Der Dritte Weg (Treća pozicija) je nacionalistička stranka u Njemačkoj osnovana 2013. godine u Heildelbergu, osnivača Klausa Armstoffa, sa sjedištem u Bad Dürkheimu. Prenosimo vam u cijelosti intervju koji smo uradili sa njemačkim nacionalističkim pokretom “Der Dritte Weg”. Intervju je naravno rađen uz pristanak Dritte Wega, a na naš upit i zahtjev za isti stigao je pozitivan odgovor. Kroz nekoliko urađenih intervjua u posljednjih par godina ostvarili smo kontakte sa nekoliko nacionalističkih pokreta u Evropi, pored ovog intervjua sa Dritte Wegom imamo i urađene intervjue sa poljskim i ukrajinskim nacionalističkim pokretima.

1. Kako biste predstavili Der Dritte Weg našim bosanskim čitaocima?

– Mi smo mladi politički pokret koji ima tri slogana “nacionalno, revolucionarno, socijalističko” koji su sami po sebi jasni. Protivimo se kapitalizmu, američkom imperijalizmu, kolapsu kulture i otuđenju Evrope. Naša alternativa tome je njemački socijalizam, holistički, nacionalistički i antikapitalistički pogled na svijet. Da bismo postigli taj cilj, mi ne samo da vodimo političku, već i kulturnu borbu i formiramo blisku zajednicu koja već živi u malom obimu, ono što smo nekada željeli u velikoj mjeri za cijeli narod.

2. Koliko su danas mladi njemački mladi nacionalno osvjesteni? Da li očekujete da će se to značajno promijeniti u budućnosti?

– Nažalost, njemačka omladina uopšte nije nacionalno osvještena. Nacionalistička ideja je izgubljena kroz 70 godina reedukacije. Kult obožavanja potiskuje i najnježniji patriotizam. Međutim, postoji polagano promjena u promišljanju, sve više i više mladih ljudi više nisu zbunjeni istinskom nacionalnom sviješću za stvarne ili navodne zločine koji su se dogodili nekoliko generacija prije njih. Ali, da bismo imali nacionalno osvještenu omladinu, još uvijek nam predstoji dug put do kojeg nam doprinosi i naš rad s mladima.

3. Da li sarađujete sa drugim nacionalističkim pokretima u Njemačkoj i Evropi?

– U Njemačkoj radimo samo sa nekoliko grupa koje dijele naše ideološke i moralne vrijednosti. U Evropi radimo zajedno sa različitim grupama, kao što je Nordijski Pokret Otpora (Nordic Resistance Movement).

4. Koje planove imate za budućnost?

– Ove godine učestvujemo na raznim izborima, kao što su izbori za Evropski parlament. Osim toga, planiramo proširenje naše infrastrukture, profesionalizaciju našeg rada i nekoliko novih projekata.

5. Možemo pročitati u medijima da je represija nad njemačkim nacionalističkim pokretima zaista velika (hapšenja, pretresi stanova itd.) Da li imate slične probleme?

– Ono što ste čuli je vjerovatno još uvijek podcijenjeno. Nigdje nema oštrije represije nad nacionalističkim organizacijama kao što je u Njemačkoj. Naravno, i mi patimo od toga. Zbog toga držimo redovne pravne obuke, obuka o tome kako se ponasati tokom kućne pretrage i opšta svijest o situaciji.

6. Kakvo je vaše mišljenje o AfD i sličnim strankama u Evropi?

– Takozvane “desničarske populističke” stranke su posljednji pokušaj da se nešto promijeni u sistemu. Oni su pozitivni u tome što često dozvoljavaju neke korake na putu ka cilju, dovodeći pitanja u javni diskurs i čineći rad za naše protivnike težim. Istovremeno, mnogi idealisti u ovim grupama relativno brzo primjećuju da nacionalno oslikana kopija liberalnog duhova nije odgovor. Nažalost, karijerizam, korupcija i lažljivost su također česti u ovim grupama. Ti idealisti onda često shvataju da preokret u sistemu nije moguć i onda se pridružuju radikalnim organizacijama. Stoga vidimo da je konkurencija AfD-a relativno opuštena, da će se dovoljno brzo prilagoditi žalbama starih stranaka. U svakom slučaju, neoliberalna stranka koja najviše izražava cioniste i protivi se etničkom konceptu naroda za nas ne predstavlja alternativu.

7. Kakvo je vaše mišljenje o situaciji na Balkanu između Bosne i Hercegvine, Hrvatske i Srbije?

– Situacija je veoma teška za autsajdera koji ne govori nijedan od jezika da da svoj sud. Zato ne želim da procenjujem situaciju i odnos. U cjelini, međutim, mora se reći da evropski narodi moraju da prevaziđu djelimično postojeće šovinizme i da pronađu rješenja za sporna pitanja, kao što su granični regioni. Ali osnova za to je razumjevanje i dalekovidno nacionalističko vodstvo. Liberali, na primjer, za koje je regija samo pitanje novca jer nemaju razumjevanja za vrijednost zemlje i domovine, nikada ne mogu naći pravedno rješenje za pograničnu regiju. Stoga se prije svega moramo pobrinuti za Europu nacionalnih vlada s evropskim razumijevanjem, prije nego što se sada okrenemo takvim pitanjima.

8. Koje je vaše mišljenje, da li EU i NATO imaju alternativu ili uopšte ne bi trebalo da postoje?

– Odlučno smo protiv EU i NATO-a. Oba su instrumenti američkog imperijalizma i međunarodnog kapitala za eksploataciju evropskih naroda. Generalno, međutim, mi se ne protivimo evropskoj saradnji, uključujući i na vojnom nivou. Naprotiv, mi čak smatramo da je to neophodno. Međutim, ne bi trebalo napraviti grešku zagrljajem Rusije iz čistog antiamerikanizma. Želimo slobodnu i nezavisnu Evropu koju ne kontroliše ni Vašington ni Moskva. U doba evolutivnog multipolarnog svjetskog poretka, samo ujedinjena Evropa ima šansu da se suoči sa silama u usponu kao što je Kina. Ali čak i ovdje, temelj je Evropa čije se vlade osjećaju predanim svojim narodima, a ne Wall Streetu ili liberalnom konstrukciji državne službe.

9. Kakvu poruku imate za bosanski narod?

– Borite se za svoju domovinu i svoj narod, protiv vanjskog paternalizma i uplitanja, protiv eksploatativnog kapitalizma i za očuvanje vašeg identiteta i kulture. Ne vjerujte lažovima iz Brisela i Vašingtona, šta god obećali!

Web sajt pokreta “Der Dritte Weg”: http://der-dritte-weg.info/

Engleski: http://bosanskinacionalisti.org/interview-with-german-nationalists/
Njemački: http://bosanskinacionalisti.org/interview-mit-deutschen-nationalisten/

Pratite nas na društvenim mrežama.

Pokret za autonomiju Bosne je bio najlegitimniji i najosmišljeniji bošnjački pokret, nije se bazirao na uzurpiranim i nezakonitim pravima, kao na drugim mjestima, nego je izrastao na osnovi zakonskih prava, koja su povijesno imali svi slojevi društva u Bosni. Zato je on bio općenit, tj. u njemu učestvuju svi slojevi društva, bez obzira na konfesiju.

Pokret Bošnjaka pod vodstvom Husein kapetana Gradaščevića, 1831. godine, prvi je pokret za autonomiju Bosne za vrijeme okupacije i vladavine Osmanlija u Bosni. Pokret je bio potpuno osmišljen, od organizacije do realizacije. Imao je tačno utvrđen program i ciljeve, bazirane na historijskim i narodnosnim interesima bošnjačkog naroda. Pokret je bio općenit, tj. u sebe je uključivao sve slojeve i zastupao interese svih slojeva. To nije bio staleški (feudalni) pokret za odbranu parcijalnih interesa. Predvodili su ga ljudi iz reda svjesno najizraslijeg stanovništva Bosne, kao jedino moguća pretpostavka za uspjeh Pokreta. Vođstvo Pokreta imalo je punu podršku najširih slojeva naroda. Izdaja od strane jednog malog broja tzv. velikaša uopšte ne dovodi u pitanje opravdanost i progresivnost Pokreta. Konačan slom Pokreta je rezultat ogromne vojne sile koju je sultan upotrijebio za njegovo gušenje i bezbroj zakulisnih političkih igara Porte, od priznavanja rezultata Pokreta, do anatema i stvaranja razdora među Bošnjacima. Pokret je mogao imati i međunarodne implikacije, ali vođe Pokreta to nisu željele. Pokušaj janjičara u Bosni da osujete provođenje sultanovog fermana o ukidanju janjičara i da za svoju akciju pridobiju sve bosansko stanovništvo nije uspio da se organizira kao opće narodni otpor. Razlog za to je što ideološka osnova i narodnosno obilježje nije bilo janjičarstvo niti janjičarska ideologija. Bez obzira na to što su, naoko, povezani jednim pitanjem – pitanjem uvođenja regularne vojske – ipak među njima nema čvrste materijalne ni duhovne veze. Naime, janjičari su bili ukinuti, a na sceni je bila već konsolidirana nova civilna klasa u koju su bili uključeni svi raniji pripadnici janjičarskog reda. Najveći dio Bosne nije bio uz janjičare i nije imao nikakva interesa da se bori za njihovo zadržavanje, pa prema tome, ni u ovom Pokretu nije imao nikakva razloga da priziva u sjećanje janjičarstvo. Janjičari su imali za cilj samo da zadrže svoju vojnu organizaciju, a Pokret za autonomiju je imao šire , u stvari sveobuhvatne ciljeve. Vođstvo Pokreta predstavljali su ljudi koji su bili iz slojeva društva nejanjičarskog karaktera. Jedan mali broj njih je bio iz reda pripadnika ukinutih janjičara, ali u Pokretu se kao takvi ne pojavljuju. Sad se pojavljuju kao prvaci, prvenstveno, gradskih slojeva.

