1. Za početak, recite nam nešto o Vašem pokretu
– Zentropa Ukrajina je ukrajinska verzija širokog europskog projekta zvanog Zentropa. Ogranci ovog projekta postoje u mnogim državama. Web stranica je www.zentropa.info / zentropa.net . Sama po sebi, Zentropa nije pokret u standardnom smislu te riječi, nego informacijoni projekat koji se bazira na propagandi. U svakoj državi pojedinačno, ljudi iz različitih pokreta vode Zentropu. U našem slučaju, ljudi koji vode ukrajinsku Zentropu su iz stranke Svoboda (bos. „Sloboda“), pokreta Pravyi Sektor (bos. „Desni sektor“), i nezavisnih pojedinci.
Zentropa uopšte, a i mi posebno pokušavamo razviti ukrajinski nacionalizam, ali i generalno jačati nacionalizam kao ideologiju ne samo u Ukrajini. Naša ideologija je neodesničarska, trećeputaška i tradicionalistička.
Osjećamo potrebu za spajanjem svih nacionalista u borbi protiv sila koje uništavaju naše nacije. Odbacujemo drugačije aspekte klasičnog nacionalizma, gdje je često cilj teritorijalno širenje na štetu drugih nacija. Smatramo da se nacionalisti moraju interesovati za stvari kao što su ekologija, ekonomija, umjetnost, historija.
2. Koliko su nacionalisti važni u političkom i društvenom životu u Ukrajini? Koji nacionalistički pokreti postoje u Ukrajini ?
– Za razumijevanje nacionalista u Ukrajini, prvo se mora razumjeti Ukrajina kao država.
Najveći nacionalistički pokreti u Ukrajini su stranka Sloboda i pokret Desni sektor. Ukrajina je čudna država, jer, za razliku od ostatka Europe, nacionalizam izvana je mnogo učestaliji. Međutim, to je samo dobra stvar na prvi pogled.
U suštini, Ukrajina je mnogo „rusizirana“ za vrijeme Sovjetskog Saveza. Rusizacija se zadržala i do danas, najviše i jezičkoj sferi. U SSSR-u, ukrajinski jezik je bio snažno ugnjetavan. Srećom, dobijanjem nezavisnosti, proces „ukrajinizacije“ je počeo. Međutim, ovo je još uvijek spor proces, najviše zahvaljujući petoj koloni Kremlja u Ukrajini, koji podržavaju rusizaciju (npr. dodjeljivanje statusa državnog jezika ruskom jeziku).
U osnovi, ova „bitka“ za ukrajinski identitet je dopustila ukrajinskoj politici i mediji da bude nešto kao nacional-centrična. Pitanja identiteta, kulture, tradicije itd. su svakodnevnica, historija je promovisana i niko ne želi da je zaboravi. Postoji osjećaj stalne „mobilizacije“ za očuvanjem ukrajinskog identiteta. Naravno, to je dobro i mnogo se razlikuje od Zapadne Europe, gdje se pitanja identiteta uglavnom ignorišu, i uopšte što zahvaljujući ovome društvo ostaje malo konzervativno.
Sada, Ukrajina je država u tranziciji. Od 1991. u Ukrajini je borba između pro-zapadnjačke strane, pro-ruske strane i nacionalističkih snaga.
Za razliku od većina država u Europi (gdje je elita apsolutno pro-američki i liberalno nastrojena), politička elita Ukrajine nije ujedinjena. Ovo je vodilo ka političkoj nestabilnosti, ali i pomoglo nacionalistima, naročito u posljednjim godinama.
I pro-ruske i pro-zapadnjačke elite su liberali, što se može vidjeti po mediji koje kontrolišu. U političkim pojmovima, pro-ruska strana još uvijek promoviše ruski jezik, rusku kulturu itd., ali sami po sebi, i oni su za EU. S druge strane, pro-zapadnjačka strana brani ukrajinski jezik, kulturu… Najveći problem je što su mnogi ljudi, čak i oni koji se čine kao nacionalisti, zavarani i misle da pro-zapadnjačka strana stvarno brine o nama. Naravno, to je samo dio geopolitičke igre Zapada protiv Rusije, koriste nas za svoje interese. Na primjer naš predsjednik nakon tzv. Narandžaste revolucije 2004., Juščenko, je bio pro-zapadnjački orijentisan, ali se ponašao kao nacionalist – neprestano pričao o patriotizmu, identitetu, kulturi itd. Uprkos tome, na zahtjev SAD-a, iza scene je uništio našu armiju i počeo graditi liberalnu, anti-nacionalnu državu. Ni naš posljednji pro-ruski predsjednik nije bio ništa bolji; dao je obogaćeni uranij i ukrajinski plin Americi itd.
