Koliku god ljubav mi, Nacionalsocijalisti, gajili prema svojoj državi moramo uvijek ostati racionalni, pitati i jasno razlučiti šta upravo država čini za nas a mi za nju.

Nama, kao pobornicima Nacionalsocijalističke ideologije, najpreča i najsvetija dužnost je upravo napredak i razvitak naše rase a sve ostalo dolazi poslije ovog osnovnog prioriteta tako i država. Ako država ne podržava dominantu kulturološku skupinu tj. Bijelog čovjeka, ne pruža mu pomoć i privilegije koje on zaslužuje, ukoliko ga ne štiti od dekadentnihrasnih i ostalih destruktivnih faktora onda ta država faktički nema svrhu. Tako je i država samo svrha koja nam služi kao oružje na našem svetom putu, država našem narodu mora služiti kao štit a ne da bude obrnuto.

Mora mu pružati ugodne životne prilike, pravednost i slobodu, privilegije nad svim ostalim skupinama koje se nalaze na tom prostoru. Treba služiti kao sredstvo za fizičko i psihičko unaprijeđenje svakog građanina. To je država kakvu mi želimo, u toj državi pripadnost vam se ne određuje poznavanjem jezika niti je tako možete steći. Pojam građanina je u ovom slučaju usko vezan za pojam rase i nemoguće je odvojiti jedno od drugoga u ovom slučaju.

Osvrnimo se na situaciju u Bosni i Hercegovini danas…mi kao patrioti volimo Bosnu ali ne volimo današnji oblik koji ona ima. Današnja Bosna i Hercegovina nema smisao ni po jednoj Nacionalsocijalističkoj osnovi- nije tu da štiti narod nego ga postepeno uništava.

Ne podržava lojalne građanine i smatra njihovim sugrađanima dekadentne rasne faktore kao i izdajnike i ljude koji je otvoreno osporavaju i favoriziraju drugu državu.Dekadentni faktori izjedaju našu državu s vana i unutra a tzv. politički vrh kao i intelektualna elita se uglavnom sastoji od bezkičmenjaka i izdajica, davno prodanih ljudi bez duše i časti koji devastiraju i posljednju nadu našeg naroda za bolje sutra.

Do kada?
Na nama – Nacionalsocijalistima , i svima koji žele živjeti u normalnoj državi koja će ih štititi i koja će biti posuda našem Bosanskom narodu i bijeloj rasi, je da dignemo svoj glas i da počnemo borbu na svakoj osnovi za naša prava. To je sveti zadatak naše generacije… i u čast naših djedova i za budućnost naših sinova danas kažemo:
Bosna je postojala hiljadama godina prije nas i postojati će i poslije nas… naš slavni narod neće dopustiti da tek tako nestane i da sva sjećanja na naše djedove i pretke tek tako nestanuu tmini historije.

Bosna Bošnjacima!

Biti istinski nacionalni Bošnjak znači imati, narodni, nacionalni i teritorijalni identitet koji se manifestuje kroz pripadnost zemlji Bosni, narodu bošnjačkom, kroz bosanski jezik, kulturu, tradiciju, itd… znači pripadati nečemu što istinski, kako kroz geografiju tako i istoriju, duhovno i svjetovno povezuje, zbližava i unapređuje.

Ogromna većina Bošnjaka nema izgrađen nacionalni identitet iz razloga što se taj identitet izvlači iz identiteta naroda i države.

Ako znamo da je prošlost ta koja određuje identitet a znamo kako su u prošlosti, bar u zadnjih 600 godina, Bošnjaci živjeli pod okupacijom, znači u tuđinskimim državama i da su što milom što silom svrstani u različite religije koje su im nametnute od strane okupatora, kako Turaka tako i susjednih i jezički sličnih naroda, onda nije čudo da nemaju izgrađen narodni identitet. Viševjekovna okupacija je uz pomoć uvezenih semitskih religija ( Islam, Krsćanstvo i Hrisćanstvo ) od jedinstvenog bošnjačkog naroda izfabrikovala tri posebna naroda, tzv. bosanske Srbe, tzv. bosanske Hrvate i tzv. bosanske Muslimane.

Geografski identitet je spoznaja naroda da mu pripada određena teritorija koju on naslijeđuje od predaka da bi je ustupio u naslijeđe potomcima. Obzirom da Bošnjaci još nemaju u potpunosti definisan i afirmisan narodni identitet nije ni čudo da nemaju svijest o svom geografskom identitetu. Domovina je zemlja jednog naroda, njegova baština na kojoj živi i koju brani od tuđina.

Država nije domovina, države dolaze i odlaze a zemlja, domovina, otadžbina i narod na njoj ostaju i opstaju. Bošnjaci kroz istoriju nisu uspjeli da ostanu i opstanu na velikom dijelu svoje domovine, zemlje Bosne, pa im je zbog toga i toliko stran domovinski, otadžbinski i geografski identitet.

Biti “nacionalni” Bosanac i Hercegovac znači imati BiH državljanstvo ( pasoš ) i pripadati nečemu što je bar za sada svačije i ničije a ponajmanje bošnjačko. Nacionalna svjest i pripadanje naciji je jače i važnije od življenja u određenoj državi. To nacionalnim Bosancima i Hercegovcima, iz njima samo poznatih razloga nije jasno. Nacionalno bosanstvo i hercegovstvo je hibrid koji se pokušava podmetnuti Bošnjacima umjesto originalnog, izvornog, nacionalnog bošnjaštva.

Biti nacionalni Musliman znači pripadati Ummetu i boriti se za Kalifat što u prevdu znači biti arapski nacionalista. To za Bošnjake znači boriti se za nešto što je tuđe i žrtvovati sebe i Bosnu za interese arapskog nacionalizma i ekspanzionizma. Muslimanstvo i pripadnost Islamu su surogat iz kojeg su Bošnjaci crpili svoj narodni identitet i čuvali različitost od njima sličnih a susjednih naroda ne sluteći da se tako odriču sami sebe i svoga istorijskog prava na zemlju Bosnu. Na tim premisama su nacionalni Bosanci i Hercegovci instalirali krilaticu da je Bosna i Srpska i Hrvatska i Muslimanska. Time su Bošnjaci pristankom svojih muslimana ne samo izbačeni iz bosanskog političkog života već istovremeno i ostali bez prava na zemlju Bosnu.

