Već godinama je široko prihvaćeno da su Nacionalsocijalisti predstavnici ekstremne desnice, čak su i oni samo rijetko oklijevali da se takvima predstavljaju. U izvjesnom smislu službeni stav Svjetske Nacionalsocijalističke Unije je da treba izbjegavati termin “desnica”, tvrdeći da se Nacionalsocijalizam ne uklapa u model “desnice” ili “ljevice” i umjesto toga se treba smatrati kao nešto što je fenomen iznad ovih razlika. Ovo je zasigurno bio pravi korak, ali u ovom trenutku i u kontekstu naše borbe bilo bi dobro razmotriti cjelokupno pitanje političke orijentacije i razjasniti neka pitanja koja se tiču termina “desnica” i “ljevica” i njihovu primjenu na današnjoj političkoj sceni. Historijski gledano termini “desnica” i “ljevica” su politički pravci nastali u predrevolucionarnoj Francuskoj, gdje su oni koji su nastojali očuvati sistem vlasti kakav je bio do tada sjedili na desnoj strani u Nacionalnoj skupštini, dok su zagovornici radikalnijih promjena sjedili sa lijeve strane. Otud su termini desnica za reakcionare i ljevica za revolucionare postali široko prihvaćeni širom svijeta. Međutim ni termin “reakcionar” kao ni “revolucionar” ne govore mnogo o konkretnim političkim pogledima. To su opšti pojmovi i dobivaju na značenju tek kada se smjeste u dati historijski kontekst. Revolucionari prethodnih epoha, npr. Evropski Nacional Liberali 19. vijeka ne djeluju danas pretjerano revolucionarno, čak naprotiv, kao što bi i današnji reakcionari bili smatrani veoma revolucionarnim. Prije 200 godina kada su komunisti preuzeli vlast u Rusiji 1917 godine, to su učinili kao revolucionari koji su srušili nesposobni i korumpirani režim, dok danas ti isti ljudi predstavljaju reakcionarnu ideju suočenu sa novim revolucionarnim izazovom. U današnje vrijeme tradicionalnu ljevicu čine marksisti – čak i u toj mjeri da se termin ljevica poistovjećuje sa terminom marksist. U stvarnosti ova teza nema osnovu. Svaki revolucionar je ljevičar – radi se o tome da marksisti nemaju veliku konkurenciju pa su u prilici prisvojiti spomenuti termin. S druge strane političkog spektra imamo i desnicu koja se sastoji od reakcionara koji žele sačuvati današnje društvo i tzv. Kršćansku civilizaciju zapada sa svojim sastavnim dijelovima – materijalizmom i kapitalizmom.
Desničari se zalažu za tradicionalne patriotske vrijednosti, oni su dobri kršćani i građani koji brane Ustav i odani su svojoj domovini i svome kralju (ukoliko ga imaju). Oni su spremni otići u rat protiv bilo kojeg drugog naroda kako bi sačuvali veličinu vlastitog, čak iako bi to značilo i pribjegavanje samom nuklearnom ratu protiv neke druge bijele države, ukoliko misle da vlada te države predstavlja prijetnju po njihov mir i poredak, bez obzira koliko taj poredak bio korumpiran i poremećen. Oni se zalažu za ekonomiju baziranu na nesmetanom slobodnom poduzetništvu bez obzira na njegove nedostatke, dok s druge strane odbacuju liberalne trendove u politici kao i politiku imigracije i rasne integracije, radi toga što strahuju od bilo koje promjene koja bi mogla poremetiti poredak na koji su već naviknuti. Sasvim je jasno gdje se u ovakvom spektru nalaze Nacionalsocijalisti: mi smo ljevičari – u to nema sumnje! Mi ne želimo sačuvati sadašnji poredak djelomično ili u cjelini. Mi ne vjerujemo u osnove sistema koji naš narod vodi u očaj i bijedu! Mi ne podržavamo nijednu instituciju koja je odgovorna za dva svjetska rata između bijelih naroda kao i za ostale sukobe manjeg intenziteta, nuklearno naoružanje, globalno zagađivanje, nezaposlenost, potpuno razočarenje mladih generacija koje su izgubile svu vjeru u budućnost, zloupotrebu droga, pornografiju i ostale degenerativne forme koje su danas prisutne u svijetu. Mi Nacionalsocijalisti želimo radikalne promjene, želimo svrgavanje cjelokupnog starog poretka!
