Zasto su pametni, inteligentni ljudi rijetke vrste, dok glupi i slabi vladaju svijetom? Europa je pala, ono sto danas vidimo je amerikanizirana degeneracija, rupa pakla koja izgleda vise kao Sodoma i Gomora nego Europa!

Baci svoj hamburger iz Mc-Donaldsa i iskljuci MTV-kanal, ne dopusti sebi da postanes rob materijalizma, pohlepe i liberalne propagande. Oslobodi se modernog svijeta! Nemojte prihvatiti demokraciju, ne dopusti da budes slab. Mi ne zelimo dekadenciju, kriminal, drogu i geta. Zelimo zdravo i cisto drustvo. Mi zelimo jedinstvo i jako vodstvo, duhovnost i cast! Svak vlada nad svome i krajno je vrijeme da kazemo stop ludilu koja se zove demokracija.

Zar nam doista treba demokracija poslje svih visokih drevnih civilizacija, kroz stotine godina ratova i bitaka, samo da bih dosli do ovog modernog anarhistickog liberalnog cirkusa koji upravljaju koruptirani klaunovi i kriminalci?

Elitizam je cist, pravan i snazan. Moramo se boriti za nas cilj i stvoriti oblik najbolje elite, jedan superioran narod i jedna nacija heroja kao vojska Bozija. Protivnici ovog misljenja su oni koji zele kvantitet preko kvaliteta kod ljudi. Ali za nas koji vjerujemo u kvalitetu, kao svaku zdravu zivotinju ili bilo koji perfektan uzorak zivota vrijedi daleko vise nego ruznog degeniranog covjeka. Samo covjek u svom savrsenstvu je nesto sto trebamo da gledamo kao najvise bice, a ne slabe i dekadentne ljude koje nam ovo doba uzvisuje

Avdaga Hasić, jedan od najvećih bošnjačkih heroja sjevero-istočne Bosne
ČOVJEK KOJI NIJE DOZVOLIO DA SE U DRUGOM SVJETSKOM RATU BOŠNJACIMA DOGODI GENOCID POPUT SREBRENIČKOG

Ako vas kojim slučajem „kao putnika namjernika“ put navede kroz Kladanj, Olovo, Stupare, Živinice, Banoviće, Kalesiju i sela na planinama Konjuh i Romanija, a u njima zateknete nekog starca Bošnjaka koji pamti Drugi svjetski rat i upitate ga: “Ko je bio najveći bošnjački heroj tog vremena“, bez razmišljanja će vam odgovoriti ;„Avdaga Hasić“.

Ko je bio taj čuveni bošnjački heroj iz Kladnja, na koga njegov rodni grad čuva vječite uspomene. U Kladnju se danas ponosno šeta ulicom Avdage Hasića, čije ime se nije smjelo ili je samo tiho šapatom spominjano od 1945 do 1992 godine. Zbog Avdage, Kladanj i Olovo su bili kažnjeni 20 godina poslije Drugog svjetskog rata od strane komunističkog režima, a ta kazna je bila u vidu „ekonomske blokade,I zolacije i zamrznutog razvoja ovih bosanskih kasaba“ . Pored nabrojanih mjesta, Hasić je sa svojim vojnicima koji su mu maksimalno bili odani, štitio Bošnjake i u Tuzli, Vlasenici, te mjestima u donjem toku Drine. Najveći dio rata, Avdaga je proveo boreći se protiv zloglasnih četnika čuvenog krvoloka Jezdimira Dangića iz Bratunca, koji je bio četnički komadant istočne Bosne. Dangić je inače prije rata radio kao šef obezbjeđenja na Dvoru Kralja Petra Karadžordževića. 1941 godine je ispratio Kralja Petra sa porodicom i svitom u Nikšiću, odakle su odleteli iz zemlje, a onda je se sa svojom četom odmetnuo se u šume, i planine iznad Drine u istočnoj Bosni. Inače, on i njegovi četnici su „očevi i djedovi“ četnika koji su u julu 1995 godine napravili genocid nad Srebreničanima.
-I tada bi Dangić sa svojim četnicima napravio iste zločine koje su sada četnici napravili u Srebrenici, da im nije na put stao Avdaga Hasić sa svojom vojskom-rekao nam je jedan stariji čovjek ( vidno na izmaku života) u Kladnju „upoređujući“ rat od prije 50 godina i ovaj od 1992 do 1995 godine.

-Nijedno muslimansko uho na području Kladnja i ovog dijela Bosne ne bi ostalo živo. Sve bi četnici poklali, da ne bi našeg Avde. Allah mu dao lijepi dženet-kaže jedna osamdesetogodišnja nana iz Kladnja.
-Avdan, tako sam ga zvao, nije bio loš čovjek.
Često smo se na putu između Šekovića i Kladnja sastajali i pregovarali i razgovarali o svemu. Ponudio sam mu jednom da pređe sa svojom vojskom u partizane, kao što su prelazili mnogi četnici. Mislim da se dvoumio i da je sekunda falila da to možda i učini. Mislim da ga je poklolebala njegova supruga Emilija, koja je bila iz Zagreba i bila je protiv toga da se Avdaga priključi partizanima – pričao je često tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka pokojni Miloš Zekić, narodni partizanski heroj iz Šekovića.
Avdaga Hasić, sin Halilage rođen je 1893 godine u Kladnju. Potiće iz ugledne i bogate porodice. Imao je brata Ahmu koji je svojevremeno bio politički komesar u partizanima i komadant kladanjskog partizanskog Odreda, kao i brata Rajifa sljedbenika pokreta Mladih Muslimana za vjerska prava zbog kojih je doživljavao hapšenje i razne torture od komunističke vlasti. Radi se o vrlo naprednoj porodici i velikim borcima za zaštitu Bošnjaka svoga kraja. Po tom pitanju, Avdaga je ponajviše otišao u tim mutnim vremenima koja imaju veliku sličnost sa opstankom Bošnjaka i nedavnoj agresiji na BiH .Avdaga je imao 4.razreda završene Osnovne škole u Kladnju i uključen je bio u cijeli društveno-politički život Sreza Kladanj.

Bio je član prvog Odbora osnovanog Gajreta u Kladnju,a u političkom životu je bio 
Spahinovac /aktivista i sljedbenik Jugoslovenske Muslimanske Organizacije čiji je vođa bio rahmetli Dr.Mehemed Spaho, jedna od najistaknutijih bošnjačkih historijskih ličnosti i prvi Musliman koji se našao u vladi Kraljevine Jugoslavije, gdje je tragično otrovan u Beogradu),te je svojevremeno bio poslanički kandidat u Drinjskoj banovini kod ministra gospodina Hasandedića. Odslužio je 3.godine austrougraske vojske i učesnik je Prvog svjetskog rata na talijanskom frontu na Tirolu kao zapovjednik „cug firer“, za šta je dobio „zlatnu kolajnu“ za svoje junaštvo. Stvaranjem NDH 1941. godine, Avdaga je u svojstvu delegata iz Kladnja sa predstavnicima iz Tuzle i Zvornika učestvovao u razgovorima u Zagrebu sa Kvaternikom o Rezoluciji BiH koja se odnosi na autonomnost Muslimana tj.zaštitu narodnog puka. Tačno 7.12.1941.godine dobija se saglasnost na ustroj domobranskih formacija zasnovanoj na dobrovoljnoj osnovi muslimanskog naroda. Tada dolazi do formiranja Dobrovoljačkih odjela u Tuzli pod komandom bojovnika Muhameda Hadžiefendića. Tim činom je stvorena sigurnost muslimanskog naroda, ormiranjem tzv.Muslimanske legije u Tuzlanskoj oblasti, na čijem se čelu nalazio Bošnjak. Formacijski Muslimanska legija je pokrivala oko 600 kvadratnih kilometara i prostirala se: na istoku od Zvornika i Bijeljine, na sjeveru Orašja i Šamca, do Gračanice na zapadu i Kladnja i Olova na jugu, pokrivajući krug između rijeka Drine, Save, Bosne i Krivaje. Među tri najorganizovanije pukovnije bile su: u Kladnju pod komandom Avdage Hasića, u Bijeljini pod komandom Nedima Šahinspahića, i Gračanici pod vodstvom Sejde Đulovića i Ibrahima Pjanića, dok su ugledne bile i jedinice u dolini Krivaje pod komandom Zaima Kapetanovića i Mujčina Mujića iz Ribnice. Već 1942.godine bilo je preko 6000 dobrovoljaca u Muslimanskoj legiji. U to doba Kladanj su četnici i partizani zbog svoje neosvojivosti nazivali tvrđava –kladanjski Alkazar. 1943.godine za svoje uspijehe u odbrambenom ratu Avdagu je Zagreb proglasio vitezom, a kladanjsku legiju „Viteškom bojnom“. 