Konačno, u Pokretu za autonomiju učešće su uzeli svi društveni slojevi, pa i sve konfesije, bez obzira na to kako su mobilizirani. Zapravo, dostojanstvenici svih konfesija su pristali uz Pokret. Ono što će se kasnije naći zapisano nema nikakva osnova u stvarnim akcijama iz vremena Pokreta. Pokret za autonomiju nije poveden da bi se zaštitili interesi feudalne klase ili ajana, odnosno njihova društvena i politička pozicija, jer im nijedno od to dvoje nije ničim bilo ugroženo. Pokret je imao više uzroka i oni su posljedica društvenih, ekonomskih i političkih odnosa u Bosni i odnosa Bosne prema Porti. Svi oni imaju historijsku osnovu. Ti uzroci su do sada u našoj historiografiji prikazivani veoma blijedo, u suštini paušalno. Uglavnom se svode na borbu protiv reformi i zaštitu privilegija feudalne klase.

Uslovi za Pokret

Objektivni uslovi za autonomni Pokret bili su:

• cjelovitost Bosne u teritorijalnom pogledu još od definitivnog zavođenja osmanske vlasti, i, u vezi s tim, poseban razvoj unutrašnjih ekonomskih i društvenih odnosa u Bosni, što je ovu zemlju činilo specifičnom pokrajinom Carstva;
• raspored društvenih i vojnih struktura u Bosni, koji je odgovarao položaju Bosne kao pokrajine;
• rano dobijene privilegije da se vojnički posjed-timar nasljeđuje u porodici (odžakluk) i time steče sigurnost na vojničkom posjedu gotovo kao na privatnom vlasništvu, što je važilo u Bosni i u vrijeme pojave Pokreta;
• usitnjenost vojničkog posjeda (odžakluka), što nije omogućavalo da se izdvajaju posebne društvene ili vojne strukture sa nesrazmjerno većim posjedima i bogatstvom od ostalih i na taj je prirodnim putem učvršćivana ravnoteža među svim slojevima društva;
• timarski sistem i društveni odnosi u Bosni koji su se odvijali na način koji je bio podnošljiviji za proizvodne mase nego u drugim krajevima Carstva;
• čiflučki sistem koji je u Bosni zavođen sukcesivno, ali koji je zavođen do kraja, na mirniji način nego je to bilo u drugim krajevima i odnosi koji su se oblikovali između posjednika ičifčija koji su, uglavnom, ostavljali mogućnost mirnog življenja svih na posjedima koje su obrađivali. Dakle, sigurnost čifčija na posjedu čifluksahibija uz dogovorene uslove i nastojanje posjednika da zaštite svoje čifčije od eventualnih nasilja drugih posjednika ili bilo kojih drugih slojeva;
• otpor bošnjačkog stanovništva, svih struktura, protiv stalnih i povećanih opterećenja od strane centralne vlasti, a naročito od pokrajinskog namjesnika i drugih organa vlasti. Ova opterećenja najčešće su se odnosila na one slojeve koji nisu pripadali <<potčinjenom>> sloju, nego su bili ili među posjednicima ili su bili gradsko stanovništvo, pa je to još više davalo važnost otporima i mogućnost postizanja određenih povlastica ili olakšica;
• odlučno nastojanje Mahmuda II da povrati apsolutnu vlast sultana u Carstvu i da osujeti i uništi ugled već veoma razvijenih, separatistički raspoloženih bosanskih pokrajinskih prvaka, koji su za sobom povlačili mase naroda, nezadovoljne pokrajinskom i centralnom vlasti, pri čemu nije birao sredstva. To se najčešće završavalo rezultatom koji sultan nije želio;
• ozlojeđenost Bošnjaka zbog čestih kaznenih mjera koje su sultani poduzimali u Bosni, u kojima je ubijeno na stotine najuglednijih prvaka, pa i običnog puka. To se naročito dešavalo u gradovima, u kojima je najjače čuvana i razvijana bošnjačka ideja i autonomnost;
• nemoć sultana da se suprostavi Rusiji i evropskim državama da pojedine teritorije koje su se historijski smatrale bosanskim otcijepe i pripoje Srbiji;
• otvoreno protivljenje i neslaganje sa politikom koju je vodila Porta, jer je išla na štetu Bosne i Bošnjaka;
• snažno razvijena i oblikovana narodnosna svijest Bošnjaka, koja ih je vodila vlastitoj državi i u ovom Pokretu predstavila potpuno zrelim državotvornim narodom, uz poslovičan patriotizam:
• Bošnjaci nisu željeli obaveznu regrutaciju sultana, jer su interese Bosne stavljali ispred interesa sultana, koji bi prihvatanjem regularne vojske bili ugroženi, jer ne bi mogli spriječiti odlazak takve vojske iz Bosne po želji Porte i sultana, a Bošnjaci su svi bili vojnici kad su prilike iziskivale i kad je trebalo braniti Bosnu.

U tome se najočitije izražava njihova želja za samostalnošću, a ne otpor nekakvim reformama. Prema tome, uzroci koji su doveli do stvaranja Pokreta poredani po vremenu nastajanja su sljedeći:

Politička situacija na granicama Bosne koja je predstavljala direktnu opasnost za cijelu Bosnu i sve njene strukture, čak računajući tu i kršćansku raju. Jer, ona još nije bila svjesna nikakvog svoga posebnog nacionalnog interesa. Ta svijest će se tek kasnije početi da razvija pod uticajem iz onih zemalja koje su u to vrijeme bile izravni neprijatelji Bosne. Dakle, prvi od razloga je spoljna opasnost po granice Bosne i Bosnu kao zemlju. Ta opasnost bila je konstantna od početka 18. stoljeća, i stalno se zaoštravala. Bošnjaci su, sasvim uspješno, odolijevali toj opasnosti i pri tome, uprkos protivljenju i same Porte, sazrijevali u političkom pogledu. Položaj Carstva bio je veoma težak i u tim uslovima ono je bilo prisiljeno da iznalazi sve, pa i materijalne mogućnosti, za svoj opstanak, što je neminovno iziskivalo veće namete i veću eksploataciju, bez razlike na klasnu i vjersku pripadnost, a to je izazivalo opće nezadovoljstvo naroda u Bosni. Na taj način država je svojim mjerama narušavala već ustaljenu praksu uzimanja vanrednih nameta samo po potrebi, odnosno u vrijeme vojnog pohoda, što se i u narodu, nekako, bilo shvaćalo kao potreba. Znači, drugi razlog su socijalne prilike u Bosni. Teret tih optrećenja najviše je pogađao seljake kao proizvođače općih dobara, pogotovo, imajući u vidu i česte zloupotrebe zakona pri ubiranju dadžbina. Osim toga, polagano su počele da se suspendiraju, pa i ukidaju, i one povlastice gradskog življa koje je, zbog privređivanja od posebnog interesa, bilo oslobođeno vanrednih nameta, što je također izazvalo nezadovoljstvo kod ovog sloja koji je bio veoma brojan, pa i ekonomski vrlo jak, zapravo ekonomski najjači, ako se izuzmu samo oni najkrupniji vojnici koji su se često nalazili i u okviru gradskog, zanatlijskog i trgovačkog sloja, gdje su obrtali sa dijelom kapitala koji su ostvarili sa zemljišnog posjeda, odnosno vojničkog lena ili zakupom državnih prihoda ili u ovo vrijeme od čifluka. Činjenica je, da je, uglavnom, najveći broj ovih krupnih pripadnika vojničke klase živio u gradu i da se na taj način treba smatrati gradskim stanovništvom, jer je živio životom ovog stanovništva i imao ista osjećanja i misli kao i građani u gradovima i kasabama. Uostalom, mi ih nalazimom uglavnom, uvijek zajedno, a u ovom Pokretu posebno, u svim akcijama i međusobnoj saradnji. Sada su u Bosni tri sloja stanovništva – zanatlije, trgovci i spahije – sitne i krupne, okupljaju se u jedinstvenu cjelinu kao gradsko stanovništvo i pojavljuju se kao odlučujući faktor u Bosni i u pogledu vlasti i u pogledu posjedovanja ekonomske moći. Upravo su ova tri sloja predstavljala novonastajuću civilnu klasu koja je u svojim rukama držala, takoreći, sav agrar i sav kapital. Mi smo to označili kao konsolidaciju, ili bar kao početak konsolidacije građanske klase, što će imati značajne, pozitivne posljedice za dalji razvoj društveno-ekonomskih odnosa. Ta tri sloja su glavni nosioci Pokreta.

