Tu, u tuđini daleko od svoje Bosne, njezinih pitomih dolina, zelenih šuma i livada, kitnjastih voćnjaka i plavih rijeka, osjećamo svu želju za njom, našom Bosnom. Naše želje, naše misli uvijek su s njom i uz nju. Tamo je naš život, naš dom, naša sreća, i najmiliji naši. Iz tuđine milujemo čežnjom njezine grimizne brijegove i stisnutim pesnicama slušamo vapaje njezinih obeščašćenih domova. Daleko smo od nje, ali smo u njoj, jer smo s njom i jer smo radi nje tu, u tuđini.

Kada u sumrak dolazimo na odmor, mi ne spavamo. Osjećaj za njom jači je od sna. Kada nam je najteže obraćamo se svojoj Bosni i jednom dušom, njezinom dušom začeta pjesma:

>>Bosno moja, moje živovanje<<  vraća nas u stvarnost.

A teška je stvarnost naše Bosne. Podivljale horde boljševičkih bandita i londonskih zločinaca, oskvrnuli su svetinje Bosne Ponosne. Ne bijele se više njezine opjevane kule. Ne cvatu više zumbuli, katmeri i karamfili. Đulistani ne mirišu više. Sve, sve je to uništeno. Majke naše, očevi naši, pobijeni. Naše sestre, naše kćeri obeščašćene, a naši djedovi nogama pogaženi. Iskonska mržnja neprijatelja caruje nad tobom Bosno, naša Ponosna Bosno. Ne, mi te nismo ostavili, nisu te ostavljali ni očevi, ni djedovi naši. Nije strah, koji nas je u tuđinu otjerao. Mi znamo šta si ti za nas i radi tebe smo pošli u tuđinu, Bosno naša. Radi tebe, koja si nas u krvi rodila, u krvi odgojila, a s krvlju hranila. I mi ćemo opet doći u Tvoje krilo, da Ti vratimo krv, koju si nam ti dala. Jer znamo: U krvi je začet, u krvi rođen, u njoj razvijan život, a iz krvi i samo iz krvi će nići i novi život. Pitaš nas >>kako nam je?<< Pa dobro nam je. Jer sve što radimo, za tebe radimo. Ni žuljevi na nogama, ni ubodi trnja, ni zarezi oštrog kamenja ne bole. Mi osjećamo samo jedan bol. Bol rana tvojih.

Mnogobrojne su i teške rane, koje Ti zadadoše neprijatelji naši. A oni nezahvalni, stotinama godina nanosili su ti samo bol i rane, tebi koja si znala samo za praštanja. Najbolnija rana zadata ti je danas. Neprijatelj, koji nas je dobro poznavao, ubijajući nas, hoće da ubije i tebe. A, šta bi ti bila bez nas? Šta bi bila, kada bi ti istrgnuli srce? Gola i bezbolićna pustoš.

Mi te nećemo zaboraviti, jer znademo, sve što imamo tvoje je i tebi ćemo povratiti. Mi čekamo, spremamo se i radimo, jer hoćemo uvježbani, spremni i sposobni, da zagrlimo tebe i da ti padnemo u krilo. Bez nas ti je teško. Bilo ti je teško, kada su te i djedovi naši ostavljali i išli daleko od tebe, da tebe brane. Oni su znali da granica tvoja, da odbrana tvoja nije na međama tvojim. Ona je daleko od Drine. A naročito danas, mnogo dalje nego prije. Jer danas se, Bosno bore dva svijeta, a ne dva naroda. Jedan novi svijet, koji hoće i želi, da svi narodi prema svojoj snazi i svome broju dobiju onoliko, koliko je to potrebno za njihov život. On hoće red, pravdu i slobodu svakome i jednaku za svakoga. U borbi i radu – u pravedno podijeljenom radu, on nastoji izgraditi novi život i Novu Europu, kojoj i ti pripadaš. A drugi? Drugi hoće da te podčine, da ti oduzmu život i smisao za slobodan razvoj. Oni žele i teže, tvoje sinove učiniti bezboličnim rabotom, čovjekom bez duše, ili običnim robom. Između ovo dvoje mi smo odabirali. Pitali smo se: >>šta bi odabrali naši djedovi, oni, koje je majka šaljući u boj, klela svojim majčinim mlijekom, da se muški, a ne ženski vrate na Krajinu?<< I odabrali smo krvavi put borbe – put, koji jedini vodi slobodi i u slobodu. Mi nismo gori od naših starih. U nama je krv Ličkog, Hrnjice i Bojčića. Oni su se u prošlosti hranili žrtvama, a branili hrabrošću.

