Bosanski jezik

Bošnjaci oduvijek svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće Hrvati), kako u Bosni tako i izvan nje, o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge krajeve. Neprijatelji Bosne i Bošnjaka žele da autohtoni jezik Bosne nazovu nekakvim “srpskim” ili “hrvatskim” jezikom međutim sljedeći primjeri pobijaju u potpunosti njihove aspiracije.
Navodimo svjedočanstva, argumente, činjenice i primjere:

-Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20. vijeka stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu.
U četiri vijeka osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka.

1. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici.
2. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku.
3. Treći, alhamijado-literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu.

Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama.
Većina srednjovjekovne korespodencije na prostorima Bosne i Hercegovine je pisana bosančicom.

Na Porti (u Stambolu) se govorilo “bosanskim” kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i “begovo pismo” ili “begovica”, a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje.
Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korjenima ćirilične tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna,ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D. Bajezidagića (umro 1566/1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/1677), A. Rizvanbegovića-Stočevića (1839-1903), H. Rizvanbegovićeve (1845-1890).

Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost).
Dok je turski jezik bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci – morali su da poznaju te jezike. Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.
Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.

-Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”.

-Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu “bosanskim jezikom”.

-U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, početak 17. vijeka) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

-Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. vijeka naovamo: Matija Divković: “Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja”; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.

-Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu “bosanskim jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

-Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka, u poglavlju “jezik bosanskog i hrvatskog naroda” svog čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: “kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi”.

Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.

-Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575. – Rim 1650.), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom “Ritualu rimskom” (Rim, 1640.) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

-Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru “Blagu Jezika slovinskoga” iz 1649. želi kako kaže da uvrsti “najodabranije riječi i najljepše narječeje” dodajući da je “u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši”, i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.

-Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor “susjednih Bošnjaka”, ističući ljepotu tog govora.

-Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.) autor “Razgovora ugodnog”, snažno afirmiše štokavštinu; svoju je “Korabljicu” “prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovića” u “jezik bosanski”.

-Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i pisac Matija Antun Reljković (1732.-1798.).

-Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova “Grammatica della lingua illirica” u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji,

– Ivan Popović (kojem je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine.

-Alberto Fortis (1741. -1803; 1774. u Veneciji u djelu “Viaggio in Dalmazia” objavio i u originalu i prevodu na italijanski – znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu – jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.

-Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina (1780.), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.

-Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma “u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog”.

-Prema svjedočenju Matije Mažuranića (“Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840″, Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako “dobro znade turski, arapski i arnautski”, ne voli da neko pred njim govori turski i ističe “da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu”. U Putopisu se kaze da se u Bosni “eglendiše Bošnjački”.

-Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog (“Kasidei burdei bosnevi”, Stolac,1849).

-Hercegovacki pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku.

– Bosanski biskup Vujičić još je 1881 godine ovaj jezik zvao bosanskim.

-I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: “Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim !”.

-Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo “Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab”. Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.

-Mostarac Omer Humo (umro 1880.), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala (“Sehletul vusula”, Sarajevo 1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: “Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab”, a u pjesmi “Stihovi zahvale na bosanskom jeziku”: “Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braćo, Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori”. Autor je i pjesme “Dova na bosanskom”.

-”Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo.

– Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880. g. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv “Gramatika srpsko-hrvatskog jezika”.

Salih Gašović, rodom Nikšičanin, autor je Mevluda (“Časni mevlud na bosanski jezik”, Sarajevo 1878. godine; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Ćelebije) za čiji nastanak kaže: “Moliše me kolasinski prvisi, Mevlud nami daj bosanski napiši”.

-Ibrahim Edhem Berbić štampao je “Bosansko-turski učitelj” (1893. u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900.) “Novu bosansku elifnicu”, a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

-Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu “Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik.)”.

-Iste godine u Sarajevu izlazi “Tedžvidi edaijjei bosnevi” Ibrahima Saliha Puške.

-1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića “Bergivija”, koje je uredništvo “Tarika” prevelo na bosanski jezik, “radi općenite koristi”.

-Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Ćelebije, (“Terdžuman mevludski na jezik bosanski”, Carigrad 1909).

-Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

-Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović ne jednoj sjednici 1895. g. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao “da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo”.

-U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, prihvatajući ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao čime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku).

Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima.
* Od 1.1.1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik – kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini.
* Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva “bosanskizemaljski jezik”. Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879. već je upotrebljena oznaka “srpsko-hrvatski jezik”. Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907. g.određeno je da se “ima posve napustiti naziv ‘bosanski jezik’ i da se imade zemaljski jezik nazivati ‘srpsko-hrvatski jezik’.

-Prvi štampani kalendar “Tursko-bosanski rječnik” (Bitolj, 1912.) što ga je sastavio Ahmed Kulender.

Za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci/Bošnjani imaju jednu dosta značajnu prednost:
-jezičnodijalekatsku uravnoteženost-.
Posmatra li se jezičnodijalektska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci, predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

Jos prije predosmanskog doba (do 1463.) postoje jezični spomenici koji, u različitim stepenima, oblicima i na različitim mjestima, bosanski jezik dijele s hrvatskim i srpskim.
To, što veći dio tih jezičnih spomenika nije formalno integrisan u korpus bosanske pismenosti nije previše relevantno, jer je nijedan jezik ne nastaje niotkuda. Stoga, za historiju bosanskog jezika vrijedi:
pisani korpus je od 10. ili 11. vijeka, prvo na glagoljici, a kasnije na bosančici.

Glavni spomenici se mogu svrstati u 3 kategorije:
a) spisi Bosanske crkve, oko 10-15 prijepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski/crkvenoslavenski s unosima narodnog bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan: svidoci, vrime, lipo).
Većina tekstova potječe iz 14. i 15. vijeka, a rasuti su širom svijeta.
Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400. za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.

b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnog bosanskog govora. Zavisno od kancelarije, pisara i prijepisa, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od kraja 14. vijeka do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najviše ikavsko-šćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr’jatelem).
Prvi diplomatsko-trgovinski spis je Povelja Kulina bana 1189., na starobosanskom s elementima narodnog bosanskog govora (oca, a ne otca), dok je velika većina iz 14. i 15. vijeka. Najveći dio povelja se čuva u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu.

c) natpisi na bilizima (mramorovima, stećcima), nadgrobnim spomenicima predaka Bošnjana prije i neposredno nakon turskog osvajanja.
Iako stećaka ima oko 60.000 (najčešća brojka), onih s natpisima je manji broj, oko 1.000. Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika.
Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. vijeka, iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. vijeka.

– jezičnodijalekatski, u području Bosne i Huma se dogodila narječna diferencijacija od 12. do 15. vijeka, u kojoj je u većini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna štokavština.
Na jugu i u centralnoj Bosni dominira štokavski, a na sjeveru šćakavski idiom; također, na zapadu i u centru ikavica, na istoku jekavica.
Takav bijaše jezični raspored uoči osmanlijske invazije sredinom 15. vijeka.

Pratite nas na društvenim mrežama.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *