1. Horion Bosona

Bosna se prvi put pod svojim imenom javlja u djelu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogenita sredinom X stoljeća.

Nabrajajući gradove “krštene Srbije” on navodno u Bosnu smješta dva grada : Kateru i Desnik. Prijevod koji je korišten kako bi se to dokazalo je sljedeći: “U krštenoj Srbiji su naseljeni gradovi Destinikon, Tzernabouskei, Meguretous, Dresneik, Lesnek, Salenes, a u zemljici Bosni Katera i Desnek.”

Potrebno je odmah reći da se ovdje radi o neadekvatnom prijevodu grčkog izvornika. To je najbolje objasnio M. Hadžijahić u knjizi “ Povijest Bosne u IX i X stoljeću”:

Zatim je veoma važno istaći da car ni na jednom mjestu ne navodi da su Srbi naselili Bosnu iako mu je to ime očigledno bilo poznato. U poglavlju o Srbima nalazimo detaljan opis njihovog doseljenja na ova područja, Konstantin navodi da su Srbi koji su stigli na balkansko područje prvo naselili Solun te onda one krajeve u Dalmaciji koji su ostali pod Bizantom nakon pustošenja od strane Avara.

“Ali, kad su prešli rijeku Dunav (Danoubin) oni su promijenili svoje mišljenje pa su poslali jednu molbu imperatoru Herakliju, putem vojnog zapovjednika koji je tada bio u Belegradonu, da bi on njima dao drugu zemlju za naseliti se.A budući da ono što je sada Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahloumon i Terbounia i zemlja Kanalita, bilo pod upravom imperatora Bizantinaca, i budući da su te zemlje bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni istjerali one Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), stoga je imperator naselio te iste Srbe u naznačene zemlje i oni su postali podložnici imperatoru Bizantinaca, a imperator je doveo svećenike iz Rima i njih krstio, i naučio ih da pravilno obavljaju pobožnosti, i poučio ih u kršćanskom nauku.”

Zašto Konstantin P. ne donosi podatke o Bosni ? Zato što je Bosna jedna od “ostalih sklavinija” oko Dalmacije. U 29. poglavlju car kaže da su se u vrijeme nesposobnih careva plemena Srba, Hrvata, Zahumljana, Neretljana, Dukljana ,Konavljana i Travunjana osamostalila te da su imala vlastite poglavare baš kao i “OSTALE SKLAVINIJE”. Sklavinije su bile one oblasti koje su naseljene Slavenima i koje su bile izvan bizantske vlasti ali bez državne organizacije. Ovdje uopće nije cilj produžiti životni vijek bosanske države nego pokazati da je Bosna nikla na prostoru koji je bio prosto označen kao slavenska zemlja/e. Postoji naravno i opravdan razlog te izolovanosti. Radi se, naime, o prostoru koji je najduže ostao pod protektoratom avarskog kaganata. Ta slavensko-avarska masa koja je upravljala sklavinijama se vjerovatno nalazila tu od prvih prodora na tlo rimske provincije Dalmacije.

Preispitajmo malo položaj Časlava Klonimirovića – pretpostavljenog srpskog vladara u vrijeme pisanja carevog djela. Sve ono što se pripisuje Časlavu vuče se iz dva izvora: 32. poglavlja Dai –a te 22-23 poglavlja latinske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina. Što se tiče drugog izvora važno je napomenuti da se u hrvatskoj verziji kao i u Marulićevom latinskom prijevodu Časlav uopće ne spominje!

Još je Relja Novaković upozoravao da su pisci “ Časlavu pripisivali ogroman prostor, mada se iz izvora ne može ni izdaleka naslutiti kolika je bila Srbija “.

Zašto je to tako? Vjerovatno jer se prema opisima ne može naslutiti šta se od spomenutih teritorija nalazi pod vlašću srpskog vladara. Ljetopis popa Dukljanina tj. njegova latinska redakcija se bavi uopćenim slavenskim kraljevstvom te je teško razlučiti šta se od navedenog odnosi na određenu zemlju i kakvi su odnosi između južnoslavenskih zemalja. No ipak, ako uzmemo da je podatak o vlasti Časlava nad Srbima tačan onda nam kao dragocijen dođe i ovaj dio iz latinske redakcije LjpD: “Dok je vladao kralj Časlav, Ugarski knez Kiš dođe sa svojom vojskom u Bosnu, pa pustošaše i pljačkaše ovu pokrajinu.Tada kralj, sakupivši vojsku, suprostavi mu se u županiji Drini, pored rijeke. Pošto se tu zače bitka, gorerečeni mladic Tihomil, posvuda ranjavajući neprijatelje, pohrli i ubije ugarskog kneza, pa mu odsiječe glavu i preda je kralju. Toga dana pade nebrojeno mnoštvo ugarskog naroda na mjestu koje se zove Cvilino (kao cviljenje stoke; tako su naime tada cviljeli Ugri, dok su ih ubijali kao svinje) na mjestu đe je bio ubijen knez Kiš nalazi se Kiskovo sve do današnjeg dana. Zatim kralj Časlav, dade Tihomilu županiju Drinu i oženi ga ćerkom bana Raške, zbog toga što je ubio kneza Kiša. Kad je pak kneževa žena saznala za smrt svoga muža, ode kod ugarskog kralja i zatraži od njega pomoć i vojsku da bi osvetila smrt svoga muža. Dobivši veoma veliku vojsku, pođe protiv kralja Časlava i nađe ga u Srijemu. Kralj nije o tome ništa znao, pa Ugri provale noću u njegov šator, i zarobljen je kralj Časlav i svi njegovi srodnici, koje zapovijedi Kišova žena da se vezanih ruku i nogu bače u rijeku Savu. I tako je učinjeno; preokrenuo se njegov grijeh u njegov jad, ono što je bio počinio svom ocu palo je na njegovu glavu, poginu on sam i sav njegov dom.”

Prema istoj redakciji stoji u XXIX poglavlju sljedeće: “Krešimir pak njegov brat, boreći se sa ujakom, opustoši Uskoplje, Luku i Prevu. A ban Bosne vidjeći da nije kadar pred njih stati i boriti se, pobježe ugarskom kralju.Najzad Krešimir zauzme čitavu Bosnu i njome je vladao. Poslije smrti majčinog oca zavladao je Bijelom Hrvatskom.”

Ovo je jedan od prmjera na kojem se jasno vidi nedosljednost latinske redakcije. No, ako posložimo dijelove kako treba možemo itekako izvući pravilan zaključak. Podatak o bijegu bosanskog bana Mađarima je veoma bitan jer pokazuje “prijateljski” odnos što znači da “pustošenja Bosne” od strane Ugara nije bilo nego je vjerovatnije da je ugarski vladar preko bosanske zemlje nagrnuo na srpsku državu pod Časlavom koji mu se suprostavio na Drini a potom i u Srijemu.

Značajno je , pored toga, pogledati i ove dijelove hrvatske redakcije što dodatno razjašnjava situaciju : “I svim zemljani mejaše položi[v]še i sve naredivše, što je s ovu stranu gore k moru, prozva Primorje, [a što je meju rikami], ke ishode iz gor od zapada sunčenoga i pristaju u veliku riku Dunaj, onoj zvaše Surbiju.”

Tu se jasno vidi da je srpska zemlja tj. Raška određena prema Dunavu i rijekama koje tamo izviru i da ne obuhvata Bosnu. Vidljivo je to i iz 14. poglavlja: “Zagorje, ko Surbiju zovu, ča jest g Dunaju i [g] Bugare, ko se sada zovu, ča jest tja do Paunja polja” ( oko Uroševca)!

Bitno je još istaći da Konstantin Porfirogenit očito pravi razliku između uže i šire Srbije. Postoji Raška kao uža Srbija te šira Srbija koja je ništa drugo do neka vrsta bizantske vojne krajine koja se pruža duž onih zemalja čije stanovnike Konstantin navodi kao potomke “nekrštenih Srba”. Tu širu Srbiju (Servia) nalazimo u Dai kako graniči sa Hrvatskom prema Cetini i Hlivnu.

Šta je sa gradom “ Salines” koji je spomenut kao dio Srbije? Moderna srpska historiografija je uglavnom saglasna da se radi o Tuzli međutim za takvu tvrdnju nema dokaza. Prvo se postavlja pitanje razdaljine između gradova koji se mogu locirati na relativno malom teritoriju Raške i područja Tuzle tj. Soli koje je od njih udaljeno zračnom linijom preko 100 kilometara.

Onda trebamo pogledati ponovo Dukljaninov zapis o pohodu Ugara na “slavensko kraljevstvo”. Tu se kaže da su Ugri opustošili Bosnu a onda se suprostavili Časlavu na Drini. Ako je južna granica Ugarske išla Savom i Srijemom a ugarski vladar prvo prešao u Bosnu i prošavši kroz nju sukobio se sa Časlavom na Drini, po čemu se onda zaključuje da je taj famozni “Salines” i njegovo područje na tlu današnje Bosne odnosno na području Tuzle? Zar nije logično da bi Ugri pri pohodu na jug prvo nabasali na Srbiju a potom na “zemljicu Bosnu” ukoliko je “Salines” područje Tuzle? Zar nije također logično da bi im se moćni Časlav, vladar tako prostrane Srbije suprostavio na Savi odnosno na svojoj sjevernoj granici a ne i do “ 200 kilometara duboko na jug” (Relja Novaković) tj. na području Foče? Dodajmo tome još činjenicu da nema nikakvih dokaza da je uopće na području Tuzle sredinom X vijeka postojao naseljen grad.

Uzmimo kao validan i podatak da Časlav nikada nije vodio osvajačke ratove nego je samo obnovio Srbiju uz pomoć Bizanta što se jasno vidi iz raspoloživih izvora.

Porfirogenit o Časlavu:

“Sedam godina kasnije Tzeesthlabos je pobjegao od Bugara sa još četvoricom i ušli su u Srbiju iz Preslava (Presthlabon) i našli su u zemlji ne više nego samo 50 ljudi, bez žena ili djece, koji su preživljavali lovom..”

“I, od bogatih darova imperatora Bizantinaca on je sredio i naselio zemlju pa je, kao i prije, ostao podložan i poslušan imperatoru Bizantinaca, pa je suradnjom i mnogim dobročinstvima imperatora ujedinio tu zemlju, i u njoj učvrstio svoju vladavinu.”

Dakle, prema Konstantinovom djelu Časlav je samo oporavio Srbiju i u njoj se učvrstio kao vladar. Pošto nema zapisa o širenju zemlje preostaje nam samo logičan zaključak da je Časlav ovladao onom teritorijom Srbije kojom su vladali njegovi očevi prije nego su je satrali Bugari.

Potrebno je još istaći kako situaciju ne mijenja ni prijevod koji se koristi među srpskom akademskom populacijom, štaviše, možda je on i pogodniji za suprotnu stranu. Naime, prema tom prijevodu je jasno da se nabrajaju prvo gradovi u “krštenoj” Srbiji a zatim se navode gradovi u “zemljici“ Bosni. Kako god se okrene tj. za koju god se varijantu čitalac odluči – za ustaljenu ili za ispravljenu – situacija je jasna. Bosna je odjeljena od Srbije.

2. Kralj srbljem

Vjerovatno najveća provala koja dolazi od velikosrpske populacije je tvrdnja da Tvrtko I Kotromanić sebe i stanovnike bosanske zemlje naziva Srbima jer uzima titulu kralja “ Srbljem” i postavlja je na prvo mjesto među svojim titulama. Nešto poput toga je moglo doći samo od alkoholom opijene osobe iz kakve beogradske krčme koja je nastojala da svoje snove nazove historijom i proda je svekolikoj javnosti. Na svu sreću, vrijeme kada su se takve bajke mogle prodavati je iza nas te napokon slobodno možemo odbraniti zemlju bosansku, barem u historijskom smislu.

Ovo je titula kralja Tvrtka I nakon krunisanja tj. nakon uspostave vlasti nad dijelom srpske zemlje. Da bi se Tvrtko uopće proglasio kraljem on je mogao birati između dvije opcije: da zatraži krunu od pape što nije dolazilo u obzir jer je susjedna Ugarska konstantno svojatala Bosnu te je bila sa papom kao prst sa noktom ili da uzme krunu od zemlje koja je već bila proglašena kraljevstvom. Očit izbor je bila Srbija i to iz više razloga. Prvo napomenimo da je Tvrtko ovladao područjem Raške koje je od Stefana Nemanje bilo centar srpske države a također je ispunjavao i uslov krvne srodnosti jer je Tvrtko po babi Jelisavi Nemanjić bio jedini validni nasljednik Nemanjića na srpskom tronu. Krunisanjem za srpskog vladara Tvrtko je de facto uzdigao i Bosnu na nivo kraljevstva te je mogao ubirati poreze od Dubrovčana koji su išli srpskoj kruni. Pri krunisanju Tvrtko je samo uzeo srpsku titulu koja je u tom historijskom razdoblju bila u opticaju a to je gospodar “ Srbljem”. Nije mogao uzeti tutulu “ kralja Srbije” jer je za srpske vladare naziv Srbija bio gotovo nepoznat, oni su svoju zemlju i svoj narod nazivali srpskom zemljom i Srbljima. Naziv Srbija tj. Servia/e se javlja gotovo uvijek u dokumentima koji su dolazili od stranaca a ne od samih Srba.

To famozno “Srbljem” je sinonim za Srbiju i označava zemlju i narod koji u njoj živi. Stefan Dušan je bio, pored ostalog, car “Srbljem” kao i njegov nasljednik Uroš. Nakon njih na vlast u Srbiji dolazi naš Tvrtko, biva podržan od glavnih plemića te uzima titulu vladara Srbije a to je kralj “ Srbljem”.

Stvar ne može biti jasnija, nakon uzimanja srpske krune Tvrtko se kiti titulom kralja “ Srbljem” i stavlja je na prvo mjesto jer na osnovu nje ima mogućnost da bude kralj ( on preuzima i neke tradicije sa srpskog dvora uključujući titularno ime Stefan ) a pored stavlja titulu vladara Bosne kao posebnu titulu kojom su se kitili bosanski vladari od postanka bosanske države.