I mi danas hranit ćemo se žrtvama, a braniti hrabrošću, jer znamo, da ćemo samo tim putem vidjeti opet tebe ponosnu, radosnu i nasmijanu. I mi u čežnji, za tobom, veselo ti pjevamo:

>>Bit će Bosne, bit će žrtvovanja. Doć’ ću Ajša, bit će milovanja<<.

Nacija ili vjera” je danas često tema razgovora ili pitanje o kojem čovjek sam razmišlja. Da li može oboje ili nešto treba odbaciti? Šta treba biti prioritet: nacija ili vjera? Na ova pitanja ćemo odgovoriti iz perspektive našeg nacionalističkog svjetonazora.

Prije svega je bitno iznijeti činjenicu da nacionalna pripadnost ne zavisi od vjeroispovijesti. Takav slučaj je i sa Bošnjacima. Koliko god neko tvrdio drugačije, Bošnjak ne mora biti isključivo musliman. Nekada su Bošnjaci većinom bili “bosanski krstjani” to jest pripadnici Crkve bosanske, a danas su među Bošnjacima uglavnom prisutne tri vjere: Islam, Katoličanstvo i Pravoslavlje, što ne isključuje ni ostale religijske skupine.

Potrebno je razlikovati prioritete u privatnom i javnom životu. Kada je u pitanju privatni život, tu nije potrebna neka duža rasprava. Činjenica je da nacionalni ponos ničim ne ugrožava pripadanje određenoj vjeri niti praktikovanje iste, niti obratno. Da li će pojedincu u privatnom životu prioritet biti nacionalni ponos ili praktikovanje vjere, mi kao nacionalisti u to ne ulazimo. Nama je bitno da je svaki Bošnjak svjestan svoje nacionalne pripadnosti i da je odan državi Bosni. Također kao nacionalisti, mi se zalažemo za nacionalnu, socijalnu i sekularnu državu Bosnu u kojoj će obavezno postojati i vjerska sloboda.

U našoj lijepoj Bosni postoji običaj da Bošnjak-musliman svojim komšijama nemuslimanima za Bajram donosi kurban, što je i slučaj kod Bošnjaka katolika i pravoslavaca koji za Uskrs, odnosno Vaskrs svojim komšijama donose ukrašena jaja, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti. To je naš narodni običaj koji nikada ne smijemo odbaciti!

Kada je u pitanju politika, javni život, formiranje vlasti, države, tada je potrebno postaviti nešto kao glavni prioritet. Osvrnut ćemo se na historiju Bošnjaka. Bošnjaci su u velikom broju prešli na Islam nakon osmanske okupacije. Bio je to dugotrajan proces, jer Bošnjaci nisu bili prisiljavani na prihvatanje Islama jer je stupanje u tu vjeru najviše bilo zbog dobrog društvenog i političkog položaja u osmanskom carstvu. Ime Bošnjak (Bošnjanin) bilo je prisutno i prije osmanske okupacije. Nakon osmanske okupacije, bez obzira na vjersku raznolikost, Bošnjak je ostao Bošnjak.

Pročitajte članke o Fra Antunu Kneževiću i Ivanu Franji Jukiću, Bošnjacima katoličke vjeroispovijesti iz devetnaestog stoljeća:

Bošnjaci i bosanski jezik: Fra Antun Knežević — Bošnjaci (akos.ba)
Ivan Franjo Jukić (bosanskinacionalisti.org)