Dok Marksizam dijeli osnovu filozofije jednakosti sa starim poretkom i definira sebe kao materijalistički pokret ciljajući na puku raspodjelu materijalnih dobara, mi Nacionalsocijalisti težimo izgradnji novog svjetskog poretka koji bi se bazirao na idealizmu i dubokom poštovanju prema zakonima prirode u svim životnim aspektima. Ovo je definitivno najrevolucionarnija ideja ovog doba – i stoga je veoma ljevičarska! – I sasvim sigurno nije marksistička! U uspoređivanju sa Nacionalsocijalizmom, marksizam nije ništa do pseudorevolucionarne ideje, stvorene od strane Kršćanstva i podržavane od strane Liberalnih Demokrata: ako su svi ljudi stvoreni jednaki, zašto onda sva dobra nisu podjednako raspoređena tim istim ljudima? Gledajući iz ovog aspekta Marksizam je samo dio starog poretka koji mi želimo uništiti. Ukoliko je Nacionalsocijalizam u svojoj osnovi zaista ljevičarski pokret onda je paradoksalno to što su posvetili tako puno vremena i energije približavajući se tradicionalnim desničarskim stavovima, dok su sa druge strane zatvorili sva vrata za ljevičarske stavove. Da li stoga začuđuje što su svi pokušaji stvaranja Nacionalsocijalističkog pokreta na ovim osnovama do sada bili neuspješni? Prvi preduvjet za stvaranje bilo čega na ovom svijetu je jasna ideja toga što se želi postići i kako se to može postići. Kipar koji želi stvoriti umjetničko djelo počinje mentalnim konceptom i zatim ga kreće stvoriti u željenom materijalu. On ne lupka nasumice čekićem i klinom po komadu mramora pitajući se kakav će biti krajnji rezultat.
Stoga, osnovno je shvatiti da Nacionalsocijalizam nije samo forma ekstremne desnice. Svako ko je privržen našoj ideji i ko ima slične poglede treba se posvetiti proučavanju ideje Nacionalsocijalizma kako bi pronašao njegovo pravo lice i značenje – ili ukoliko ne posjeduje dovoljno energije ili sposobnosti da to učini, treba naći drugi kanal za ispunjenje svojih interesa. U ovom pokretu nema mjesta za isfrustrirane osobe ispunjene mržnjom ili religiozne fanatike, već samo za odane Nacionalsocijalističke revolucionare! Budimo realni: desnica je uglavnom jadan skup ljudi sa veoma nejasnim i maglovitim idejama. Oni shvataju da nešto nije u redu, ali uporno odbijaju napustiti načela starog poretka. Umjesto toga oni se drže tih načela svom snagom i žele da se povrati sistem kakav je vladao prije nekih 75-100 godina, misleći da bi na taj način riješili sve svoje probleme. Pri tome oni ne shvataju da je haos u kome se danas nalazimo logična posljedica sistema koji smo imali prije 100 godina – da osnove tog sistema nisu bile dobre i dovoljno čvrste da nas sačuvaju od današnjih događanja. Korijen većine naših problema se može pronaći u samoj ideji kršćanstva, čija su filozofija jednakosti, strana i neprirodna učenja odvojila naš narod od vlastite duhovnosti, ali se i dalje široko koriste kao zaštitni oklop protiv općeg propadanja svega što ih okružuje. Kada svi njihovi bezuspješni pokušaji da zaustave razvoj događaja propadnu, oni postaju isfrustrirani i pretvaraju se u osobe pune mržnje radi toga jer nemaju pravu viziju i ideologiju.