Sloboda Bosne i izgradnja bošnjačke države Bosne na cijelom njenom teritoriju je jedini bošnjački imperativ. Samo pod tim uslovom, znači, slobodna bošnjačka država Bosna i Bošnjaci će biti slobodni. Ova premisa nema alternative što znači da se Bošnjaci moraju bezuslovno i odmah okrenuti sebi, svojoj Bosni, promociji bošnjaštva i borbi do konačne pobjede.

Samo Bošnjaci mogu i moraju osloboditi Bosnu i osigurati vlastiti opstanak na svojoj djedovini. Zemlja Bosna je bošnjačko istorijsko naslijeđe i samo su Bošnjaci ti koji je mogu oteti nazad od okupatora i izdajnika. Bošnjaci moraju osigurati svoju egzistenciju na svetoj zemlji Bosni i osigurati budućnost bošnjačkim pokoljenjima. To im niko neće pokloniti jer je poznato da se sloboda i država ne poklanjaju, za njih se mora boriti i izboriti. Sve druge varijante vode prema konačnom nestanku Bošnjaka i podijeli zemlje Bosne između njenih vijekovnih neprijatelja i okupatora Srba, Hrvata i (M)uslimana.

Ni pod kojim uslovima Bošnjak ne smije pokazati da se boji svojih neprijatelja. I najmanje pokazivanje straha i davanje ustupaka neprijateljima je korak nazad na putu koji vodi konačnom cilju, koji vodi prema slobodi.

Činjenica je da su mnogi koji se deklarisu Bošnjacima nacionalno nesvjesni i slijepi kad su u pitanju opasnosti po biološki opstanak Bošnjaka i geografski opstanak Bosne. Bošnjaci moraju posvetiti svo svoje raspoloživo vrijeme na ličnom obrazovanju, stručnom usavršavanju, proučavanju istorije Bosne i na promociji bošnjaštva.

Sve religije i ideologije koje nisu kompatibilne sa idejom bošnjačke države Bosne imaju se smatrati bošnjačkim neprijateljima i prema njima se mora tako i odnositi.

Bošnjak vjeruje da ima sva prava, bošnjačkim bogom data prava, da bude Bošnjak i da Bosna bude bošnjačka.

Deset bošnjačkih zapovjedi:

1. Bosnjački bog je jedini bog u kojeg vjeruju, kojem se klanjaju i koga za pomoć mole Bošnjaci. Bošnjaštvo je bošnjačka vjera.

2. Bošnjačka domovina, domovina svih Bošnjaka svijeta, je zemlja Bosna. Granice zemlje Bosne su granice bosanskog kraljevstva iz doba vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića.

3. Agresori, okupatori i neprijatelji Bosne ( Srbi, Hrvati i Muslimani ) su i bošnjački neprijatelji. Prema neprijateljima se treba odnositi onako kako i zaslužuju, neprijateljski.

4. Svaki Bošnjak na planeti zemlji je nacionalni brat svim Bošnjacima. Nacionalno bratstvo, bošnjaštvo, je jedini put koji Bošnjak smije da slijedi.

5. Sve dok su Bosna i bošnjaštvo okupirani, porobljeni i podijeljeni, Bošnjak ima samo obaveze i dužnosti, a to je sloboda Bosni i bošnjaštvu.

6. Bošnjak ima nebrojeno razloga da bude ponosan što je Bošnjak. Bošnjaci su u Bosni od iskona i naša je sveta dužnost da ostanemo tu zauvjek.

7. Sva neprijateljstva uperena protiv Bosne i bošnjaštva moraju biti dočekana kao lična neprijateljstva. Boreći se za ličnu i porodičnu slobodu Bošnjaci se bore i za slobodu Bosne i bošnjaštva. Izgubljenu slobodu i bošnjačka prava na zemlju Bosnu možemo povratiti samo ako budemo udarali neprijatelja višestruko jače i bolnije nego što on udara nas.

8. Bošnjak ne smije biti sebičan. Riječju i djelom pokazivati ljubav prema Bošnjacima, Bosni i bošnjaštvu. Sve što nije u prilog bošnjaštva i slobodne bošnjačke Bosne mora biti odbačeno.

9. Svaki Bošnjak mora usmjeriti svoja dijela i aktivnosti u pravcu slobodne Bosne i konačne pobjede bošnjaštva. Budućnost Bosne i bošnjaštva zavisi od svakog Bošnjaka i Bošnjakinje pojedinačno i to mora da bude deviza koja će da okrupnjava i objedinjuje sveukupno bošnjaštvo.

10. Bezrezervna vjera u bošnjačkog boga, slobodnu bošnjačku Bosnu i bošnjaštvo su sveto bošnjačko trojstvo. Bog, Bosna i Bošnjaci.

Sve za Bošnjaštvo, Bošnjaštvo ni za šta !!!

Bošnjački pozdrav.

Govoriti o nekakvim Bosanskim Srbima, odnosno, Bosanskim Hrvatima na prostoru Bosne prije 19 stoljeća je apsurdno, jer do formiranja nacionalnog identiteta Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata dolazi tek u 19 stoljeću kada se odrodavaju od svog Bošnjackog naroda.

Do 19 stoljeca, u Bosni su živjeli Bošnjaci hereticke, islamske, pravoslavne, i katolicke vjere i tako su se i identifikovali; svoj jezik su sa ponosom nazivali bosanski, a svoju narodnost Bošnjackom. Srpski, odnosno, Hrvatski nacionalni identitet na prostoru Bosne se formira veoma kasno, tek u 19 stoljecu, kada se Bošnjaci katolicke, odnosno, pravoslavne vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem Srbijanskih i Hrvatskih politickih misionara, odroduju od Bošnjackog nacionalnog korpusa i na temelju zajednicke vjeroispovijesti pocinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katolickim Hrvatima.

Primjera radi, u ovim politicko-misionarskim aktivnostima je bio istaknut Teofil Petranovic, koji je u 60 tim godinama 19 stoljeca oko sebe okupio skupinu ljudi, koji su obilazili Bosanska sela i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da sebe prestanu nazivati Bošnjacima i da se pocnu, na osnovu zajednicke vjere, nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagic sa svojim agitiranjem sa pozicija Srpskog nacionalizma, a bilo je I drugih koji su se bavili slicnim politickim aktivnostima. Ilija Garašin je 40 tih godina 19 stoljeca napisao tajni memorandum u kojem detaljiziraju metode poticanja pro-srpskog raspoloženja u Bosni sa krajnjim ciljem asimilacije i aneksije Bosne i Bošnjaka. Medju slicne metode spadala je i izobrazba mladih Bošnjaka u Srpskoj upravnoj vlasti. Hrvati su zastupali gotovo istu ideologiju, kao I Srbi. Primjera radi, Ante Starcevic I Eugen Kvaternik su širili slicnu apsurdnu ideologiju da su svi Bošnjaci zapravo Hrvati.