Velika je greška gledati na pro-rusku stranu kao na tradicionaliste, a pro-zapadnjačku kao na liberale, kao što to strani nacionalisti rade, jer su obje strane u potpunosti liberalne. Razlika među njima je u ekonomiji : jedna strana ima poslove u Rusiji, a druga na Zapadu.
U ovom procesu tranzicije, obje strane žele u potpunosti preuzeti kontrolu nad Ukrajinom i uništiti drugu stranu. Posljednjih godina, napokon, pravi nacionalisti (a ne lažni, zapadnjački agenti koji su se nazivali nacionalistima) su postali brojniji, i napokon je u Ukrajini stvorena treća strana : pro-ukrajinska !
Jasno je da to smeta liberalnoj eliti – i pro-ruskoj i pro-zapadnjačkoj strani, čiji mediji konstantno napadaju nacionaliste.
Naš glavni cilj je da predstavimo nove ideje ukrajinskom narodu, više ukrajinocentrične ideje, kao što je nezavisnost i od Rusije i od Zapada, sačuvati naš jezik bez da postane zapadnjački satelit itd.
Konačno, lažna pro-ukrajinska, tj. pro-zapadnjačka strana će morati da skine maske : godinama su se pretvarali da vole Ukrajinu, ali će sada morati da otvoreno pokažu kakve to reforme oni žele donijeti Ukrajini : gej parade, agresivni feminizam, multikulturalizam, krediti od MMF-a itd. Veoma dugo su bili u mogućnosti da prikriju svoje namjere koristeći se terminom ukrajinskog identiteta, ali sada je tome došao kraj.
I sasvim iskreno, ukrajinsko društvo nije spremno prihvatiti niti podržati takve reforme, a to je velika prilika za nas.
Nacionalizam nije pod napadima u Ukrajini kao u Zapadnoj Europi, ljudi ne obraćaju mnogo pažnje na to što mediji nacionaliste nazivaju fašistima i slično, ovdje to nema nikakvog uticaja.
Sloboda je 2012. dobila veliku podršku, a i Desni sektor će imati takvu podršku uskoro.
3. Koje ličnosti su najvažnije u historiji ukrajinskog naroda? Kako nacionalisti gledaju na njih?
– Najvažnije ličnosti u bližoj prošlosti su svakako osnivači ukrajinskog nacionalizma : Mykola Mikhnovsky, Taras Shevchenko, Mykola Stsiborsky, Stepan Bandera. Svi oni, osim Bandere, su iz Istočne Ukrajine, što pobija tvrdnje propagande iz Kremlja o „dubokim podjelama“ u Ukrajini. Sve ove ličnosti su željeli oživjeti ukrajinsku kulturu i jaku, nezavisnu državu i kao takvi oni su naše ikone, kao i njihova pisana djela. Među njima, najvažniji je Taras Shevchenko – on je nacionalna ikona i spomenici u njegovu čast se nalaze u svakom gradu.
Još jedna važna ličnost iz relativno bliske prošlosti je Yuriy Lypa. Najvažniji je zbog svoje filozofije, a djelovao je početkom i sredinom XX stoljeća. On je bio jedan od prvih ukrajinskih intelektualaca u modernim vremenima koji je promovisao doktrinu baltičko-crnomorske unije sačinjene od država koje bi bile nezavisne i od Rusije i od Zapada. Ova ideja je veoma važna ukrajinskim nacionalistima, koju mi promovišemo i nastavićemo da je promovišemo kao odličnu alternativu za Ukrajinu. Ova ideja je slična poljskoj ideji zvanoj Intermorium. Trenutno, mi radimo sa poljskim nacionalistima da ovu ideju učinimo uobičajenom za diskusiju.