Kako smo već napomenuli Avdaga je uglavnom ratovao sa četnicima Jezdimira Dangića, pod čijom komandom su se nalazile zloglasne jedinice Drinskog korpusa/kakva slučajnost i u ovom ratu najveće zločine nad Srebrenicom je napravio korpus koji se po uzoru na tadašnji zvao Drinski/. Drinskim korpusom u Drugom svjetskom ratu je komandovao Major Aleksa Drašković, a u njemu su se posebno isticale Srebrenička brigada kojom je komandovao Vojin Dangić, rođeni brat Jezdimirov ,te Vlasenička brigada Momčila Mičića. Nekoliko puta i sam Tito je pokušao nadmudriti Avdagu, tražeći da ga pusti da prođe kroz Kladanj, te rekavši „da neće izazivati nikakva neprijateljska dejstva“. Izrazito mudar, Avdaga je Titu preko kurira slao odgovor „da nema šanse da on prođe sa partizanima ili bilo koja druga vojska kroz Kladanj i da dobro zna šta znači ta podvala,u smislu da prođemo mirno, pa ćemo lakše osvojiti grad“.

-Ne dam nikom da prođe kroz Kladanj. Ni četnicima, ni partizanima, Nijemcima, Talijanima, a ni ustašama i domobranima ako nemaju odobrenja i ako nisu pod mojom komandom. Moj narod ne smije niko da dira i progoni. Ko to bude želio, biće strogo kažnjen od mene. Boriću se do zadnjeg „čojka“ da muslimane spasim klanja-često je isticao Avdaga u svojim govorima okupljenoj vojsci.
U svojoj knjizi „Zapisi iz NOR-a“, „partizanski narodni heroj“ Rodoljub Čolaković otkriva tadašnju dobru saradnju partizana i četnika u borbi protiv Bošnjaka.

-Tokom cijele 1941.godine mi smo/partizani op.a.) zajedno sa četnicima napadali Kladanj, ali uspijeha nije bilo. Jedinice Avdage Hasića su nas redovno poražavale-napisao je Čolaković.
Već 50 godina se prepričava kako je Avdaga poslao kurira u Olovo koje su držali Romanijski četnici vojvode Save Derikonje, rodom sa Vučije luke četničke oaze poviše Sarajeva. Avdaga je po kuriru poručio vojvodi Derikonji da će ga napasti tačno u 17 sati .

Kad je napao u dogovoreno vrijeme, Olovo je bilo prazno jer je uplašeni Derikonja sa svojim četnicima pobjegao na Romaniju, na nekoliko sati prije. U njegovoj jedinici posebno se po hrabrosti isticao izvijesni tabornik Jamaković iz Olovskih luku. Također se prepričava i jedno pismo koje je Avdaga poslao Anti Paveliću u kojem je napisao doslovice:
-Dragi prijatelju, ako nisi siguran i bezbjedan u Zagrebu, dođi kod mene u Kladanj.
Po pričama svojih preživjelih vojnika, Hasić je fizički bio nevjerovatno jak, tako da se često znao kladiti s’ drugim „fizički jačim Kladnjacima“ ko će prije iz zemlje izvaliti šljivu debelu 10 centimetara. Iako je početkom rata imao 47 godina redovno je dobijao opklade i izlazio kao pobjednik.
Posljednji put Avdaga je u Bosni viđen 1944 godine u Tuzli, kako jaše na bijelom konju.
-Pouzdano se zna da je 1944 godine preko Austrije uspio sa svojom pratnjom preći preko „Zidanog mosta“ i obreti se u dalekoj Argentini, odakle je na različite načine komunicirao sa rodbinom i saborcima. Narod je svog Avdu često opjevavao pjesmama, a on je iz Argentine pisao da mu je jedina želja da se vrati u svoj Kladanj i Bosnu, kada jednog dana padne komunizam. Taj dan nije dočekao. Po informacijama odgovornih iz predratne stanice milicije u Kladnju, Avdagin dosije se završio 1982 godine, kada je u svojoj 90 godini života umro u dalekoj Argentini-rekao nam je profesor Muhamed Muhić iz Kladnja, čovjek koji je prvi počeo pisati o Avdagi Hasiću .

U svojim memoarima Muhamed Seid Mašić iz Gračanice, Avdagu opisuje u momentu kad je bio blizu povlačenja iz Bosne. Mašić je zbog tog par minutnog razgovora sa Hasićem, dugo bio poslije rata na meti ispitivanja od strane komunista:- Tih dana mi se desilo još nešto za što su zlobnici pokušavali da mi zakaće, kako bi odvratili pažnju od svojih grijeha. Naime, jednog dana sam prošao pokraj Rifatovog hotela pred željezničkom stanicom, sa čijeg me je balkona pozdravio neki debeljko, ustaški odjeven i s’ mašinskim pištoljem o bedrima. U tom sam debeljku prepoznao svog nekadašnjeg prijatelja Avdagu Hasića iz Kladnja koji je godinama vodio odbranu tog izolovanog uporišta od nasrtaja bandi četničkog vojvode Jezdimira Dangića. Ne opravdavam ja ničim toga predratnog ahbaba, inače strastvenog lovca koji me često zaticao na izletu u kladanjske šume i stijene. Ja s’ njim nisam prozborio ništa osim konvencionalnih pitanja za naše i naših porodica zdravlje i to na relaciji ulica -balkon, jer niti me on pozivao gore k’ sebi, niti sam ja želio da mu pristupim. Valjda je uočio da shvatam njegov položaj: povlačenje u nepoznato-napisao je Mašić.

Narod Kladnja se izborio da se glavna ulica u ovom gradiću danas zove po njihovom Avdagi, a postoji ideja da se uskoro podigne i spomenik u centru grada, kao i da se pokuaša njegovo tijelo prenijeti iz Argentine. Većina današnjih kuća u Kladnju posjeduje Avdagine slike na zidu, a prije nekoliko godina je SFOR u jednoj kafani, koju u Kladnju drži bliža Hasićeva rodica naredio da se ukloni njegova slika sa zida jer navodno smeta nekim ljudima.

Najveći problem tadašnjih komunista, a i četnika je bila odluka da se Bošnjaci sami brane od pokolja, raznoraznih „Škorpiona“ koji su postojali i prije 60 godina. Tako da su svi Bošnjaci koji su organizovali svoje jedinice samo zbog toga da bi zaštitili svoj narod tokom rata, označavani kao „sluge fašista“.Hrabrost, mudrost, pogledi unaprijed i organizaciona sposobnost ovih ljudi, ujedno su ponos bošnjačke historije, a i opomena novim generacijama da vječito jednim okom budu budni jer neprijatelj vječito prijeti.

How would you introduce “Der Dritte Weg” to our Bosnian readers?
– We are a young political movement that has the three slogans “national, revolutionary, socialist” as self-understanding. We oppose capitalism, American imperialism, the collapse of culture and the alienation of Europe. Our alternative to this is a German Socialism,which is a holistic, nationalist and anti-capitalist worldview. In order to achieve this goal we not only lead the political but also the cultural struggle and form a close community that already lives on a small scale, what we once want on a large scale for the whole people.

How nationalistic are German young people today? Do you expect this to change significantly in the future?
Unfortunately, the German youth is not nationalistic at all, it has successfully lost every nationalist idea through 70 years of reeducation. The cult of worship suppresses even the most gentle patriotism. However, there is a slow rethink that at least more and more young people are no longer baffled by genuine national consciousness for real or alleged crimes that have taken place several generations before them. But until we really have a nationalistic youth, there is still a long way to go, to which our youth work contributes it´s part.

Do you cooperate with other nationalist movements in Germany and Europe? 
In Germany, we only work with a few groups who share our ideological and moral values together. In Europe, we work with different groups, such as the Nordic Resistance Movement, together.