Zašto srpski vladari nisu bili kraljevi i carevi Srbije? Kao što je već rečeno, njihova tradicija nije uključivala naziv Srbije još od prvih vladara iz redova srpskog naroda o kojima imamo dosta podataka. Dok je Nemanjin sin Stefan još bio župan zvao se “ magnus iuppannus totius Servye”, u vrijeme kraljevanja bio je “rex totius Servie” ali je na srpskom/ slavenskom njegovo područje uvijek bilo “srpska zemlja”. Jasno je da titule kralja ili cara “srpske zemlje”, “Srbljem” i “Srbije” imaju isto značenje, onaj koji nosi tu titulu ima vlast nad srpskom političkom cjelinom.

Sve što je ovdje rečeno ima i potrdu u Tvrtkovoj povelji Dubrovčanima iz 1378. godine. Postavljamo dio povelje koji jasno pokazuje o čemu se tu radi:

“I spodobi me sugubim vjencem,jako oboja vladić`stvija ispravljati mi,prveje ot isprva – v` blagodarovan`njej nam Zemlje Bosne.Potom,že Gospodu mojemu Bogu spodobl`šu me nasljedovati prjestol mojih prjeroditelj`,gospode srbske,za nje bo ti bjehu moji prjeroditeljije,v` zemlj`njem carstvje carstvovaše,i na nebesnoje carstvo preselili se.Mene že videštu zemlju prjeroditelj` mojih po njih ostavl`šu i ne imuštu svojego pastira.I idoh v` srbskuju zemlju,željaje i hote ukrjepiti prjestol roditelj` mojih.I tamo š`dšu mi,vjenčan bih Bogom darovanim mi vjencem na Kraljevstvo prjeroditelj mojih jako biti mi o Hriste Isuse blagovjernomu i Bogom postavljenomu Stefanu,Kralju Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam.I.potom,načeh s` Bogom kraljevati i praviti prestolsrbskije zemlje,željaje padšaja sa v`zdvignuti i razoršaja se ukrjepiti.”

Ovdje je jasno rečeno, i to iz usta samog Tvrtka, da je on uzeo dvije krune: bosansku i srpsku. Prvo je okrunjen krunom “blagodarovane” zemlje Bosne a onda je otišao u “ srbskuju zemlju” da bi stao na tron srpske gospode radi čega ističe srpsku stranu svog porijekla ( već je objašnjeno da je ostvario uslov krvnog srodstva sa Nemanjićima preko babe Jelisave). On također jasno navodi šta proizlazi iz vladanja nad dvije zemlje: titula kralja Srbljem i Bosne. Da se “gospoda srbska” odnosi na vladare Srbije pokazuje i kraj iste povelje tj. ova rečenica : “ I upomenuše Kraljevstvu mi o svojih zakoneh i uvjeteh i poveljeh,koje su imali s praroditelji Kraljevstva mi,z gospodom Bos`nskom…”

Ne može biti jasnije, Tvrtko je vladar Bosne u kojoj vladaju gospoda bosanska te vladar srpske zemlje u kojoj se nalaze njegovi preci po babi – gospoda srpska!

3. Povelje

Tvrdnje o srpstvu Bosne koje se temelje na poveljama dva bosanska bana – Stjepana II Kotromanića i Mateja Ninoslava su, mora se priznati, vješte kvazi-historijske konstrukcije zasnovane na namjernom nerazumijevanju čak i laiku poznatih činjenica. Da beogradska škola nije velikosrpski nastrojena, kao što jeste, takve tvrdnje bi odavno našle svoje mjesto na smetljištu historije kao i slične podvale iz iste kuhinje. No, tu smo gdje jesmo i bitno je neke stvari objasniti kako nove generacije bosanske ne bi nasjedale na iste stvari kao djedovi nam i kako ne bi na taj način zemlju opet prepustili lešinarima u ljudskom obliku.

Povelja Mateja Ninoslava Dubrovčanima
“Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, Ban Bos’nski Veliki, kle se Knezu Dubrov’ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov’ckoj. Takom s’m se kletv’ju klel, kakom se je Ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit’k, tako kako su u Bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi. A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kako-re u prvih. A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred Knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred Banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.”

Ovaj zapis je poslužio velikosrpskim historičarima da zaključe kako ban Matej Ninoslav svoj narod naziva Srbima te Dubrovčane Vlasima !?!?! Prvo je potrebno reći nekoliko stvari o terminologiji u poveljama razmjenjenim između Bosne i Dubrovnika. Naime, naziv “Srblin” za stanovnika bosanske države nije nikada upotrijebljen prije i poslije ove povelje a ni naziv “Vlah” za Dubrovčane! Stvar je još čudnija kada primjetimo da se Matej poziva na bana Kulina a u isto vrijeme , navodno, Dubrovčane naziva Vlasima?

Povelja bana Kulina: “ + U ime Oca Sina i Svetoga Duha…Ja ban bosanski Kulin zaklinjem se tebi , kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima….”

Dalje: “ Sve Dubrovčane koji kao trgovci putuju po mojoj državi…”

Zar Matej Ninoslav potvrđujući pravila iz doba Kulina bana koristi sasvim različite i nove termine poput “Vlah” ili “Srblin”? Dakako da ne jer se ovdje radi zapravo o naknadno sastavljenom dodatku jednoj od Matejevih povelja radi utvrđivanja zakona u slučaju Srba i Vlaha a ne glavnih strana – Bosanaca i Dubrovčana što će biti veoma jasno kada pogledamo druge povelje Mateja Ninoslava. Da je ovo dodatak ,koji dodatno reguliše neke stvari iz prve povelje, vidi se po dimenzijama spisa koje su veoma male ( širina od 21.6 cm i visina od 4 – 2.5 cm). kao i po ovoj rečenici: “A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kako-re u prvih”!

Još je veoma bitno reći da se nazivi Srblin i Vlah javljaju u paru u ovoj te u ostale dvije povelje bana Ninoslava u kojima se spominju. To je zato što se radi o sporednim stranama u ugovorima između Bošnjana i Dubrovčana ali koje također zahtjevaju posebne uredbe vezane za pravo suđenja itd.

Privedimo priču o Mateju Ninoslavu kraju sa njegovom poveljom iz 1249. Dubrovčanima te sa nekim primjerima povelja iz Bosne i okruženja u kojima se jasno vidi kakvi su termini korišteni u ugovorima sa Dubrovnikom. U povelji iz 1249. godine se jasno uočavaju tri strane : Matej Ninoslav i njegovi časnici koji su označeni kao “ naši ljudi” su prva strana, Dubrovčani ( pod svojim Dubrovačkim imenom!) su druga strana a treća strana su zajedno Srbi i Vlasi za koje se donosi posebna odredba nakon što su potvrđena pravila između bosanske i dubrovačke vlasti! Treba samo obratiti pažnju na činjenicu da ban prvo utvrđuje pravo suđenja kada dođe do “razmirica” između njegovih ljudi i Dubrovčana a zatim to isto radi za Srbe i Vlahe! I u povelji iz 1240. godine nalazimo istu situaciju samo što tu imamo izraz “ moji ljudi”.

Pogledajmo sada nekolika izvoda iz povelja bosanskih vladara i plemića gdje je jasno vidljiv naziv “Dubrovčani” za stanovnike Dubrovnika:

Stjepan II Kotromanić : “Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti.”

Tvrtko II Kotromanić : “Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu”

Petar Ohmučević : “Petar,istije Ohmućevića,po stariniBošnjanin,a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske,prišašćah njegovijeh starijeh – sad jeDubrovčanin”

I tako dalje…

Pogledajmo još i dio jedne povelje srpskog vladara Dušana Silnogiz 1345: “da ne uzima Dabiziv’ Dubrov’canom ni carine; da nikoega dohodka ni tr’govcu Dubrov’c'komu, ni Vlahu, ni sr’binu”.

Sve je jasno, Bošnjani nisu Srbi a ni Dubrovčani Vlasi ! To je jasno iz svih povelja bosanskih vladara od Kulina bana do Stjepana Tomaševića!

Povelja Stjepana II Kotromanića iz 1333

“…I jošte se obetuje općina Dubrovačka:Ako u nekoje vrijeme pride gospodin Ban Stefan u Dubrovnik,ili njegovi sinovi ili njegovo sjeme muške glave,da mu damo polače zidane prebivati dokole im je stati,bez nijednog najma – do zgorenja svijeta…

I jošte se obetuje općina Dubrovačka a ne primamo,u Prevlaku i u Ston i u Rat i u onzi otoke ke smo uzeli od gospodina Bana Stefana,njegova vlastelina ki bude njemu nevjeran i njegovem sinovem i njegovu sjemenovi – do zgorenja svijeta…A ja,gospodin Ban Stefan,zaklinju se…za mene i za mojeh sinova i za moje sjeme,po muškom koljenu do zgorenja svijeta – sve to tvrdo imati i držati i ne potvoriti – do zgorenja svijeta…

Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu pečat,da je vjerovano – svaki da znajet istinu.

A tomuj su četiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pečaćene zlatijemi pečati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom.”

Ova Stjepanova povelja Dubrovčanima je također veoma kontroverzna iako za to , realno, nema mnogo razloga. Radi se opet o namjernom nerazumijevanju jasnih činjenica koje se vide odmah pri pregledu povelje. Ipak ćemo ići korak po korak te otkloniti sve nedoumice koje se javljaju. Prvo je potrebno istaći da ova povelja nije sačuvana u originalu nego je sačuvan samo prijepis povelje od srpskog pisara zaposlenog u Dubrovniku što je ključno u cijeloj ovoj diskusiji.

Izdvojimo sporni dio: “Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu pečat,da je vjerovano – svaki da znajet istinu.

A tomuj su četiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pečaćene zlatijemi pečati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom”

Na osnovu ovog pisarevog dodatka mnogi zaključuju da Stjepan II lično svoj jezik/pismo naziva srpskim? Jasno je da to nije izašlo iz usta bosanskog bana nego iz pera srpskog pisara! Pogledajmo stvari koje ukazuju na tu činjenicu: u povelji se nalaze evidentne jezičke izmjene od kojih je najzvučnija promjena banovog imena u Stefan! Na svim bosanskim dokumentima ime je Stjepan odnosno Stepan, nikada Stefan! To “ Stefan” je kao titularno ime ušlo u bosanske povelje tek kada je Tvrtko I uzeo i srpsku krunu! Jasno je da bana bosanskog imenom Stefan krsti srpski gramatig što nije ništa neuobičajeno jer u staro doba nisu važila ista pravila i norme kao danas. Sljedeća stvar koja mora biti uočena je da dio u kojem se spominje broj povelja pripada uobičajenom pisarevom dodatku a ne nečemu što ban lično diktira ili uređuje. Svaki pisar je na kraju napisane povelje davao tehničke detalje vezane za samu povelju što je jasno vidljivo i u povelji oko koje vodimo diskusiju.

“Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu pečat,da je vjerovano – svaki da znajet istinu”

Ovo je posljednji dio koji može biti pripisan banu Stjepanu ( ovdje Stefanu) jer govori da je on lično pečatio povelju. No, odmah nakon toga dolazi dio vezan za posao pisara i tehničke detalje oko povelje te je tu sve jasno.

“Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici”

Konačno nam ostaje kao “ tačka na i” da navedemo i posljednju rečenicu koja do kraja osvjetljava situaciju: “A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom”. Jasno je rečeno od strane srpskog pisara iz Dubrovnika da je “to” ( !) pisano pod Srebrenikom. Dakle, ne ono što stoji pred njim u tom trenutku nego povelje koje su stigle iz Bosne! Recimo i to da je nebitno za ovaj slučaj da li srpski pisar misli na jezik ili pismo pod “ srpci” jer je to njegov umetak, njegovo viđenje jezika ili pisma. Normalno je da će pisar iz “Srpske zemlje” svoje pismo nazivati srpskim kao i jezik. Pobogu, radi se o južnoslavenskom području i to o vremenu kada čak nisu bile iskristalizirane razlike u običnom govoru koje postoje u današnjem vremenu. Pa i sama bosanska ćirilica koja je korištena u srednjevjekovnoj Bosni se malo razlikuje od ostalih verzija tadašnje ćirilice. Iz tog razloga nije potrebno kriviti dubrovačkog pisara jer je on samo radio svoj posao, napravio je kopiju primljene povelje te dodao tehničke detalje vezane za nju no itekako treba kriviti one osobe koje od 19. vijeka pa nadalje nastoje stvari prikazati drugačijim nego što one jesu služeći se jeftinim konstrukcijama i pogrešno predstavljenim činjenicama.

4 Regnum Serville

U papinoj buli Dubrovčanima iz 1187. godine nalazi se po prvi put jedan veoma čudan i interesantan izraz : “ Regnum Servillie quod est Bosna” u značenju „ kraljevstvo Srbije koje je Bosna”. Bez imalo ustručavanja i opreznosti, velikosrpski ideolozi zaključiše kako je ovo nepobitan dokaz o Bosni kao srpskoj etničkoj teritoriji. Naravno, pogrešno zaključiše što će biti objašnjeno i razjašnjeno u nastavku teksta. Ova teza je, doduše, djelimično obrađena u tekstu o duvanjskom saboru no sad je došao red da se ona potpuno razloži i u detalje obradi. Prva stvar koja mora biti uočena je da izraz “ regnum” u ovom slučaju ne označava kraljevstvo niti objašnjava državni ustroj nego služi za oznaku rimskih crkvenih oblasti. Podsjetimo se da Bosna u vrijeme izdavanja bule nije bila kraljevstvo nego banovina ali je opet bila “regnum” kao i Travunija i Zahumlje koji nisu uopće uživali isti državni status kao Bosna. Ovdje se, znači, radi o srpskoj biskupiji ili rimokatoličkoj provinciji “koja je Bosna”. Stvar je u tome što ni takva postavka ne nudi potreban odgovor na pitanje zašto se srpski “regnum” uopće povezuje sa bosanskom zemljom. Taj odgovor ćemo naći u pregledu prošlosti Dubrovačke nadbiskupije čija je uloga ključna u razmatranju ovog historijskog problema.