Što se tiče seljaka ili raje, kako se ona zvanično smatrala, ona je, također, zbog svog položaja, koji je bio sve teži, imala interes da se nađe u zajednici sa svim ostalim strukturama protivna centralnoj vlasti, za samostalnu Bosnu i sa svojim čovjekom kao upravnikom na čelu. Bila je realna nada da će to poboljšati položaj siromašnih slojeva i osigurati više pravde. Pošto se ovdje nije radilo o borbi klasa, niti seljačkoj buni, nego o općenarodnom Pokretu, mislimo da bi se stanje promijenilo nabolje, a imajući u vidu šta se dešavalo u drugim zemljama koje su ostvarivale slobodu, u to smo uvjereni, jer Bosna je imala objektivne preduvjete za to. Kršćanska raja je bila također optrećena svim unutrašnjim problemima i nametima koja su podjednako padala i na raju kršćane i raju muslimane, vrlo teško je podnosila crkvene poreze koji su u proporciji bili teži od državnih nameta. Oni su naplaćivani u novcu, a vrlo rijetko u naturi. Ubirani su nemilosrdno i uz pomoć vojne prisile koju su svećenici tražili od pokrajinskih vlasti. Posebno nezadovoljstvo izazivali su kod katolika, jer su pravoslavni popovi, odnosno Fanarioti, bili isposlovali da i katolici njima plaćaju crkvene poreze. Ti sporovi su bili dugotrajni i uglavnom završavani u korist Fanariota. Upravo je ta ukupna eksploatacija na određeni način zbližila sve društvene slojeve domaćeg stanovništva u Bosni protiv centralne vlasti. Ovo jedinstvo svih struktura u Bosni je bilo evidentno, bilo je prožeto i onim zajedničkim narodnosnim osjećanjem ljubavi prema svojoj vlastitoj zemlji, bez stranaca, pa makar oni bili i sultanovi zastupnici. Ovu svijest još više je pojačavala misao da su Bošnjaci, prvenstveno muslimani, ali često i kršćani, morali, gotovo uvijek, da ratuju za sultana izvan svoje zemlje, a u isto vrijeme, morali su sami da brane svoju zemlju od neprijatelja koji su ih stalno okruživali sa svih strana. Opasnost od neprijatelja s vana i nemoć sultana da im pomogne, čak svojom inferiornom i nepromišljenom politikom on ih je sam dovodio u još veću neposredniju opasnost, potiskuje kod Bošnjaka osjećaj pokornosti sultanu i brigu za interese Devleta. Oni se okreću odbrani svoje zemlje, što je jasno pokazao rat između Rusije i Osmanskog carstva 1828. godine, kada su Bošnjaci, pod cijenu pobune, odbijali odlazak bosanske vojske na ratište u broju koji je tražen. Prema tome, socijalno stanje i brojne nezakonitosti u razrezu i utjerivanju poreza su još jedan važan uzrok za pojavu Pokreta.

Pripreme za Pokret

Ne može se sa sigurnošću tvrditi od koga je potekla ideja o autonomnom pokretu. Da li je to bila ideja Husein kapetana ili nekog od Fidaića ili Tuzlanskih begova ili od nekog iz Sarajeva ili možda od Hasan age Pećkog ili možda i od Ali age Rizvanbegovića, koji je izdao bosansku stvar ili u krajnjoj liniji od Mustafe paše Bušatlije (Škodre paše)? O tome nema izravnog podatka, osim činjenice da se inicijativni skup održao u konacima Husein kapetana. Sačuvano je i predanje iz kojeg proizilazi da je to bio Gradaščević. To ima sasvim određeno značenje za ukupno sagledavanje Pokreta. Bosanski valija je, međutim, optuživao i Osman pašu Gradaščevića, mutesarifa zvorničkog sandžaka, da je umiješan u pokretanje ustanka. Ali ova optužba otpada, samim tim što on nije nikada, zvanično, pristupio ustanicima i ostao je vjeran sultanu kao njegov činovnik. Ali u nemogućnosti da se dade tačan podatak, da je određena ličnost podstakla ustanak što je, također pozitivno, jer ukazuje na to da nije u pitanju lični odnos, možemo navesti uži broj ličnosti, koje su, bez sumnje, organizirale Pokret. I dosada se znalo da se Pokret počeo pripremati u Posavini, odnosno u zvorničkom sandžaku. U prvim pripremama učestvovali su svi posavski prvaci, i najistaknutiji među njima: Mahmud paša Fidaić, Husein kapetan Gradaščević, Memiš aga, muteselim Srebrenice, Mahmud beg Tuzlić. Dakle, svi najistaknutiji posavski prvaci. Osim njih, zna se da je na inicijativnom sastanku bio prisutan i Mujaga Zlatar i Emin beg Dženetić iz Sarajeva. Datum ovog inicijativnog skupa nije se mogao utvrditi, ali je sigurno održan pod sami kraj 1830. godine, izmedju 20. i 31. decembra. Gore navedeni su bili ti koji su svoje potpise stavili na opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne, nakon što su organizirali širi pripremni sastanak svih predstavnika Bosne u Tuzli, naravno predstavnika u ličnostima istaknutih prvaka svih krajeva i mjesta. Nije sačuvan broj delegata koji su bili na sastanku u Tuzli, ali je sigurno da su bili predstavnici iz svakog kadiluka, a ko ih je lično predstavljao, nije se moglo utvrditi. Gotovo je siguran podatak da su bili prisutni svi kapetani. Zna se, pouzdano, da je bio i predstavnik Škodra paše, koji je bio u Bosni pod izgovorom trgovine, ali je ustvari predstavljao Škodrina izaslanika u Bosni radi koordiniranja akcije Arnauta i Bošnjaka. Sastanak je održan krajem januara i početkom februara 1831. godine. U dosadašnjoj literaturi taj sastanak se naziva sastankom kapetana, što nije ispravno.

Bosanski valija je bio obaviješten o tom sastanku, ali, za čudo, ne od Osman paše Gradaščevića, kao mutesarifa i njemu direktno potčinjenog, nego od svojih uhoda. To je, sigurno, navelo Namik pašu da posumnja u lojalnost Osman paše. Kako je ovaj organizacioni skup održan u najstrožijoj tajnosti, nije čudo što se o njegovim zaključcima isplelo mnogo priča i pojedinosti, koje su u nauci ozbiljno shvaćene kao osnova bošnjačkih zahtjeva i na kojima su pojedini naučnici stvarali zaključke da se radi o zahtjevu za autonomiju po uzoru na Srbiju, gotovo sa istim uslovima, a kod drugih da se radi o borbi ajana da zaštite svoje feudalne privilegije. Organizacioni sastanak u Tuzli imao je za cilj savjetovanje o novonastaloj situaciji, ali i donošenje programa Pokreta i odluku o mjerama koje treba da se poduzmu da se spriječi provođenje fermana o ustupanju šest nahija Srbiji; da se raspravi pitanje vlasti i uređenja u Bosni, da se odbije regrutacija regularne vojske. Regularna vojska, izgleda, za vrijeme Namik paše i nije bila toliko potencirana u Bosni, vjerovatno zbog nereda koji su u Bosni vladali za vrijeme njegova prethodnika Abdurahim paše, pa se nastojalo da se, donekle, situacija smiri, ali je to u Tuzli potencirano, za svaki slučaj. Osnovni zaključak sastanka bio je da se sazove svebosanski sabor svih predstavnika iz Bosne i da se na jednom takvom saboru donese i definitivna odluka o tome kakve mjere treba da se poduzmu. Tada je bilo govora da će na čelu cijele akcije ako valija ne pristane uz Bošnjake, biti upravo Husein kapetan, samo se nije spominjalo zvanje.