Primjerice, do dolaska Turaka, na prostoru Bosne nije bila niti jedna jedina pravoslavna Crkva. Tek pod Turskom okupacijom, a cisto iz politickih razloga (kršenjem samog zakona o gradenju takvih objekata), pocinju nicati pravoslavne Crkve. Primjerice, Bošnjacki katolici, odnosno pravoslavci, su prisilno konvertirani Bošnjacki heretici – konvertirani su od strane dominikanaca, franjevaca, i raznih srpskih despota koji su zaposjedali, tj. Okupirali pojedine dijelove Bosne kroz historiju. Cak i dan danas Srpski, odnosno Hrvatski historiografi polomiše noge pokušavajuci da dokažu kako su Bošnjaci zapravo Srbi ili Hrvati. Njihovi potezi su toliko nelogicni, da su gotovo identicno slicni pokušajima dokazivanja kako je dva plus dva jednako 5, ili pak 3, a nikakko 4. Hrvatski i Srpski historiografi su ponajviše zainteresovani za ljuljanje temelja Bošnjacke historije – Crkve bosanske – za koju kažu da je bila katolicka, odnosno pravoslavna. U tom smislu cu da dotaknem ovu temu sa više pažnje.

Dubrovcani, Italijani i papska kurija, tj. zapadni izvori, sljedbenike Crkve Bosanske nazivaju Paterenima, Manihejcima ili Katarima, a izvori istocne, tj. Pravoslavne crkve, najcesce upotrebljavaju izraze Babuni i Kudugeri. Sami Bošnjaci su svoju vjeru nazivali Vjera Bosanska ili Naš Zakon, a sebe Dobri Bošnjani. Da se sada vratimo na propagandu Srpske i Hrvatske historiografije. Da je Crkva Bosanska bila katolicka, odnosno pravoslavna – nije, jer Crkva Bosanska nije prihvacala temeljna nacela ‘službene’ crkve (tj katolicke, odnosno pravoslavne crkve), pa je stoga od pravoslavne i katolicke crkve proglašena krivovjerjem, usljed cega je citavo svoje vrijeme provela pod prijetnjom uništenja, kako od katolika, tako i od pravoslavaca. Zahvaljujuci izuzetno žilavom otporu u odbrambenoj borbi protiv istocne i zapadne crkve, opstala je dokle god je postojala srednjovjekovna Bosanska država.

Ono što je danasnji Vatikan za katolike, odnosno Mekka i Medina za muslimane, ili Jeruzalem za Židove to je bila srednjovjekovna Bosna za sljedbenike hereticko dualistickog ucenja sirem Europe. Crkva Bosanska je bila politicki jaka zajednica, vjera citavog naroda (a time i najmasovnija u Europi); nadalje, imala je status državne vjere, a u nju su dolazili studenti iz citave Europe na usavršavanje heretickog ucenja. Primjera radi, 1167 godine na Saboru dualistickih crkava, koji je održan u San Feliju de Karamanu kod Tuluza pod predsjedavanjem poglavara Carigradske dualisticke crkve, Nikvinta, Francuski i Talijanski katari su savjetovani da se organizuju po uzoru na bosanske heretike. Zanimljivo je napomenuti da se 1387 vodio sudski proces u Torinu protiv heretika Jakuva Beha i fra Antonia Degalozea. Optuženi su izjavili da ih je u hereticko vjerovanje uveo Petar Patricij uz pomoc još jednog covjeka iz Slavonije, koji ga je poslao u Bosnu da tamo potpuno usavrši hereticko kod istaknutih bosanskih vjerskih ucitelja. Nadalje je izjavio da je cak i za troškove puta dobio 10 florina, medutim nije mogao stici do Bosne, jer je u Zadru doživio brodolom. U daljoj izjavi navodi se da su i prije njega mnogi heretici iz Herije odlazili u Bosnu da izuce I usavrše vjersku doktrinu. Smatra se da je kod Janjica u Zenici ili u Moštru kod Visokog postojalo istaknuto sveuciliste koje je bilo centar duhovnog obrazovanja i usavršavanja dualisticko hereticke vjere na koji su dolazili studenti iz citave Europe.

U daljnjem kontekstu bi želio dodati par informacija o kontroverziji oko Bogumilskog ucenja. Vrijedno je napomenuti da je Bosanska hereza postojala nekoliko stoljeca prije pojave Bogumilskog ucenja, koje je nastalo u 10 stoljecu, a kasnije prenijeto i u Bosnu. Primjera radi, 925 godine Papa Ivan X upucuje pismo splitskom nadbiskupu i prigovara mu da u Bosni postoji neka nauka koja nije u svetim knjigama, što pokazuje da je hereticko ucenje u Bosni postojalo mnogo prije nastanka Bogumilskog ucenja. Vec u 13 stoljecu, Dominikanac Anselmo iz Aleksandrije (Italija) u jednom svom spisu navodi da su heretici prvo bili u Bosni, a odatle su svoj nauk proširili na citavu Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je u Orleans stigla 1022 godine, a u Aras 1025, I dalje na citavu Europu. Bogumili su u vrijeme Nemanje (12 stoljece) bili protjerani iz Srbije, a zaštitu su našli kod nas. U ovom kratkom obracanju ka herezi u Bosni, porucujem i Srpskim i Hrvatskim historiografima da su im svi pokušaji novog ispisivanja lažne historije na racun Bošnjaka uzaludni, jer su temelji Bošnjacke historije cvrsti.

Govoriti o nekakvim Bosanskim Srbima, odnosno, Bosanskim Hrvatima na prostoru Bosne prije 19 stoljeca je apsurdno, jer do formiranja nacionalnog identiteta Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata dolazi tek u 19 stoljecu kada se odrodavaju od svog Bošnjackog naroda i na osnovu zajednicke religije pocinju identifikovati sa susjednim Srbima, odnosno Hrvatima. Stoga, tvrdnje od propagandnih historiografa da su Bošnjaci zapravo poislamizirani Srbi i/ili Hrvati su sulude i isplanirane u cilju kontinuiranog pokušaja asimilacije Bošnjackog naroda.