Dokument koji je ozakonio podizanje Dubrovačke crkve na nivo nadbiskupije nije sačuvan pa je stoga u opticaju bila najstarija očuvana potvrda tj. papina bula iz 1022. godine kojom je Dubrovniku pored Zahumlja i Travunije dodjeljena Srbija ali ne i Bosna. Nakon više od pola vijeka tj. 1089 godine,Bar je dobio status nadbiskupije te su mu dodjeljene bosanska i srpska biskupija (“Antiuarensem et Ca(…)hnen, Dulciniensem, Suuacinense, Scodrinensem,Driuastinens, Polatinensem, Serbie, Bosniensem, Tribuniensem.”). Cijeli 12. vijek je protekao u borbi između dubrovačke i barske crkve za primat u regionu te su i jedni i drugi uspijevali povremeno da se uzdignu iznad protivnika u čemu je Dubrovnik ipak prednjačio ali se sve to pokazalo uzaludnim jer krajem 7. desetljeća 12. vijeka barski biskup dobiva podršku splitskog nadbiskupa te se počinje i sam nazivati nadbiskupom. To je Dubrovniku predstavljalo veliki problem jer su se našli pred gubitkom statusa nadbiskupije zbog nedostaka podložnih biskupija. Poznato je da već od 1020. godine srpska biskupija stoji samo na papiru među rimokatoličkim pokrajinama jer ju je te godine car Vasilije II otrgao od zapadne crkve i pripojio arhiepiskopiji u Ohridu a pod srpskim vladarima su se našle zemlje Zahumlje i Travunija koja je u to vrijeme ( kraj 12. vijeka) postala jedina prava podložna biskupija Dubrovnika. Jedini izlaz za ovu crkvu bio je da sebi potčini bosansku biskupiju koja je bila prostrana te također veoma nestabilna što se tiče crkvenog upravljanja. Do 1187. godine i bule o kojoj govorimo, bosanska biskupija je bila podložna crkvi u Splitu koja je među Bosancima omrzla zbog toga što je često bila produžena ruka Mađara u njihovim pretenzijama na Bosnu. Tako je moguće da je bosanska crkvena vlast, moguće i sam Kulin ban, bila naklonjena ideji o pripajanju bosanske crkve dubrovačkoj metropoliji te je poznato da je nakon 1187. godine bosanski biskup išao na posvećenje u Dubrovnik umjesto u Split kao što je to bilo uobičajeno ranije. Koncem 1186. ili početkom 1187. godine dubrovački nadbiskup Tribun je lično ili preko delegacije u Rim dostavio zahtjev za potvrdu prava crkve te je priložio papske dokumente iz ranijeg perioda koji su Dubrovniku garantovali crkvenu vlast na Travunijom , Zahumljem i Srbijom s tim što je kurija bila uvjeravana da je bosanska biskupija odvajkada pripadala Dubrovniku samo što se vodila pod “ regnum Servillie”. Dubrovniku naklonjenom Vatikanu nije bilo isuviše teško da u dokument koji je sklopljen radi potvrde prava dubrovačke crkve uvrsti i jedan dodatak kako se navodna zabuna ne bi vukla dalje tj. da u službenu formulaciju “scilicet regnum Zachulmie, regnum Servilie ac regnum Tribunie” uvrsti dodatak “quod est Bosna”. Zašto je taj dodatak ubačen iza Srbije? Jer je Srbija , kao što je to već rečeno, odavno izvan stvarne jurisdikcije Rima dok su ostale dvije biskupije i dalje imale znatan katolički karakter. Dakle, složenica “ regnum Servillie quod est Bosna” nije način da papa , tobože, izrazi svoj stav o etničkom karakteru bosanske zemlje nego vješt manevar dubrovačkog nadbiskupa pri spašavanju statusa metropolije. Treba samo shvatiti da osim ovog nije postojao niti jedan drugi način da se Bosna pripoji Dubrovniku jer je papa bulom iz 1187. godine samo potvrdio ono što je ranije odlučeno.

Izraz “regnum Servillie quod est Bosna” se javlja još u bulama iz 1188., 1227. i 1238. godine a onda nestaje jer 1247. godine papa ,suočen sa porastom “heretičke” crkve bosanske, biskupiju bosansku otkida od Dubrovnika i potčinjava je Kaločkom nadbiskupu. Godine 1252. dubrovački nadbiskup u prepirci sa barskim čelnikom opet povlači argument biskupija u “u kraljevstvu Zahumlja, u kraljevstvu Srbije, sto je Bosna, i u kraljevstvu Travunje” ali ne uspijeva da vrati Bosnu pod Dubrovnik. Dakle, “ kraljevstvo Srbije koje je Bosna” nije etnička izjava nego argument dubrovačkog nadbiskupa da potčini bosansku biskupiju kako bi sačuvao svoj status. Jasno je da Srbija pod Stefanom Nemanjom i Bosna pod Kulinom nisu bile u zajedničkoj državi te da nisu imale zajedničku biskupiju tj. crkvenu upravu. Vrijedi ponoviti da se bosanska i srpska biskupija javljaju odvojeno 1080. i 1089. godine te da se dubrovački manevar ne javlja nakon što je Bosna konačno potpuno otcjepljena od Dubrovnika i pripojena Kaločkoj nadbiskupiji.

5. Surbia-Zagorje

U plejaditzv. dokaza o srpstvu Bosne nalazimo redovito i spomen Duvanjskog sabora na kojem je navodno Srbija podjeljena na dva dijela : Rašku i Bosnu. Potrebno je odmah dati neke činjenice vezane za sabor i prikazati izvor koji služi konstruktorima historijske velike Srbije pri neopravdanom prekrajanju granica.

O “duvanjskom saboru” čitamo u hrvatskoj i latinskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina. Radi se o skupu sazvanom od strane kralja slavenskog kraljevstva koje se prostiralo širom nekadašnje prostrane rimske provincije Dalmacije što se vidi po zemljama spomenutim u zaključcima skupa. Ono što nas zanima u toj priči iz IX poglavlja LJpD su dva pitanja: pitanje crkvene i pokrajinske raspodjele. Evo šta piše u prijevodu sa latinskog o teritorijalnoj podjeli slavenskog kraljevstva: “Poslije ovoga prema sadržaju privilegija, koje su pročitane pred narodom, napisao je privilegije, podijelio pokrajine i oblasti svoga kraljevstva, i njihove granice i krajeve na ovaj način: prema toku voda koje teku sa planina i ulijevaju se u more na južnoj strani imenova Primorje, a prema vodama koje sa planina teku ka sjevernoj strani i ulijevaju se u veliku rijeku Dunav, nazvao je Srbija. Zatim je primorje podijelio u dvije pokrajine od mjesta Dalme đe kralj tada boravljaše, i đe je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i donja Dalmacija.”

“Srbiju, pak koja se naziva i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine:jednu od velike rijeke Drine prema zapadnoj strani, sve do planine Pini, koju je nazvao još Bosnom. Drugu, pak, od iste rijeke Drine prema istočnoj strani sve do Lipljana i Laba, koju je nazvao Raškom.”

Šta možemo saznati iz ova dva odlomka? Da je kralj nepostojećeg slavenskog kraljevstva podjelio svoju zemlju prvo na dva dijela koja je nazvao Primorjem i Srbijom a onda dodatno na Bijelu i Crvenu Hrvatsku te Rašku i Bosnu. Drugim riječima, podijelio je svoje kraljevstvo na dvije provincije tj. STVORIO JE dvije provincije prema toku rijeka a to su Srbija ( koja se, gle čuda, naziva i Zagorjem što je ništa više do geografska odrednica) i Primorje. Zatim je te dvije teritorijalne jedinice podjelio na 4 političke cjeline: dvije Hrvatske, Bosnu i Rašku kojima su određeni vladari raznih titula da vladaju od te diobe pa nadalje. Čak i kad bi u ovom trenutku završili raspravu o ovom pitanju i kada bi priznali validnost citiranog teksta mogli bi komotno zaključiti da Bosna nije dio nikakve političke Srbije odnosno države Srbije nego samo dio planinskog područja koje je nazvano Srbijom kao teritorijalnom – oblasnom naznakom. Međutim, to bi bilo prejednostavno jer moramo u političkim okolnostima pri nastanku LJpD tražiti razlog takvog imenovanja teritorija ali i pogledati drugi dio teksta o duvanjskom saboru iz IX glave što ne samo da dodatno objašnjava situaciju nego i rješava cijelu zavrzlamu.

Postanak LjpD većina historičara smješta na kraj 12. i početak 13.vijeka te se spore oko političke situacije pri njegovom nastanku.Jedni tvrde da je to bilo u vrijeme borbe za priznanje Barske nadbiskupije a drugi da se radi o periodu kada je ta nadbiskupija već bila obnovljena. Nije sigurno da li je Duvanjski sabor koji je opisan u IX poglavlju kompletno izmišljen događaj no činjenica jeste da je teritorijalna i crkvena podjela “nekada u prošlosti” samo plod mašte i jasna tendencija čelnika barske crkve da stvari prikažu drugačijim nego što one stvarno jesu.

“Uz saglasnost gospodina pape Stefana i njegovih izaslanika, ustanovi Salonitansku crkvu kao mitropoliju, pod čiju je upravu stavio ove crkve naime: Split, Trogir, Skradin, Vranu, što je sad tvrdjava Zadra, Nin, Rab, Osor, Krk i Epidaur, koji se sada zove Raguzium. Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju pod čijom su upravom proglasili ove crkve, a naime:Bar, Budvu, Kotor, Ulcinj, Drač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbiju, Bosnu, Travuniju, Zahumlje. Srbiju, pak koja se naziva i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine:jednu od velike rijeke Drine prema zapadnoj strani, sve do planine Pini, koju je nazvao još Bosnom. Drugu, pak, od iste rijeke Drine prema istočnoj strani sve do Lipljana i Laba, koju je nazvao Raškom”

Ovaj odlomak jasno pokazuje o čemu se tu zapravo radi. Falsifikuje se podatak o starosti Dukljanske nadbiskupije te ispada da je ona nastala nekada davno na Duvanjskom saboru “prema drevnom pravu” a Dubrovnik se diskvalifikuje te se pridodaje “Salonitanskoj crkvi”! Poznato je da je Bar ili Dukljanska crkva dosegla status nadbiskupije TEK 1089. za Bodina !!!!

U podjelu Dalmacije na Gornju i Donju ( Crvenu i Bijelu Hrvatsku) nećemo sada zalaziti ali hoćemo u navodnu podjelu “ Surbie” na Rašku i Bosnu. To je očiti dubrovački falsifikat jer su oni u borbi za nadležnost nad Bosnom nastojali da prikažu kako se pod Srbijom podrazumijeva Bosna. Naime, u buli pape Benedikta VIII 1022. godine kojom su dubrovačkom nadbiskupu vraćene nadležnosti “Epidaurske nadbiskupije” i gdje su kao područja te nadbiskupije navedene Srbija, Zahumlje, Trebinje, Kotor, Bar i Ulcinj nema spomena Bosne. To će postati veliki razlog sukoba između Bara i Dubrovnika jer je nakon promicanja Bodinovog Bara u nadbiskupiju Bosna zajedno sa Srbijom i Travunijom pripala upravo Baru. Originalni spis odnosno predložak koji će biti nadograđen od strane popa Dukljanina je nastao u Dubrovniku i iz njega se vjerovatno vuče nama poznata hrvatska redakcija. U njemu je Srbija postala sinonim za Zagorje da bi se mogla opravdati dubrovačka teza “Regnum Servillie quod est Bosna” što je opet jednostavno za objasniti. To će biti urađeno pri obradi sljedeće teze.

Podatak o Surbiji Dukljanina nije smetao jer navodeći biskupije koje su navodno potpale pod Bar nabrojane su ZASEBNO BOSNA I SRBIJA!

“na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju pod čijom su upravom proglasili ove crkve, a naime:Bar, Budvu, Kotor, Ulcinj, Drač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbiju, Bosnu, Travuniju, Zahumlje”

Jasno je ovdje da se pod Srbijom smatra Raška a ne Bosna inače ne bi mogle biti dodjeljene posebne biskupije za Srbiju i Bosnu ukoliko je Bosna dio Srbije!!!!

I u buli pape Klementa III 1089. godine ( godina osnutka Barske nadbiskupije) spominju se odvojena Bosanska i Srpska biskupija!

Vidimo u čemu je problem, Baru su u vrijeme statusa nadbiskupije dodjeljene Bosna i Srbija (biskupija) a Dubrovniku 1022. godine samo Srbija bez spomena Bosne. Zato je Dubrovniku bilo u velikom interesu da krajem 12. vijeka i općenito u to vrijeme prikaže kako se pod Srbijom podrazumijeva i Bosna ( dakako da je njima ta podjela služila u vjerske tj. crkvene svrhe). Motivi Dubrovnika će biti dodatno obrađeni , kao što je već rečeno, pri razrađivanju sljedeće teze.

O samom Duvanjskom saboru nema dogovora među historičarima jer je previše netačnih podataka te se pri opisu sabora i imenovanju oblasti javljaju kontroverze s obzirom na drugačije tumačenje u drugim dijelovima LjpD.

Problematičan je i sam naziv Zagorje koji nikada nije bio provincija nekog južnoslavenskog kralja nego se spominje u izvorima poznog srednjeg vijeka tek kao jedna župa unutar bosanske zemlje koja se prostire okvirno od gornje Neretve do rijeke Drine. Zato i ne čudi da pri upoređivanju dijelova LjpD dolazi do kontradiktornosti kada je riječ o ovom pojmu a pogotovo u hrvatskoj redakciji. Naime, nigdje se Zagorje ne javlja kao politička cjelina koja bi obuhvatala Rašku i Bosnu nego samo kao sinonim za jednu ili drugu zemlju. Iako i u toj, hrvatskoj redakciji imamo podjelu “ Surbie “ na Rašku i Bosnu te također izjednačavanje tog pojma sa Zagorjem opet nalazimo masu grešaka pri određivanju. Tako u II poglavlju hrv. redakcije stoji sljedeće:

“Utom Stroil, brat njegov, s vojskom svojom vaze kraljevstvo od Ilirije, a to jest sva zemlja ča jest s ovu stranu Valdemije deri de Polonije. I on tvrdimi rvanjami i s nemilostivimi boji sve obuja, jere nitkor suprotiviti se ne mogaše. I priđe u Bosnu, i slize u Dalmaciju i rasu primorske grade: Dalmu, Narun i bogati i lipi Solin, i grad Skardon, i mnoge slavne grade položi na zemlju. I ne bi mu za dovoljno; posla sina svoga, koga jure imiše, i s njim vojske, da bi obujal i donju zemlju i zagorsku. “

Napomena: Bosna i zagorska zemlja odvojeno.
Isto poglavlje:

“I otpravi sina s mnoštvom vojske. I mejutim razumivše cesar iz grada cesarstva, da je Stroil poslal sina s mnoštvom vojske u donju i u [za]gorsku zemlju, a on da je ostao u Prilivitu, a to je u Bosanske strane “

treće poglavlje:

“I gospodujuće imi sina i postavi mu ime Silimir. I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako primorsko kako i zagorsko kraljevstvo”

U 27. poglavlju piše :
“I tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravdenoga kralja Zvonimira”

a u narednom poglavlju, 28. :
“I vazam Hrvate, i zagorsko i primorsko i bosansko kraljevstvo.”