Proglas bošnjačkom narodu:

”U sadašnjoj situaciji naša domovina je okružena neprijateljima sa svih strana i nalazi se kao u klopci. Nije dozvoljeno da se ona ne osigura od njihova razaranja i štete. Prema onoj poznatoj misli <<nevjerništvo je jedna vjera>> odnosno <<nevjernici predstavljaju jedan narod>>, mora se biti oprezan sa svih strana, budan biti u svim prlikama i to onako kako iziskuje vrijeme i situacija, što je dužnost svih Bošnjaka. Srpski narod, čija je osobina laž i prevare, ima uvijek prema Bošnjacima zle namjere, koje kriju u tajnosti. I u ovo vrijeme, sa svih strana, poduzima neprijateljske akcije i nije daleko od uvjerenja da će i sada, ako oni koji vjeruju u jednoga Boga budu nebudni i nemarni, preći granicu Bosne i objaviti rat. U ovo teško vrijeme među Bošnjacima mora postojati potpuna sloga i jedinstvo. Oni koji su u stanju da stvore to jedinstvo, to ne smiju odlagati ni časa. Zato se odmah jedna grupa, istaknutih i časnih osoba, sakupila u Donjoj Tuzli i složila se u svim pitanjima koje smo međusobno raspravljali. Mada ima i drugih pitanja, koja se moraju uvijek i stalno rješavati i o kojima se uvijek mora voditi računa, sada je najpreče i najnužnije, očito, da se izvrši savjetovanje po kur'anskom izričitom slovu <<Savjetujte se s njima>> tj. s narodom o pitanjima koja će biti predmet savjetovanja, a to su tri opća i najvažnija pitanja, o kojima je postignuta saglasnost. Zato se smatra podesnim da iz Sarajeva i svih drugih mjesta, svi oni koji dobroželjitelji zemlje i svi mudri i u poslove ejaleta upućeni, lično ili njihovi zastupnici, dođu ili da pošalju po četiri pametna čovjeka, na bilo koji način, i bilo kojim putem, u Travnik, i to, da tamo budu 15. ševala koji slijedi, i uzdati se u Allaha da će to donijeti velike koristi. O ovoj skupštini u Donjoj Tuzli takođe se obavještavate vi da o tome obavijestite našu braću po vjeri i da im to objasnite da se i oni nađu na tom saboru.”

Suprotstavljanje sultanu Mahmudu II

Tačno onako kako je odlučeno na prethodnim sastancima, iz Busovače se krenulo 15. zulhidže 1246/27. maja 1831. godine, ili, bolje rečeno, toga dana krenula je komanda bosanske vojske, sa glavninom, iz Busovače prema Kosovu. Ali još dok je Namik paša bio u Busovači, potajno je obavijestio da se bosanska vojska nalazi na sve strane do Novog Pazara i to u broju od oko osam hiljada, da su zaposjeli sve klance i prolaze i da su izvršili sve pripreme za jedan opći i odlučni pohod protiv sultana da ga prisile da udovolji njihovim zahtjevima. U isto vrijeme, Bošnjaci su pripremali vojsku koja će, kao glavnina, krenuti pod komandom mladog kapetana iz Gradačca, seraskera Husein kapetana Gradaščevića. Organizacija Pokreta obuhvatala je stanovništvo prema granicama Crne Gore i Srbije. Uz njega su bili svi glavni prvaci Bosne sa svojom vojskom i može se samo zamisliti kakva je to bila impozantna slika jedinstva svih Bošnjaka, sada potpuno jasno odvojenih od onih koji su izdali njihovu stvar i spremnih da se i sa njima razračunaju kao sa stvarnim izdajnicima. U isto vrijeme, Bošnjaci su osigurali svoje granice na Krajini i prema Srbiji da se ne bi desilo bilo kakvo iznenađenje. Granicu prema Srbiji osiguravao je Mahmud paša Fidaić. Sa sigurnošću se može tvrditi da je Bosna tada bila bila jedinstvena u Pokretu, bez obzira na mali broj disidenata, i da je broj vojnika koji se kretao prema Prištini mogao iznositi preko dvadeset hiljada. Bošnjaci su se držali pravila da uvijek drže u Bosni, u rezervi, dvije trećine vojnika, kako bi, u slučaju da neprijatelj napadne, mogli da se nađu na licu mjesta za odbranu. Tako su Krajišnici i dalje u najvećem broju ostali na granici da čuvaju Bosnu od neprijatelja, jer npr. Hasan aga Pećki nije lično išao na bojno polje, ali je poslao svoga sina kao zamjenika koji je predvodio kontigent Krajišnika za koje se ranije reklo da su se počeli popisivati još prije nego su Bošnjaci razvlastili Namik pašu. Vojska s Krajine sigurno je popisivana po ranijem sistemu, tj. svaki deseti posadnik iz tvrđava išao je na vojnu uz plaću koju je dobivao kao posadnik tvrđave i još dobrovoljci.

Što se tiče unutrašnjosti, vojska se kupila također najvjerovatnije po starom sistemu tj. svi oni koji su imali timare i zeamete bili su obavezni da idu na vojnu, uz obavezu da povedu onoliki broj vojnika o svom trošku kako im je to određeno beratom. I na kraju, dio vojnika koji se regrutirao na dobrovoljnoj osnovi i općom mobilizacijom, a to su stanovnici gradova i seljaci. To je ujedno i najbrojnija vojska u ovom Pokretu. Mahmud paša Fidaić je ostavljen u Bosni da čuva granice Bosne prema Srbiji, a nije izdao Gradaščevića, kako su to neki pisali. To je bila narodna vojska i svi zajedno su išli da se postigne cilj koji su vođe Pokreta postavili. Širom Bosne je tada vladalo opće oduševljenje za Pokret i bosansku vojsku. Neki historičari su pisali da se bosanska vojska kretala s velikim oduševljenjem i uz pjesmu. Neki su to poredili sa kretanjem bosanske vojske na Kosovo 1389. godine. Takvi podaci se, naravno, mogu naći samo u narodnoj predaji, a interpretacija je zavisila od afiniteta pisca.

Što se tiče učešća kršćanskog stanovništva u Pokretu, o tome su podaci dosta nejasni i šturi. Uglavnom, sasvim je sigurno da ih je bilo. Koliki je bio broj, teško je reći. Prema podacima koje daje administracija kneza Miloša, u ustanku na strani Husein kapetana Gradaščevića učestvovalo je oko šest hiljada kršćana, koje je organizirao bosanski mitropolit. Osim toga, savremenici Pokreta tvrde da je u onom dijelu vojske koju je pripremio sam Husein kapetan bilo najviše kršćana sa njegovih posjeda, odnosno čifčija sa njegovih čifluka. Na koji način ih je mobilizirao, sada se ne zna. Ali ako je suditi po općem mišljenju o odnosima Husein kapetana prema svojim čifčijama, a oni su uglavnom bili katolici, onda nije daleko od istine da su oni išli dobrovoljno s njim u rat, jer su njegovi odnosi prema kršćanskoj raji bili primjerni. Potvrdu o kršćanima u vojsci nalazimo i kod franjevca Krističevića. On bilježi kako su čak i oni, franjevci, pozivani na vojsku, ali su mogli da pošalju i zamjenu. Podršku Pokretu dali su i katolički gvardijani. Dakle, po tome, radi se o općenarodnoj mobilizaciji što Pokretu daje posebnu dimenziju. Neki kršćanski pisci, kad govore o ovim odnosima, ne mogu, a da ne spomenu dobar i lijep odnos Husein kapetana prema kršćanima. Kadija Isević govori i za njegova oca Osmana kapetana da je imao lijep odnos prema kršćanima i da je raja, samo na njegovim imanjima, živjela u izobilju. Ako neko nekoga mrzi, onda je nemoguće da tu vlada korektan odnos. Ako je to bio njegov klasni interes, onda mu njegova mržnja ne bi omogućavala da se osloni na njih, iz prostog razloga što se mržnja mržnjom vraća. On je, prema tome, imao povjerenje u kršćane koje je sa sobom vodio u jedan tako opasan i značajan rat. Isto tako, treba spomenuti da su kršćani učestvovali i na strani Ali age Rizvanbegovića protiv ustanika, čak, po mišljenju savremenika, u njegovoj vojsci bili su glavnina, što je sasvim vjerovatno.

Odmah nakon bijega Namik paše, i nakon što je ovaj obavijestio Portu o stanju u Bosni, Porta je odlučila da povede oružanu borbu protiv Bošnjaka. A kad su Bošnjaci saznali za tu odluku Porte, oni su odmah krenuli u susret velikom veziru, odnosno serdariekremu. Jedan dio bosanske vojske, kao prethodnica, nalazio se u području Novog Pazara koji je bio krajnja granica ondašnje Bosne. Svi Bošnjaci u području današnjeg Sandžaka bili su uz Pokret i oni su zauzimali položaje prema Srbiji i Crnoj Gori, pa su Bošnjaci bili potpuno bezbjedni sa strane ovih hajduka. Veliki vezir je bio uvjeren da će se sa regularnim jedinicama i bašibozukom, koji je bio u velikom broju, lahko savladati otpor Bošnjaka i otpor Bušatlije, koji je ustao da povrati sandžake Ohrid i Elbasan, koje mu je Porta bila oduzela i dala ih na upravu sadriazamu, kao mjeru da se ograniči moć Škodra paše i osujeti njegovo osamostaljivanje, pa i da ga, na određeni način, kazni za sve njegove postupke od ranije, koji su svjedočili o tome da se radi o pokušaju stvaranja zasebne vlasti u Skadru, odnosno da otcijepi Albance od Porte. Za sultana Mahmuda to je bilo isto što je namjeravao da učini i Ali paša Janjinski ili ono što je učinio Mehmed Ali u Egiptu. Povezanost Pokreta u Bosni i Albaniji jasno pokazuje da se ne radi o antireformskim pokretima niti namjeri Porte da oružjem zavede reforme. Reforme će ovdje poslužiti kao sredstvo potčinjavanja i Bošnjaka i Albanaca. Prema izvještaju Ali Namik paše, na području Bosne, od Sarajeva do Novog Pazara, nalazilo se, već prije glavnog pohoda, oko osam hiljada Bošnjaka mobiliziranih kao prethodnica glavnini vojske i kao kontigent koji je trebalo da pritekne u pomoć Škodra paši.