27. Augusta 1388. godine bosansko kraljevstvo je napadnuto od hordi sa istoka. Horde anadolskih Turaka koji su već pokorili neke evropske zemlje bile su na pragu Bosne koja je u tom trenu bila najjača vojna i ekonomska sila na južnoslavenskom jugu. Horde obojenih pljačkaša krenule su “džihad” protiv “mrskih nevjernika” predvođenih željom za bosanskim dobrima, bosanskim zemljama i plavokosim Bošnjankama. Na čelu azijske invazije 1388. godine u Humske zemlje stajao Lala (učitelj) Šahin, prvi Beglerbeg Rumelije, već iskusni vojskovođa koji je predvodio Turke u bici na Marici 1371. Bošnjake je predvodio “desna ruka ” Kralja Tvrtka I Kotromanica Vojvoda Vlatko Vuković iz plemenitog roda Kosača i Vlastelin Radić Sanković sa u pola manje ljudstva. Ali još jednom se iskazuje požrtvovanost za domovinu, vjeru i bošnjanski etnos u borbi protiv rasnih stranaca i svakog agresora na Bosnu. Mi smo “šaka ” nacionalista povezana sa velikanima naše historije – oni su se borili da očuvaju ono za šta se mi borimo da se uspostavi, a to je red i zakon za našeg čovjeka po našoj prirodi.
I slični smo još po nečemu ! Vojvoda Vlatko je izvojevao pobjedu kod Bileće u kravom boju protiv duplo jačeg neprijatelja i time nam pokazao put smjelosti i hrabrosti Bošnjaka!

Mi danas možemo izabrati ono što nam govore – da se okanimo “politike” i da gledamo svoje živote, s tim da je politika čak i smrt tvog oca, a kamo li borba i smrt djedova iz srednjeg vijeka. Mi možemo gledati svoja posla i ići na techno party, doći kući drogirani i pokušavat zavarati sami sebe, ali uvijek osjećati neku prazninu u sebi,jer je nas Bošnjake Bog dao za ratnike, nas Bošnjake kao dinarski tip, majka priroda nije stvorila da uživamo u kanabisu i ljenčarimo po cijeli dan. Možemo, ali opet ćemo osjećati prazninu koju samo borba može nadomjestiti. Možemo i krenuti za vjerskim učenjima sa Bliskog Istoka pa reći “Bog će njih kaznit, Allah sve vidi i moćan je, sve je u Božjim rukama” i čekati milost sa neba i gušiti instikt za borbom kao što to rade zarobljenim zvijerima u zoološkim vrtovima, a samo kolika je želja za slobodom tih zvijeri? Mi Bošnjaci, da bi opstali moramo se boriti, a da bi se borili moramo probuditi instinkt za borbom, a kako se budi instinkt kod sisavaca? Tako što nešto gledaju, dožive pa bilo to promatranje parenja dvoje odraslih vukova ili odlazak u lov sa vučicom, instinkt se budi i biće spreman za upotrijebiti kad za to dođe vrijeme. Ali od pojave židovske sekte ( Kršćanstva ) koja se je proširila arijskim zemljama sve do danas, vise od 2000 godina bijelom se čovjeku guši taj jedan instinkt za borbom. Pa vi danas na ulici imate “agresivne” cigane !? Oni nisu toliko agresivni niti opasni već smo mi Bošnjaci zatupljeni sa više strana, ali prvenstveno gubljenjem te volje za borbom od početka pokrštavanja, preko gušenja pobuna od strane islamskog carstva pa do današnjeg modernog svijeta (NWO)

Primjer Cigan vs Bošnjak
Prosječan bošnjački mladić je visočiji, krupniji od Ciganina, ali pored zakona koji na sve moguće načine brani Ciganina kao medvjeda u šumi, Bošnjak se opet nečega boji, i pored toga u tim rasnim sukobima koji se često okarakterišu kao “nasilničko ponašanje nad ugroženom populacijom” u vladinim medijima. U tom svakodnevnom zivotu Bošnjak je onemogućen i nespreman zaštiti sebe i svoje. Kako to vratiti? Kao što je već rečeno – buđenjem instikta za borbom, baš kao što vučić gleda vuka kako se bori, kao što vučić gleda vučicu kako lovi i Bošnjak treba gledati pretke i učiti od njih kako se bori, za šta se bori pa i gine! Zato nam je potreban kult predaka koji je kod nas Bošnjaka, narucito među ruralnom populacijom sačuvan u manjoj mjeri. Primjera radi kod srba je to Miloš Obilić kao oličenje ratnika Srbina.
Ne znači to da bi bošnjački Miloš Obilić trebao biti Vlatko Vuković, jer nama treba puno više Vukovića i Obilića da bismo opstali!

BILEĆA KAO POLITIČKA MANIFESTACIJA

Bileca 1388 kao politička manifestacija bosanskog nacionalizma. Vlatko Vukovic kao simbol odbrane Bosne i Evrope.

Ko je iz Sarajeva shvatit će da je do prije pet godina bošnjačko naselje Ilidža pretvoreno u tursku bazu. Ko je iz Bosne i Hercegovine shvatit će da je turska vojna sila u sastavu NATO-a ovdje odavno prisutna i da to nije ništa novo, ali je novo da je to trenutno jedina NATO sila u BiH. Manifestacije, kao što su “Dani bošnjačko-turskog prijateljstva”, “Asocijacija Sulejmanija “, “Dani osmanske tradicije” i mnoga druga zbivanja sve do “Dana sporta Republike Turske” su česte, ili slučaj porušene pijace u Goraždu kako bi se izgradio park Ataturku. Slike iz Sanskog Mosta nisu ništa novo – “Dani musale” – oplakivanje turskih šehida koji su, zahvaljujući našim junačkim precima poklani od ruku pod Kamengradom. Vlada Turske koja od 2004. ima otovrene imperijalističke apetite za Balkan, naročito BiH je izgradila i spomenik tim anadolskim divljacima. Tužno je što Bošnjaci islamske vjeroispovjesti odlaze oplakivati okupatorske horde.

Uglavnom i pored ovoga, izjave turskih diplomata nam govore o otvorenoj Bošnjofobiji i svemu drugom što je naše bošnjačko. Mi, kao nacionalisti moramo biti uz narod, ukazivati na naše evropsko, bosansko porijeklo i historiju da je Bošnjaka bilo i prije a biće ih i poslije NJIH!

