Ivan Franjo Jukić
( 1818. – 1856. )
I.F. Jukić je svakako zadužio bosanski rod svojim djelima, a danas je bačen na smetljište historije jer se ne uklapa u bilo koji od anti-bosanskih političkih okvira. Zadatak svakog bosanskog patriote treba da bude izvlačenje lika i djela Ivana Jukića iz mraka, bezdana ljudske gluposti na svjetlo dana, zdravog razuma i morala, a to je misija na kojoj je i sam Jukić radio za naš narod svog vremena. Jukić mora postati “zaštitno” lice za populaciju koja nije dijelom troglavog zmaja na čelu ove razrušene zemlje, on mora biti moralna vertikala prema kojoj će se bosanska alternativa ravnati. To što je Jukić odbačen nije logično, razumno niti moralno ali je shvatljivo uz poznavanje političke situacije u Bosni koja insistira na uvezenim razlikama umjesto na prihvatanju domicilnog životnog nauka. “Problem” vezan za Ivana Jukića je što je on bio Katolik i franjevac, ali ne Hrvat, te što je bio Bošnjak, a ne musliman. On je djelovao u vremenu kada je prava bosanska narodnost još živjela i kada je započeto rušenje Bosne uz formiranje tri rušilačke kvazi-nacionalne političke ideologije.
Ivan F. Jukić je rođen u Banja Luci 1818. godine gdje stiče osnovna školska znanja. Gimnaziju je pohađao u Fojnici, filozofiju studirao u Zagrebu, a teologiju u Veszpremu ( Mađarska ) i Dubrovniku. U toku školovanja postaje pristalica Ilirskog pokreta što objašnjava njegove misli vezane za općenarodni kulturni preporod i panslavizam. Sve njegove djelatnosti ga jasno označavaju kao narodnog prosvjetitelja koji je dao sve za dvije ljubljene stvari u životu: svoju vjeru i zemlju Bosnu.
Protivio se samovolji bosanskih begova koja je, po pravilu, značila tlačenje Bošnjaka katolika. U časopisu “Bosanski prijatelj” koga je pokrenuo upravo Jukić stoji sljedeće : ”Ubiti, objesiti ili posjeći kršćanina – ne samo da je imao pravo svaki kapetan, nego i begovi i spahije. Dobro promotrivši, bosanski Turci nemaju nikakvog zakona, već bašaluk drže za zakon. Kakav je to zakon koji psa više cijeni nego istokrvnog brata, svog sugrađanina kršćanina!?”. S obzirom da su bosanski kapetani osporavali provođenje carskih reformi koje bi omogućile modernizaciju i veća prava za kršćane, Jukić je dosta nade polagao u dolazak Omer-paše Latasa – islamiziranog Ličanina koji je bio zadužen za ostvarenje promjena u Bosni. Jukić je mislio da će Latas pomoći kršćanima što se na početku i pokazalo tačnim jer su bune ugušene, no situacija se vremenom pogoršala . Prijateljstvo između Jukića i Omer-paše je prekinuto kada je Jukić odlučio da pošalje tekst “Želje i molbe bosanskih krstjana” direktno u Carigrad što je razljutilo Latasa koji ga je dao zatočiti upravo u glavnom gradu imperije. Jukića je iz Carigrada izvukao austrijski konzul Antun Mihanović nakon čega naš velikan odlazi u Rim, pa u Dalmaciju. Nakon nekog vremena Jukić se vraća u Italiju, odnosno u Rim, nakon čega boravi kratko u Ankoni i Veneciji. Godine 1854. Jukić seli u Đakovo gdje ga zapošljava Josip Juraj Strossmayer ali gdje ga također zatiče teška bolest. Radi boljeg tretmana Ivan odlazi u Beč 1856. godine gdje umire godinu dana kasnije sa samo 39 godina.
“Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i mnogo putovo po Bosni; al’ još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve ide po bosanski i naški,a Srblje i dan današnji u Srbiji stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci Racima! U Podrinju još nisam bio, zato scijenim, da je njima poznato ime Srb, buduć da su bližnji Srbiji.”