What plans do you have for the future? 
This year we are participate on various elections, such as the election to the European Parliament. In addition, we are planning the expansion of our infrastructure, the professionalization of our work and several new projects.

We could read in the media that repression against German nationalist is really big, arrests, apartment searches etc. Do you have similar problems?
What you have heard is probably still understated. Nowhere is there a harsher repression of nationalist organizations than in Germany. Of course we also suffer from it. Therefore, there are regular legal trainings, training on how to conduct house searches and the general awareness of the situation.

What is your opinion of AfD and similar parties in Europe?
The so-called “right-wing populist” parties are the last attempt to change anything in the system. They are positive in that they often allow some steps on the way to the goal, bringing issues into public discourse and making work harder for our opponents. At the same time, many idealists in these groups notice relatively quickly that a nationally painted copy of the liberal spirite is not the answer. Unfortunately, careerism, corruption and mendacity are also common in these groups. These idealists then often realize that a turnaround within the system is not possible and join radical structures. We therefore see the competition by the AfD relatively relaxed, they will adapt quickly enough to the grievances of the old parties. Anyway can a neoliberal party which expresses most Zionist and is against the ethnic concept of the people for us does not represent an alternative.

What is your opinion about Balkan situation between Bosnia, Croatia and Serbia?
The situation is very difficult for an outsider who does not speak any of the languages. Therefore, I do not want to evaluate the situation and the relationship. On the whole, however, it must be said that the European peoples have to overcome the partially existing chauvinisms and to find as fair as possible solutions to contentious issues, such as border regions. But the basis for this is understanding and far-sighted nationalist leadership. Liberals, for example, for whom a region is only a question of money because they have no understanding of the value of soil and homeland, can never find a fair solution for a border region. Therefore, we must first of all care for a Europe of national governments with European understanding, before turning to such questions now.

What is your opinion, does EU and NATO have alternative or or should it not exist at all?
We are decidedly against the EU and NATO. Both are instruments of American imperialism and international capital to exploit European peoples. In general, however, we are not opposed to European cooperation, including at the military level. On the contrary, we even believe that this is necessary. However, one should not make the mistake of hugging Russia out of sheer anti-Americanism. We want a free and independent Europe that is not controlled by either Washington or Moscow. In the age of the evolving multipolar world order, only an united Europe has a chance to hold its own against emerging powers such as China. But even here, the foundation is a Europe whose governments feel committed to their peoples and not Wall Street or a liberal civil service construct.

What message do you have for the Bosnian people? 
Fight for your homeland and your people, against outside paternalism and interference, against exploitative capitalism, and for preserving your identity and culture. Do not believe the liars from Brussels and Washington, whatever they promise!

Website: http://der-dritte-weg.info/

Der Dritte Weg ist eine nationalistische Partei in Deutschland, die 2013 in Heildelberg gegründet wurde, der Gründer ist Klaus Armstroff, der Hauptsitz der Partei ist in Bad Dürkheim. Wir präsentieren Ihnen ein komplettes Interview mit der deutschen nationalistischen Bewegung Der Dritte Weg. Das Interview wurde natürlich mit dem Einverständnis von Dritte Wega geführt, und auf unsere Anfrage und die Bitte nach demselben kam eine positive Antwort. Durch mehrere Interviews, die in den letzten Jahren geführt wurden, haben wir Kontakte zu mehreren nationalistischen Bewegungen in Europa geknüpft. Neben diesem Interview mit dem Dritten Weg haben wir auch Interviews mit polnischen und ukrainischen nationalistischen Bewegungen.

1. Wie würden Sie unseren bosnischen Lesern der Dritten Weg vorstellen?
– Wir sind eine junge politische Bewegung, die die drei Schlagworte „national, revolutionär, sozialistisch“ als Selbstverständnis hat. Wir setzten uns gegen den Kapitalismus, den amerikanischen Imperialismus, den Kulturzerfall und die Überfremdung Europas ein. Unsere Alternative dazu ist der Deutsche Sozialismus, also eine ganzheitliche, völkische und antikapitalistische Weltanschauung. Zur Erreichung diesen Zieles führen wir neben dem politischen Kampf auch den kulturellen Kampf und bilden eine enge Gemeinschaft, die bereits jetzt das im Kleinen lebt, was wir einmal im Großen für das ganze Volk wollen.

2. Wie Nationalistisch Sind die deutsche Jugend heute? Wird sich dies in Zukunft erheblich ändern?
– Die deutsche Jugend ist leider überhaupt nicht nationalistisch, sondern hat jeden nationalistischen Gedanken durch 70 Jahre Umerziehung erfolgreich ausgetrieben bekommen. Durch den Schuldkult wird jeder noch so sanfte Patriotismus unterdrückt. Allerdings gibt es langsam ein Umdenken, gefühlt lassen sich zumindest immer mehr junge Menschen nicht mehr für echte oder angebliche Verbrechen, die mehrere Generationen vor ihnen stattgefunden haben sollen, in ihrem gesunden Nationalbewusstsein beirren. Aber bis wir wirklich wieder eine nationalistische Jugend haben, ist es noch ein weiter Weg, zu dem unsere Jugendarbeit einen Beitrag leistet.

3. Kooperieren Sie mit anderen nationalistischen Bewegungen in Deutschland und Europa?
– In Deutschland arbeiten wir nur mit wenigen Gruppen zusammen, die unsere weltanschaulichen und charakterlichen Werte teilen. In Europa arbeiten wir mit verschiedenen Gruppen, wie etwa der Nordischen Widerstandsbewegung, zusammen.

4. Welche Pläne haben Sie für die Zukunft?
– Dieses Jahr treten wir zu verschiedenen Wahlen wie etwa der Wahl zum Europäischen Parlament an. Daneben planen wir den Ausbau unserer Infrastruktur, die Professionalisierung unserer Arbeit und einige neue Projekte.

5. Man kann in den Medien lesen, dass die Unterdrückung der deutschen nationalistische Bewegungen hoch ist (Festnahmen, suche in die Wohnungen usw.). Haben Sie ähnliche Probleme?
– Das, was ihr gehört habt, ist vermutlich noch untertrieben. Nirgendwo herrscht wohl eine härtere Repression gegen nationalistische Organisationen als in Deutschland. Auch wir haben darunter natürlich zu leiden. Daher gibt es regelmäßige Rechtsschulungen, Schulungen wie man sich bei Hausdurchsuchungen und ähnlichem zu Verhalten hat sowie ein Bewusstsein über die Lage.

6. Wie ist Ihre Meinung zu AfD und ähnlichen Parteien in Europa?
– Die sogenannten „rechtspopulistischen“ Parteien sind der letzte Versuch, innerhalb des Systems etwas zu ändern. Sie sind insofern positiv zu bewerten, als dass sie oftmals einige Schritte auf dem Weg zum Ziel ermöglichen, Themen in den öffentlichen Diskurs bringen und unseren Gegnern die Arbeit erschweren. Gleichzeitig merken viele Idealisten in diesenGruppen relativ schnell, dass eine national angestrichene Kopie des Zeitgeistes nicht die Lösung ist. Karrierismus, Korruption und Verlogenheit sind leider auch in diesen Gruppen oft vertreten. Diese Idealisten merken dann oftmals, dass eine Wende innerhalb des Systems nicht möglich ist, und schließen sich radikalen Strukturen an. Wir sehen daher die Konkurrenz durch die AfD relativ entspannt, sie wird sich schon schnell genug den Missständen der Altparteien anpassen. Eine Alternative kann eine neoliberale Partei, die sich größtenteils zionis isch äußert und gegen den ethnischen Volksbegriff ist, für uns im Übrigen nicht darstellen.

7. Wie ist Ihre Meinung über die Situation auf dem Balkan zwischen Bosnien und Herzegowina, Kroatien und Serbien?
– Die Situation ist für einen Außenstehenden, der keiner der Sprachen mächtig ist, sehr schwer zu überschauen. Daher will ich die Situation und das Verhältnis nicht bewerten. Im Gesamten ist aber zu sagen, dass die europäischen Völker die teilweise bestehenden Chauvinismen zu überwinden und möglichst gerechte Lösungen in strittigen Fragen, wie etwa Grenzregionen, zu finden haben. Die Grundlage dafür sind aber verständnisvolle und weitschauende nationalistische Führungen. Liberale, für die eine Region beispielsweise nur eine Geldfrage ist, da sie kein Verständnis für den Wert von Boden und Heimat haben, können niemals eine gerechte Regelung für eine Grenzregion finden. Daher haben wir zunächst für ein Europa der nationalen Regierungen mit europäischem Verständnis zu sorgen, bevor wir uns jetzt solchen Fragen zuwenden.