BILEĆA 1388 MANIFESTACIJA NEKA BUDE MARŠ BOSANSKIH NACIONALISTA VRHBOSNOM! KAO SPOMEN NA NAŠE PORIJEKLO I NA ODANOST BORBI ZA EVROPU I BOSNU KOJU SU NAŠI PRADJEDOVI ZAPOČELI!

Ivan Franjo Jukić
( 1818. – 1856. )

I.F. Jukić je svakako zadužio bosanski rod svojim djelima, a danas je bačen na smetljište historije jer se ne uklapa u bilo koji od anti-bosanskih političkih okvira. Zadatak svakog bosanskog patriote treba da bude izvlačenje lika i djela Ivana Jukića iz mraka, bezdana ljudske gluposti na svjetlo dana, zdravog razuma i morala, a to je misija na kojoj je i sam Jukić radio za naš narod svog vremena. Jukić mora postati “zaštitno” lice za populaciju koja nije dijelom troglavog zmaja na čelu ove razrušene zemlje, on mora biti moralna vertikala prema kojoj će se bosanska alternativa ravnati. To što je Jukić odbačen nije logično, razumno niti moralno ali je shvatljivo uz poznavanje političke situacije u Bosni koja insistira na uvezenim razlikama umjesto na prihvatanju domicilnog životnog nauka. “Problem” vezan za Ivana Jukića je što je on bio Katolik i franjevac, ali ne Hrvat, te što je bio Bošnjak, a ne musliman. On je djelovao u vremenu kada je prava bosanska narodnost još živjela i kada je započeto rušenje Bosne uz formiranje tri rušilačke kvazi-nacionalne političke ideologije.

Ivan F. Jukić je rođen u Banja Luci 1818. godine gdje stiče osnovna školska znanja. Gimnaziju je pohađao u Fojnici, filozofiju studirao u Zagrebu, a teologiju u Veszpremu ( Mađarska ) i Dubrovniku. U toku školovanja postaje pristalica Ilirskog pokreta što objašnjava njegove misli vezane za općenarodni kulturni preporod i panslavizam. Sve njegove djelatnosti ga jasno označavaju kao narodnog prosvjetitelja koji je dao sve za dvije ljubljene stvari u životu: svoju vjeru i zemlju Bosnu.

Protivio se samovolji bosanskih begova koja je, po pravilu, značila tlačenje Bošnjaka katolika. U časopisu “Bosanski prijatelj” koga je pokrenuo upravo Jukić stoji sljedeće : ”Ubiti, objesiti ili posjeći kršćanina – ne samo da je imao pravo svaki kapetan, nego i begovi i spahije. Dobro promotrivši, bosanski Turci nemaju nikakvog zakona, već bašaluk drže za zakon. Kakav je to zakon koji psa više cijeni nego istokrvnog brata, svog sugrađanina kršćanina!?”. S obzirom da su bosanski kapetani osporavali provođenje carskih reformi koje bi omogućile modernizaciju i veća prava za kršćane, Jukić je dosta nade polagao u dolazak Omer-paše Latasa – islamiziranog Ličanina koji je bio zadužen za ostvarenje promjena u Bosni. Jukić je mislio da će Latas pomoći kršćanima što se na početku i pokazalo tačnim jer su bune ugušene, no situacija se vremenom pogoršala . Prijateljstvo između Jukića i Omer-paše je prekinuto kada je Jukić odlučio da pošalje tekst “Želje i molbe bosanskih krstjana” direktno u Carigrad što je razljutilo Latasa koji ga je dao zatočiti upravo u glavnom gradu imperije. Jukića je iz Carigrada izvukao austrijski konzul Antun Mihanović nakon čega naš velikan odlazi u Rim, pa u Dalmaciju. Nakon nekog vremena Jukić se vraća u Italiju, odnosno u Rim, nakon čega boravi kratko u Ankoni i Veneciji. Godine 1854. Jukić seli u Đakovo gdje ga zapošljava Josip Juraj Strossmayer ali gdje ga također zatiče teška bolest. Radi boljeg tretmana Ivan odlazi u Beč 1856. godine gdje umire godinu dana kasnije sa samo 39 godina.

 “Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i mnogo putovo po Bosni; al’ još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve ide po bosanski i naški,a Srblje i dan današnji u Srbiji stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci Racima! U Podrinju još nisam bio, zato scijenim, da je njima poznato ime Srb, buduć da su bližnji Srbiji.”

Martin Heidegger (po nacionalnosti Njemac), jedan od  največih filozofa 20 vijeka, koji je vjerovao da je znanost ograničena  jer je jednodimenzionalna. “Znanost ne razmišlja”, onda to ovisi o  objektivnim činjenicama i ograničenjima na ono što mi danas percipiramo  kao stvarnost.

Jedna od prijednosti “metafizike” (za razliku od fizike) je da se  mogu percipirati stvari koje se ne mogu dokazati, ali koje se mogu  zamisliti ili osjetiti.

Kroz maštu, se može stvoriti nova stvarnost, ako se prvo vizualizira slika nove mogučnosti, a zatim ujedini sva snaga ka tom cilju. Ključni dio ovog rada, kada je u pitanju našeg rada, naravno uzimajući u prvu ruku u obzir ljudski materijal koji se može smatrati  dostupnim (ili koji se može držati kao svrha te dostupnosti) i razumljevanje da pogled na svijet “je da ostane bez značaja za praktični dizajn življenja jednog naroda, pod uvjetom da njegova struktura ideja  ne postane „banner” borbenog pokreta kao što je rekao Adolf Hitler.

Bez spoznaje da zadatak zahtijeva „kamporientiranu” organizaciju  može dovesti do zaustavljenja na intelektualizam i teoretske gluposti.  Vizija naše budućnosti djeluje magnetski i ujedinjujući čimbenik za  jedan borbeni pokret kao što je BPNP – i, kada je ukorijenjen u svojim članovima, biti će i u njihovim neposrednim okolinama.

Koliko puta nismo čuli politički aktivne ljude i neke simpatizere našeg pokreta koji govore da smo previše ”ekstremni” i previše radikalni? Jer ako se ne liberalizujemo, ili postanemo manje radikalni, i kompromizujemo sa našim glavnim pitanjima mi nećemo imati nikakve šanse da utječemo na vladajuću politiku i društveno razvijanje, često tvrde. Iako bi trebali plesati po narudzbi masovnih medija da ne bi ostali na lošem glasu, neki tvrde da bi trebali postati ”prihvaćeni”, i čak možda postati dio temelja društva. Da razjasnimo već jednom zašto BPNP nikad neće postati ”legalan” pokret i dio ovog degeniranog društva.