Jasno je i da se u pojedinim dijelovima Zagorje postavlja iznad Kosova a prema Dunavu kao u 14. poglavlju:

“Zagorje, ko Surbiju zovu, ča jest g Dunaju i [g] Bugare, ko se sada zovu, ča jest tja do Paunja polja”

Stvar je u tome što se nigdje , niti u jednom historijskom izvoru Zagorje ne javlja u svojstvu Zagorja popa Dukljanina odnosno predloška na osnovu kojeg je nastala Dukljaninova kompilacija. Ispravka, javlja se ali u onim djelima koja se temelje na Dukljaninovom spisu. Zanimljivo je da podatak o diobi Srbije na Rašku i Bosnu ne možemo naći u Marulićevom prijevodu a on je ,navodno, nastao na osnovu starog slavenskog predloška.

Zaključimo priču o ovoj tezi sa činjenicom da niko dosad nije mogao dokazati da se famozni duvanjski sabor uistinu odigrao a kamoli da odredi vrijeme njegovog održavanja. Ima pokušaja ali sa svakim pokušajem se otvara sve više pitanja. Recimo da uzevši u obzir podatke iz svih verzija LjpD ( što je najprihvatljivija metoda proučavanja) niko nije mogao da riješi problem neslaganja imena i podataka pruženih od strane nepoznatog Dukljanina. Niko nije mogao da riješi zagonetku u smislu da nije dao rješenje koje je prihvatljivo za većinu naučnika. U LjpD definitivno ima provjereno tačnih informacija ali ima i stvari koje se mogu prije proglasiti fikcijom nego historijskom činjenicom. Jedna od takvih stvari kod Dukljanina, bez obzira odakle je stigao taj podatak, je svakako prastara Dukljanska crkva, neka imaginarna provincija Srbija ( još zvana Zagorje) nepostojećeg južnoslavenskog kraljevstva te , po svemu sudeći, i sam sabor kod Duvna koji služi kao dokaz samo ljudima koje istina previše ne zamara.

6. Einhard i Sorabi

822. godine franački hroničar Einhard piše o bijegu donjopanonskog kneza Ljudevita “Srbima, narodu za koji se veli da posjeduje veliki dio Dalmacije”

“Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit”

Treba li uopće spominjati da je ovaj citat poslužio advokatima velikosrpske ideje da stanovništvo bosanskog područja tog vremena proglase Srbima? Svaka normalna i razumom obdarena osoba se odmah zapita na osnovu čega se izvlači takav nelogičan zaključak i zašto se zanemaruju općepoznate historijske činjenice.

Prvo je potrebno reći da se većina zabluda tiče toga što se u obzir uzima antička rimska provincija Dalmacija koja je dopirala do rijeke Drine a ne uža Dalmacija koja je još od provale prvih Slavena i Avara “stisnuta uz more”. Ljudevit bježi Sorabima koji se nalaze u takvoj Dalmaciji tj. negdje na području naseljenom Hrvatima ili u Paganiji, Zahumlju i Raškoj ( prvoj srpskoj zemlji) ako ćemo smatrati validnim Dukljaninov podatak o postojanju Gornje Dalmacije. Najvjerovatnije je to onaj prostor između Cetine i Istre kojim je vladao Borna u vrijeme Ljudevitovog bijega na jug.

Ne treba nikako maknuti s uma činjenicu da je Borna bio “dux Dalmatiae atque Liburniae“ a vladao je kao franački vazal područjem koje je kod Konstantina Porfirogenita označeno kao Hrvatska sa županijama i banovinom na sjeveru ( Liburnija). Zašto franački hroničar stanovnike tog područja naziva Sorabima? Za njega vjerovatno nije bilo jasne razlike između slavenskih plemena i rodova pa je upotrijebio jedan od njemu poznatih naziva iz franačkog susjedstva.

Ovo je ostatak teksta o bijegu Ljudevita Posavskog Srbima: “Na prijevaru je ubio jednog njihovog vojvodu koji ga je bio prihvatio i njegov je grad doveo pod svoju vlast. Ipak je k Carevoj vojsci uputio svoje poslanike i obecao da je voljan stupiti preda nj.”

Dakle, on odlazi među Srbe, ubija jednog od njihovih vlastodržaca i zauzima njegov položaj. Konstantin Porfirogenit u 29. poglavlju DAI-a kaže da su se dalmatinska plemena Srbi, Hrvati, Neretljani, Zahumljani, Dukljani i Konavljani zbog nesposobnosti bizantskih careva osamostalila i da su na čelu imala starce/župane a ne arhonte. To je bilo za vrijeme cara Mihajla Mucavog ( 820.-829.) što se poklapa sa vremenom Ljudevitovog bijega Sorabima. On je mogao otići i u jednu od njihovih zemljica i tamo preuzeti kontrolu ( Konstantin P. vidi ta područja, osim Hrvatske, kao životni prostor srpskog plemena tj. nekrštenih Srba). Pitanje koje se javlja kao logično nakon ove male analize je pitanje vjerodostojnosti Einhardovih zaključaka jer se tu javljaju neke nelogičnosti i kontradikcije…

Pogledajmo franački spis za 823. godinu: “Allatum est Imperatori de interitu Lindeviti, quod relictis Sorabis cum in Dalmatiam ad Lindemuslum Avunculum Bornae Ducis pervenisset, et aliquantum temporis cum eo moratus fuisset, dolo ipsius fuisset inter fectus.”

“Caru je dojavljeno o Lindevitovoj smrti, tj. da je napustio Sorabe, a kad je dosao u Dalmaciju k Lindemuslu, ujaku vojvode Borne, i neko vrijeme proboravio kod njega, da je ubijen njegovom varkom.”

Dakle, Ljudevit 822. godine odlazi Sorabima koji drže veliki dio Dalmacije a zatim, 823. godine iz sorabske Dalmacije odlazi u drugu Dalmaciju pod upravom Borninog ujaka. Dosta nelogično, zar ne? Čovjek se zapita koliko su to Dalmacija Franci uopće poznavali. Dodajmo još da se svi relevantni stručnjaci slažu da, ako je uopće vjerovati Francima, Einhardove Sorabe treba tražiti na području južno od mjesta gdje se Dalmacija najprije dodiruje sa Panonijom a to je prostor sjeverozapadno od Bosne, pogotovo od onog teritorija između Drine i Vrbasa gdje je nikla naša zemlja.

949. Konstantin Porfirogenit u djelu DAI spominje Bosnu : “U pokrštenoj Srbiji su ovi nastanjeni gradovi: Destinik, Crnabuski, Medjireti, Drežnik, Lesnik, Saline i u zemlji Bosni (horion Bosona) Katera i Desnek.” .To je prema prijevodu sa latinskog dok se prijevod sa grčkog izvornog teksta razlikuje po tome što ne stoji “ u zemlji/ci Bosni” nego “ prema… Bosni.”

1150. Kinam : „Kad stiže blizu Save odatle zaokrenu prema drugoj rijeci po imenu Drina koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od Srbije. Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja…”
Napomena: U historiji se koristi i druga verzija u kojoj stoji da Drina dijeli Bosnu od “ ostale Srbije” što je stvar pogrešnog prijevoda.

1155. „Manuel in Christo Deo fidelis rex Porphyrogenitus, Romanorum imperator, piisimus,semper Sebastus, Augustus…Dalmaticus, Ungaricus, Bosthnicus, Servicus, Zecchicus…”

1166. godine Bosanci se u bizantskoj carskoj tituli javljaju poslije Ugara a prije Srba, Hrvata i Bugara.

1167. Carigradski patrijarh Mihajlo Antrijalski : “ I Hrvat i Bosanac neka budu upisani u tablice Romeja.”

1189. Bosanski ban Kulin izdaje čuvenu povelju koja je zapravo najstariji državni dokument što se tiče svih južnoslavenskih država. Na njenom početku stoji “ + U ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Ja , ban bosanski Kulin…”

1323. Stjepan II Kotromanić : “A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjane…”

1332. Stjepan II Kotromanić : “Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti. “

-Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.

1353. “ Knez Vladislav, žena mu Jelena, sin im ban Tvrtko i brat mu knez Vuk, sa dvanaest kletvenika Bošnjana…”

1354. Jelena Kotromanić : “…kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje – prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko dumanadesete dobrihBosnjane knezu Vlatku Vlkoslavicu,…”

1366. Tvrtko Kotromanić : “Va ime oca i sina i Svetoga duha, amin. Az rab bozji i svetoga Grgure, a zovom gospodin ban Tvrtko, po milosti bozjoj gospodin mnogim ZEMLJAM BOSANSKIM, GOSPODIN BOSANSKI, I SRBSKI, I SOLSKI I PODRINSKI, I MNOGIM STRANAM BOSANSKIM.”

“A tomu svidoci dobri Bosnjane :vojvoda Vlkac, zupan Crnul, knez Bogad, tepcic Belhan, knez Branko Prinic, knez Sladoje,….”

1405. Tvrtko II : “U ovu nepravedni rat, Uchinih s gospodinom Hercegom i po svijetu s vlasteli Bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome: Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a moze Dubrovcanin tozi istinom pokazati – da se ima Dubrovcaninu vratiti i platiti.”

1427. Radoslav Pavlović :”Budući va velikoj slavi i gospoctvi mojih prijeroditelja plemenito naše,i potom za našu službu milosti i gradove i župe i zemlje koje primismo od Kraljevstva Bosanskoga,nam`dano i zapisano u naše plemenito va rusazi i Državi Bosanskoj,i Kraljevstvom i vsijem rusagom Bosanskim nam` potvrđeno i ustanovićeno…”

1432. R. Pavlović : “dajemo na vidjenje vsakomu chlovjeku komu se podoba i pred koga lice ov list nash otvoren dojde, a ili bi pred gospodina cara turskoga, a ili pred gospodina kralja ugarskoga, a ili pred gospodina kralja Tvrtka bosanskoga,ILI INOGA BOSNJANINA, A ILI GOSPODINA SRBSKOGA A ILI LATININA”

-Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”

1436. Navodi se “Bosna” kao ime majke Petra Radinovića : “Petar Radinouich cum consensu et voluntatem Bosne matris sue locauit se et sua opera usque ad annos sex proxime futuris Radoye Radelyeuich caligario presenti et conducenti … stare et laborare … more boni et fidelis famuli … docere artem suam cuo posse.”

1440. Prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila se 1440. godine kada je Tvrtko II Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su: “Bošnjakom isti pradjedovi bili kao i Poljakom”.

Tradicionalna titula “kralj Bosne” je kod Stefana Tomaša i Stjepana Tomaševića zamjenjena sa “kralj Bosanaca”.
„Nos Stephanus Thomas Dei gratia Rasciae, Serviae, Bosnensium sive Illyricorum, Primordiae, Dalmatiae et Croatiae rex“
“In nomine sanctae et individuae Trinitatis Stephanus Thomassevich Dei gratia Rassiae,Serviae, Bosnensium, seu Illyricorum , Primordiae,seu Maritimae , partiumque Dalmatiae et Corbatiae rex…”

1446. Kralj Tomaš :”da im se toj ne ima poreći ni potvoriti ni na manje donesti,ni za jednu neviru ni zgrihu Kraljevstvu našemu,što ne bi ogledano gospodinom Didom i Crkvom Bosanskom i Dobrimi Bošnjani.I s timij,sa vsim više pisanim,pridasmo ih gospodinu Didu Miloju,i Didu kon Didu,u ruke crkovne.”

1461. Stjepan Tomašević : ”Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati nece biti sami i da ce im mnogi ini pomioci – hrabrije ce u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska nece bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.”

1482. Petar Ohmučević: “Petar,istije Ohmućevića,po starini Bošnjanin,a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske,prišašćah njegovijeh starijeh – sad je Dubrovčanin,koji za milost njegove stare gospode složi i postavi ovo rodoslovlje,za slavu Bosansku i svakoga vridnoga Bošnjanina,dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši.”

1508. Marko Marulić, «Molitva suprotiva Turkom»: “Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci/Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci…”

1531. Benedikt Kuripešić : “Ovdje su tri naroda.Prvo su stari Bosnjaci-katolici, kojima su Turci ostavili vjeru.Drugo su Srbi (Surffen) koje zovu vlasi, a mi ih zovemo ciganima ili Martolozima, jer se stalno sele i imaju nemiran zivot.Treci narod su gradski Muslimani. Oni su pak vecinom iz starina katolicki Bosnjaci, koji su presli na Islam. Ima i nesto Vlaha medju njima. Ne vole sela. Izbjegavaju sela, i drze se grada. Medju njima ima i dosta pravih Turaka.”

1571. Dubrovčani postavljaju natpis sa sljedećim tekstom: “Bosanska kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekad blaženom vremenu.”. O kojem vremenu se radi nije poznato, moguće je da je čak i 10 vijek u pitanju.

U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, početak 17. vijeka) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

Isusovac Jakov Mikalja ( 1601.- 1654) u predgovoru “Blagu Jezika slovinskoga” iz 1649. želi kako kaže da uvrsti “najodabranije riječi i najljepše narječeje” dodajući da je “u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši”, i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.

Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor “susjednih Bošnjaka”, ističući ljepotu tog govora.

Na početku XX poglavlja „Ljetopisa popa Dukljanina“ ( hrv. Redakcija) stoji : „ I pohitaše mnoge Bošnjane,…”

Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309 : “Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabrase Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tuđinca.”

17.vijek. Junije Palmotić : ,,…od slavnijeh smo tebi Slava i od Bošnjaka mi poslani, po kijeh plodnoj teku strain bistra Drina, Sava i Drava.”
,,Bulgar, Bošnjak, Hrvat bojni dizat će te do nebesi, i svi puci neizbrojni naš kojijem se jezik resi…”

Kraj XVII vijeka. Borelli-vukasovicev grbovnik : “Poslije nesretnog sloma bosanskog kraljevstva mnogi Bosnjani spasili su se bijegom u Dalmaciju, na njezina ostrva, Dubrovnik, Napulj, Apuliju, Istru i Vatikan.”