U devetnaestom stoljeću se probudilo pitanje nacionalne pripadnosti. Vodila se politika iz Srbije i Hrvatske da se Bošnjaci pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti konvertuju na srpstvo, odnosno hrvatstvo. Jasno nam je da se to dešavalo zbog srpskih i hrvatskih pretenzija na bosansku teritoriju. Tada su se, nažalost, Bošnjaci islamske vjeroispovijesti izjasnili kao “Muslimani” i pod tim imenom formirali svoje prve političke stranke. Da su kao prioritet stavili naciju, to jest ime “Bošnjak”, sigurno da bi se danas dosta veći broj katolika i pravoslavaca izjašnjavalo kao “Bošnjak”. Poznato nam je da nakon Prvog svjetskog rata ime “Bošnjak” sve više nestaje i dolazi do toga da su Bošnjaci nakon Drugog svjetskog rata bili prisiljeni da se izjasne kao Srbi ili Hrvati. Tek 1990.-tih naše drevno ime “Bošnjak” vraća se u upotrebu. Ipak, dan danas je prisutna ta ideja “Muslimanstva”. Ukoliko želimo uistinu nezavisnu državu Bosnu, mi se trebamo okrenuti Bošnjaštvu.

Bošnjaštvo kao bosanski nacionalizam, što je naša ideologija, treba da okupi Bošnjake svih vjeroispovijesti. Bošnjaci islamske vjeroispovijesti trebaju pozvati katolike, pravoslavce i ostale da se vrate svojim korjenima, svom drevnom imenu, tako da zajedno stvaramo nezavisnu nacionalnu državu Bosnu.

Naše Bošnjaštvo nije protiv vjera, niti protiv praktikovanja istih, nego je protiv politike isključivanja Bošnjaka zbog različite vjeroispovijesti ili zbog nepripadanja ni jednoj. Dok se borimo za nezavisnu državu Bosnu, nacija iznad vjere ne znači isključivanje vjera, nego stvaranje nacionalne države u kojoj će vjerska sloboda obavezno biti prisutna! Suživot Bošnjaka različitih vjeroispovijesti i te kako je moguć, sve dok Bošnjak ne mrzi svog brata Bošnjaka samo zbog različite vjere. Kroz historiju Bošnjaka dokazalo se da je stavljanje vjere iznad nacije u politici podijelilo Bošnjake, a posljedice toga osjećamo i danas.

Bošnjaci svih vjera, pozivamo vas da se okrenete Bošnjaštvu i da se borite za našu nam jedinu domovinu Bosnu! Bosna iznad svega!

Autor: Član BPNP

Bošnjaštvo se danas može uporediti sa napola mrtvim vojnikom koji nepomično leži u rovu usred bitke, jer pokošeno je i ošamućeno namjerno zato što se mora suočiti sa svojim vjekovnim dželatima. Bošnjaci su već dugo uspavana nacija koja se prepustila totalnoj apatiji kao posljedici brojnih katastrofalnih izbora koji su ih u posljednjih stotinu i nešto godina držali u tuđinskim velikodržavnim čahurama. Te su promjene izmjenile bošnjačku svijest, slomile bilo kakvu otpornost na promjene i držale nas malodušnim i uspavanim usred svake važnije bitke.

Uveden je novi metod ratovanja protiv Bošnjaka, on je doveo do toga da se prosječni Bošnjak nervira zbog raznih kosmopolitskih gluposti i dezinformacija koje kruže u medijima i na društvenim mrežama. Umjesto osvještavanja i masovnog educiranja u ponudi je hedonizam i interkulturalizam. Takvo stanje danas mnoge Bošnjake ispunjava osjećanjem izgubljenosti i uznemirenosti, izolovanosti i straha, dok bezuspješno pokušavaju da pronađu razumne razloge za sve to i stope se sa svakidašnjom društvenom letargijom. Dejtonskim mirovnim (ne)sporazumom data je neograničena moć i vlast međunarodnim mešetarima, domaćim izdajnicima i secesionističkim elementima nad Bosnom i Bošnjacima kakvu nije imala nijedna okupaciona sila, imperija ili monarhija u burnoj i kompleksnoj historiji Bosne. Danas ti međunarodni cionistički elementi koriste uzurpatorska ovlaštenja i slamaju volju našeg naroda da ustanu protiv masovnog otimanja i uništavanja Bosne i Bošnjaka. S druge strane domaći izdajnici i secesionisti usmjeravaju Bosnu u pravcu koji direktno vodi u Palestinizaciju i pod vlast apsolutne cionističke tiranije.