Ovo su vrlo neispravne tvrdnje pojedinaca, jer ljudi instinktivno traže jaku i stabilnu moć da bi se okupili, i ta sila mora biti radikalna i beskompromisna da bi bila jaka. Nešto što naš narod uzalud traži u strankama u parlamentu i nekim demokratskim pokretima i udruženjima.

Ljudi koji se protive radikalnoj i beskompromisnoj borbi nisu svjesni pred kakvim ozbiljnim prijetnjama mi danas stojimo. Da nisu svjesni nije ni čudno budući da medije rade protiv nas i konstantno pokušavaju da nas omalovažavaju i osuđuju. Dosta njih takodjer misli da ne postoje neke veće prijetnje prema našem narodu i da je jedino potrebno da se riješi situacija u društvu sa više poslovnih mjesta i manje kriminala. Nažalost, to nije u skladu sa stvarnošću. Problemi u našem društvu i državi su mnogo veći nego što mnogi ljudi misle, i zahtijeva znatno više od poslovnih mjesta i manje kriminala. Da su naši nacionalni prijatelji, pojedinci koji čine naš narod, bili svjesni ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazimo zapravo, ne bi dugo trajalo prije nego što bi se okupili u naše redove pod zastavom slobode. Zato mnogi nisu shvatili nužnost radikalnog i beskompromisnog pokreta kao što je BPNP.

U sadašnjoj liberalnoj demokraciji, koja je naš oblik vlasti, vlada internacionalna velika financija (globalne banke i bankari), koji u velikoj mjeri se sastoje od stranaca koji su minoritet u svijetu. Ovaj minoritet vlada svijetom kroz kamatno ropstvo (današnji monetarni sistem) i kontroliše javno mišljenje kroz masovne medije. Ovaj strani minoritet je pokretačka snaga iza svjetskih sukoba, rušenja vlasti po svijetu, postavljanje novih, stvaranje novog svjetskog poretka krojenog po njihovim ideološkim uvjerenjima. Europska unija (EU) je jedan projekat od ovog minoriteta koji pokušava srušiti onu pravu Europu i njenu kulturu kroz masovnu imigraciju,  lažno izjednačavanje spolova, povećavanje homoseksualizma i još uništavanje svih vrijednosti kroz materijalizam, egoizam i apatiju. Da bi nas, Europljane, slomili skroz oni nam nude medicine za najmanje probleme, otrovnu prehranu, pornografiju i mnogo drugi bolesnih stvari koji su nama postale svakodnevnica u životu. Prihvatili smo njihov sistem, kulturni marksizam, koji polako ali sigurno uništava svaki trag bijele civilizacije i Europe. Akteri koji se zalažu za sve ovo rade za neprijateljski sistem protiv našeg naroda. Svjetska financija, masovne medije i političari, svi oni su dio anti-bošnjačkog sistema jer rade protiv interesa našeg naroda.

Naš narod je zarobljen od ove svjetske ekonomije i nama je nametnuta ”naša sudbina”. To jasno možemo vidjeti kroz par stvari. Nama je zabranjeno dići glas protiv genocidne tvorevine jer se to smatra mržnjom i udarom protiv države, nama je oduzeta hiljadugodišnja zastava naše države, himna koja ni malo nije agresivna (ne d’o Bog da smo spomenuli još Bošnjake). Ne smijemo se boriti za politiku koja vraća Bosnu Bošnjacima jer je to govor mržnje. Historija nam je zabranjena, ponosnu bošnjačku handžar diviziju ne smijemo spomenuti, jer je vlast izabrala ”antifašistički put”, a to da smo dozivjeli 10 genocida od srpskog življa nije važno. Pokušali smo dići glas za vraćanje naše zemlje Sutorine, odmah smo dobili prijetnje iz SAD, a naši slabići od političara koji su dio istog sistema su se odmah ušutili. Ovakvo bolesno stanje su većinom Bošnjaci prihvatili, a glavni faktor toga su masovne medije koje imaju monopol nad informacijama u društvu i odlučuju koja su mišljenja prihvatljiva, a koja ne. Dosta ozbiljno će mnogi pomisliti, ali ovako izlgeda naša stvarnost, prihvatili mi to ili ne. Možemo se zahvaliti liberalnoj demokraciji da je ovo postalo moguće.

Ozbiljni i veliki problemi poput ovih zahtijevaju radikalne mjere i rješenja sa kojima nema kompromisa. Mi se moramo riješiti liberalne parlamentarne demokratije, moramo skinuti okove svjetske ekonomije, zaustaviti uništenje ove zemlje i monopol medija mora biti slomljen. Prema mnogim u ovom društvu, ovo su vrlo kontroverzni i ”ekstremni” stavovi, ali neophodni za naš narod da opstane biološki i kulturološki. Zapravo ovo nisu nikakvi ”ekstremni” pogledi uopšte, sasvim suprotno, jer je u interesu svakog naroda da zaštiti sebe i svoje interese. Međutim, ova mišljenja se smatraju vrlo radikalnim u odnosu na ostale političke stranke liberalnih i marksističkih ideja.

Ne liberalizaciji

Najveća opasnost za BPNP je liberalizacija – da nas nacionalistički pokret postane slabiji i počne kompromisovati sa najvažnijim pitanjima da bi kasnije eventualno potpuno postao dio današnjeg truhlog sistema. Da ostavimo nacionalističku ideologiju i neke nacional-socijalističke stavove. Imamo primjer hiljade liberalnih pokreta u Bosni, sa stotinama članova, koji godinama nisu makli sa mjesta. To su sve registrovane organizacije, bez nekog jakog programa i ideologije. Primjer liberalizacije se najviše moze vidjeti kroz ponasanje naših političara prema genocidnoj tvorevini. Više ne pružaju nikakav otpor, prihvatili su stanje jer im ne da ”svijet” da se drugačije ponašaju. Čak šalju i ljude tamo da se kandiduju za predsjednika te izmišljenje genocidne tvorevine.