1730. Andrija Kačić Miošić, “ Razgovor ugodni naroda slovinskoga” : “ Probudi se, Bosno, zemljo slavna,kojano si zaspala odavna,ter mi kaži bosanske junake,na oružju vitezove jake, neka mogu i njih zapjevati, čast i diku slavnoj Bosni dati! Ali Bosna lipo odgovara, Milovana ter žestoko kara: “Jer si, brižan starče, poludio, putujući pamet izgubio? Kad si pjevâ pjesme od junakâ, najveće si pjevâ od Bošnjakâ.”

U istom djelu :

“deset iljad’ po izbor junaka,
kojino se ne boje Bošnjaka,
i prid njima Červa đenerale,
Dubrovčanin, od starine bane.

Ide Červa kralja dočekati
i na njega snažno udariti.
Malo vrijeme postojalo biše,
silene se vojske susritoše

kod Brgata, planine vjesoke,
blijezu jedne doline duboke.
Od bedrice sablje povadiše,
dvi se vojske silno udariše.

Tu se proli krvca od junaka
Dubrovčana i mladi Bošnjaka,
žestoko se vojske isjekoše,
s obi strani mnogi izgiboše.”

1735. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu “bosanskim jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

Nikola Lašvanin u svom Ljetopisu : “1059. Andre , ungarski kralj, ; u vojsci od Bele umoren. – U ovo vrime kraljevao je u Dalmaciji i u Hrvati Krešimir , sin kralja Stipana. – Bošnjaci se pridaše Beli, kralju Ungarskomu ; s ovim uvjetom / da između sebe obiraju bana svoga, koga da kralj ungarski potvrdi. I tako obraše Ivana Kotromanovića za bana od Bosne.”

Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma “u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog”).

Jako Baltić, “ Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754.- 1882. : “buduć da ne gledaju Turci rado da se Bošnjaci i Srbi sjedinjuju”.

1822. The Edinburgh GazetteerOr Geographical Dictionary : “ Stanovnici Bošnjaci su slavenskog porijekla i koriste najčišći dijalekt slavenskog jezika”

1825. “ Letopis Matice srspke” : “Bošnjaci žive izmeđ Drine, Verbasa, Save, Dalmacie i Hema, čislom 450 000; ispoviedaju ili Islam; ili su Rimokatolici , ili Pravoslavni. “

1832. Thomas Gordon, “History of the Greek revolution”: “ Prema najtačnijim podacima jedna trećina Bošnjaka su Muhamedanci a ostale dvije trećine su prilično ravnomjerno raspoređene između Grčke i Latinske crkve”.

1835. Ljudevit Gaj, “Naš narod” : “Bošnjaci živu izmeđ Drine, Vrbasa, Save, Salmacije i Hema, brojem 450.000 dijeleći se na islamski, to jest turski, i zatim na rimski i grčki vjerozakon. “ Pored Bošnjaka u poglavlju o slavenskim narodima “ilirskog koljena” spominju se Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slavonci, Dalmatini, Slovenci i Bugari.

1836. The Penny Cyclopaedia of the Society for the Difussion of Useful Knowledge: “ Stanovnici su sastavljeni od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla”

1842. Jukić u jednom članku o tvrdnjama Dimitra Tirola da su Bošnjaci Srbi : “Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i mnogo putovo po Bosni; al’ još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve ide po bosanski i naški,a Srblje i dan današnji u Srbiji stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci Racima! U Podrinju još nisam bio, zato scijenim, da je njima poznato ime Srb, buduć da su bližnji Srbiji.”

Jukić je također ustvrdio da “Bošnjaci ne znadu za ime hrvatsko”.

1843. M'Culloch's Universal Gazetteer : “Bošnjaci su slavenskog porijekla…”

1848. Jukić : “Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas”. Jukić u “Bosanskom prijatelju” u tekstu o bosanskoj književnosti kaže: “Bošnjaci od najstarijih vriemenah pak gotovo sve do godine 1813. služili su se pismom i slovima od sv. Cirila iznašastim”. U istom tekstu : “ Od stolietja XVI .- XIX. Ima više rukopisah po Bosans. Franciskanskim samostanima i parokialskim kućama, buduć da su sve matrikule i protokoli s ćirilicom bosanskom pisani sve do početka ovog stolietja . “
“Ova bosansko-katolička azbuka – ćirilica – po niešto je različna od one , kojom Serbi pisaše svoje cerkvene knjige…”

1844. Ilija Garašanin, Načertanije : “ Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

1850. “Europe past and present geography manual” ( o Bosni) : “ najvećim je dijelom naseljena Bošnjacima koji pripadaju slavenskom plemenu i koji su se tu doselili već u 9. stoljeću. “

1851. “Putnams Home Cyclopedia” : “Bošnjaci su slavenskog porijekla, dobar dio njih pripada Grčkoj crkvi”

1851. Ivan Franjo Jukić u djelu “ Zemljopis i poviestnica Bosne” u rubrici “ narodoslovnost” navodi da u Bosni postoji samo jedan narod a to su Bošnjaci sa židovskom, romskom i “nizamskom” manjinom ( stranci) te Karavlasima ( koji su po njemu nekada davno došli iz Srbije).

Fra Grga Martić veli da je bošnjački narod “narod koljena slavenskog… ali podijeljen vjerozakonom”

1871. Anto Knežević : “Nu ako nam je žao na Mađare, mnogo nam je žalije na njeku – čast i poštenje pravednima – jednokrvnu braću Srbe i Hrvate. Od ovih jedni nam rascijepiše Bosnu i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cijeloj Bosni svi Srbi koji pišu ćirilicom a Hrvati koji pišu latinicom, treći da su u svoj Bosni samo Srbi dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljena od njekih zanešenjakah“

Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 godine ovaj jezik zvao bosanskim.

“Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880 g.

Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

BOSNA I BOSNJASTVO – NASTAVAK:
Statut grada Trogira ( član 43, peta knjiga, 1332. godina) ne dozvoljava davanje ili uzimanje zajmova od Slavena, Bošnjana i Hrvata.

-Svećenik Đuro Sremac (1480. – 1548.) navodi sljedeće narode kao stanovnike Budima: Mađare, Ismaelićane ( Turci), Tračane (Bugari), Njemce, Špance, Tatare, Bošnjake, Grke, Albance i Perzijance.

-Andrija Kačić-Miošić među Slavene ubraja: Moskovite, Poljake, Amazonce, Bohemiance, Moravljane, Slovake, Tote, Kranjce, Istrane, Hrvate, Slavonce, Srbe, Rašane, Vlahe, Moldavce, Bugare, Bošnjake, Dalmatince itd.

-God. 1437. izdat je dokumenat u Đakovu ovog sadržaja: „Mi Ladislav jednoć Ivana Vayvode, županije Požega župan, preporučujemo, svidočimo: da veći dio Sriema zauzimlju Raci(Srbi) i Bosanci, što više i na drugoj obali Dunava (dakle u Bačkoj i Bodrogu), na prostoru jedne ili više miljah Raci s Bosanci, krivovirci s kršćani, među se pomišani stanuju.”

-Junije Palmotić u “ Captislavi” navodi narode koji govore Slavenskim jezikom: Moskovite, Ruse, Poljake, Pomerance, Vandale, Čehe, Srbe, Bošnjake….

-Italijanski Jezuit i lingvista Jakov Mikalja (1600.-1654.) je ustvrdio da je Bosanski jezik (la lingua Bosnese) najljepši među ilirskim tj. jugoslavenskim jezicima.

-Fra Stipan Margitić daje u Mlecima 1701. djelo “Izpovid karstianska” a jezik je “Bosanski aliti ilirički”.

-Dubrovčanin Kotruljić 1475. godine piše sljedeće: “…osobito u mojoj domovini, koja je sigurno nešto preuzela od vjeroispovijedanja Bošnjaka,..”

– Dubrovački pisac i pjesnik Injacijo Gjorgji (1675-1737) zna za sljedeće slavenske jezike: Poljski, Ruski, Bohemski, Hrvatski, Bosanski i Dalmatinski.

-Pravoslavni svećenik M. Busović tražio je 1690. od pape vjerske tekstove na Ilirsko-Bosanskom jeziku (in lingua illirica bosnese)

-Mihajlo Radnić iz Baške je 1683. godine pisao na Slavensko-Bosanskom (jezik slovinsky bosansky)

Bosanski Nadbiskup Nikola Ogramić ( 1671.-1701) u pismu Slavonskim franjevcima iz 1688. godine poručuje da u svoje župe ne puštaju nikoga ko nije njemu podređen. Posebno trebaju paziti da drže podalje Hrvate i njihove svećenike.

Zagrebački historičar Juraj Rattkay ( 1612.-1666) navodi sljedeće narode koji govore “Ilirskim”jezikom: Slavonce, Hrvate, Dalmatince, Bošnjake, Bugare, Tračane, Istriane, Moravljane, Albance, Poljake, Ruse itd.

-Ivan K. Sakcinski 1847. godine – Slavjanska domovina :

“…Il je slavska domovina

stan pomorskog Dalmatina?

Gorljivog il Harvata?

Il Sarbskoga njegovog brata?

Tu stran zove Slavjan svom

Al je širji Slavski dom!

Il je Slavska domovina

Tam gde i zibka Slavjanina

gde s Bošnjakom Bugar plače

Carnogorac oštri mače…? “

Ivan K. Sakcinski je također ustvrdio sljedeće: “…Ali nije ni turski Bošnjak Turčin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i cud slavensku, ni ljubav k običajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bih rekao da turski Bošnjak još uvijek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči.”

1562. godine štampan je u Njemačkoj prijevod Novog Testamenta koji treba da bude razumljiv “Najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, Srblanom i Bulgarom.”

“Književna zabava hrvatsko-srbska”, 1860. godine: “ U znatan čas svaki narod ima osobitih skokova svojih, kojih drugi nemaju. Razmatrajuć osobite ove skokove, treba jih razumijeti, umjeti i vještbati. Podpomažite , gojte, Bošnjaci , starinu Bosne ponosne, a vi Hercegovci, svoju! “

Robert M. Cyprien 1844. godine u Parizu izdaje djelo: “ Les Slaves de Turquie, Serbes, Montenegrins, Bosniaques, Albanais et Bulgares.”

Andrija K. Miošić, “ Razg. ugodni naroda Slovinskog”

“ Hum bijeli” kad ga sagradiše.

Posli njemu Podhum ime biše,

od Bošnjakah tako se zoviše.

Ali, pobro, do malo godinah,

u slovinskih vrime banovinah,

svadiše se Hrvati junaci,

Dalmatini i mladi Bošnjaci,…”

“ Kolo”, 1842: “ Dakle, vidite od tuda jasno: kako je u tom poslu težka Vaša ortografia i kako niti isti oni Harvati, Bošnjaci, Carnogorci i Sarblji, koji ovi narječjem sbore, neće da ju upotrebljavaju.”

Jugoslovenska Akademija Nauka i Umjetnosti, 1862. : “ …Ovdje imalo doći do krvavih okršaja; a banu Stjepanu od Koroga upisuje se u slavu, što je ustaška vojska sastojeća se iz konjaničkih i pješačkih , navlastito bosanskih i srpskih četa, poražena, te što su uhvaćeni Berislav od Paližne, Stjepan “ Zuglak” i Stjepan Hedervari i mnogi drugi tako Hrvati kako Bošnjaci i Srbi,…”

“Arkiv za povestnicu jugoslavensku”, 1851: “ Iz gore navedenih rimskih pisamah saznadosmo medju ostalim, kako su se u rečenom Jerolimskom zavodu primali kao putnici pod imenom Ilirah ne samo Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Dalmatini, Slavonci i. t. d. nego i Slovenci iz Kranjske,…”

Zabavni i naučni list “Neven” , 1855. : “ Pod vladikovanjem Dimitrovića u Hrvatsku su nanovo dolazili Srbi i Bošnjaci imajući Simeona Vratanju za nastojnika u crkvenih potreboćah.”

Fratar Josić piše 1839. godine iz Vesprema Gaju sljedeće: “ Izvan sviu Slavenskih Narodah, ( što se naukah tiče) osobito Bošnjaci ostadoše da tako reknem u blatu najstražnji, koih gotov nit se zna da živu na svetu. Nego se čudit nitko neće , koi bude svečano opaziti, da, Bošnjaci , osim što su pod turskim jarmom, da i nemaju prigode, da se od sna probuditi mogu, u koga su se davno, i davno zaljubili. “

“Ilirska slovnica” Vekoslava Babukića, 1854: “ Ime dakle jugoslavjansko = tračko = ilirsko jest geografijsko iliti zemljopisno iliti narodopisno. – Ime pako : bosansko, dalmatinsko, hercegovačko, hervatsko i srbsko jesu imena posebna politična ili pokrainska ( provincijalna). Dapače ime serbsko jest i ime religiozno, te označuje sledbenike iztočne ili gerčke cerkve po Dalmacii, Hervatskoj, Slavonii, Sremu, Bačkoj, Banatu i Bosni.
I to je mislim pravi razlog , zašto Serblji sve što-kavce katolike kao svoju najbližju bratju po jeziku nazivaju Serblji zapadne iliti latinske cerkve. “

“Narodni slavonski običaji” , Luka Oriovčanin, 1846: “ Podobro se sudaraju slavonski ženitbeni običaji sa inimi Slavjani. Tako Bošnjaci i Serblji iste skoro predsude i navade imadu koje i Slavonci. “. Ista knjiga : “ Rusi ovu navadu zovu “ Roditelj zabolj”. Ovaj je običaj ne davno u Slavonii ukinut, a na mesto jela sada molitve alduju. Po sprovodu običaju Hervati, Serblji iBošnjaci i drugi Iliri obilan obed davati koga Karmina zovu. “

Fra Anto Knežević je ustvrdio povodom hrvatskog svojatanja bosanskih katolika da se oni “kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi nego kad bi bili Hrvati”.