Naravno, postoje i ostale važne ličnosti u historiji, kao što su Kraljevi Kijeva : Svyatoslav (koji je uništio Kazarsko carstvo), Volodymyr (koji je pokrstio Ukrajinu) itd. Tokom njihove vladavine, Ukrajina je bila snažna geopolitička figura i jedna od vodećih država u Europi. Ali u smislu teoretske važnosti iz pisanih djela, ovi ranije spomenuti su vjerovatno najvažniji.
4. Imate li međunarodne veze sa drugim europskim nacionalističkim pokretima?
– Kao Zentropa Ukrajina stalno smo u kontaktu sa drugim europskim nacionalističkim pokretima jer je to priroda našeg projekta.
Odnosi sa europskim pokretima se mogu podijeliti u dva perioda : prije i poslije događaja iz 2013.-2014.
Prije tih događaja Sloboda je imala mnogo veza, najjaču sa Nacionalnim frontom iz Francuske. Sloboda je bila član Saveza europskih nacionalističkih pokreta (AEMN) i često se sastajala sa njima. Snažne veze su bile i sa Zlatnom zorom (Grčka), Britanskom nacionalnom strankom (Ujedinjeno Kraljevstvo) i Republikanskim socijalnim pokretom (Španija). Svi su sve posjećivali, održavali govore, davali intervjue, pomagali i savjetovali.
U suštini, prije 2013.-2014., odnosi sa mnogo europskih nacionalističkih grupa su bili dobri ; sa nekim smo sarađivali veoma blisko, sa nekim malo manje, ali smo podržavali jedni druge.
Nažalost, mnoge od ovih grupa su zauzeli izrazito pro-ruski, i rekao bih anti-ukrajinski stav povodom događaja u Ukrajini. Neke od stvari koje su izjavili su povrijedile logike i navele nas da se pitamo da li im je Kremlj dao novac.
Naravno, svjesni smo da su oni možda sumnjičavi kada smo mi u pitanju, mi znamo (kao i sav normalan svijet) da je EU Sotona na Zemlji i oni ne razumiju zašto smo igrali važnu ulogu u svrgavanja Janukoviča. O mnogim stvarima su mogli razgovarati s nama u najmanju ruku, konsultovati ili pitati za mišljenja – ali nisu. Izgovorili su mnogo apsurdnih stvari u koje uopšte ne želim ulaziti. Ovo je u mnogome ugrozilo naše odnose. Najgori od svih, iskreno, bio je Jobbik. Nakon nekoliko njihovih izjava biće veoma teško ikada više imati normalne odnose sa njima, dok ne ponude duboko izvinjenje. Također smo razočarani zbog nekih izjava Marine Le Pen (Front National, Francuska).
Desni sektor je veoma mlad pokret, i stvoren je kada se više manjih pokreta ujedinilo u jedan tokom događaja iz 2013.-2014. Počeli su ostvarivati kontakte tokom tih događaja i premlad su pokret da bi odlučili koliko bliske odnose će imati sa drugim europskim pokretima.
U drugu drugu, neki odnosi su krenuli na bolje : ironično, odnosi sa poljskim nacionalistima su se drastično poboljšali. Sada smo u stalnom kontaktu sa njima. Oni razumiju da se može biti protiv Moskve, ali i protiv Brisela i Vašingtona također. Odnosi sa Casapound-om su postali sjajni, pokazali su se kao istinski prijatelji Ukrajinaca. Držali su predavanja u Ukrajini i pomogli nam na mnogo načina. Ironično, prije ovih događaja skoro da nismo ni imali kontakta sa njima. Također, odnosi sa švedskim nacionalistima su se drastično poboljšali, naročito sa Nordijskom omladinom (Nordisk Ungdom). Veoma često su dolazili u Ukrajinu, a mnogi švedski i italijanski nacionalisti su još uvijek u Ukrajini.
U osnovi, opšta razlika je ova : oni koji su došli u Ukrajinu i vidjeli dešavanja svojim očima – su nas podržali, kao i oni sa sličnom historijom borbe za preživljavanje protiv imperijalističkih država. Oni koji su ostali kući i gledali svašta na TV, ili koji uopšte nemaju historiju borbe za preživljavanje su nam okrenuli leđa i diskreditovali se u našim očima. Ali, u većini slučajeva, mi na to gledamo kao na nesporazum i uskoro odnosi se ponovo mogu poboljšati.