Vladajuće stranke u Bosni su umjesto borbe protiv sistema i nepravdenog uređenja džave BiH, prihvatili i postali dio toga svega. Kroz kompromis smo izgubili i gubimo svakodnevno naš životni prostor koji smo kroz krv pradjedova izborili. Kroz razna carstva i okupacije smo preživjeli da bi danas u miru izgubili radi beskičmenjaka političara i naivnosti bošnjačkog naroda. Političke stranke ne žele ukinuti liberalnu demokratiju, oni ne žele razbiti svjetsku financijsku mafiju i ne žele ukinuti tzv. RS, niti razbiti monopol masovnih medija. Nema nacionalistički nastrojene stranke ili pokreta danas u našoj državi koja će ozbiljno zaprijetiti sistemu osim nas. SDA kao ”muslimansko-nacionalistička” opcija je samo važno sredstvo za ovaj sadašnji sistem na osnovu toga da ta stranka djeluje kao ”spas” za Bošnjake koji su nezadovoljni razvijanjem političke situacije i religije općenito. SDA nema ni jednog trajnog rješenja za probleme niti razvijaju nacionalni identitet Bošnjaka. Ali, pošto SDA kritikuje današnje stanje pojavljuju se kao jedina opcija u odnosu na druge stranke u parlamentu.

Sve te parlamentarne stranke iz oba bloka, uključujući i neke pokrete, bore se samo za svoje interese. Kroz korištenje nesadržajnih i obećavajućih programa traže podršku od ljudih kroz glasove i na taj način stranke drže vlast. Iste te stranke drže stotinama malih udruženja i pokreta koji šire njihove laži i ulizivanja. Parlamentarne stranke su oni pravi populisti i nisu ni blizu onome što je BPNP. Ono što nas razlikuje od stranaka u parlamentu je da se mi skroz zalažemo i borimo za zajednički interes našeg naroda. Nama je snaga i zdravlje bošnjačkog življa najvažnije. Mi jednostavno mislimo da bošnjački čovjek, kao svi ljudi na planeti, imaju pravo da egzistiraju i žive u slobodi. Oko tog pitanja nema kompromisa.

Nacional-socijalistička revolucija

Bosanski Pokret Nacionalnog Ponosa (BPNP) je revolucionarni nacionalistički borbeni pokret. To znači da mi namjeravamo promijeniti društvo iz temelja, politički kao i ekonomski. Današnja borba stoji između dva  pogleda na svijet, nacional-socijalizma i liberalne demokratije. To je borba od kojih samo jedan može izaći kao pobjednik. Ili  osvaja nacional-socijalizam svijet, ili liberalna demokratija. Izbor je između opstanak Bošnjaka, etničke zajednice, ekonomske samodovoljnosti (autarkija), vođstva, odgovornosti i slobode izražavanja – ili masovne imigracije, nestabilnih država, klasne borbe gdje smo podijeljeni, ropstvo svijetske ekonomije, kulturne dekadencije i cenzura ”neugodnih” stavova.

Naša nacionalistička i nacional-socijalistička ideologija je ono što odvaja BPNP od parlamentarnih stranaka i njihovih udruženja i pokreta. Sve te stranke i ”demokratski” pokreti su prihvatili i predstavljaju liberalnu demokratiju i na taj način oni stoje iza rušenja ove države, nestanak našeg naroda, predavanje teritorija, oni podržavaju financijsku mafiju, klasnu borbu i podjelu Bošnjaka. Podrzavaju kupljene medije. Ovo nikad BPNP neće prihvatiti. Interes naroda uvijek mora biti prvi prioritet.  Naša konačna i najveća vizija je pobjeda nacional-socijalizma u Europi i pobjeda se može samo postići kroz radikalnu i beskompromisnu borbu. Nacional-socijalizam nas pravi radikalnim i ako bi mi to na kompromis stavili ili odstranili od pokreta, mi bi izgubili borbu. Jer nacional-socijalizam, i samo nacional-socijalizam ima kompletna rješenja koja su u mogućnosti da otklone prijetnje našem narodu i životnom prostoru, o kojima smo ranije pisali.

Također je važno da naša organizacija ne gubi zamah u svojoj propagandi. Ako bi se liberalizirali u svojoj propagandi i u svojoj pojavi, prilagodili po političkom establišmentu i njihovom načinu da prenesu svoju poruku, izgledali bi kao neprijateljska liberalna demokratija masama u državi. Po njima bi izgledali kao parlamentarne stranke i ne bi vidjeli nikakvu razliku između nas i njih. Dakle, vrlo je važno da BPNP bude radikalan i beskompromisan kada su u pitanju glavni stavovi. Važno je da prenosimo naše nacionalističke poruke radikalno u odnosu na druge političke stranke i pokrete. Mi moramo biti suprotno od sistema i njihovih vrijednosti.

BPNP je jedina politička snaga u Bosni koja je dovoljno radikalna i jaka da zaustavi prijetnje protiv našeg naroda. Jedina smo snaga koja ne želi popustiti sa našim idealima. BPNP je vrh koplja nacionalističke ideologije. Kada drugi odustanu ili izdaju svoja obećanja narodu za svoje sebične interese, mi izjavljujemo da to nikako ne može da se desi, i zbog toga nas mrze naši protivnici. Jer dok drugi se povuku i preklope ispred veće sile, BPNP stoji, čvrsto i odlučno spreman da se bori dalje uprkos svemu i po svaku cijenu.

”Nas idealiste je nemoguće uništiti,

Zato što nas ne mozžte izračunati

Ne možete nas predvidjeti,

Ne možete uplašiti i

Ne možete kupiti”

Snaga zapovijedanja i prednosti – uspostavljena piramidalnom modom u srcu svakog društva – uključujući ljude kao i funkcije.

Pojam hijerarhije ističe najizravodljivije proturječnosti dominantne egalitarne ideologije. Teoretski, hijerarhija je odbačena, ali u praksi je prihvaćena, jer niti jedno društvo ne može bez nje i jer je upisano u genetsku memoriju. Sva društva, ljudska i životinjska, su hijerarhijska, osobito posljednja: ljudska društva poznaju iznimno složene oblike hijerarhije. Egalitarna ideologija, poput zapadnog društva koje ga je proizvela, živi pravi oblik šizofrenije: neprestano napada hijerarhiju, ali ne može spriječiti nastajanje hijerarhija, jer ih svako društvo stvara. Patološki izražaji antihijerarhije, na primjer, vidljivi su u: napadu na “selekciju” u javnim školama; u dogmi da su svi pojedinci, kulture i narodi jednaki; u doktrini koja zaokuplja informacije i komunikaciju u smislu “horizontalnih mreža”; I druge takve iluzije …

Antihijerarhija očito ne odgovara stvarnosti, jer se hijerarhije spontano pojavljuju u svakoj domeni. Ipak je u središtu ravnopravne utopije. U zapadnim je društvima to odbijanje hijerarhije dovelo do formiranja divljih, kaotičnih hijerarhija bez prave legitimnosti i oblika dominacije koji su još prevladavali i nepravedni u zaštiti i kamufliranju u lažnim “horizontalnim” odnosima. To je vladavina licemjerne hijerarhije. To dovodi do blokiranog društva u kojem nema više cirkulacije elita, gdje se uspostavljaju privilegovani kastali i gdje vlada vladavina bezakonja.