“Zora dalmatinska”, 1844. :” A iz slavnoga jezika iliričkoga izajdoše poljački, ungarski, bemski, mozgouski sa ruskim, tatarski, turski, bulgarski, slovinski, kog govore Hervati, Slavonci, Serblji, Štajerci, Kranjci, Karinti, Istrianci, stanici Madjarski, Dalmatinci, Arbanasi, Bošnjaci, Hercegovci, Crnogorci i drugi jugoslavjani.“

“Početak, napredak i vrednost literature ilirske”, Dragutin Seljan, 1840.: “ Čuti je, gde nekoji i ova govore: Šta na nas spadaju Bošnjaci, Serblji, Bugari i druga bratja, koja danas pod turskim jarmom živu…”. Ista knjiga: “ U Tursko- Ilirskih deržavah , Bosni i Bugarskoj imade gotovo polovica Turakah, nu ovde se med Turke imadu računati samo naslednici vere i zakona turskoga; jer su inače svi Bošnjaci po kervi i jeziku od starinah Iliri- Slavjani. “

Fra Grga Martić, 1866. godine : “…ja i o Hrvatstvu i o tom Srpstvu moram reći ono što jest u Bosni; ni to nek nije krivo ni Tebi niti ikomu – aferim jim koji prije dođu Bosanki djevojki na ruku! To je moja ispovied, samo nek ne dolazi ni jedan ni drugi sa starim mahnama; onda bi bilo vodu vari, vodu hladi”.

“Danica Ilirska”, “Osveta”, 1836.:

“Ali da smo pamet izgubili?

Pak od tebe život izgledamo!

Da su bili Gerci i Bošnjaci,

Hercegovci, Serblji, Dalmatinci

Da su, velim, oni složni bili,

sad se ne bi Turci tud širili,

i gazili plodonosna polja. “

“ Danica Horvatska, Slavosnka i Dalmatinska”, 1835. : “ A šta ne bi Serblji, Bošnjaci i Bulgari kazati imali, da bi svoju nesreću glasno oplakivati smeli?”

Ivan Franjo Jukić o granici između Bosne i Hrvatske: “ Ne samo inostrani pisatelji, već i hrvatski, radi bi protegnuti tursku Hrvatsku čak do obale Vrbasa…Svi ovi zavedeni su od Pavla Vitezovića, koji u djelu Bosna Captiva Tyrnaviae 1712. mudruje , govoreći, da Vrbas Bosnu od Hrvatske rastavlja, i da je Bosna nekada bila hrvatska strana. Ali, koliko je on u geografiji vješt bio, iz toga se vidi, što on Ključ rastavlja od Jajca na pet dana hoda, gdi samo ima deset sati; no ovomu se nije čuditi, budući da je učio od Porfirogenita ilirsku geografiju. Da mimoiđem stare zemljopisce, koji Bosnu zapadno od Une protežu, smao ću to napomenuti , da se iz poveljah kraljeva bosanskih granice najbolje mogu razaznati.

Nastavak: Jukić o tvrdnjama D. Tirola, 1842.: “ Ja ne znam, tko je kazo g. Tirolu da su Bošnjaci Srbi? i da se samo ondak Bošnjacima nazivlju kad hoće pokazati, da su iz Bosne?! pridodavajuću svugdje svoje narodno-srbsko ime?! Kad je to čuo ol vidio g.Tirol: “ Srb iz Bosne” ? – G.T. nije po volji šta ga gosp. Nadeždin vengrskim vlahom nazivlje , pak se ni opet ne sjeća one zapovijedi: “ što tebi nije drago itd.”. Al ja znam šta će Tirol reći: “ to ništa ja novog ne kazujem , to je prvi historik , koji je o Srbima počeo pisati, kazo – Porfirogenita, koji među kraljevine srbske meće Agrum Bossonae”. Al tomu se je lasno dosjetiti, koji zna, odakle Porfirogenita proizvodi ime Srb, i kad pomislimo, da su i Bessi – Bossi – Bosini – bili podložni Rimljaninom , ondak slobodno možemo reći s Porfirogenitom: da su i Bošnjaci Servi Romanorum – bili! Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu, već i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! slavni narod ilirski! Ja znam da će Tirol i ostali njegovi privrženici reći: “ to su prazne riječi , da su Bošnjaci pravi Iliri, a ne Srbi”; al jesam li ja tomu kriv? – Kad ovi pokažu punimi riječimi , da su Bošnjaci Srbi, ondak stopram imat ću pravo, i ja punijim zajmom dužan ne ostati….a i sam prijespomenuti Divković , mogao bi pokazati, da Bošnjaci nisu Srbi: za što ne veli Divković , jezikom srpskim, kad kaže slovi srpskimi? Isti Divković, u kasnijem svom djelu “ Nauk karstjanski itd” veli : “ jezikom bosanskim a slovi sarpskimi”. Čudo što Divković nije znao , da je on Srb, i da ne samo srpski piše, već i da govori! to bi Tirol najprije moro razriješiti, pak onda čitav narod bosanski imenom Srbskim, sebi NEPOZNATIM, krstiti.

1626. Tomko Mrnavić: “Hrvati, Bošnjaci, Bugari, Srbljani-Neskladom nejaci sužnji su vezani“

Utemeljitelj Slavistike J. Dobrovsky je na osnovu štokavice bio priklonjen jezičkom pansrbizmu ali je također uočio da „Nijedan Bosanac neće se nazvati Srbinom, a isto vrijedi i za Dalmatince”! Dodaje i ovo: “no može li se zbog toga reći da oni nisu Srbi?”. Naravno da može 😉 Znaju Bošnjaci kako se zovu. Jedan od glavnih propagatora velikosrpstva Vuk Karadžić je imao sličan pristup. On je zastupao teoriju da su svi štokavci Srbi koji su podjeljeni u razne vjeroispovijesti. Na osnovu toga on zaključuje da se “Samo prva tri miliona zovu Srbi ili Srblji”( govori o pravoslavnim). Dalje on uočava da “ostali ovoga imena neće da prime”. Poslije toga iznosi jednu suludu tvrdnju da “oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski” iako je poznato da je južnoslavenskim konvertitima riječ “Turčin” služila kao vjerska a ne etnička oznaka, za “prave Turke” je kod islamske slavenske populacije ( one bosanske) bio rezervisan ,pomalo uvredljiv, izraz “Turkuša”! Za katolike velida “sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali bog zna čijim imenom. Iliri ili Ilirci”. Ne priznaju se Srbima ali su, po Vuku, oni Srbi.

Viktor Duruy (1811-1894) u knjizi Histoire du Moyen-Age, poglavlje XXXI, navodi spisak naroda u dolini Dunava: Peuples de la vallée du Danube : les Hongrois. – Serbes, Bosniaques, Bulgares et Roumains. (Narodi doline Dunava: Mađari, Srbi, Bošnjaci, Bugari i Rumuni)

– Zapis popa Martinca nakon Krbavskog boja, 1493/1495 : “ ,,I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju sbog velikih ratova i nemira koji su se sbili u naše vrieme, koji digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamova sluškinje Agare, protiv svih zemalja svieta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete.”

– Enea Silvio Piccalomini (poznat kao papa Pijo II 1458-1464) u svom djelu “De Europa” piše o jadranskom priobalju: “Iza Albanije dolaze ilirska plemena. Nase doba nazivlje ovu vrstu ljudi Slavenima i Bošnjacima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima”

Jambrešić, pisac latinsko – ilirsko – njemačko – mađarskoga riječnika za školu (Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, Hungarica locuples, Zagrabiae 1742), tumači na str. 378 “Illyricus, Ilyrium i Illyria” ovako: “Illirianska zemlya, Dersava: iliti Veliko szlovenszko czarsztvo, Kralyevsztvo: koje vu szebi vech (tj. vise) kralyevsztvih, kakti Horvatszko, Dalmatinszko, Boszanszko, Bogarszko, Szerblinszko, szadassnye Szlovenszko etc. zadersava”. – “Illyrus” i “Illyrius” mu je Illirianecz, iliti Szlovenecz, Horvat, Dalmatin, Bossnyak etc.

Bartol Kašić, »Ritual rimski«,Pag-Dubrovnik-Rim, predgovor, 1640: “. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin…Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio ioni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci)… Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak’ na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose”

Sandalj Hranić, 1410: “…dokoli bi ne bilo matere mi, rechene gospe banice Anke, suproc'u meni takvo uchinjenije kako bi mogli rec'i dobri ljudije ki se imenuju od Bosne i Hrvat’ i od Bnetka i opc'ine dubrovachke – da je za to podobno ostaviti sinu mater svoju”

Matija Antun Reljković, “Nova Slavonska, i Nimacska Grammatika”, 1789: “ Albanci, Makedonci, Serblji i Bošnjaci, mloge Turske riči u Slovinski jezik umišali jesu, koje oni misto svojih Slovinskih izgovaraju.”

“Ljetopis Sutješkog samostana”, fra Bono Benić, 18. vijek: “Godine 1495. a 32 godine nakon zasužnjenja Bosne , Hrvati su tražili da se svakako odijele od Bosne, dok su se Bosanci tome mnogo opirali.”

“Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske…” Šime Ljubića iz 1865. donosi priloge za historiju Srba, Hrvata, Bošnjaka, Hercegovaca, Bugara i Slovenaca.

“Poslanica Dalmatincima” , Ante Kuzmanić, 1861 : “ Šta se s nama zbilo, to se više manje li zbilo sa Čehima, Poljacima i Hervatima sa nimačke strane; a da je nekerst prosvitljenostju jači bio, to bi i Bošnjaci i Serbi dosta turski govorili.”

“Grammatica Illirica practica”, Andrea Stazić, 1855: “Bošnjaci na istok Dalmacie pribivaju; a Hrvati od sievera. “

1757. godine crnogorski vladika Vasilije traži pomoć od grofova Šuvalova i Bestjuževa govoreći kako kršćanska braća računaju na Crnogorce a ta braća su “Albanci, Makedonci, Bošnjaci, Srbi i Bugari”.

SVJETSKA HISTORIJA
The English cyclopaedia: a new dictionary of Universal Knowledge, Volume 6 – 1854. godina : “Stanovništvo Bosne je sastavljeno od Bošnjaka , Srba, Hrvata, Vlaha i Crnogoraca ( koji su uglavnom nastanjeni u hercegovačkom sandžaku) te Turaka kojih ima u skoro svakom gradu…”. “ Polovina populacije, uključujući veliki broj Bošnjaka i sve Turke, je muhamedanska. “

De Bow's review, Volume 16. James Dunwoody and Brownson De Bow, 1854. godine o stanovništvu “europske Turske”: “Populacija je sastavljena od Vlaha, Grka i Slavena koji se sastoje od bugarskog, srpskog, bošnjačkog i hrvatskog elementa.”

Grammaire Turque, Wigand, 1853. Među primjerima nalaze se imena pojedinih nacija. Tu su , pored ostalih,Englezi, Austrijanci, Hrvati, Albanci, Portugalci, Mađari, Francuzi, Turci, Bošnjaci, Italijani, Rusi i Španci.

Chambers's journal,Volume 23. W. & R. Chambers, 1855: “Slaveni na jugu se razlikuju od onih na sjeveru. Oni spadaju među najzgodnije stanovništvo u Europi. Visoki i dobro građeni, sa orlovskim nosevima, tamnom kosom i energičnim očima, davno bi postali gospodari jugoistočne Europe da nisu lijeni i ovisni o piću i pljačkanju. Ove karakteristike su posebno izražene među Srbima, Crnogorcima i Albancima; Hrvati i Bošnjaci su manje zgodni i vrijedniji, iako imaju nepremostiv poriv za krađom. “

The eclectic magazine of foreign literature, science, and art, Volume 10. Leavitt, Trow, & Co., 1869: “ Sa ovim pogledom ona (Rusija) sprovodi propagandu među Rutenima Galicije; Česima i Slovencima koji su pomiješani sa Njemcima u austrijskim provincijama; Slovacima, Hrvatima i Srbima u Mađarskoj; te Bošnjacima, Crnogorcima, Srbima pa čak i Bugarima Turske.”

The Living age , Volume 36. Littell, son & company, 1853: “Stanovnici turskih i austrijskih provincija na donjem Dunavu uglavnom pripadaju slavenskoj rasi. Austrijski južni Slaveni , odjeljeni od Bohemijanaca ( Čeha) i Poljaka, broje 4.500.000 duša pod imenima Srba, Slavonaca, Hrvata, Venda, Morlaka ( Vlaha) itd. od kojih je većina odjeljena , samo fiktivnim granicama , od turskih Slavena pod imenima Srba, Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca itd. “

Southern literary messenger: devoted to every department of literature and the fine arts, Volume 17. T.W. White, 1851: “Slavenska porodica naroda , koja zauzima najveći dio istočne Europe i obuhvata razne elemente Ruske imperije, je najveća u Europi; njene različite grane imaju posebne dijalekte ( jezike) – Hrvati npr. govore različitim dijalektom od onog Srba, Vlaha, Slovaka, Bosanaca, Poljaka, Rusa, Bohemijanaca ( Čeha) i drugih Slavena – a ovi, ponovo, se međusobno razlikuju baš kao što je to slučaj sa nekoliko rasa skandinavske i njemačke grane velike teutonske porodice. “

Poland, Russian and the western powers. A memorial, historical and political, addressed to the British and French nations by general L. Mieroslawski, 1855: “ U prisustvu te etničke oluje koja bi podigla Bugare, Srbe, Bosance i Crnogorce protiv turske dominacije – 17.000.000 Galicijanaca, Slovaka, Srba, Moravljana, Bohemijanaca, Hrvata, Dalmatinaca i Ilira bi ustalo protiv Austrije…”

Die Neugestaltung von Deutschland und die Schweiz , Part 2. Orell, Füssli, 1844: “ Nije neobično čuti ih kako mire Hrvate, Slavonce, Bosance, Dalmatince, Srbe, Crnogorce i Bugare i onda upoređuju tu masu Slavena sa tri ili četiri miliona Mađara ponosno se pitajući zašto bi negirali svoj jezik i porijeklo jer to Mađari zapovijedaju. “

On the relation of the Slavonians to the other Indo-European nations, W S Lach-Szyrma, 1864: “Slaveni su uglavnom podjeljeni u 4 velike narodnosti od kojih svaka koristi poseban dijalekt a to su Rusi, Lesi, Česi i Srbi ili, kako bi ih trebali zvati – Ruteni, Poljaci, Bohemijanci i Srbi a pored njih su manja plemena kao što su Slovaci, Iliri, Dalmatinci, Bosanci i Bugari. “

A dictionary, geographical,statistical,and historical: of the various countries,places and principal natural objects in the world, volume 1, J.R. McCulloch,1841 : “ Stanovnici Dalmacije su Slaveni i pripadaju istoj rasi kao Hrvati, Srbi i Bosanci.”

Dictionary of geography: descriptive, physical, statistical, and historical, forming a complete gazetteer of the world, A. K. Johnston, 1868. godine o stanovništvu Bosne :“Stanovništvo je procijenjeno na 1.500.000 i sastoji se od Bošnjaka, Hrvata, Turaka, Grka, Židova i Roma.”