8. Wie ist Ihre Meinung, ob die EU und die NATO eine Alternative haben oder überhaupt nicht existieren sollten?
– Wir sind entschieden gegen die EU und die NATO. Beides sind Instrumente des amerikanischen Imperialismus und des internationalen Kapitals, die europäischen Völker auszunutzen. Im Ggenerellen sind wir aber nicht gegen eine europäische Zusammenarbeit, auch auf militärischer Ebene. Ganz im Gegenteil glauben wir sogar, dass das notwendig ist. Man darf allerdings nicht den Fehler machen, sich aus lauter Antiamerikanismus Russland in den Arm zu werfen. Wir wollen ein freies und unabhängiges Europa, das weder von Washington noch von Moskau kontrolliert wird. Im Zeitalter der sich entwickelnden multipolaren Weltordnung hat Europa nur vereint eine Chance, sich gegen aufstrebende Mächte wie China zu behaupten. Aber auch hierfür ist die Grundlage ein Europa, dessen
Regierungen sich ihren Völkern und nicht der Wallstreet oder einem liberalen Beamtenkonstrukt verpflichtet fühlen.

9. Welche Beratung haben Sie für das bosnische Volk?
– Kämpft für eure Heimat und euer Volk, gegen die Bevormundung und Einmischung von außen, gegen den ausbeuterischen Kapitalismus und für den Erhalt eurer Identität und eurer Kultur. Glaubt auf keinen Fall den Lügnern aus Brüssel und Washington, egal was für schöne Versprechungen sie machen!

Webseite: https://der-dritte-weg.info/

Bosanski: http://bosanskinacionalisti.org/intervju-sa-njemackim-nacionalistima/
English: http://bosanskinacionalisti.org/interview-with-german-nationalists/

Der Dritte Weg (Treća pozicija) je nacionalistička stranka u Njemačkoj osnovana 2013. godine u Heildelbergu, osnivača Klausa Armstoffa, sa sjedištem u Bad Dürkheimu. Prenosimo vam u cijelosti intervju koji smo uradili sa njemačkim nacionalističkim pokretom “Der Dritte Weg”. Intervju je naravno rađen uz pristanak Dritte Wega, a na naš upit i zahtjev za isti stigao je pozitivan odgovor. Kroz nekoliko urađenih intervjua u posljednjih par godina ostvarili smo kontakte sa nekoliko nacionalističkih pokreta u Evropi, pored ovog intervjua sa Dritte Wegom imamo i urađene intervjue sa poljskim i ukrajinskim nacionalističkim pokretima.

1. Kako biste predstavili Der Dritte Weg našim bosanskim čitaocima?

– Mi smo mladi politički pokret koji ima tri slogana “nacionalno, revolucionarno, socijalističko” koji su sami po sebi jasni. Protivimo se kapitalizmu, američkom imperijalizmu, kolapsu kulture i otuđenju Evrope. Naša alternativa tome je njemački socijalizam, holistički, nacionalistički i antikapitalistički pogled na svijet. Da bismo postigli taj cilj, mi ne samo da vodimo političku, već i kulturnu borbu i formiramo blisku zajednicu koja već živi u malom obimu, ono što smo nekada željeli u velikoj mjeri za cijeli narod.

2. Koliko su danas mladi njemački mladi nacionalno osvjesteni? Da li očekujete da će se to značajno promijeniti u budućnosti?

– Nažalost, njemačka omladina uopšte nije nacionalno osvještena. Nacionalistička ideja je izgubljena kroz 70 godina reedukacije. Kult obožavanja potiskuje i najnježniji patriotizam. Međutim, postoji polagano promjena u promišljanju, sve više i više mladih ljudi više nisu zbunjeni istinskom nacionalnom sviješću za stvarne ili navodne zločine koji su se dogodili nekoliko generacija prije njih. Ali, da bismo imali nacionalno osvještenu omladinu, još uvijek nam predstoji dug put do kojeg nam doprinosi i naš rad s mladima.

3. Da li sarađujete sa drugim nacionalističkim pokretima u Njemačkoj i Evropi?

– U Njemačkoj radimo samo sa nekoliko grupa koje dijele naše ideološke i moralne vrijednosti. U Evropi radimo zajedno sa različitim grupama, kao što je Nordijski Pokret Otpora (Nordic Resistance Movement).

4. Koje planove imate za budućnost?

– Ove godine učestvujemo na raznim izborima, kao što su izbori za Evropski parlament. Osim toga, planiramo proširenje naše infrastrukture, profesionalizaciju našeg rada i nekoliko novih projekata.

5. Možemo pročitati u medijima da je represija nad njemačkim nacionalističkim pokretima zaista velika (hapšenja, pretresi stanova itd.) Da li imate slične probleme?

– Ono što ste čuli je vjerovatno još uvijek podcijenjeno. Nigdje nema oštrije represije nad nacionalističkim organizacijama kao što je u Njemačkoj. Naravno, i mi patimo od toga. Zbog toga držimo redovne pravne obuke, obuka o tome kako se ponasati tokom kućne pretrage i opšta svijest o situaciji.

6. Kakvo je vaše mišljenje o AfD i sličnim strankama u Evropi?

– Takozvane “desničarske populističke” stranke su posljednji pokušaj da se nešto promijeni u sistemu. Oni su pozitivni u tome što često dozvoljavaju neke korake na putu ka cilju, dovodeći pitanja u javni diskurs i čineći rad za naše protivnike težim. Istovremeno, mnogi idealisti u ovim grupama relativno brzo primjećuju da nacionalno oslikana kopija liberalnog duhova nije odgovor. Nažalost, karijerizam, korupcija i lažljivost su također česti u ovim grupama. Ti idealisti onda često shvataju da preokret u sistemu nije moguć i onda se pridružuju radikalnim organizacijama. Stoga vidimo da je konkurencija AfD-a relativno opuštena, da će se dovoljno brzo prilagoditi žalbama starih stranaka. U svakom slučaju, neoliberalna stranka koja najviše izražava cioniste i protivi se etničkom konceptu naroda za nas ne predstavlja alternativu.

7. Kakvo je vaše mišljenje o situaciji na Balkanu između Bosne i Hercegvine, Hrvatske i Srbije?

– Situacija je veoma teška za autsajdera koji ne govori nijedan od jezika da da svoj sud. Zato ne želim da procenjujem situaciju i odnos. U cjelini, međutim, mora se reći da evropski narodi moraju da prevaziđu djelimično postojeće šovinizme i da pronađu rješenja za sporna pitanja, kao što su granični regioni. Ali osnova za to je razumjevanje i dalekovidno nacionalističko vodstvo. Liberali, na primjer, za koje je regija samo pitanje novca jer nemaju razumjevanja za vrijednost zemlje i domovine, nikada ne mogu naći pravedno rješenje za pograničnu regiju. Stoga se prije svega moramo pobrinuti za Europu nacionalnih vlada s evropskim razumijevanjem, prije nego što se sada okrenemo takvim pitanjima.

8. Koje je vaše mišljenje, da li EU i NATO imaju alternativu ili uopšte ne bi trebalo da postoje?

– Odlučno smo protiv EU i NATO-a. Oba su instrumenti američkog imperijalizma i međunarodnog kapitala za eksploataciju evropskih naroda. Generalno, međutim, mi se ne protivimo evropskoj saradnji, uključujući i na vojnom nivou. Naprotiv, mi čak smatramo da je to neophodno. Međutim, ne bi trebalo napraviti grešku zagrljajem Rusije iz čistog antiamerikanizma. Želimo slobodnu i nezavisnu Evropu koju ne kontroliše ni Vašington ni Moskva. U doba evolutivnog multipolarnog svjetskog poretka, samo ujedinjena Evropa ima šansu da se suoči sa silama u usponu kao što je Kina. Ali čak i ovdje, temelj je Evropa čije se vlade osjećaju predanim svojim narodima, a ne Wall Streetu ili liberalnom konstrukciji državne službe.