Iz evropske perspektive, hijerarhijsko društvo nije opresivno društvo u orijentalnom ili islamskom smislu. Hijerarhija je disciplinirana organizacija slobodnih muškaraca radi njihove zajedničke dobrobiti – to je hijerarhija u smislu da prava podrazumijevaju dužnosti i da vlasti moraju stalno dokazati svoju nadležnost. Hijerarhija je nepopustljiva ako ne leži na transcendentalnom autoritetu; To je nedopustivo ako se oslanja samo na snage novca, inače, počiva na nepotizmu. Hijerarhija se može legitimirati samo na temelju prepoznatljive superiornosti, utemeljene na meritokraciji, talentu i na karakteru. Društvo koje odbija jasnu meritokratsku hijerarhiju, uspostavljenu na temelju pravednih zakonskih sankcija, neizbježno pada u ruke anarhijskih, tiranskih hijerarhija: poput mafije, etničkih bandi, manijakalnih skupina, finansijskih manipulatora itd. Jedna od bitnijih stvari: odbijanje prirodnih hijerarhija potiče haotično društvo s najbrutalnijim  oblicima hijerarhije – tj. autoritarnosti.

Pitanje, dakle, nije za ili protiv hijerarhije (za ili protiv selekcije), jer je to neizbježan sociobiološki datum; Pitanje je koju vrstu hijerarhije izabrati.

Hijerarhija se može predvidjeti samo u smislu holističkog ansambla (tj. kao skladne, organske cjeline), u kojoj su pravila igre jasna.

Mi smo već karike u lancu! Za nas nacionaliste, ovo je već očita činjenica, mi smo trenutno jedan mali dio u hiljadu-godišnjoj povijesti zemlje Bosne i dobrih Bošnjana, i što radimo danas će utjecati na lanac još mnogo hiljada godina. Sve od malih nesvjesnih stvari što danas radimo i većim i veće planirane promjene mogu utjecati na budućnost. S filozofske perspektive, mogu reći da sve što mi u pokretu radimo ili ne radimo, će utjecati na budućnost u obimu tako u fizici zvanog „Leptirovog efekta” koji se dosad popularizirao u bezbroj filmova i knjiga.

Ovo razumijevanje našeg položaja, da mi trenutno nismo ni u njenom prvobitnom razdoblju ili u završnoj fazi, nego smo ovisni o razumijevanju o onome što je postojalo u našim dušama, a istovremeno poštovati ono što će doći poslije nas; je jedna od mnogih tačaka koja nas razlikuje od naših političkih i ideoloških protivnika. Gdje liberali pokušavaju izvući pojedinca od njegovog povijesnog konteksta, i tako roditi individuu sa kojekakvim idejama kao da se svijet vrti oko njene dobrote, mi nacionalisti želimo umjesto toga dovesti u razumijevanje individue da će ona moći utjecati na bezbroj drugih pojedinaca sa svojim izborima i mogućnostima. Gdje demokratski fundamentalisti vjeruju da smo sada postigli konačnu istinu – da je njihova ideološka hegemonija nas donjela u “svjetlost” i tamo gdje se jedna diskuzija o njihovim vrijednostima i ciljevima ušutkuje ili zabranjuje, mi nacionalisti vjerujemo da se stalno možemo poboljšati, doraditi i obraditi.

No, spoznaja da smo mi samo jedna karika u lancu, i da su naši izbori — koliko god beznačajni bili u trenutnoj situaciji — ne vrijede samo za nas kao cjelina u obliku jednog naroda, nego, možda čak i više kao cjelina jednog političkog pokreta. Mi nacionalisti moramo razumjeti da smo mi nastavak borbe koja se u povijesti našeg naroda uvijek vodila i koja će se uvijek i voditi.

Kada mi sada vodimo borbu koja se često može osjećati beznadna, može doći do osjećaja kao da smo suočeni sa neodoljivim neprijateljom i da niko ne sluša na naše poruke, tako da je važno shvatiti da ono za šta se mi borimo, nije naša osobna sloboda i sreća, nego postavljanje temelja za buduće generacije i tako uspostaviti budući razvoj bošnjačkog naroda. Ako mi samo uspijemo promijeniti stav i svjetonazor samo jednom (čak i neznačajno) malom dijelu Bošnjaka, tijekom našeg životnog vijeka, učinili smo ono što smo bili u mogućnosti: ukorijenjavanje temelja opstanka i za nastavak dnevnog kretanja – kretanja kolektivne volje našeg naroda.

Ono što se iznad navedeno može činiti kao kvazifilozofska glupost za mnoge od nas koji smo odrastli sa strogim materijalističkim svjetonazorom, je vrijedno razmatrati. Pokušajte vidjeti priču “odozgo”, i shvatiti svoje mjesto u povijesti i shvatiti koliko snage imaš da utječeš ako se odlučiš da je to ono što zapravo i želiš. Ali, iznad svega, shvatite da naša borba nije isključivo za nas i za naše dobro, već za sve generacije Bošnjaka nakon nas, koji će uz našu i Božiju pomoć živjeti bolji život i boljem vremenu nego onakav i onome u kojem smo mi rođeni. Ako uspijemo nanositi znanje i želju za život i kolektivni opstanak za našu djecu možemo da garantujemo da će se obrada nastaviti, sa kojem će naš narod opstati i zauvijek živjeti.

Kroz tim uvidom i znanjem, postat ćemo besmrtni. Baš kao i naši preci i pali borci koji su napustili zemaljski život za našu zemlju i za naš narod, koji s tim i dalje žive u našim srcima i u sjećanju našeg pokreta, i mi koji smo izabrali put koji će dovesti naš narod do konačne pobjede i do konačnog opstanka će se boriti stojeći i biti ćemo opstankom bošnjačkog naroda nagrađeni za svoja postignuća.
Bosna je vječna i slava Bosni!