Opširnije iz “The Penny cyclopædia of the Society for the Diffusion of Useful Knowledge: v. 1-27, Volume 5”, 1836. godine: “ Stanovništvo Bosne je sastavljeno od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla, koji uglavnom žive između Vrbasa i Drine; Srba koji žive u novopazarskom sandžaku i na istočnoj obali Drine; Hrvata čije je stanište između Vrbasa i Une; Vlaha i Crnogoraca koji su uglavnom nastanjeni u hercegovačkom sandžaku; Turaka kojih ima u skoro svakom gradu…”. Ista knjiga: “ Von Zedlitz (“brief survey of Bosnia, Rascia, the Herzegovina, and Servia in 1829”) daje nam u jednom dijelu svog djela ovu procjenu : – Bošnjaci, DOMICILNA RASA, 250.000; Srbi 120.000; Turci 240.000; Vlasi 75.000; Hrvati 40.000; Romi 16.000; Židovi 2.000 i Armenci 800,…”

The British quarterly review, Volume 18, 1853: “ U ovo doba stalnih promjena, stanja o osjećaji ovog ( slavenskog) naroda privlače pažnju svih onih koji ozbiljno razmišljaju o mogućim sudbinama Europe. Bugari, Srbi, Bosanci i Hrvati Turske , zajedno sa Crnogorcima, broje do 7 miliona ljudi. “

A descriptive atlas of astronomy and of physical and political geography, 1850. godine u poglavlju u europskom dijelu Otomanskog carstva: “ Uključujući provincije, populacija cijele države navodno prelazi 12.000.000 i sastoji se od osmanske rase, koja je brojčano mala ali politički dominantna, slavenskih rasa Moldavaca, Srba, Bugara, Bosanaca i Hrvata te grko-latinskih rasa Grka, Vlaha i Albanaca. “ The

Saturday magazine, Littell & Henry, 1821: “ Osim samih Turaka, europsku Tursku nastanjuje pet različitih nacija – Grci, Albanci, Vlasi, Bugari te slavenska plemena koja žive u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Grci broje do, otprilike, dva miliona; Vlasi ( uključujući Moldavce) prema Thorntonu broje 1.000.0000 a prema Wilkinsonu 1.500.000; Bugari, sudeći prema teritoriji koju zauzimaju, broje do 1.500.000; Albanci do milion; na Srbe, Bosance i Hrvate otpada još milion…”

The foreign quarterly review, Treuttel and Würtz, 1827 : “ Slavenska plemena se mogu podijeliti na dva dijela – zapadni i sjeverni. Prvi uključuje Ruse i Rusine, Bugare, Srbe, Dalmatine, Bošnjake, Slavonce, Hrvate i zapadne Mađare (?)…”

The Christian pioneer, ed. by J.F. Winks, Joseph Foulkes Winks, 1870. godine, dio o stanovništvu europske Turske: “ Gohlert ostale ( one koji nisu Turci) dijeli ovako : Bugari 4.000.000; Vlasi 4.450.000; Grci 1.200.000; Albanci 1,500.000; Bosanci i Hrvati 1.110.000; Srbi 1.500.000;…”

English retraced, or, Remarks, critical and philological: founded on a comparison of the Breeches Bible with the English of the present day, 1862: “ Slavenski jezik, koji je najrašireniji u Indo-germanskoj ( ?) porodici, se govori na području od Pacifika na istoku do Baltika na zapadu i od Arktičkog mora na sjeveru do Jadranskog mora na jugu. U Europi ga govore Rusi i Rusini, Bugari, Srbi, Bosanci, Dalmatini, Hrvati, Vendi i Sorbi u Lužicama i Saksoniji, Slovaci u Mađarskoj, Bohemijanci ( Česi), Moravljani, Poljaci i Šlesi. “

The Bible of every land, a history of the sacred Scriptures in every language and dialect into which translations have been made, 1848: “Bosna, najzapadniji pašaluk ili ejalet Turske u Europi se nalazi na zemljištu koje je različito procjenjeno- od 16. do 22.000 kvadratnih milja sa populacijom od 800 000 do 1.000.000 duša. Stanovništvo se sastoji od Turaka, Srba, Hrvata, Roma, Jevreja i Armena – sami Bošnjaci broje oko 350.000 ljudi. Jezik je opisan kao mješavina slavenskog i vlaškog. U pismu iz 1827. godine gospodin Lowndes je rekao da mu je austrijski konzul na Krfu pružio informacije o postojanju biblije na Bosanskom jeziku. Na osnovu njegovih podataka činilo se kao da je vidio kopije te verzije dok je boravio među Bošnjacima. “

Encyclopaedia Americana: A popular dictionary of arts, sciences, literature, history, politics and biography, brought down to the present time; including a copious collection of original articles in American biography, Volume 4, 1830: “ Najvažnije rase koje nastanjuju Europu su sortirane od strane Hassela u njegovim statističkim tablicama ( 1823) u sljedećim proporcijama: 1.- Romanske nacije- 75.829.000. – Francuzi, Italijani, Španci, Portugalci, Valonci i Vlasi ; 2.- Teutonske ili germanske nacije – 60.451.800. – Njemci, Holanđani, Englezi, Danci, Norvežani, Šveđani; 3.- Slavenske nacije – 68.255.000.- Rusi, Poljaci, Litvanci, Vendi, Čečeni, Slavonci, Hrvati, Srbi i Rašani, Morlaci (Vlasi) , Bosanci itd.” THE

WORLD IN THE MIDDLE AGES: AN HISTORICAL GEOGRAPHY, 1854. godine o Bosni: “ Njene bogate rudnike zlata i željeza u Alpama su održavali stari Rimljani ali su ih zapustili lijeni Bošnjaci.”

Pictorial history of the Russian War 1854 – 5 – 6: With maps, plans, and wood engravings, 1856: “ Moldavci, Vlasi, Bugari, Srbi, Bosanci, Hrvati, Crnogorci i Albanci su , do određenog stepena, različite nacije koje posjeduju sjećanja i tradicije iz sopstvene državne samostalnosti…”

The new American cyclopaedia: a popular dictionary of general knowledge, Volume 3, 1859. godine o populaciji Bosne: “ 1852. godine je bilo 870.000 Bosanaca, 180.000 Hrvata, 145.000 Morlaka, 250.000 Turaka, 15.000 Grka, 12.000 Židova, 428.000 Vlaha, Mađara, Armena, Ilira, Italijana, Njemaca , Roma i ostalih raznih plemena…”. “Bosanci prvenstveno pripadaju grčkoj i rimskoj crkvi iako su mnogi od njih sljedbenici Muhameda.”

The Dublin review, 1857. godine o manihejstvu: “ Ono je našlo svoj put kroz planine Haemusa i među mnogim divljim plemenima slavenske rase, koja su se nalazila na južnom dijelu Dunava i uz obalu Jadranskog mora, pod imenima Bugara, Bosanaca, Hrvata i Dalmatina.”

Turkey: its history and progress, sir James Porter, 1854: “ Populacija europske Turske je uglavnom sastavljena od Slavena koji broje , prema turskim vlastima, do 7. 200. 000 ljudi ali prema drugima i do 9.000.000. Oni su sastavljeni od Bugara, Srba, Bosanaca, Hrvata u turskoj Hrvatskoj te Vlaha u Hercegovini.”

Modern history, Chambers W. and R., ltd, 1856: “ Prema jednom dijelu slavenskih intelektualaca, pravilan put za slavenski pokret bi bilo skupljanje rasutih dijelova velike slavenske porodice u četiri konfederacijske skupine: u “ilirsku” grupu koja bi obuhvatala slavenske narode povezane sa Austrijom i Turskom, imenom – Ilire, Hrvate, Slavene Mađarske, Srbe, Dalmatine, Bošnjake, Crnogorce i Bugare,… “

The Cambrian journal, Cambrian Institute, Tenby, Wales, 1862: “ Slavenska porodica uključuje Ruse, Litvance, Poljake, Srbe, Hrvate, Bugare, Bosance, dio južnih Venda, Vlahe i Bohemijance.”

The Nautical magazine, Volume 23,1854:” U to vrijeme, četiri Engleska rudara pripadala su poduzeću kao nadzornici domaćim radnicima; među njima se nalaze neki Poljaci i Mađari te nekoliko Srba i Bosanaca.”

Canada under successive administrations, Volume 3, 1839:” Uzevši populaciju južno od Dunava, od Crnog mora na jednoj do Jadrana na drugoj pa dole sve do Egejskog mora, neslavenska populacija čini tek polovinu slavenskog stanovništva; Grci, Albanci i Turci imaju oko četiri miliona; Bugari, Srbi, Hrvati, Morlaci, Crnogorci i Bosanci imaju oko osam miliona ljudi.”

The war between Turkey and Russia: A military sketch,1854: “Od 850.000 stanovnika, više od jedne četvrtine spada pod vladajuću rasu Osmanlija dok ostale 3 četvrtine , izuzevši 25.000 Židova i Grka, pripadaju Slavenima- jedna polovina su Bošnjaci a druga polovina Hrvati, Crnogorci i Vlasi. Osim dijela Bošnjaka, Slaveni pripadaju kršćanskoj zajednici.”

fra Tomo Babić (1680.-1750) : “ U Bosni na jedan nacin govore, u Polonij na drughi u Mosckovii na trechi, Harvati na cetvarti, Dubrovcani na peeti, Dalmatini drugacie, svaki Russag illi paiiz na svoii nacin.”

Ibrahim Berbić 1893. godine na kraju Bosansko-turskog učitelja zapisuje da završava gramatikujugoslavenskog naroda: Bosanaca, Srba, Hrvata, Crnogoraca i Dalmatinaca.

Puni naziv ilirskog grbovnika koji se čuva u Fojnici i koji najvjerovatnije potiče iz 17. vijeka je sljedeći: “ Rodoslovie bosanskoga aliti iliričkoga i sarpskoga vladania, zajedno postavgleno po Stanislavu Rubčiću popu, na slavu Stipana Nemagnića cara Sarbglena i Bošgnaka. 1340”

Ivan Tomko Marnavić 1626. : “ učiniti u Iliriku osobu koja je vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike , najmanje četvoricu, ito jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina.”

Grof Branković 1689. godine u Oršavi izdaje proglas narodu “ Serbo, Bosano i Bulgarroslaveno slavenskago jazika…”

Fra Luka Dropuljić je prilikom putovanja u Carigrad 1845. godine napisao da ljudi od Sarajeva do Kratova “bosanski govore prifino”. Stjepan Verković preporučuje fra Grgi Martiću “ da sastavi bosanski narodni rječnik od svih stvarih i predmeta, kao što ga gdi od naroda nazivaju”. Kružić 1530. godine piše pismo Kacijaneru “bosniensibus litteris” Lišnjić 1672. godine tvrdi da “bosanički alfabet” potječe od sv. Jeronima i Ćirila i Metodija.

Mihovil Pavlinović veli da je Anto Knežević “ sve jednako živio u samoj slavi svoje Bosne: “Bosna, prva zemlja na svijetu, Bošnjaci najljepše govore; oni najbolji junaci; oni najpobožniji ljudi; u njih običaji čisti narodni.”. “ Fra Anto se razpripoviedao o čudestvima svoje Bosne i razpredao osnove o jugoslavenskom carstvu da se opet i ono vrti oko Bosne.”

Uvodnik “Bosanskog vjesnika”, 1866. godina : “ Tok povjesnice pričislio je osmanskoj državi različite zemlje i narode; ovi su manjeviše svi zadržali svoje narodne osobitosti, pa i sami predjeli u kojima žive, ponajviše su kao geografsko-istorični pojmovi stupili u sadašnjost. I Bosna je ovu istoričnu individualnost pri svim promjenama vremena zadržala, i njena prastara narodnost ovdje je preživjela bure prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo genetična nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući takođe njom ograničavana , ostala je nepovređena različitošću vjeroispovjedi. “

Antun Radić je 1899. godine zapisao da se “ na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio, da je ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato.”

Massieu de Clerval u svom izvještaju o Bosni u 19. vijeku navodi sljedeće: “ Nema u Bosni, kao u drugim provincijama otomanskog carstva, mnogo rasa duboko podjeljenih jezikom i običajima, odbojnih po prirodi i nepomirljivih, što koegzistiraju na istoj teritoriji, bez ikakvog mogućeg jedinstva. U ovoj zemlji je samo jedna rasa, posve homogena ; religija je jedino ta koja je dijeli . Da postoji za tu slaveno-bosansku rasu pokretač jači od vjerskog razdora , njeno ujedinjenje odmah bi bilo gotov čin. To ujedinjenje je ovdje utoliko bolje pripremljeno što pojedine konfesije nisu kantonizirane u tome i tome kraju zemlje , nego su izmješane na svim linijama. Može se, istina, zapaziti da muslimani prvenstveno stanuju u gradovima; da grci dominiraju na istoku pokrajine, u Raškoj i u brdskim krajevima. Ova zapažanja nisu apsolutna : sreću se često miješana sela, gdje grci, muslimani i katolici žive jedni pored drugih i često u vrlo dobroj harmoniji, kada podbadanja izvana ne bude fanazizam i pitanja religiozne časti. Osjećaj zajednice koji je u stanju ove ljude sjediniti već postoji i treba ga samo razviti. Štaviše, sve razlike mogu nestati . Musliman, katolik i grk podjednako osjećaju ljubav prema svom rodnom tlu. Oni se podjednako ponose svojim imenom Bosanaca. To ime podsjeća muslimana na učinjene usluge carstvu od strane njegovih zemljaka, na privilegije koje su oni primili od sultana; na slavne ljude koje je dala ova pokrajina. Musliman je postao turčin a da nije ni najmanje prestao biti Bošnjak. Katolik ima potrebu da traži u daljoj prošlosti svoje nacionalne uzore,ali on je Bošnjak po osjećaju u najužem smislu riječi. Grk, za razliku od ove dvojice, možda će se vezati za nacionalnost širu od bosanske , ali i on ima taj lokalni patriotizam , koji je činjenica kod svih Južnih Slavena, naročito gorštaka. Vidio sam pravoslavne Bošnjake čak u Srbiji koji s ponosom ističu svoje porijeklo.”

Fra Jako Baltić 1862. godine komentariše dolazak carskog povjerenika u Bosnu koji je “ na putu svom svagdi Turke bosanske korijo, što turskim jezikom ne govore, zato naređivaše Mejtefe uzdizati i turski jezik učiti”.- “Što zakon Božji gaziš? Nas je Bošnjake Bog Slavljanim hotijo biti , ne Osmanlijam”.