9. Kakvu poruku imate za bosanski narod?

– Borite se za svoju domovinu i svoj narod, protiv vanjskog paternalizma i uplitanja, protiv eksploatativnog kapitalizma i za očuvanje vašeg identiteta i kulture. Ne vjerujte lažovima iz Brisela i Vašingtona, šta god obećali!

Web sajt pokreta “Der Dritte Weg”: http://der-dritte-weg.info/

Engleski: http://bosanskinacionalisti.org/interview-with-german-nationalists/
Njemački: http://bosanskinacionalisti.org/interview-mit-deutschen-nationalisten/

Pokret za autonomiju Bosne je bio najlegitimniji i najosmišljeniji bošnjački pokret, nije se bazirao na uzurpiranim i nezakonitim pravima, kao na drugim mjestima, nego je izrastao na osnovi zakonskih prava, koja su povijesno imali svi slojevi društva u Bosni. Zato je on bio općenit, tj. u njemu učestvuju svi slojevi društva, bez obzira na konfesiju.

Pokret Bošnjaka pod vodstvom Husein kapetana Gradaščevića, 1831. godine, prvi je pokret za autonomiju Bosne za vrijeme okupacije i vladavine Osmanlija u Bosni. Pokret je bio potpuno osmišljen, od organizacije do realizacije. Imao je tačno utvrđen program i ciljeve, bazirane na historijskim i narodnosnim interesima bošnjačkog naroda. Pokret je bio općenit, tj. u sebe je uključivao sve slojeve i zastupao interese svih slojeva. To nije bio staleški (feudalni) pokret za odbranu parcijalnih interesa. Predvodili su ga ljudi iz reda svjesno najizraslijeg stanovništva Bosne, kao jedino moguća pretpostavka za uspjeh Pokreta. Vođstvo Pokreta imalo je punu podršku najširih slojeva naroda. Izdaja od strane jednog malog broja tzv. velikaša uopšte ne dovodi u pitanje opravdanost i progresivnost Pokreta. Konačan slom Pokreta je rezultat ogromne vojne sile koju je sultan upotrijebio za njegovo gušenje i bezbroj zakulisnih političkih igara Porte, od priznavanja rezultata Pokreta, do anatema i stvaranja razdora među Bošnjacima. Pokret je mogao imati i međunarodne implikacije, ali vođe Pokreta to nisu željele. Pokušaj janjičara u Bosni da osujete provođenje sultanovog fermana o ukidanju janjičara i da za svoju akciju pridobiju sve bosansko stanovništvo nije uspio da se organizira kao opće narodni otpor. Razlog za to je što ideološka osnova i narodnosno obilježje nije bilo janjičarstvo niti janjičarska ideologija. Bez obzira na to što su, naoko, povezani jednim pitanjem – pitanjem uvođenja regularne vojske – ipak među njima nema čvrste materijalne ni duhovne veze. Naime, janjičari su bili ukinuti, a na sceni je bila već konsolidirana nova civilna klasa u koju su bili uključeni svi raniji pripadnici janjičarskog reda. Najveći dio Bosne nije bio uz janjičare i nije imao nikakva interesa da se bori za njihovo zadržavanje, pa prema tome, ni u ovom Pokretu nije imao nikakva razloga da priziva u sjećanje janjičarstvo. Janjičari su imali za cilj samo da zadrže svoju vojnu organizaciju, a Pokret za autonomiju je imao šire , u stvari sveobuhvatne ciljeve. Vođstvo Pokreta predstavljali su ljudi koji su bili iz slojeva društva nejanjičarskog karaktera. Jedan mali broj njih je bio iz reda pripadnika ukinutih janjičara, ali u Pokretu se kao takvi ne pojavljuju. Sad se pojavljuju kao prvaci, prvenstveno, gradskih slojeva.

Konačno, u Pokretu za autonomiju učešće su uzeli svi društveni slojevi, pa i sve konfesije, bez obzira na to kako su mobilizirani. Zapravo, dostojanstvenici svih konfesija su pristali uz Pokret. Ono što će se kasnije naći zapisano nema nikakva osnova u stvarnim akcijama iz vremena Pokreta. Pokret za autonomiju nije poveden da bi se zaštitili interesi feudalne klase ili ajana, odnosno njihova društvena i politička pozicija, jer im nijedno od to dvoje nije ničim bilo ugroženo. Pokret je imao više uzroka i oni su posljedica društvenih, ekonomskih i političkih odnosa u Bosni i odnosa Bosne prema Porti. Svi oni imaju historijsku osnovu. Ti uzroci su do sada u našoj historiografiji prikazivani veoma blijedo, u suštini paušalno. Uglavnom se svode na borbu protiv reformi i zaštitu privilegija feudalne klase.

Uslovi za Pokret

Objektivni uslovi za autonomni Pokret bili su:

• cjelovitost Bosne u teritorijalnom pogledu još od definitivnog zavođenja osmanske vlasti, i, u vezi s tim, poseban razvoj unutrašnjih ekonomskih i društvenih odnosa u Bosni, što je ovu zemlju činilo specifičnom pokrajinom Carstva;
• raspored društvenih i vojnih struktura u Bosni, koji je odgovarao položaju Bosne kao pokrajine;
• rano dobijene privilegije da se vojnički posjed-timar nasljeđuje u porodici (odžakluk) i time steče sigurnost na vojničkom posjedu gotovo kao na privatnom vlasništvu, što je važilo u Bosni i u vrijeme pojave Pokreta;
• usitnjenost vojničkog posjeda (odžakluka), što nije omogućavalo da se izdvajaju posebne društvene ili vojne strukture sa nesrazmjerno većim posjedima i bogatstvom od ostalih i na taj je prirodnim putem učvršćivana ravnoteža među svim slojevima društva;
• timarski sistem i društveni odnosi u Bosni koji su se odvijali na način koji je bio podnošljiviji za proizvodne mase nego u drugim krajevima Carstva;
• čiflučki sistem koji je u Bosni zavođen sukcesivno, ali koji je zavođen do kraja, na mirniji način nego je to bilo u drugim krajevima i odnosi koji su se oblikovali između posjednika ičifčija koji su, uglavnom, ostavljali mogućnost mirnog življenja svih na posjedima koje su obrađivali. Dakle, sigurnost čifčija na posjedu čifluksahibija uz dogovorene uslove i nastojanje posjednika da zaštite svoje čifčije od eventualnih nasilja drugih posjednika ili bilo kojih drugih slojeva;
• otpor bošnjačkog stanovništva, svih struktura, protiv stalnih i povećanih opterećenja od strane centralne vlasti, a naročito od pokrajinskog namjesnika i drugih organa vlasti. Ova opterećenja najčešće su se odnosila na one slojeve koji nisu pripadali <<potčinjenom>> sloju, nego su bili ili među posjednicima ili su bili gradsko stanovništvo, pa je to još više davalo važnost otporima i mogućnost postizanja određenih povlastica ili olakšica;
• odlučno nastojanje Mahmuda II da povrati apsolutnu vlast sultana u Carstvu i da osujeti i uništi ugled već veoma razvijenih, separatistički raspoloženih bosanskih pokrajinskih prvaka, koji su za sobom povlačili mase naroda, nezadovoljne pokrajinskom i centralnom vlasti, pri čemu nije birao sredstva. To se najčešće završavalo rezultatom koji sultan nije želio;
• ozlojeđenost Bošnjaka zbog čestih kaznenih mjera koje su sultani poduzimali u Bosni, u kojima je ubijeno na stotine najuglednijih prvaka, pa i običnog puka. To se naročito dešavalo u gradovima, u kojima je najjače čuvana i razvijana bošnjačka ideja i autonomnost;
• nemoć sultana da se suprostavi Rusiji i evropskim državama da pojedine teritorije koje su se historijski smatrale bosanskim otcijepe i pripoje Srbiji;
• otvoreno protivljenje i neslaganje sa politikom koju je vodila Porta, jer je išla na štetu Bosne i Bošnjaka;
• snažno razvijena i oblikovana narodnosna svijest Bošnjaka, koja ih je vodila vlastitoj državi i u ovom Pokretu predstavila potpuno zrelim državotvornim narodom, uz poslovičan patriotizam:
• Bošnjaci nisu željeli obaveznu regrutaciju sultana, jer su interese Bosne stavljali ispred interesa sultana, koji bi prihvatanjem regularne vojske bili ugroženi, jer ne bi mogli spriječiti odlazak takve vojske iz Bosne po želji Porte i sultana, a Bošnjaci su svi bili vojnici kad su prilike iziskivale i kad je trebalo braniti Bosnu.