Sad kada smo vidjeli da je Pokret i politički i vojno bio vrlo uspješno i vrlo korektno organiziran i pripremljen, samo ukratko ćemo se osvrnuti i na to kakvo je raspoloženje bilo u Bosni u tom periodu i u toku pohoda protiv sultanove vojske. Nakon što su Sulejmanpašići bili razbijeni i istjerani iz Bosne, u Bosni je zavladao potpuni mir. Sve što se u tom periodu primjećuje je velika aktivnost na pripremama Pokreta. Nakon bijega Namik paše pristupilo se organizaciji vlasti i vojnog rukovodstva. Ali aga Rizvanbegović, Smail aga Čengić i Hasan beg Resulbegović nisu poduzimali ništa, osim da zaštite Namik pašu. Bošnjaci također ne poduzimaju ništa protiv njih. Bili su uvjereni da njihova izdaja neće imati nikakva uspjeha niti će nanijeti štete općem jedinstvu naroda u Bosni. To što je Namik paša pobjegao, samo je u očima Bošnjaka značilo da je jedna bezvrijedna osoba postala još bezvrijednijom i sa toga stajališta bili su potpuno u pravu. Jer, po svim pravilima, Namik paša je zapečatio svoju karijeru i svoj ugled upravo kukavičkim bijegom iz Bosne, a takav bijeg sultan, pogotovu Mahmud II, nije praštao. U tom periodu nigdje ni na jednom mjestu u Bosni nema nikakvih znakova nezadovoljstva, bilo pojedinaca, bilo grupa. Na saboru u Travniku je iskazano puno jedinstvo i puna podrška vođstvu Pokreta. Da je to bila podrška cijele Bosne, svjedoči samo stanje u Bosni, gdje su svi bili zadovoljni onim što se događalo u njihovoj zemlji. Sav narod je očekivao veliku korist od Pokreta i nadu da će prestati tiranija sultanovih namjesnika i njihovih saradnika, a to znači i Porte. To jednako vrijedi i za muslimane i kršćane. To će javno izraziti u momentu kada autonomija ili samostalnost budu i zvanično proglašeni, uz prisegu, koju su predstavnici svih društvenih slojeva, dali Gradaščeviću u Sarajevu u ime cijelog naroda. U tom vremenu vodi se određena prepiska između Gradaščevića i Obrenovića. Ovaj drugi pokušava da odvrati Bošnjake od oružane borbe protiv sultana, svakako za svoj interes, a ne za interes sultana, čak sa izvjesnim prijetnjama. Gradaščević odbacuje njegovo posredovanje, poručujući mu da to nije njegova stvar. Bošnjaci će sami rješavati svoj posao i boriće se protiv svih onih koji su protiv Bosne i njenog naroda, bio to Miloš ili sultan Mahmud II.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Tu, u tuđini daleko od svoje Bosne, njezinih pitomih dolina, zelenih šuma i livada, kitnjastih voćnjaka i plavih rijeka, osjećamo svu želju za njom, našom Bosnom. Naše želje, naše misli uvijek su s njom i uz nju. Tamo je naš život, naš dom, naša sreća, i najmiliji naši. Iz tuđine milujemo čežnjom njezine grimizne brijegove i stisnutim pesnicama slušamo vapaje njezinih obeščašćenih domova. Daleko smo od nje, ali smo u njoj, jer smo s njom i jer smo radi nje tu, u tuđini.

Kada u sumrak dolazimo na odmor, mi ne spavamo. Osjećaj za njom jači je od sna. Kada nam je najteže obraćamo se svojoj Bosni i jednom dušom, njezinom dušom začeta pjesma:

>>Bosno moja, moje živovanje<<  vraća nas u stvarnost.

A teška je stvarnost naše Bosne. Podivljale horde boljševičkih bandita i londonskih zločinaca, oskvrnuli su svetinje Bosne Ponosne. Ne bijele se više njezine opjevane kule. Ne cvatu više zumbuli, katmeri i karamfili. Đulistani ne mirišu više. Sve, sve je to uništeno. Majke naše, očevi naši, pobijeni. Naše sestre, naše kćeri obeščašćene, a naši djedovi nogama pogaženi. Iskonska mržnja neprijatelja caruje nad tobom Bosno, naša Ponosna Bosno. Ne, mi te nismo ostavili, nisu te ostavljali ni očevi, ni djedovi naši. Nije strah, koji nas je u tuđinu otjerao. Mi znamo šta si ti za nas i radi tebe smo pošli u tuđinu, Bosno naša. Radi tebe, koja si nas u krvi rodila, u krvi odgojila, a s krvlju hranila. I mi ćemo opet doći u Tvoje krilo, da Ti vratimo krv, koju si nam ti dala. Jer znamo: U krvi je začet, u krvi rođen, u njoj razvijan život, a iz krvi i samo iz krvi će nići i novi život. Pitaš nas >>kako nam je?<< Pa dobro nam je. Jer sve što radimo, za tebe radimo. Ni žuljevi na nogama, ni ubodi trnja, ni zarezi oštrog kamenja ne bole. Mi osjećamo samo jedan bol. Bol rana tvojih.

Mnogobrojne su i teške rane, koje Ti zadadoše neprijatelji naši. A oni nezahvalni, stotinama godina nanosili su ti samo bol i rane, tebi koja si znala samo za praštanja. Najbolnija rana zadata ti je danas. Neprijatelj, koji nas je dobro poznavao, ubijajući nas, hoće da ubije i tebe. A, šta bi ti bila bez nas? Šta bi bila, kada bi ti istrgnuli srce? Gola i bezbolićna pustoš.

Mi te nećemo zaboraviti, jer znademo, sve što imamo tvoje je i tebi ćemo povratiti. Mi čekamo, spremamo se i radimo, jer hoćemo uvježbani, spremni i sposobni, da zagrlimo tebe i da ti padnemo u krilo. Bez nas ti je teško. Bilo ti je teško, kada su te i djedovi naši ostavljali i išli daleko od tebe, da tebe brane. Oni su znali da granica tvoja, da odbrana tvoja nije na međama tvojim. Ona je daleko od Drine. A naročito danas, mnogo dalje nego prije. Jer danas se, Bosno bore dva svijeta, a ne dva naroda. Jedan novi svijet, koji hoće i želi, da svi narodi prema svojoj snazi i svome broju dobiju onoliko, koliko je to potrebno za njihov život. On hoće red, pravdu i slobodu svakome i jednaku za svakoga. U borbi i radu – u pravedno podijeljenom radu, on nastoji izgraditi novi život i Novu Europu, kojoj i ti pripadaš. A drugi? Drugi hoće da te podčine, da ti oduzmu život i smisao za slobodan razvoj. Oni žele i teže, tvoje sinove učiniti bezboličnim rabotom, čovjekom bez duše, ili običnim robom. Između ovo dvoje mi smo odabirali. Pitali smo se: >>šta bi odabrali naši djedovi, oni, koje je majka šaljući u boj, klela svojim majčinim mlijekom, da se muški, a ne ženski vrate na Krajinu?<< I odabrali smo krvavi put borbe – put, koji jedini vodi slobodi i u slobodu. Mi nismo gori od naših starih. U nama je krv Ličkog, Hrnjice i Bojčića. Oni su se u prošlosti hranili žrtvama, a branili hrabrošću.

I mi danas hranit ćemo se žrtvama, a braniti hrabrošću, jer znamo, da ćemo samo tim putem vidjeti opet tebe ponosnu, radosnu i nasmijanu. I mi u čežnji, za tobom, veselo ti pjevamo:

>>Bit će Bosne, bit će žrtvovanja. Doć’ ću Ajša, bit će milovanja<<.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Nacija ili vjera” je danas često tema razgovora ili pitanje o kojem čovjek sam razmišlja. Da li može oboje ili nešto treba odbaciti? Šta treba biti prioritet: nacija ili vjera? Na ova pitanja ćemo odgovoriti iz perspektive našeg nacionalističkog svjetonazora.

Prije svega je bitno iznijeti činjenicu da nacionalna pripadnost ne zavisi od vjeroispovijesti. Takav slučaj je i sa Bošnjacima. Koliko god neko tvrdio drugačije, Bošnjak ne mora biti isključivo musliman. Nekada su Bošnjaci većinom bili “bosanski krstjani” to jest pripadnici Crkve bosanske, a danas su među Bošnjacima uglavnom prisutne tri vjere: Islam, Katoličanstvo i Pravoslavlje, što ne isključuje ni ostale religijske skupine.

Potrebno je razlikovati prioritete u privatnom i javnom životu. Kada je u pitanju privatni život, tu nije potrebna neka duža rasprava. Činjenica je da nacionalni ponos ničim ne ugrožava pripadanje određenoj vjeri niti praktikovanje iste, niti obratno. Da li će pojedincu u privatnom životu prioritet biti nacionalni ponos ili praktikovanje vjere, mi kao nacionalisti u to ne ulazimo. Nama je bitno da je svaki Bošnjak svjestan svoje nacionalne pripadnosti i da je odan državi Bosni. Također kao nacionalisti, mi se zalažemo za nacionalnu, socijalnu i sekularnu državu Bosnu u kojoj će obavezno postojati i vjerska sloboda.

