vjerska skupina? Svrha je stavljanje svih pripadnika te vjerske skupine pod jednu kapu kako bi se ona lakše kontrolisala odnosno označavanje vjerske skupine nacionalnim imenom je puko maskiranje i zamazivanje očiju. Zašto? Jer se ljudi koji to sprovode vode samo za vjerom i samo vjerom, a kao takvi podložni su naredbama iz Arabije i sličnih tvorevina. Dokaz? Bošnjačko ime se čudom čuda nakon 1993. prostrlo na sve nealbanske balkanske muslimane (iako više od polovine njih nema veze sa Bosnom niti je ikada imalo), a unaprijed se osuđuje svaki pokušaj da se pod okrilje Bosne tj. Bošnjaštva vrate bosanski kršćani kao izvorni Bošnjani i graditelji bosanskog kraljevstva. Bošnjaštvo koje je danas prisutno (većinom) je islamskog vjerskog karaktera i služi samo za promociju Islama (čak ne i onog koji je tradicionalan u Bosni), te označava istu onu skupinu nedefinisanih južnoslavenskih muslimana kojima je Tito dodijelio naciju i posebno ime „Muslimani“. Današnji Bošnjaci ( čast izuzecima) su ništa drugo do ti nesvijesni „Muslimani“ samo malo radikalniji u istinitom i licemjernom ispovijedanju vjere.

Podržavanjem jednačine Bošnjak = Musliman, musliman naš narod sam sebi skače u stomak i ubija našu domovinu. Svako ko zna da to nije ispravan put te da je bilo Bošnjaka i prije Islama će se svim snagama boriti da se pobije ovaj nakaradni konstrukt jer jednostavnim prenošenjem današnjih kvazi-etničkih skupina u Bosni na srednji vijek ( koji je izvorište Bosne) se dobija rezultat da Bošnjaka tada nije bilo! Ako je Bošnjak = musliman onda Bošnjaka nije bilo prije Turaka što automatski znači da su Bošnjaci ili Turci ili islamizirani Srbi i Hrvati. Dodajte na to izjave efendije Cerića, podršku obnavljanju „Otomanskog Balkana“, jače navijanje naših ljudi za Tursku nego za Bosnu, podržavanje “Islamske dršave (IS)” i opću nacionalnu nesvijest našeg naroda i dobićete odgovor zašto nas se i dan-danas drži Turcima. Sve dok ne promjenimo navedene stvari i izbacimo strane elemente iz naših glava ostat ćemo Turci za druge, a i za sebe. Bošnjaci moraju shvatiti da spas leži u sopstvenoj promjeni tj. u biranju Bosne naspram stranih identiteta.
BPNP je izabrao Bosnu i odlučan je da se do groba bori za čistu-bosansku Bosnu.

Da bismo što lakše defininirali naše nacionalne interese mi prvo moramo znati postaviti i odgovoriti na prosta i jednostavna pitanja: odakle dolazimo, gdje smo sad i kuda idemo? Prvo pitanje se može i postaviti u sljedećem obliku : gdje leže naši korijeni i ko smo to mi?

Bošnjaci kao narod su se oformili u srednjem vijeku a kao takav učvrstili u drugoj polovini istog – u poznom srednjem vijeku. Bošnjani su genetski uglavnom Iliri i Germani a po jeziku Slaveni. Bosanska srednjevjekovna država je izniknula na mjestu gdje su se hiljadama godina sudarale razne civilizacije i svaka od njih je ugradila komad sebe u temelje naše domovine. Vrhunac je bosanska država dosegla u vrijeme svog prvog kralja Stjepana ( Stefana) Tvrtka I Kotromanića koji je vladao i Srbijom i Hrvatskom. Bosna se u njegovo doba pružala od stare Dardanije ( Kosovo) do Zadra i od Zete ( Crna Gora) do Beograda. Prisutnost Bošnjana na tom području se očitava u bosanskim spomenicima kulture- stećcima koji su označavali posebnost Bosne i Bošnjaka ( katolika, pravoslavnih i krstjana) i koji za svakog odanog stanovnika ove zemlje predstavljaju svetinju. Ako se za stvaranje jake nacije treba uzeti period u historiji kao uzor onda je to svakako period vladavine kralja Tvrtka ( 1353.-, 1377.-1391) od koga i potiče simbol slavne Bosne- šest ljiljana zlatne boje na plavom štitu. Što je za Kršćanstvo krst i za Islam polumjesec to je za naš narod grb sa ljiljanima…naš simbol slobode, časti, odanosti…simbol našeg postojanja.

Nakon smrti kralja Tvrtka bosanska država slabi i za dvjestotinjak godina cijela pada pod Otomansku imperiju koja sa sobom među Bošnjake donosi novu vjeru – Islam. Novu vjeru su kroz otomansku vlast na ovom području prihvatali Bošnjaci svih frakcija kršćanstva a jedna od njih je potpuno nestala- Bosanska crkva koja je bila autohtoni kršćanski izričaj srednjevjekovne Bosne ali su Bošnjaci i dalje pripadali trima vjerama: Katoličanstvu, Pravoslavlju i Islamu.