U tome se najočitije izražava njihova želja za samostalnošću, a ne otpor nekakvim reformama. Prema tome, uzroci koji su doveli do stvaranja Pokreta poredani po vremenu nastajanja su sljedeći:

Politička situacija na granicama Bosne koja je predstavljala direktnu opasnost za cijelu Bosnu i sve njene strukture, čak računajući tu i kršćansku raju. Jer, ona još nije bila svjesna nikakvog svoga posebnog nacionalnog interesa. Ta svijest će se tek kasnije početi da razvija pod uticajem iz onih zemalja koje su u to vrijeme bile izravni neprijatelji Bosne. Dakle, prvi od razloga je spoljna opasnost po granice Bosne i Bosnu kao zemlju. Ta opasnost bila je konstantna od početka 18. stoljeća, i stalno se zaoštravala. Bošnjaci su, sasvim uspješno, odolijevali toj opasnosti i pri tome, uprkos protivljenju i same Porte, sazrijevali u političkom pogledu. Položaj Carstva bio je veoma težak i u tim uslovima ono je bilo prisiljeno da iznalazi sve, pa i materijalne mogućnosti, za svoj opstanak, što je neminovno iziskivalo veće namete i veću eksploataciju, bez razlike na klasnu i vjersku pripadnost, a to je izazivalo opće nezadovoljstvo naroda u Bosni. Na taj način država je svojim mjerama narušavala već ustaljenu praksu uzimanja vanrednih nameta samo po potrebi, odnosno u vrijeme vojnog pohoda, što se i u narodu, nekako, bilo shvaćalo kao potreba. Znači, drugi razlog su socijalne prilike u Bosni. Teret tih optrećenja najviše je pogađao seljake kao proizvođače općih dobara, pogotovo, imajući u vidu i česte zloupotrebe zakona pri ubiranju dadžbina. Osim toga, polagano su počele da se suspendiraju, pa i ukidaju, i one povlastice gradskog življa koje je, zbog privređivanja od posebnog interesa, bilo oslobođeno vanrednih nameta, što je također izazvalo nezadovoljstvo kod ovog sloja koji je bio veoma brojan, pa i ekonomski vrlo jak, zapravo ekonomski najjači, ako se izuzmu samo oni najkrupniji vojnici koji su se često nalazili i u okviru gradskog, zanatlijskog i trgovačkog sloja, gdje su obrtali sa dijelom kapitala koji su ostvarili sa zemljišnog posjeda, odnosno vojničkog lena ili zakupom državnih prihoda ili u ovo vrijeme od čifluka. Činjenica je, da je, uglavnom, najveći broj ovih krupnih pripadnika vojničke klase živio u gradu i da se na taj način treba smatrati gradskim stanovništvom, jer je živio životom ovog stanovništva i imao ista osjećanja i misli kao i građani u gradovima i kasabama. Uostalom, mi ih nalazimom uglavnom, uvijek zajedno, a u ovom Pokretu posebno, u svim akcijama i međusobnoj saradnji. Sada su u Bosni tri sloja stanovništva – zanatlije, trgovci i spahije – sitne i krupne, okupljaju se u jedinstvenu cjelinu kao gradsko stanovništvo i pojavljuju se kao odlučujući faktor u Bosni i u pogledu vlasti i u pogledu posjedovanja ekonomske moći. Upravo su ova tri sloja predstavljala novonastajuću civilnu klasu koja je u svojim rukama držala, takoreći, sav agrar i sav kapital. Mi smo to označili kao konsolidaciju, ili bar kao početak konsolidacije građanske klase, što će imati značajne, pozitivne posljedice za dalji razvoj društveno-ekonomskih odnosa. Ta tri sloja su glavni nosioci Pokreta.

Što se tiče seljaka ili raje, kako se ona zvanično smatrala, ona je, također, zbog svog položaja, koji je bio sve teži, imala interes da se nađe u zajednici sa svim ostalim strukturama protivna centralnoj vlasti, za samostalnu Bosnu i sa svojim čovjekom kao upravnikom na čelu. Bila je realna nada da će to poboljšati položaj siromašnih slojeva i osigurati više pravde. Pošto se ovdje nije radilo o borbi klasa, niti seljačkoj buni, nego o općenarodnom Pokretu, mislimo da bi se stanje promijenilo nabolje, a imajući u vidu šta se dešavalo u drugim zemljama koje su ostvarivale slobodu, u to smo uvjereni, jer Bosna je imala objektivne preduvjete za to. Kršćanska raja je bila također optrećena svim unutrašnjim problemima i nametima koja su podjednako padala i na raju kršćane i raju muslimane, vrlo teško je podnosila crkvene poreze koji su u proporciji bili teži od državnih nameta. Oni su naplaćivani u novcu, a vrlo rijetko u naturi. Ubirani su nemilosrdno i uz pomoć vojne prisile koju su svećenici tražili od pokrajinskih vlasti. Posebno nezadovoljstvo izazivali su kod katolika, jer su pravoslavni popovi, odnosno Fanarioti, bili isposlovali da i katolici njima plaćaju crkvene poreze. Ti sporovi su bili dugotrajni i uglavnom završavani u korist Fanariota. Upravo je ta ukupna eksploatacija na određeni način zbližila sve društvene slojeve domaćeg stanovništva u Bosni protiv centralne vlasti. Ovo jedinstvo svih struktura u Bosni je bilo evidentno, bilo je prožeto i onim zajedničkim narodnosnim osjećanjem ljubavi prema svojoj vlastitoj zemlji, bez stranaca, pa makar oni bili i sultanovi zastupnici. Ovu svijest još više je pojačavala misao da su Bošnjaci, prvenstveno muslimani, ali često i kršćani, morali, gotovo uvijek, da ratuju za sultana izvan svoje zemlje, a u isto vrijeme, morali su sami da brane svoju zemlju od neprijatelja koji su ih stalno okruživali sa svih strana. Opasnost od neprijatelja s vana i nemoć sultana da im pomogne, čak svojom inferiornom i nepromišljenom politikom on ih je sam dovodio u još veću neposredniju opasnost, potiskuje kod Bošnjaka osjećaj pokornosti sultanu i brigu za interese Devleta. Oni se okreću odbrani svoje zemlje, što je jasno pokazao rat između Rusije i Osmanskog carstva 1828. godine, kada su Bošnjaci, pod cijenu pobune, odbijali odlazak bosanske vojske na ratište u broju koji je tražen. Prema tome, socijalno stanje i brojne nezakonitosti u razrezu i utjerivanju poreza su još jedan važan uzrok za pojavu Pokreta.