5. U Vašim pogledima, šta je najveća prijetnja za Europu, i koji je najbolji način za odbranu od toga?
– Ovo je jednostavno pitanje : najveća prijetnja za Europu su oni koji vode Europu. Oni koji je vode, vode je doktrinom modernog liberalizma, zajedno sa njihovim shvatanjima globalnog kapitalizma. Oni uništavaju Europu još od kraja Drugog svjetskog rata, a u nekim slučajevima još i prije toga. Ne uništavaju samo kulturu Europe, nego i njene narode koji postaju robovi, neprestano u dugovima, ne mogu hraniti svoje porodice, nemaju vremena brinuti o djeci. Sve se raspada, a samo nekolicina ima korist od toga.
Da bismo se odbranili, ne smijemo promijeniti neke aspekte (npr. borba protiv imigracije); moramo kontantno imati na umu da je naš cilj kompletna promjena sistema i vlada. Moramo stvoriti vlastita društva, vlastitu umjetnost, sportske klubove, muziku, poslove itd. Ove stvari, naročito u poslovnom smislu, su važne jer nas drže aktivnima. Često ljudi koji napune 30 imaju porodicu, posao i nemaju više vremena pomagati nacionalističkim pokretima, iako ih podržavaju. Kada bismo imali vlastite poslove na primjer, mogli bismo indirektno pomagati pokretima. Ovo je nešto što je Casapound ovladao. Moramo širiti svoj uticaj, više razgovarati o društvenim i ekonomskim problemima, pomagati žrtvama poplava i slično. Mnogi ljudi razmišljaju svojim stomakom – materijalisti su, a ne idealisti – i ako mi njima pričamo samo o npr. kulturi, neće nas razumjeti. Dakle, moramo im pričati jezikom kojeg oni razumiju.
Naravno, trebaju nam i vlastite stranke i pokreti. Stranka sama nije dovoljna, stranka je samo alat, iako vrlo važan. Moramo se boriti na više frontova, moramo infiltrirati različite strukture.
Moramo djelovati na isti način na koji su djelovali ljudi koji vode Europu prije nego su došli na vlast.
I konačno, potrebna je solidarnsot među nacionalistima. Moramo uništiti stari nacionalizam, koji se bazira na etničkim neprijateljstvima i šovinizmu.
Komunisti i liberali svih država su se ujedinili, zašto ne bi i nacionalisti ?
6. Kakve stavove imate o religiji ? Koliko je religija važna ukrajinskim nacionalistima ?
– Većinom Ukrajina je pravoslavna država, oko 80% Ukrajinaca su pravoslavci. Međutim, katoličanstvo je također rasprostranjeno, uglavnom u zapadnim dijelovima Ukrajine : oko 20% Ukrajinaca su grko-katolici (oko 60% Zapadne Ukrajine). Mi na njih gledamo kao da su sa istog stabla kijevskog kršćanstva : obje crkve su naše, izvorno ukrajinsko kršćanstvo, koje su došle u Ukrajinu kao direktna posljedica vladavine Volodymyra, kralja Kijeva i Ukrajine. One su bile jedna crkva do XVII stoljeća, kada su se pravoslavni sveštenici okrenuli Vatikanu tražeći zaštitu Ukrajinaca u Poljskoj. Vatikan je pristao, uz uslov da oni prihvate neke stvari iz katoličanstva. Najvažniji dio odnosio se na priznavanje od strane pape.
Kršćanstvo je veoma važan dio ukrajinskog nacionalizma. Borba protiv SSSR-a je u suštini bila otpor kršćanstva protiv ateizma. Mnogi ljudi su postali mučenici u ovoj borbi. Naš krajnji cilj je da ponovo ujedinimo dvije crkve u jednu. To će biti teško, ali ne i nemoguće.