Mehmed-beg Ljubušak piše sljedeće o pitanju nacionalnosti među južnim Slavenima: “ Što se tiče Hrvata i Srba, to su ogranci od jugoslavenskog viteškog naroda, kao što smo i mi isto jedan ogranak, te se na prvom mjestu nalazimo”. Radi se o Bosanskom interkonfesijalnom narodu.

Holandski rječnik stranih pojmova i riječi “Algemeene Kunstwoordentolk” iz 1900. donosi popis slavenskih naroda a to su Bohemijani, Moravljani, Rusi, Hrvati, Slovaci, Srbi, Bošnjaci, Dalmatinci, Crnogorci i Bugari.

U pismu Dubrovačke općine carinicima u Bosni 1376. godine jasno se razlikuju slavenski Bošnjani od romanskih starosjedilaca tj. Vlaha: “…portar lo vostro plumbo da quelli Vlachi et Bosgnani”. Ovo je važan dokaz da termin “Bošnjanin” nije puka geografska oznaka nego da označava pripadnika srednjevjekovnog bosanskog slavenskog naroda.

„Dragoljub“, 1867. godine:
„Čekaj malo, čekaj rode!
Dok i tebi zgoda dojde.
Bit će i tvom robstvu svrha,
Dok se turska sila skrha.
Više nikad Turska sila
Biti neće ko što j bila
Bošnjak jednom ustat mora
Tomu pako sad je hora!“

„Dubrovnik“ – NšD, 1866. godine :
„Čim Padišah krene na Srbiju
Ustati će listom Karamani,
Grci će mu udrit iza legja,
S bokova će Bugar i Arbanas,
A pod mojim stijegom na susret
Poći će mu Bošnjak i Srbjanac.“

fra Antun Knežević: “Neke nase komsije vrlo se ljute, sto se dicimo i ponosimo nasim starim imenom, jezikom i obicajima i sto pod zivu glavu necemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas slozne su nase komsije, koje cemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi trazi od nas nesto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o zivu glavu – da se sloze. Prijatelj Jovo porucuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bosnjace, ti si moj i moras prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez nasega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svadje, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo vec odavna tome priucili, mi bi se morali od cuda kameniti kao kulasinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitacemo nase prijatelje, koji se bave perom i stampom: za sto se tako svadjate za nas, kad dobro znadete, da je Bosnjak od starine privikao diciti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drzi tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) nase mile domovine sjeca nas onih vremena, kada se je nasa domaca vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajuci se ponosnim i junackim imenom Bosnjak. Gledamo na mnoge dokumente domacih spisatelja iz proslih vjekova, u kojima se uvijek spominje nase pravo narodno ime Bosnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bosnjak. Od toga necemo niti smijemo otstupiti, toga cemo se imena drzati vijerno i stalno.“ Mi se ponosimo time, da je upravo nas jezik, a iz nase otadzbine uzet za osnovu knjizevnog jezika nasih komsija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadzic, Dancic, pa Ljudevit Gaj prenijeli su nas lijepi jezik u knjizevnost obaju recenih naroda, te ga prozvase kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava diciti se, sto se nasim jezikom sluze danas u knjizevnosti nasi prijatelji Jovo i Ivo, a to ce nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zasto naziv, sto su ga oni nasem jeziku po svojoj volji, a bez naseg pitanja dali, sada nama po sto po to hoce da nametnu, pa nam cak brane, da mi u nasoj vlastitoj kuci svoj jezik oznacujemo imenom naseg naroda. To je slicno, kad bi nasem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali cast i postenje obodvojici nasih prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad necemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, vec bas hocemo, da svakome jasno dokazemo, da smo mi Bosnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bosnjaci kao sto su nam bili i pradjedovi i nista drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji nasa braca, koji toliko stoljeca u Bosni i Hercegovini stanuju i zivu, a hoce da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouce i promozgaju.” „Stepan, poslednji kralj bosanski“,Mirko Bogović, 1857. godine :

„Budi dika Bosne ponosite.
Bit ću i to, jer je cilj plemenit
Za koim težim. Ja sam pravi Bošnjak,
Ljubim dom svoj mili, merzim pako
Na te Turke, što se evo sada
Nam primiču ko kurjaci gladni
Kada stado njušeć obilaze,
Pa bi rado i nas ugrabili,
Ko što Serbiu ugrabiše jadnu.“

„I ja mislim, bratjo,
Da to nikad dobro bit ne može,
Jerbo kad se hristjan, k tomu Bošnjak
sa Turčinom druži, čini mi se
Kano da se druži i bratimi
Tavna noćca sa bielim danom
Živi oganj sa studenom vodom
Sa sokolom sivim cerni gavran,
a sa jelenom gorskim merki kurjak. „

„ Junaci su, svi pravi Bošnjaci,
Sve birani sivi sokolovi,
Vikli boju i tegobam bojnim,
Znadu seći i pobedu steći,
Moći se je u njih pouzdati.“

„Kolo“, Ivan Martinčić, 1847. godine:
„Zahtevati, da se n.p. Bugar, Bošnjak, Arbanas itd. naziva Turčinom zato . što su im zemlje spojene sa carstvom turskim, već je zato nemoguće, što predeli ti osobit imaju položaj zemljovidni; zato Bugar tako kao i Bošnjak Tursku nikad neće zvati otadžbinom svojom.“

„Starine“, JAZU, 1869. godine:
„Suprotiv nije nam poznat primjer , da bi se ovim imenom bio u pismu služio Bošnjak kršćanin jedne ili druge crkve, katoličke naime ili iztočne.“

„Bosanski prijatelj“ , 1861. godina:
„Narod u Bosni je jedan, i to slavjanski, nariečja ilirskoga, ono malo Ciganah i Jahudiah izvadivši. Turski govore činovnici osmanlie, i Bošnjaci Turci,koji su ga u medrezah naučili. Ostali bosanski Turci govore kako po selih tako i po varoših ilirskim jezikom koga oni „ bošnjačkim“ a Hristiani „bosanskim“ zovu.“
„Dođem pod selo „Bistricu“, kod kog je spomenuti grad Kozov; selo je na visokom visu, u šumi stećoj; stanovnici su katolici, i ima jih do 250 duša. Vele, da su ti svi starosidioci, t.j. pravi Bošnjaci, koje nit je moglo okrutničtvo tursko raztjerati, niz izturčiti.“

“Hrvatske narodne pjesme: što se pjevaju u gornjoj hrvatskoj krajini i u turskoj hrvatskoj”, Luka Marjanović, 1864. godine:„Za stanovnike turske Hrvatske ( bosanska krajina) ne znam pravo, šta su, jer ne govore niti da su Srbi niti Hrvati, već da su Mađari i Bošnjaci, a govore jezikom bosanskim ili bošnjačkim.“ „Pravila kako izobraževati ilirsko narečje i u obče slavenski jezik“, Mata Majer, 1848. godine: „Slovenci, Horvati, Slavonci i Bošnjaci redko kada menjaju ova pismena…“

„Universal geography“, Conrad Malte-Brun, 1828. godine:
„Muslimani Konstantinopolja vele za Bosance da su nevjernici; oni vode porijeklo od ratnika sjevernjačke rase…“

„Taits Edinburgh magazine“ , W.T, C.I.J., 1848. godine:
„ Bugari i Srbi, iako prirodno ratoborni kao Bosanci, su de facto miroljubivi.“

„Chambers encyclopaedia“, 1868. godine:
„Populacija se sastoji od Bosanaca,Hrvata, Morlaka, Crnogoraca, Turaka, Njemaca, Ilira, Dalmatinaca itd. od kojih većina pripada slavenskoj rasi. Bosanci ili Bošnjaci , koji čine trećinu stanovništva , su dijelom Muhamedanci a dijelom pripadaju Grčkoj i Rimokatoličkoj crkvi. „

„The Turkish empire: in its relations with Christianity and civilization“, 1862. godine:
„ U ovome se Bugari samo pokoravaju tendenciji koja je manje-više operativna u svim kršćanskim nacijama Turskog carstva. Bosanci,Moldavci, Vlasi i Srbi napreduju prema odvajanju od Bizantije.“

„Austria, Vienna, Hungary, Bohemia and the Danube, Galicia, Styria, Moravia, Buckovina, and the military frontier“, J.G. Kohl, 1843. godine:
„Mađari svih mogućih varijacija, Rusi, Slovaci, Srbi, Vlasi, Hrvati, Slavonci, Dalmatinci, Italijani, Grci, Armeni, Židovi, Cigani, Bugari i Bosanci su nacije s kojima smo se sreli tijekom našeg puta kroz Mađarsku.“

„Journal of the Royal Statistical Society“ ( Velika Britanija), 1865. godine:
„Albanci, Bosanci i Cigani su podjeljeni između muslimanskog i grčkog ubjeđenja ali oni nisu Turci.“

„Canada under successive administrations“, David Urquhart, 1839. godine:
„ Zamislimo da su Turci potpuno uklonjeni sa terena i da su ove zemlje ostavljene samo njihovim kršćanskim stanovnicima. Imali bi pet miliona Vlaha i Moldavaca, šest miliona Bugara, dva miliona Srba i Bosanaca…“

„Austria: containing a description of the manners, customs, character and costumes of the people of that empire“, Frederic Shoberl,1828. godine:
„Stoga dijalekti Rusa i Kozaka malo variraju od onih kod Bosanaca i stanovnika Dubrovnika čiji se jezik naširoko razlikuje od jezika njihovih susjeda – Dalmatinaca i stanovnika Karniole. Na isti način se Ruski jezik razlikuje mnogo od Poljskog jer su Rusi susjedi te nacije kao što su Bosanci susjedi Dalmatinaca.“

„Turkey,or,A history of the origin,progress and decline of the Ottoman empire“, George Fowler, 1854. godine:
„Među narodima slavenske rase koji su podložni Porti nalaze se Bugari koji su raštrkani duž Turske u Evropi te Srbi, Bosanci i Hercegovci kojih ima oko 1 000 000.“

„The literary garland,and british north american magazine“, Lovell and Gibson,1849. godine: „Pod trećom glavom se podrazumijevaju Venedi, Bugari, Bosanci, Srbi, Vlasi, Hrvati, Poljaci i Rusi.“

„An abridgement of universal geography“, Adriano balbi, 1835. godine:
„Slavenskoj rasi pripadaju Bugari, Bosanci , Crnogorci i Srbi u turskoj Dalmaciji“
„Slavenska rasa obuhvata Ruse, Poljake, Litvance, Bohemijance, Srbe, Bosance, Dalmatince, Bugare…“

„The Edinburgh gazetteer, or geographical dictionary“, 1822. godine:
„Sadašnji jezik Ilirije je slavenski koji se ponešto razlikuje u različitim provincijama; Bosanci ,navodno, govore ovaj jezik sa najmanje odstupanja od njegove originalne forme“

„The Leisure hour“, W.H. Miller, J. Macaulay, W.Stevens, 1876.godine:
„Bosanci su zajedno sa svojom slavenskom braćom uzeli učešće u velikoj bici na Kosovu i borili se protiv osmanskih snaga 1389. godine…“

U magazinu „Progress“ ( S. Fallows, E.A.Reed,E. buckley,R.T.Ely, UA, 1895) stoji da su Slaveni „ predstavljeni drevnim Sarmatima te modernim Rusima, Poljacima, Bohemijancima, Srbima, Bugarima, Bosancima i Hrvatima“.

„Evangelical Christendom“ iz 1857. od Slavenima evropske Turske:
„Ova rasa se sastoji od Bugara, Srba, Bosanaca, Hercegovaca i Crnogoraca.“

„Hrvati, Srbi i Dalmatini a Sa.Rimska Stolica“, Viekoslav Giorgić, 1860. godine:
„Najprvo trebaje da spomenem š kojim požrtvovanjem Dubravčani od postanka grada do najnovijeg doba nastojali su sa svom snagom poduprieti posle S. Stolice medju susiedniem Srbima i Bošnjacima…“

„Arkiv za povestnicu jugoslavensku“, I.K.Sakcinski,1851. godine:
„Isti papa dopušta Bošnjakom na molbu kralja Stepana Tomaševića, da mogu svetkovati dan Sv.Grigorja, kog Bošnjaci za svog zaštitnika drže…”

“The athenaeum”, J.Lection,1845. godine:
“Bošnjaci pripadaju velikoj slavenskoj porodici…”

“The Kaleidoscope:or,Literary and scientific mirror”, E.Smith, 1829. godine:
“Bošnjaci , zajedno sa Srbima i Bugarima, su slavenske rase i govore dijalektom tog jezika baš kao i Dalmatinci,Hrvati i Slavonci koji žive pod austrijskim carstvom. “

Europe, past and present, 1850. godine: “ Velikoj porodici odnosno plemenu Slavena pripadaju Rusi, Poljaci, Srbi, Bosanci, Bugari,Hrvati , Slavonci , Bohemijanci itd.”

The Spectator, 1856. godine:
“Gdje ( će naći) Srbe i Bošnjake koji će prestati izazivati tursku tiraniju stalnim neposlušnostima i pobunama?”

The Edinburgh new philosophical journal, 1849. godine o Bugarima:
“Sa svojim srodnicima Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, oni čine porodicu koja je potpuno različita od Grka i Albanaca. “

Eclectic magazine, 1862.godine:
“Turčin bi mogao biti izbačen iz Evrope uz puko podržavanje pravednih i legitimnih aspiracija Bošnjaka, Srba, Grka i Crnogoraca koji bi oformili golemu i plodnu konfederaciju sa slobodnim gradom Konstantinopoljem kao prijestolnicom.”

Researches in the highlands of Turkey, 1869. godine:
“Iza njih (Bugara) se nalaze Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i ostale slavenske rase”

The student’s manual of modern geography iz 1869. donosi popis južnoslavenskih naroda na kojem su “ Vendi Ilirije i Stirije, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci.”

The Reasoner iz 1846. godine u Slavene pod turskom vlašću ubraja Srbe, Bugare i Bošnjake.

Cyclopaedia of biblical, theological, and ecclesiastical literature, 1868. godine:
“Novi alphabet, po njemu nazvan Ćirilicom, je usvojen od strane većine istočnih Slavena (Bugara, Srba, Bosanaca, Slavonaca, Rusa, itd.).”