Pripreme za Pokret

Ne može se sa sigurnošću tvrditi od koga je potekla ideja o autonomnom pokretu. Da li je to bila ideja Husein kapetana ili nekog od Fidaića ili Tuzlanskih begova ili od nekog iz Sarajeva ili možda od Hasan age Pećkog ili možda i od Ali age Rizvanbegovića, koji je izdao bosansku stvar ili u krajnjoj liniji od Mustafe paše Bušatlije (Škodre paše)? O tome nema izravnog podatka, osim činjenice da se inicijativni skup održao u konacima Husein kapetana. Sačuvano je i predanje iz kojeg proizilazi da je to bio Gradaščević. To ima sasvim određeno značenje za ukupno sagledavanje Pokreta. Bosanski valija je, međutim, optuživao i Osman pašu Gradaščevića, mutesarifa zvorničkog sandžaka, da je umiješan u pokretanje ustanka. Ali ova optužba otpada, samim tim što on nije nikada, zvanično, pristupio ustanicima i ostao je vjeran sultanu kao njegov činovnik. Ali u nemogućnosti da se dade tačan podatak, da je određena ličnost podstakla ustanak što je, također pozitivno, jer ukazuje na to da nije u pitanju lični odnos, možemo navesti uži broj ličnosti, koje su, bez sumnje, organizirale Pokret. I dosada se znalo da se Pokret počeo pripremati u Posavini, odnosno u zvorničkom sandžaku. U prvim pripremama učestvovali su svi posavski prvaci, i najistaknutiji među njima: Mahmud paša Fidaić, Husein kapetan Gradaščević, Memiš aga, muteselim Srebrenice, Mahmud beg Tuzlić. Dakle, svi najistaknutiji posavski prvaci. Osim njih, zna se da je na inicijativnom sastanku bio prisutan i Mujaga Zlatar i Emin beg Dženetić iz Sarajeva. Datum ovog inicijativnog skupa nije se mogao utvrditi, ali je sigurno održan pod sami kraj 1830. godine, izmedju 20. i 31. decembra. Gore navedeni su bili ti koji su svoje potpise stavili na opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne, nakon što su organizirali širi pripremni sastanak svih predstavnika Bosne u Tuzli, naravno predstavnika u ličnostima istaknutih prvaka svih krajeva i mjesta. Nije sačuvan broj delegata koji su bili na sastanku u Tuzli, ali je sigurno da su bili predstavnici iz svakog kadiluka, a ko ih je lično predstavljao, nije se moglo utvrditi. Gotovo je siguran podatak da su bili prisutni svi kapetani. Zna se, pouzdano, da je bio i predstavnik Škodra paše, koji je bio u Bosni pod izgovorom trgovine, ali je ustvari predstavljao Škodrina izaslanika u Bosni radi koordiniranja akcije Arnauta i Bošnjaka. Sastanak je održan krajem januara i početkom februara 1831. godine. U dosadašnjoj literaturi taj sastanak se naziva sastankom kapetana, što nije ispravno.

Bosanski valija je bio obaviješten o tom sastanku, ali, za čudo, ne od Osman paše Gradaščevića, kao mutesarifa i njemu direktno potčinjenog, nego od svojih uhoda. To je, sigurno, navelo Namik pašu da posumnja u lojalnost Osman paše. Kako je ovaj organizacioni skup održan u najstrožijoj tajnosti, nije čudo što se o njegovim zaključcima isplelo mnogo priča i pojedinosti, koje su u nauci ozbiljno shvaćene kao osnova bošnjačkih zahtjeva i na kojima su pojedini naučnici stvarali zaključke da se radi o zahtjevu za autonomiju po uzoru na Srbiju, gotovo sa istim uslovima, a kod drugih da se radi o borbi ajana da zaštite svoje feudalne privilegije. Organizacioni sastanak u Tuzli imao je za cilj savjetovanje o novonastaloj situaciji, ali i donošenje programa Pokreta i odluku o mjerama koje treba da se poduzmu da se spriječi provođenje fermana o ustupanju šest nahija Srbiji; da se raspravi pitanje vlasti i uređenja u Bosni, da se odbije regrutacija regularne vojske. Regularna vojska, izgleda, za vrijeme Namik paše i nije bila toliko potencirana u Bosni, vjerovatno zbog nereda koji su u Bosni vladali za vrijeme njegova prethodnika Abdurahim paše, pa se nastojalo da se, donekle, situacija smiri, ali je to u Tuzli potencirano, za svaki slučaj. Osnovni zaključak sastanka bio je da se sazove svebosanski sabor svih predstavnika iz Bosne i da se na jednom takvom saboru donese i definitivna odluka o tome kakve mjere treba da se poduzmu. Tada je bilo govora da će na čelu cijele akcije ako valija ne pristane uz Bošnjake, biti upravo Husein kapetan, samo se nije spominjalo zvanje.

Proglas bošnjačkom narodu:

”U sadašnjoj situaciji naša domovina je okružena neprijateljima sa svih strana i nalazi se kao u klopci. Nije dozvoljeno da se ona ne osigura od njihova razaranja i štete. Prema onoj poznatoj misli <<nevjerništvo je jedna vjera>> odnosno <<nevjernici predstavljaju jedan narod>>, mora se biti oprezan sa svih strana, budan biti u svim prlikama i to onako kako iziskuje vrijeme i situacija, što je dužnost svih Bošnjaka. Srpski narod, čija je osobina laž i prevare, ima uvijek prema Bošnjacima zle namjere, koje kriju u tajnosti. I u ovo vrijeme, sa svih strana, poduzima neprijateljske akcije i nije daleko od uvjerenja da će i sada, ako oni koji vjeruju u jednoga Boga budu nebudni i nemarni, preći granicu Bosne i objaviti rat. U ovo teško vrijeme među Bošnjacima mora postojati potpuna sloga i jedinstvo. Oni koji su u stanju da stvore to jedinstvo, to ne smiju odlagati ni časa. Zato se odmah jedna grupa, istaknutih i časnih osoba, sakupila u Donjoj Tuzli i složila se u svim pitanjima koje smo međusobno raspravljali. Mada ima i drugih pitanja, koja se moraju uvijek i stalno rješavati i o kojima se uvijek mora voditi računa, sada je najpreče i najnužnije, očito, da se izvrši savjetovanje po kur'anskom izričitom slovu <<Savjetujte se s njima>> tj. s narodom o pitanjima koja će biti predmet savjetovanja, a to su tri opća i najvažnija pitanja, o kojima je postignuta saglasnost. Zato se smatra podesnim da iz Sarajeva i svih drugih mjesta, svi oni koji dobroželjitelji zemlje i svi mudri i u poslove ejaleta upućeni, lično ili njihovi zastupnici, dođu ili da pošalju po četiri pametna čovjeka, na bilo koji način, i bilo kojim putem, u Travnik, i to, da tamo budu 15. ševala koji slijedi, i uzdati se u Allaha da će to donijeti velike koristi. O ovoj skupštini u Donjoj Tuzli takođe se obavještavate vi da o tome obavijestite našu braću po vjeri i da im to objasnite da se i oni nađu na tom saboru.”

Suprotstavljanje sultanu Mahmudu II

Tačno onako kako je odlučeno na prethodnim sastancima, iz Busovače se krenulo 15. zulhidže 1246/27. maja 1831. godine, ili, bolje rečeno, toga dana krenula je komanda bosanske vojske, sa glavninom, iz Busovače prema Kosovu. Ali još dok je Namik paša bio u Busovači, potajno je obavijestio da se bosanska vojska nalazi na sve strane do Novog Pazara i to u broju od oko osam hiljada, da su zaposjeli sve klance i prolaze i da su izvršili sve pripreme za jedan opći i odlučni pohod protiv sultana da ga prisile da udovolji njihovim zahtjevima. U isto vrijeme, Bošnjaci su pripremali vojsku koja će, kao glavnina, krenuti pod komandom mladog kapetana iz Gradačca, seraskera Husein kapetana Gradaščevića. Organizacija Pokreta obuhvatala je stanovništvo prema granicama Crne Gore i Srbije. Uz njega su bili svi glavni prvaci Bosne sa svojom vojskom i može se samo zamisliti kakva je to bila impozantna slika jedinstva svih Bošnjaka, sada potpuno jasno odvojenih od onih koji su izdali njihovu stvar i spremnih da se i sa njima razračunaju kao sa stvarnim izdajnicima. U isto vrijeme, Bošnjaci su osigurali svoje granice na Krajini i prema Srbiji da se ne bi desilo bilo kakvo iznenađenje. Granicu prema Srbiji osiguravao je Mahmud paša Fidaić. Sa sigurnošću se može tvrditi da je Bosna tada bila bila jedinstvena u Pokretu, bez obzira na mali broj disidenata, i da je broj vojnika koji se kretao prema Prištini mogao iznositi preko dvadeset hiljada. Bošnjaci su se držali pravila da uvijek drže u Bosni, u rezervi, dvije trećine vojnika, kako bi, u slučaju da neprijatelj napadne, mogli da se nađu na licu mjesta za odbranu. Tako su Krajišnici i dalje u najvećem broju ostali na granici da čuvaju Bosnu od neprijatelja, jer npr. Hasan aga Pećki nije lično išao na bojno polje, ali je poslao svoga sina kao zamjenika koji je predvodio kontigent Krajišnika za koje se ranije reklo da su se počeli popisivati još prije nego su Bošnjaci razvlastili Namik pašu. Vojska s Krajine sigurno je popisivana po ranijem sistemu, tj. svaki deseti posadnik iz tvrđava išao je na vojnu uz plaću koju je dobivao kao posadnik tvrđave i još dobrovoljci.