Međubošnjačke podjele i sukobi, koji odgovaraju vanjskim i unutrašnjim rušilačkim faktorima, vode Bosnu nizbrdo tom internacionalnom stazom smrti koja se završava potpunim pokoravanjem bošnjačkog duha i apsolutnim ropstvom. Na tom ostvarivanju plana o pokoravanju bošnjačkog naroda cionističkim okupatorima i domaćim izdajnicima pridružila se i tkz. bošnjačka akademska i vjerska elita, koja ne preza od izdaje i saučesništva u ubijanju Bosne i Bošnjaka. Ako Bošnjaci na vrijeme spoznaju ovu izdaju i razotkriju planove svih zavjerenika, mogla bi izbiti velika revolucija u kojoj bi se izborila potpuna sloboda od međunarodnog cionističkog ropstva. Oni koji ne žele da znaju šta se zapravo događa, a informišu se iz stranačkih propagandnih biltena i masovnih medija također su saučesnici u izdaji Bosne i Bošnjaka.

Integracija? Asimilacija? Raznolikost? Miješanje? Ove navodne smislene riječi se danas često koriste na političkoj sceni, jer prikrivaju stvarne činjenice i planove. Takođe se koristi i “širokopojasna” formula “integracije” kako bi se ljudi prevarili i umirili.

Kako naši političari planiraju da se bave stalnim protokom obično neevropskih i ilegalnih imigranata. Njihov odgovor je: “Kroz integraciju”. To zvuči humano. Nekako dobro planirano i izvodljivo. Takođe, vjerski predstavnici, sindikati i masovni mediji pokušavaju da nam kažu da treba samo bolje integrirati migrante i velikodušno ih finansirati, kako bi se spriječili socijalni i etnički dugoročni konflikti u zemlji. Da li je to iskreno? Da li je realno?

Integracija nije rješenje, već primarni problem

Integracija određenih etničkih grupa nikada nije bila uspješna. Jedna Amerika, sa prostranim pejsažom, prostranstvom i svim prilikama nije uspjela da izgradi “mirno, multikulturalno društvo”, već samo raznovrsna konkurentna i izolovana paralelna društva.

Njemačka, na primjer, jedna je od najrazvijenijih zemalja u Evropi. Životni prostor, građevinsko zemljište, industrijski prostori i prirodni resursi su skuplji i rijetki nego bilo gdje drugo. Socijalne usluge, socijalno osiguranje, zdravstveno osiguranje opstaju samo zbog velikog budžeta države i strogih mjera štednje svih poreskih obveznika. Ovo sve privlači imigrante, takođe, ekološka prelomna tačka je prevaziđena u mnogim područjima zbog pritiska imigracije.  Ipak, političari i vjerski zvaničnici nam otvoreno govore da svaka evropska nacija mora postati “imigraciona nacija”. 

Muhamed Hajdarević, publicist i bivši diplomat, prepisao je bosančicom, odnosno bosanskom ćirilicom, prijevod Kur'ana Besima Korkuta, koji Islamska zajednica (IZ) u BiH koristi kao zvanični.

Hajdarević kaže da je povod bila “555. godišnjica početka prelaska dobrih Bošnjana na islam”. Na koncu je, kaže, slučajno ispalo i da njegov prijepis ima 555 stranica.

Za štampanje i puštanje u prodaju čeka se odobrenje IZ u BiH.

Ovo pismo specifično za BiH i dijelom se koristilo u Dalmaciji bilo je u upotrebi od Srednjeg vijeka do 19. stoljeća, a sačuvano je i modernizirano u franjevačkim samostanima, ali i u begovskim porodicama u BiH pod Osmanlijama pa se naziva i begovicom, kako prenosi Radio Slobodna Evropa.

Hajdarević ističe da je bosančica “pismo bogatstva u različitostima” i da je interkonfesionalno te da i pripadnici crkve bosanske, i katolici, i pravoslavci kao i muslimani imaju puno pravo ovo pismo nazivati svojim, te da zaslužuje svoje mjesto pod suncem i da je šteta što se danas u školama u BiH podučava tek površno.