U našoj lijepoj Bosni postoji običaj da Bošnjak-musliman svojim komšijama nemuslimanima za Bajram donosi kurban, što je i slučaj kod Bošnjaka katolika i pravoslavaca koji za Uskrs, odnosno Vaskrs svojim komšijama donose ukrašena jaja, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti. To je naš narodni običaj koji nikada ne smijemo odbaciti!

Kada je u pitanju politika, javni život, formiranje vlasti, države, tada je potrebno postaviti nešto kao glavni prioritet. Osvrnut ćemo se na historiju Bošnjaka. Bošnjaci su u velikom broju prešli na Islam nakon osmanske okupacije. Bio je to dugotrajan proces, jer Bošnjaci nisu bili prisiljavani na prihvatanje Islama jer je stupanje u tu vjeru najviše bilo zbog dobrog društvenog i političkog položaja u osmanskom carstvu. Ime Bošnjak (Bošnjanin) bilo je prisutno i prije osmanske okupacije. Nakon osmanske okupacije, bez obzira na vjersku raznolikost, Bošnjak je ostao Bošnjak.

Pročitajte članke o Fra Antunu Kneževiću i Ivanu Franji Jukiću, Bošnjacima katoličke vjeroispovijesti iz devetnaestog stoljeća:

Bošnjaci i bosanski jezik: Fra Antun Knežević — Bošnjaci (akos.ba)
Ivan Franjo Jukić (bosanskinacionalisti.org)

U devetnaestom stoljeću se probudilo pitanje nacionalne pripadnosti. Vodila se politika iz Srbije i Hrvatske da se Bošnjaci pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti konvertuju na srpstvo, odnosno hrvatstvo. Jasno nam je da se to dešavalo zbog srpskih i hrvatskih pretenzija na bosansku teritoriju. Tada su se, nažalost, Bošnjaci islamske vjeroispovijesti izjasnili kao “Muslimani” i pod tim imenom formirali svoje prve političke stranke. Da su kao prioritet stavili naciju, to jest ime “Bošnjak”, sigurno da bi se danas dosta veći broj katolika i pravoslavaca izjašnjavalo kao “Bošnjak”. Poznato nam je da nakon Prvog svjetskog rata ime “Bošnjak” sve više nestaje i dolazi do toga da su Bošnjaci nakon Drugog svjetskog rata bili prisiljeni da se izjasne kao Srbi ili Hrvati. Tek 1990.-tih naše drevno ime “Bošnjak” vraća se u upotrebu. Ipak, dan danas je prisutna ta ideja “Muslimanstva”. Ukoliko želimo uistinu nezavisnu državu Bosnu, mi se trebamo okrenuti Bošnjaštvu.

Bošnjaštvo kao bosanski nacionalizam, što je naša ideologija, treba da okupi Bošnjake svih vjeroispovijesti. Bošnjaci islamske vjeroispovijesti trebaju pozvati katolike, pravoslavce i ostale da se vrate svojim korjenima, svom drevnom imenu, tako da zajedno stvaramo nezavisnu nacionalnu državu Bosnu.

Naše Bošnjaštvo nije protiv vjera, niti protiv praktikovanja istih, nego je protiv politike isključivanja Bošnjaka zbog različite vjeroispovijesti ili zbog nepripadanja ni jednoj. Dok se borimo za nezavisnu državu Bosnu, nacija iznad vjere ne znači isključivanje vjera, nego stvaranje nacionalne države u kojoj će vjerska sloboda obavezno biti prisutna! Suživot Bošnjaka različitih vjeroispovijesti i te kako je moguć, sve dok Bošnjak ne mrzi svog brata Bošnjaka samo zbog različite vjere. Kroz historiju Bošnjaka dokazalo se da je stavljanje vjere iznad nacije u politici podijelilo Bošnjake, a posljedice toga osjećamo i danas.

Bošnjaci svih vjera, pozivamo vas da se okrenete Bošnjaštvu i da se borite za našu nam jedinu domovinu Bosnu! Bosna iznad svega!

Autor: Član BPNP

Pratite nas na društvenim mrežama.

Bošnjaštvo se danas može uporediti sa napola mrtvim vojnikom koji nepomično leži u rovu usred bitke, jer pokošeno je i ošamućeno namjerno zato što se mora suočiti sa svojim vjekovnim dželatima. Bošnjaci su već dugo uspavana nacija koja se prepustila totalnoj apatiji kao posljedici brojnih katastrofalnih izbora koji su ih u posljednjih stotinu i nešto godina držali u tuđinskim velikodržavnim čahurama. Te su promjene izmjenile bošnjačku svijest, slomile bilo kakvu otpornost na promjene i držale nas malodušnim i uspavanim usred svake važnije bitke.

Uveden je novi metod ratovanja protiv Bošnjaka, on je doveo do toga da se prosječni Bošnjak nervira zbog raznih kosmopolitskih gluposti i dezinformacija koje kruže u medijima i na društvenim mrežama. Umjesto osvještavanja i masovnog educiranja u ponudi je hedonizam i interkulturalizam. Takvo stanje danas mnoge Bošnjake ispunjava osjećanjem izgubljenosti i uznemirenosti, izolovanosti i straha, dok bezuspješno pokušavaju da pronađu razumne razloge za sve to i stope se sa svakidašnjom društvenom letargijom. Dejtonskim mirovnim (ne)sporazumom data je neograničena moć i vlast međunarodnim mešetarima, domaćim izdajnicima i secesionističkim elementima nad Bosnom i Bošnjacima kakvu nije imala nijedna okupaciona sila, imperija ili monarhija u burnoj i kompleksnoj historiji Bosne. Danas ti međunarodni cionistički elementi koriste uzurpatorska ovlaštenja i slamaju volju našeg naroda da ustanu protiv masovnog otimanja i uništavanja Bosne i Bošnjaka. S druge strane domaći izdajnici i secesionisti usmjeravaju Bosnu u pravcu koji direktno vodi u Palestinizaciju i pod vlast apsolutne cionističke tiranije.

Međubošnjačke podjele i sukobi, koji odgovaraju vanjskim i unutrašnjim rušilačkim faktorima, vode Bosnu nizbrdo tom internacionalnom stazom smrti koja se završava potpunim pokoravanjem bošnjačkog duha i apsolutnim ropstvom. Na tom ostvarivanju plana o pokoravanju bošnjačkog naroda cionističkim okupatorima i domaćim izdajnicima pridružila se i tkz. bošnjačka akademska i vjerska elita, koja ne preza od izdaje i saučesništva u ubijanju Bosne i Bošnjaka. Ako Bošnjaci na vrijeme spoznaju ovu izdaju i razotkriju planove svih zavjerenika, mogla bi izbiti velika revolucija u kojoj bi se izborila potpuna sloboda od međunarodnog cionističkog ropstva. Oni koji ne žele da znaju šta se zapravo događa, a informišu se iz stranačkih propagandnih biltena i masovnih medija također su saučesnici u izdaji Bosne i Bošnjaka.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Integracija? Asimilacija? Raznolikost? Miješanje? Ove navodne smislene riječi se danas često koriste na političkoj sceni, jer prikrivaju stvarne činjenice i planove. Takođe se koristi i “širokopojasna” formula “integracije” kako bi se ljudi prevarili i umirili.

Kako naši političari planiraju da se bave stalnim protokom obično neevropskih i ilegalnih imigranata. Njihov odgovor je: “Kroz integraciju”. To zvuči humano. Nekako dobro planirano i izvodljivo. Takođe, vjerski predstavnici, sindikati i masovni mediji pokušavaju da nam kažu da treba samo bolje integrirati migrante i velikodušno ih finansirati, kako bi se spriječili socijalni i etnički dugoročni konflikti u zemlji. Da li je to iskreno? Da li je realno?

Integracija nije rješenje, već primarni problem

Integracija određenih etničkih grupa nikada nije bila uspješna. Jedna Amerika, sa prostranim pejsažom, prostranstvom i svim prilikama nije uspjela da izgradi “mirno, multikulturalno društvo”, već samo raznovrsna konkurentna i izolovana paralelna društva.

Njemačka, na primjer, jedna je od najrazvijenijih zemalja u Evropi. Životni prostor, građevinsko zemljište, industrijski prostori i prirodni resursi su skuplji i rijetki nego bilo gdje drugo. Socijalne usluge, socijalno osiguranje, zdravstveno osiguranje opstaju samo zbog velikog budžeta države i strogih mjera štednje svih poreskih obveznika. Ovo sve privlači imigrante, takođe, ekološka prelomna tačka je prevaziđena u mnogim područjima zbog pritiska imigracije.  Ipak, političari i vjerski zvaničnici nam otvoreno govore da svaka evropska nacija mora postati “imigraciona nacija”. 