Što se tiče unutrašnjosti, vojska se kupila također najvjerovatnije po starom sistemu tj. svi oni koji su imali timare i zeamete bili su obavezni da idu na vojnu, uz obavezu da povedu onoliki broj vojnika o svom trošku kako im je to određeno beratom. I na kraju, dio vojnika koji se regrutirao na dobrovoljnoj osnovi i općom mobilizacijom, a to su stanovnici gradova i seljaci. To je ujedno i najbrojnija vojska u ovom Pokretu. Mahmud paša Fidaić je ostavljen u Bosni da čuva granice Bosne prema Srbiji, a nije izdao Gradaščevića, kako su to neki pisali. To je bila narodna vojska i svi zajedno su išli da se postigne cilj koji su vođe Pokreta postavili. Širom Bosne je tada vladalo opće oduševljenje za Pokret i bosansku vojsku. Neki historičari su pisali da se bosanska vojska kretala s velikim oduševljenjem i uz pjesmu. Neki su to poredili sa kretanjem bosanske vojske na Kosovo 1389. godine. Takvi podaci se, naravno, mogu naći samo u narodnoj predaji, a interpretacija je zavisila od afiniteta pisca.

Što se tiče učešća kršćanskog stanovništva u Pokretu, o tome su podaci dosta nejasni i šturi. Uglavnom, sasvim je sigurno da ih je bilo. Koliki je bio broj, teško je reći. Prema podacima koje daje administracija kneza Miloša, u ustanku na strani Husein kapetana Gradaščevića učestvovalo je oko šest hiljada kršćana, koje je organizirao bosanski mitropolit. Osim toga, savremenici Pokreta tvrde da je u onom dijelu vojske koju je pripremio sam Husein kapetan bilo najviše kršćana sa njegovih posjeda, odnosno čifčija sa njegovih čifluka. Na koji način ih je mobilizirao, sada se ne zna. Ali ako je suditi po općem mišljenju o odnosima Husein kapetana prema svojim čifčijama, a oni su uglavnom bili katolici, onda nije daleko od istine da su oni išli dobrovoljno s njim u rat, jer su njegovi odnosi prema kršćanskoj raji bili primjerni. Potvrdu o kršćanima u vojsci nalazimo i kod franjevca Krističevića. On bilježi kako su čak i oni, franjevci, pozivani na vojsku, ali su mogli da pošalju i zamjenu. Podršku Pokretu dali su i katolički gvardijani. Dakle, po tome, radi se o općenarodnoj mobilizaciji što Pokretu daje posebnu dimenziju. Neki kršćanski pisci, kad govore o ovim odnosima, ne mogu, a da ne spomenu dobar i lijep odnos Husein kapetana prema kršćanima. Kadija Isević govori i za njegova oca Osmana kapetana da je imao lijep odnos prema kršćanima i da je raja, samo na njegovim imanjima, živjela u izobilju. Ako neko nekoga mrzi, onda je nemoguće da tu vlada korektan odnos. Ako je to bio njegov klasni interes, onda mu njegova mržnja ne bi omogućavala da se osloni na njih, iz prostog razloga što se mržnja mržnjom vraća. On je, prema tome, imao povjerenje u kršćane koje je sa sobom vodio u jedan tako opasan i značajan rat. Isto tako, treba spomenuti da su kršćani učestvovali i na strani Ali age Rizvanbegovića protiv ustanika, čak, po mišljenju savremenika, u njegovoj vojsci bili su glavnina, što je sasvim vjerovatno.

Odmah nakon bijega Namik paše, i nakon što je ovaj obavijestio Portu o stanju u Bosni, Porta je odlučila da povede oružanu borbu protiv Bošnjaka. A kad su Bošnjaci saznali za tu odluku Porte, oni su odmah krenuli u susret velikom veziru, odnosno serdariekremu. Jedan dio bosanske vojske, kao prethodnica, nalazio se u području Novog Pazara koji je bio krajnja granica ondašnje Bosne. Svi Bošnjaci u području današnjeg Sandžaka bili su uz Pokret i oni su zauzimali položaje prema Srbiji i Crnoj Gori, pa su Bošnjaci bili potpuno bezbjedni sa strane ovih hajduka. Veliki vezir je bio uvjeren da će se sa regularnim jedinicama i bašibozukom, koji je bio u velikom broju, lahko savladati otpor Bošnjaka i otpor Bušatlije, koji je ustao da povrati sandžake Ohrid i Elbasan, koje mu je Porta bila oduzela i dala ih na upravu sadriazamu, kao mjeru da se ograniči moć Škodra paše i osujeti njegovo osamostaljivanje, pa i da ga, na određeni način, kazni za sve njegove postupke od ranije, koji su svjedočili o tome da se radi o pokušaju stvaranja zasebne vlasti u Skadru, odnosno da otcijepi Albance od Porte. Za sultana Mahmuda to je bilo isto što je namjeravao da učini i Ali paša Janjinski ili ono što je učinio Mehmed Ali u Egiptu. Povezanost Pokreta u Bosni i Albaniji jasno pokazuje da se ne radi o antireformskim pokretima niti namjeri Porte da oružjem zavede reforme. Reforme će ovdje poslužiti kao sredstvo potčinjavanja i Bošnjaka i Albanaca. Prema izvještaju Ali Namik paše, na području Bosne, od Sarajeva do Novog Pazara, nalazilo se, već prije glavnog pohoda, oko osam hiljada Bošnjaka mobiliziranih kao prethodnica glavnini vojske i kao kontigent koji je trebalo da pritekne u pomoć Škodra paši.

Sad kada smo vidjeli da je Pokret i politički i vojno bio vrlo uspješno i vrlo korektno organiziran i pripremljen, samo ukratko ćemo se osvrnuti i na to kakvo je raspoloženje bilo u Bosni u tom periodu i u toku pohoda protiv sultanove vojske. Nakon što su Sulejmanpašići bili razbijeni i istjerani iz Bosne, u Bosni je zavladao potpuni mir. Sve što se u tom periodu primjećuje je velika aktivnost na pripremama Pokreta. Nakon bijega Namik paše pristupilo se organizaciji vlasti i vojnog rukovodstva. Ali aga Rizvanbegović, Smail aga Čengić i Hasan beg Resulbegović nisu poduzimali ništa, osim da zaštite Namik pašu. Bošnjaci također ne poduzimaju ništa protiv njih. Bili su uvjereni da njihova izdaja neće imati nikakva uspjeha niti će nanijeti štete općem jedinstvu naroda u Bosni. To što je Namik paša pobjegao, samo je u očima Bošnjaka značilo da je jedna bezvrijedna osoba postala još bezvrijednijom i sa toga stajališta bili su potpuno u pravu. Jer, po svim pravilima, Namik paša je zapečatio svoju karijeru i svoj ugled upravo kukavičkim bijegom iz Bosne, a takav bijeg sultan, pogotovu Mahmud II, nije praštao. U tom periodu nigdje ni na jednom mjestu u Bosni nema nikakvih znakova nezadovoljstva, bilo pojedinaca, bilo grupa. Na saboru u Travniku je iskazano puno jedinstvo i puna podrška vođstvu Pokreta. Da je to bila podrška cijele Bosne, svjedoči samo stanje u Bosni, gdje su svi bili zadovoljni onim što se događalo u njihovoj zemlji. Sav narod je očekivao veliku korist od Pokreta i nadu da će prestati tiranija sultanovih namjesnika i njihovih saradnika, a to znači i Porte. To jednako vrijedi i za muslimane i kršćane. To će javno izraziti u momentu kada autonomija ili samostalnost budu i zvanično proglašeni, uz prisegu, koju su predstavnici svih društvenih slojeva, dali Gradaščeviću u Sarajevu u ime cijelog naroda. U tom vremenu vodi se određena prepiska između Gradaščevića i Obrenovića. Ovaj drugi pokušava da odvrati Bošnjake od oružane borbe protiv sultana, svakako za svoj interes, a ne za interes sultana, čak sa izvjesnim prijetnjama. Gradaščević odbacuje njegovo posredovanje, poručujući mu da to nije njegova stvar. Bošnjaci će sami rješavati svoj posao i boriće se protiv svih onih koji su protiv Bosne i njenog naroda, bio to Miloš ili sultan Mahmud II.