Preuzeto sa: face.ba

Herodot je tvrdio da se helenizam sastoji od kulture, tradicije, krvi i jezika, i svih zajedničkih svetkovina, bogova i obreda. Pod “zajedničkim svetkovinama i obredima” on vjerovatno aludira na one u panhelenskim kultnim centrima kao što su Delfi i Olimpija. Pored takvih kultnih centara Grci nisu “dijelili” svetkovine i obrede. Lokalizam grčkih kultova, koji su blisko vezani za jedno selo ili jednu gradsku državu, sa značajnim razlikama između kultova čak i od bogova sa istim imenom, je karakteristika grčke religije koja je vjerovatno rezultirala i doprinjela još jednoj osobini grčke kulture. To je snažan osjećaj nacionalnog identiteta i nezavisnosti svake od četiri stotine pojedinačnih gradskih država.

Tokom četverodnevnih ili dvogodišnjih festivala u Olimpiji, Grci su bili podstaknuti da zaborave na međudržavne političke razlike, pa čak i ratove na mjesec dana i da tako osjećaju, makar pomalo, to jedinstvo Grčke. Ali trajne razlike među kultnim i religijskim strukturama pojedinačnih gradskih država nadmašile su ove povremene trenutke “zajedništva”, baš kao što su se nakon ovih festivala nastavili politički i vojni sukobi. Samo jednom u svojoj istoriji, i to u najgorim okolnostima, je religija služila za ujedinjenje svih Grka. Tada je Delfi postao žarište grčkog protivljenja perzijskoj invaziji 480. godine prije Krista. Tek kada su se Grci borili u očajnoj borbi za opstanak protiv ne-grčkih protivnika, njihova religija ih je ujedinjavala. Ali, tokom ostatka njihove historije, Grci su ostali posvećeni bogovima njihovih pojedinačnih gradskih država i nikada nisu radili na razvoju ili čak zamišljanju vjerske strukture koja bi ih sve obuhvatila i ujedinila. Pozitivno posmatrano, ovaj lokalizam grčke religije, zajedno sa drugim faktorima kao što je geografija, doprinjeli su izuzetnoj raznolikosti oblika vladavine i društva, snažnom lokalnom ponosu i žestokom nezavisnom duhu karakterističnom za drevnu grčku kulturu. Negativno gledano, vjerovatno je to bio jedan od faktora koji je spriječio Grke da uspostavljaju neku vrstu stalnog političkog jedinstva što bi smanjilo broj samorazarajućih ratova koji su gušili njihovo zajedništvo.

Značajno u ovom lokalizmu grčkih  vjerovanja u bogove je nedostatak otpora i neprijateljstava prema drugim državama, grčkim ili ne-grčkim. Bilo je nekih “svetih ratova” među grčkim gradskim državama, ali svi su se ticali vlasništva ili percipirane zloupotrebe “svete imovine” svetišta, uglavnom onih kao što je Delfi. Jedna grčka gradska država nikada nije imala agresivni pohod da bi svoje bogove ili svoj kultni sistem nametnuli drugome, a nema dokaza da su u tom pogledu postojali čak i preobražajni napori. Grčki smisao politeizma bez sumnje je doprinjeo tome. Ne samo da je Grčka imala “više bogova” koje je obožavala u svom svakodnevnom životu, već je takođe shvatila da je bilo mnogo drugih bogova koji su se obožavali, možda u drugom kultu niz put, u nekoj susjednoj gradskoj državi.

Uništavanje svetišta u neprijateljskoj zemlji od strane grčke vojske bilo je osuđivano i strogo kažnjavano. Kako je Herodot opisao, požar koji su izazvali Grci slučajno je zahvatio perzijsko svetilište, ali su zato Perzijanci odgovorili na to tako što su namjerno i sistematično uništavali grčka svetišta na koja su nailazili. U svom dugom opisu Egipta, Herodot ne omalovažava veoma ne-grčke, životinjsko-formirane i inače egzotične bogove i boginje koje je tamo pronašao, već traži sličnosti sa grčkim bogovima, upoređujući (bez obzira na to) Isis sa Demetrom a Osirisa sa Dionisom. On pokušava da ugradi egipatske bogove u grčki božanski svijet, a ne da ih odvoji od toga. Takav je bio, izgleda, uobičajeni pogled Grka na bogove koji nisu bili njihovi: poštovanje, ali ne obožavanje, i upozorenje protiv pokazivanja “nepoštovanja” za bilo šta božansko.