Pratite nas na društvenim mrežama.

Muhamed Hajdarević, publicist i bivši diplomat, prepisao je bosančicom, odnosno bosanskom ćirilicom, prijevod Kur'ana Besima Korkuta, koji Islamska zajednica (IZ) u BiH koristi kao zvanični.

Hajdarević kaže da je povod bila “555. godišnjica početka prelaska dobrih Bošnjana na islam”. Na koncu je, kaže, slučajno ispalo i da njegov prijepis ima 555 stranica.

Za štampanje i puštanje u prodaju čeka se odobrenje IZ u BiH.

Ovo pismo specifično za BiH i dijelom se koristilo u Dalmaciji bilo je u upotrebi od Srednjeg vijeka do 19. stoljeća, a sačuvano je i modernizirano u franjevačkim samostanima, ali i u begovskim porodicama u BiH pod Osmanlijama pa se naziva i begovicom, kako prenosi Radio Slobodna Evropa.

Hajdarević ističe da je bosančica “pismo bogatstva u različitostima” i da je interkonfesionalno te da i pripadnici crkve bosanske, i katolici, i pravoslavci kao i muslimani imaju puno pravo ovo pismo nazivati svojim, te da zaslužuje svoje mjesto pod suncem i da je šteta što se danas u školama u BiH podučava tek površno.

Preuzeto sa: face.ba

Pratite nas na društvenim mrežama.

Herodot je tvrdio da se helenizam sastoji od kulture, tradicije, krvi i jezika, i svih zajedničkih svetkovina, bogova i obreda. Pod “zajedničkim svetkovinama i obredima” on vjerovatno aludira na one u panhelenskim kultnim centrima kao što su Delfi i Olimpija. Pored takvih kultnih centara Grci nisu “dijelili” svetkovine i obrede. Lokalizam grčkih kultova, koji su blisko vezani za jedno selo ili jednu gradsku državu, sa značajnim razlikama između kultova čak i od bogova sa istim imenom, je karakteristika grčke religije koja je vjerovatno rezultirala i doprinjela još jednoj osobini grčke kulture. To je snažan osjećaj nacionalnog identiteta i nezavisnosti svake od četiri stotine pojedinačnih gradskih država.

Tokom četverodnevnih ili dvogodišnjih festivala u Olimpiji, Grci su bili podstaknuti da zaborave na međudržavne političke razlike, pa čak i ratove na mjesec dana i da tako osjećaju, makar pomalo, to jedinstvo Grčke. Ali trajne razlike među kultnim i religijskim strukturama pojedinačnih gradskih država nadmašile su ove povremene trenutke “zajedništva”, baš kao što su se nakon ovih festivala nastavili politički i vojni sukobi. Samo jednom u svojoj istoriji, i to u najgorim okolnostima, je religija služila za ujedinjenje svih Grka. Tada je Delfi postao žarište grčkog protivljenja perzijskoj invaziji 480. godine prije Krista. Tek kada su se Grci borili u očajnoj borbi za opstanak protiv ne-grčkih protivnika, njihova religija ih je ujedinjavala. Ali, tokom ostatka njihove historije, Grci su ostali posvećeni bogovima njihovih pojedinačnih gradskih država i nikada nisu radili na razvoju ili čak zamišljanju vjerske strukture koja bi ih sve obuhvatila i ujedinila. Pozitivno posmatrano, ovaj lokalizam grčke religije, zajedno sa drugim faktorima kao što je geografija, doprinjeli su izuzetnoj raznolikosti oblika vladavine i društva, snažnom lokalnom ponosu i žestokom nezavisnom duhu karakterističnom za drevnu grčku kulturu. Negativno gledano, vjerovatno je to bio jedan od faktora koji je spriječio Grke da uspostavljaju neku vrstu stalnog političkog jedinstva što bi smanjilo broj samorazarajućih ratova koji su gušili njihovo zajedništvo.

Značajno u ovom lokalizmu grčkih  vjerovanja u bogove je nedostatak otpora i neprijateljstava prema drugim državama, grčkim ili ne-grčkim. Bilo je nekih “svetih ratova” među grčkim gradskim državama, ali svi su se ticali vlasništva ili percipirane zloupotrebe “svete imovine” svetišta, uglavnom onih kao što je Delfi. Jedna grčka gradska država nikada nije imala agresivni pohod da bi svoje bogove ili svoj kultni sistem nametnuli drugome, a nema dokaza da su u tom pogledu postojali čak i preobražajni napori. Grčki smisao politeizma bez sumnje je doprinjeo tome. Ne samo da je Grčka imala “više bogova” koje je obožavala u svom svakodnevnom životu, već je takođe shvatila da je bilo mnogo drugih bogova koji su se obožavali, možda u drugom kultu niz put, u nekoj susjednoj gradskoj državi.

Uništavanje svetišta u neprijateljskoj zemlji od strane grčke vojske bilo je osuđivano i strogo kažnjavano. Kako je Herodot opisao, požar koji su izazvali Grci slučajno je zahvatio perzijsko svetilište, ali su zato Perzijanci odgovorili na to tako što su namjerno i sistematično uništavali grčka svetišta na koja su nailazili. U svom dugom opisu Egipta, Herodot ne omalovažava veoma ne-grčke, životinjsko-formirane i inače egzotične bogove i boginje koje je tamo pronašao, već traži sličnosti sa grčkim bogovima, upoređujući (bez obzira na to) Isis sa Demetrom a Osirisa sa Dionisom. On pokušava da ugradi egipatske bogove u grčki božanski svijet, a ne da ih odvoji od toga. Takav je bio, izgleda, uobičajeni pogled Grka na bogove koji nisu bili njihovi: poštovanje, ali ne obožavanje, i upozorenje protiv pokazivanja “nepoštovanja” za bilo šta božansko.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Ako pažljivo i detaljno pregledamo programe naših političkih stranaka koje vode cionistički puppeti, vidjet ćemo da su im ciljevi apsolutno isti – ulazak u Robouniju i NATO savez ! Nebitno kojoj stranci pripadate, od koje stranke ideje i stavove zastupate, koje stranačke boje forsirate, vi ste jednostavno njihov potrošni materijal ili dobro uštimani partijski provodnik preko kojeg se kanališu antibošnjačke ideje i stavovi.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Naša zemlja i naši ljudi se suočavaju sa ekstremno teškim izazovima. Ekonomsko ropstvo, međunarodni cionizam, domaća izdaja i srpsko-hrvatski separatizam, uz to možemo dodati masovne medije koji bez milosti truju Bosnjački um i masovna imigracija koja prijeti našem starom kontinentu i bijeloj rasi u globalu. Sve ovo su notorne prijetnje koje se moraju spriječiti da bi opstali kao nacija – a jedino riješenje je borbeni idealizam i nacionalsocijalizam. Ali kako ćemo mi kao narod zajedno pobjediti naše neprijatelje ako ne osjećamo međusobnu pripadnost i nacionalno zajedništvo?

Današnje društvo je strogo podijeljeno i degradirano društvo. Sebičnost, materijalizam i razne agende podjela su duboko ušle u korijene društva. Grad se okrenuo protiv sela, radnik protiv poslodavca, žene protiv muškaraca i obrnuto. Oni se bore jedno protiv drugog zbog svojih vlastitih egocentričnih interesa dok nisu svijesni ili jednostavno ne brinu o zajedničkom narodnom interesu.

Vide samo sebe i svoju klasu ili profesiju. Umjesto da zajednički rješavaju socijalne i političke nedaće u svojoj zajednici, oni uporno idu da ugrabe dio kolača na račun tuđe nesreće. Klase i grupe profesija iskorištavaju jedni druge za osobnu korist. Radnici pokušavaju da ”iscijede” poslodavcima što više prednosti, dok poslodavci pokušavaju izvući i zadnju kap krvi od svojih radnika. Oni ne razumiju da su svi kao jedna zajednica ovisni jedni od drugih, drugačije ne mogu preživjeti.

Dok je društvo duboko podijeljeno i fragmentirano, razne grupe koje se bore jedni protiv drugih, rade nesvjesno, a ponekad čak i namjerno, u nestanku svog naroda i nacije. Tekući genocid nad sopstvenim narodom ne može biti zaustavljen ako se taj narod bori međusobno i ne može da stoji ujedinjeno pod jednom zastavom u borbi.
Šta je uzrok ovog narodnog raspada? Odgovor je liberalna demokratija i stranke koje predstavljaju ugnjetavački parlamentarni sistem.

Liberalna parlamentarna demokracija je podijelila naše ljude u različite interese. Ovi različiti interesi se prezentiraju, na površini, od parlamentarnih stranaka koje tvrde da predstavljaju različite interesne grupe u društvu. Parlamentarne stranke su, s druge strane, okrenule ljude jedne protiv drugih tako što su u stalnom i neprekidnom sukobu. Međutim, sve je ovo iluzija. Stranke ne žele da vide ujedinjenje naroda, oni ne žele da mi riješimo goruče socijalne probleme zajedno kao jedna matrica iz jednostavnog razloga da nebi ispunjavali nikakvu funkciju. Stranka znači ide, prema njima, prije opstanka našeg naroda.