U 19.vijeku se desio jedan veoma značajan proces a to je stvaranje nacija u cijeloj Europi. Nacije su prije svega političke kategorije praćene nacionalnim državama, nezavisnošću etničke države ili željom za uspostavljanjem iste. U Bosni je bio treći slučaj….nakon što su Turci više od 300 godina crpili ljudske i materijalne resurse Bosne, što je uvijek rezultiralo ogromnim gubicima, bilo je vrijeme da se Bošnjaci izbore za svoju Bosnu. To je bio osnovni razlog a povod je niz reformi koje su Turci sproveli među kojima je glavni pokretač ustanka bila nezavisnost koju su Turci poklonili Srbima zajedno sa 6 bosanskih oblasti preko Drine.

Nakon sastanka bosanskih velikaša u Tuzli 1831. godine na čelo autonomaškog pokreta staje gradačački kapetan Husein koji je ubrzo sa vlasti zbacio otomanskog namjesnika u Bosni i proglasio se komandantom naše zemlje.Veličina ovog čovjeka se vidi i po onome što je jednom prilikom izrekao beglerbegu braneći svoju zemlju:

„Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!”

Nakon toga je „Zmaj od Bosne“ poveo vojsku od 25 000 Bošnjaka na Kosovo gdje je potučena otomanska armija a sultan je obećao ispuniti zahtjeve pobunjenika.

U narednom periodu je Bosnom bjesnila borba između Bosni odanih Bošnjaka i hercegovačkih plemića koji su svoju odanost poklanjali Turčinu a upravo će oni presuditi u konačnom boju koji će u junu iste godine voditi otomanski vojnici protiv snaga Zmaja od Bosne. Njihova izdaja je zapečatila slobodu Bosne i uništila začetke nacionalnog buđenja Bošnjaka jer nakon sloma ustanka Turci su krenuli sa čišćenjem bosanske inteligencije što je kulminiralo sredinom istog vijeka kada je iz Bosne protjeran jedan od njenih najvećih sinova- franjevac Ivan Franjo Jukić ili Slavoljub Bošnjak čije riječi zbog svoje univerzalnosti i danas odzvanjaju našom domovinom:

“Mi Bosnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo zivi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i zale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred nasa serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo sto su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da nas narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedemo.”

Nakon sloma bosanske inteligencije u našoj zemlji ostaje na vrhu, ali i u većini,sloj muslimanskog stanovništva odanog Otomanskoj imperiji a to je ono što su Turci i priželjkivali. To je ostavilo i kobne posljedice jer dok su svi okolni narodi svoj etnicitet pretvarali u nacionalost mi smo ostali po strani bez gotovo ikakvog smisla o važnosti stvari koje su bile krucijalne za vezu između naroda i države tj. za naciju. Upravo je posljednji period otomanske vlasti nad Bosnom podijelio narod na 3 dijela i jasno odredio tri identifikacije na osnovu vjere: pravoslavno stanovništvo se već tad počelo smatrati “srbima” na osnovu pravoslavlja kao državne religije susjedne Srbije kojoj su Turci podarili nezavisnost (za razliku od Bosne), katoličko stanovništvo se počelo sve više zvati Hrvatima opet na krilima ilirskog pokreta i stvaranja nacije u susjednoj Hrvatskoj ( u nekim dijelovima Bosne je bilo Hrvata oduvijek) a muslimanskom stanovništvu sa Islamom kao jedinom oznakom je preostala identifikacija sa velikom islamskom državom tj. sultanatom i donekle sa Bosnom ( ali isključivo kao otomanskom provincijom). Da je ustanak Huseina-kapetana uspjeo stvari bi možda izgledale drukčije tj. povoljnije i bošnjački etnicitet bi se pretvorio u bosansku nacionalnost ali Turci su pobjedili te se oni slobodno mogu izdvojiti kao jedni od glavnih krivaca za nepostojanje političke organizacije sa Bosnom kao temeljom. Sve nedaće u historiji Bosne u proteklom stoljeću se mogu
posmatrati kao direktna posljedica toga što Bošnjaci/Bosanci usljed raznih (ne)prilika nisu uspjeli da stvore vlastitu nacionalnost.

Vraćanjem imena Bošnjaka i koliko-toliko nezavisne države na europsku pozornicu 90.-tih napravljen je veoma mali korak naprijed prema cilju kojeg bi trebali slijediti svi potomci starih Bošnjana- prema NACIJI i svemu onome šta ona donosi, dakle vraćanju Bošnjaka svojim korjenima,svojoj multikonfesionalnosti ( koja se održala i u vrijeme najžešćih religijskih sukoba) i svim ostalim posebnostima našeg starog naroda. No, ako kroz Bošnjake budu i dan-danas kolale iste one ideologije i osjećaji koji su i upropastili naš narod onda nam je propast suđena i veoma blizu. Svako ko tu propast želi izbjeći treba se iz petnih žila napinjati i truditi da suzbije pogubni utjecaj i dominaciju susjednih naroda u našoj zemlji, da suzbije djelovanje onih ljudi koji stavljaju vjerska osjećanja ispred dobrobiti Bosne a to su razni vjerski fanatici koji u nedostatku narodnog ponosa i osjećaja pripadnosti Bosni posežu za raznim formama islamizma i turkofilstva i koji zarad svojih poganih ciljeva guraju domovinu pod noge kojekakvim pustinjskim zvijerima i spodobama.