Također, važno je i spomenuti da Ukrajinici imaju i malo različitosti u pojedinim stvarima u odnosu na druge europske narode, najviše zbog toga što mi nikada nismo imali nikakvih religijskih sukoba sa nekršćanima. Naši sukobi sa Osmanlijama su bili uglavnom geopolitički, kroz historiju smo imali odlične odnose sa Perzijom, kao i sa Arapima. Također, naši najveći protivnici i neprijatelji u historiji su bili uvijek kršćani – Rusi, Poljaci…
Kao takva, religija je veoma važna za nas, ali mi nismo zainteresovani ni za kakve religijske ratove, nego smo zainteresovani za mir i saradnju različitih religija. Koncept mržnje na osnovu religije je potpuno stran u Ukrajini. Stanovništvo je religiozno i kršćansko, ali ideja napadanja bilo koje države ili naroda u ime širenja kršćanstva ne ulazi u glavu ljudi – mi to nikada nismo radili, i nikada nećemo.
7. Kako Ukrajinci generalno gledaju na Bosnu ? Koliko ljudi u Ukrajini znaju o Bosni ?
– Ukrajinci i Bošnjaci imaju sličnu historiju, sličnu u smislu koliko je to tragično bilo. Neprijatelji su nas napadali i sa zapada i sa istoka. Ovo samo po sebi nas čini prirodnim saveznicima. Svaki ukrajinski nacionalist to zna. Konkretni primjeri iz novije historije su vrijedni sjećanja kako su ukrajinski vojnici aktivno učestvovali u mirovnim misijama u Bosni od 1995. do 1999., kao i u pomaganju Bosni nakon toga. Zapravo, otkako su obje zemlje povratile nezavisnost, uvijek smo bili prijatelji i pomagali jedni drugima.
8. Smatrate li da bosanski i ukrajinski nacionalisti mogu sarađivati? Koje su zajedničke stvari, a koje su prepreke?
– Mislim da možemo sarađivati, zapravo, znam da možemo! I mi i vi smo u sličnoj situaciji : naš cilj je jedinstven, ali kroz historiju se pokazalo da je teško ostvariv : želimo biti nezavisni i samo postojati! Kroz historiju, okupatorski susjedi su radili sve da unište našu državnost. U skorijoj prošlosti, ovo je činjeno i vama i nama, ali su naši narodi bili primorani prikloniti se liberalnom, anti-nacionalnom Zapadu. U oba slučaja narodi jednostavno nisu ni imali alternativu. Ako se ne pridružimo NATO-u, Europskoj Uniji ili se jednostavno ne približimo Zapadu, bivši ugnjetači će nas uništiti, govorili su nam…
Naši narodi su pravi primjer ugnjetavanih naroda. Neprijatelji i sa Zapada i sa Istoka nas žele uništiti.
9. Za kraj, imate li kakvu poruku za bosanske nacionaliste?
– Naša glavna poruka je da budete jaki. Mi osjećamo da vas razumijemo više nego ijedan drugi narod u Europi. Mi smo u veoma sličnoj situaciji, i znamo kako je to biti prisiljen od strane bivšeg okupatora u kandže globalnog liberalizma, globalne oligarhije Zapada.
U jednu ruku, vaše/naše društvo će degradirati, vidjećete rezultate zapadnog uticaja svugdje : među mladima, u društvu, mediji itd. U drugu ruku, još uvijek osjećate agresiju bivših okupatora, spremnih da unište vašu državu. To je užasan osjećaj. Čini se kao da nema drugog izlaza…
U oba slučaja, mi smo na strani pravde. Jedan Bog koji postoji je uvijek na strani onih koji se bore za pravdu, uvijek na strani ugnjetavanih i protiv okupatora. Ne možemo biti uplašeni!
U suštini to znači da je herojski čin biti bosanski ili ukrajinski nacionalist, boriti se za slobodnu Bosnu i Ukrajinu, slobodnu od liberalizma i bivših okupatora. Čak i bez aktivnosti, čak i imajući takav pogled je znak hrabrosti i herojstva.
Naši okupatori su se sami diskreditovali, njihovo vrijeme u historiji je prošlo, budućnost pripada nama, naš je red da mijenjamo svijet.
Nikada se ne predajite – uvijek zapamtite da je bolje izgubiti nego odustati.
Većini nas to zvuči čudno, ali zapamtite da volite. Mi se borimo za ljubav, mi volimo naš cilj, naše narode i naše kulture. Naši neprijatelji i sa Istoka i sa Zapada nas mrze.
Ali, ljubav je jača od mržnje, pa prema tome – mi ćemo pobijediti!