Sve ove tkz. demokratske stranke u ’Robouniji’ stoje u sjeni ”jedne svjetske vlade”, one podržavaju masovnu imigraciju i multikulturalizam i sklapaju se sa stavovima masovnih medija. Stranke u Bosni nam neke stvari prikazuju na malo drugačiji način. One se lažno predstavljaju kao zaštitnice ”nacionalnih interesa” i neki bi ih nazvali nacionalističkim strankama, ustvari one su suprotno od onoga što se zove nacionalizam. Vjerski šovinisti i ratni profiteri koji se lažno predstavljaju kao ’’prvi na frontu’’ su ocrnili i ukopali pravi nacionalizam još dublje od jevrejsko-savezničke pobjede 1945. Ni jedna od ovih stranaka, a posebno ove koje se perfidno predstavljaju kao stranke ”Bošnjaka” nisu, ama baš, apsolutno ništa poduzele po pitanju razvoja jače nacionalne svijesti kod Bošnjaka, povratak naše zemlje i ukidanje dejtonski stvorene genocidne tvorevine ’’Republike Srpske’’. Nasuprot svemu, one ruše sve što je istinski Bosnjačko, od važnih institucija do manjih i većih pokreta koji se časno bore za Bošnjaštvo, predali su čak i Sutorinu bez da pitaju narod koji polaže pravo na svaki pedalj ove zemlje, da ne spominjemo konstantno priznavanje ’’Republike Srpske’’ kroz izjave i naivne političke poteze. Narod drže u kontaminiranim vjerskim torovima, u političkoj dubiozi i siromaštvu već dvadeset godina. Svojim represivnim zakonima su ograničili bilo kakav pokušaj otpora ili ustanka. Zato je vrlo važno za nas Bošnjake da shvatimo i naučimo načela borbenog idealizma i Nacionalsocijalizma. Stranke u Bosni imaju jedan zajednički cilj – to je profit. Pred nama, pred cjelokupnim narodnim masama, oni prave smicalice i namjerno nas razvodnjavaju po svojim partijskim ladicama kroz razna i prvenstveno mala pitanja kao smanjenje ili povećanje poreza. U ovakvim pitanjima oni su smrtni neprijatelji. Sa ovim malim pitanjima i problemima oni stvaraju unutrašnje sukobe među Bošnjacima. Ali u suštini, oni imaju zajedničku anti-nacionalnu agendu. Oni se jednostavno bore za moć da vode ovu anti-nacionalnu politiku, a to vidimo pred svake ’’slobodne izbore’’ kada te manipulatorske stranke poušavaju prigrabiti što više glasova i onda nam pričaju bajke o blagostanju i socijalnoj pravdi. To je dubioza liberalno-parlamentarne demokratije!
Ako klase, zanimanja i interesne grupe koje čine naš narod ne shvate da su ovisni jedni od drugih da bi preživjeli, da se moraju boriti zajedno, onda ćemo svi na kraju nestati. Moraju shvatiti da su oni JEDAN NAROD i da su zajednički i nacionalni interesi iznad svih političkih stranaka, koalicija, entiteta i vjerskih torova!

Uzmimo građevinskog radnika, arhitetku i poslodavca kao primjer raznih klasa i radnih profesija koji su zavisni jedan od drugog. Arhitekta koji izrađuje smjernice i planira kako će izgledati zgrada. Onda imamo građevinskog radnika koji, kroz svoje praktične vještine ostvaruje izgradnju i konačno imamo poslodavca kako bi se osiguralo da su obojica zaposleni. Bez arhitekte nema plana o tome kako bi trebala izgledati zgrada i bez građevinskih radnika ne može se gradnja realizovati to što je arhitekt planirao. Ako tada ne bi bilo poslodavca nebi bilo ni posla za arhitektu ili radnika, jer poslodavac vodi računa o tome da obojica obavljaju dobro svoj posao. Znači možemo zaključiti da jedan od ovih, ili više njih, nestane onda zgrada nikad neće biti izgrađena. Iz tog razloga je izuzetno važno da arhitekta, radnik i poslodavac sarađuju međusobno da se postavljeni ciljevi realizuju i urade.

Tek kada shvatimo da smo međusobno zavisni i da smo JEDAN NAROD, UJEDINJENI KROZ KRV (a ne religiju), onda se može spasiti naš narod, rod, i zapravo će doći do stvarnih promjena u društvu. Razni interesi i volje se moraju utopiti u zajedničku volju. Jedina stvar koja može uistinu ujediniti naš narod i navesti ga da međusobno surađuje je nacionalsocijalizam.

Kao ranije napisano odvija se odlučujuća borba između dva pogleda na svijet, i ta borba se vodi između liberalne demokratije i nacionalsocijalizma. Nacionalsocijalizam je totalna suprotnost od ništavne i neproduktivne liberalne demokratije. Nacionalsocijalizam ujedinjuje, osvjesćuje, jača i organizira ljude u jednoj jakoj i čvrstoj zajednici, daje im mogućnost da rade i bore se zajedno za naciju, dakle svoju vrstu, najbolje. Liberalna demokratija sve to slabi, nepošteno vlada i uništava svaki društveni i nacionalni napredak. Liberalizam, koji je stub klimave i nefunkcionalne države i današnje ideologije rasipništva, kaže da cijene individualnu slobodu iznad svega. Ova takozvana ”sloboda” je dozvolila da jedna internacionalna grupica ljudi porobi naš narod i  da ga drži u lancima kamata i dugova. Omogućili su da utjecajne bogate porodice i njihove elite kontroliraju većinu masovnih medija koji po njihovom nalogu šire laži i mržnju prema Bošnjacima i drugim evropskim narodima. Najgore prolaze države koje su članice ’Robounije’ gdje je ništavni i klimavi liberalizam nametnuo razarajuću masovnu imigraciju i monetarno ropstvo. Bez slobode da se izvuku iz pakla.
Je li moguće za jedan narod da se oslobodi od lanaca ovog međunarodnog zla i da stvori svoju sopstvenu budućnost za generacije kada imamo unutrašnje nesuglasice, podjele i međusobne sukobe? Kako ćemo mi pobijediti kada ne možemo da se borimo zajedno!?

Podijeljen narod ne predstavlja nikakvu prijetnju vladajućem sistemu i bjelosvjetskoj oligarhiji, naprotiv takav nesložan narod je kontrolisan od strane istih, dok je ujedinjen narod njihova glavna prijetnja, to je za mračnu elitu rak rana. Ujedinjen narod ima sposobnost da slomi sve unutrašnje i vanjske neprijatelje koji stoje na njegovom putu i to naši unutrašnji i vanjski neprijatelji vrlo dobro znaju. Iz tog razloga, oni nas pokušavaju navesti da mislimo sebično i da ne možemo ostvariti neko veliko zajedništvo jedni s drugima. Naši neprijatelji žele duboko podijeljenu Bosnu i Bošnjake bez ikakve svijesti i spoznaje o samima sebi, o svojim sposobnostima suprostavljanja ovoj oligarhiji, žele što veće mase vezati za svoj konopac kako bi što više bili vezani za njihove namete i represiju, tako je lakše kontrolirati zbunjenu masu nego jedan jak, složan i osviješten narod.

Vrijeme je da naša unutrašnja neslaganja stavimo po strani. Doći će vrijeme kada ćemo razgovarati o detaljima, ali sada nije vrijeme za to. Opstanak našeg naroda i sloboda su u pitanju. U ovoj odlučujućoj borbi mi nemamo vremena za međusobne podjele i sukobe!
Zašto je ujedinjen narod jak i nepobjediv narod? Pa, zato što ujedinjeni narod ne pridodaje pažnju klasama, zanimanjima i položajima. Volja jednog naroda je neuništiva. Jedan snažan i ujedninjen narod se ne može slomiti. To je dokazano u proteklom ratu, oslobodilačkom ratu. Tada su Bošnjaci svih religija imali samo jedan cilj, a to je opstanak nacije i države! I da nas je napala četvrta najveća vojna sila, mi smo bili nesalomljivi, jer smo bili ujedinjeni. Nisu nas zanimali profitabilni položaji, ko ima velik imetak, ili koji je vojnik iz grada ili sa sela. Borili smo se kao narod, i upisali se u historiju kao jedan od najhrabrijih naroda ovog dijela Evrope. Vrijeme je da se probudimo i počnemo djelovati kao jedan složan narod. Bošnjastvo mora biti iznad svega!!!

Cilj Bosanskog Pokreta Nacionalnog Ponosa je da ujedini i organizuje volju i da probudi svijest kod našeg naroda. Da se borimo protiv sebičnosti i podjela među nama samima. Mi moramo postati ta sila koja predstavlja čitav bošnjački narod i naciju. Nije važno ko je iz koje klase ili religijske grupe. Mi smo jedan narod vezan uz zajedničku sudbinu. Zajedno možemo biti samo jači, a ako i dalje ostanemo podijeljeni i nesložni, onda ćemo propasti.

Pratite nas na društvenim mrežama.