Govoriti o nekakvim Bosanskim Srbima, odnosno, Bosanskim Hrvatima na prostoru Bosne prije 19 stoljeća je apsurdno, jer do formiranja nacionalnog identiteta Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata dolazi tek u 19 stoljeću kada se odrodavaju od svog Bošnjackog naroda.
Do 19 stoljeca, u Bosni su živjeli Bošnjaci hereticke, islamske, pravoslavne, i katolicke vjere i tako su se i identifikovali; svoj jezik su sa ponosom nazivali bosanski, a svoju narodnost Bošnjackom. Srpski, odnosno, Hrvatski nacionalni identitet na prostoru Bosne se formira veoma kasno, tek u 19 stoljecu, kada se Bošnjaci katolicke, odnosno, pravoslavne vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem Srbijanskih i Hrvatskih politickih misionara, odroduju od Bošnjackog nacionalnog korpusa i na temelju zajednicke vjeroispovijesti pocinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katolickim Hrvatima.
Primjera radi, u ovim politicko-misionarskim aktivnostima je bio istaknut Teofil Petranovic, koji je u 60 tim godinama 19 stoljeca oko sebe okupio skupinu ljudi, koji su obilazili Bosanska sela i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da sebe prestanu nazivati Bošnjacima i da se pocnu, na osnovu zajednicke vjere, nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagic sa svojim agitiranjem sa pozicija Srpskog nacionalizma, a bilo je I drugih koji su se bavili slicnim politickim aktivnostima. Ilija Garašin je 40 tih godina 19 stoljeca napisao tajni memorandum u kojem detaljiziraju metode poticanja pro-srpskog raspoloženja u Bosni sa krajnjim ciljem asimilacije i aneksije Bosne i Bošnjaka. Medju slicne metode spadala je i izobrazba mladih Bošnjaka u Srpskoj upravnoj vlasti. Hrvati su zastupali gotovo istu ideologiju, kao I Srbi. Primjera radi, Ante Starcevic I Eugen Kvaternik su širili slicnu apsurdnu ideologiju da su svi Bošnjaci zapravo Hrvati.
Primjerice, do dolaska Turaka, na prostoru Bosne nije bila niti jedna jedina pravoslavna Crkva. Tek pod Turskom okupacijom, a cisto iz politickih razloga (kršenjem samog zakona o gradenju takvih objekata), pocinju nicati pravoslavne Crkve. Primjerice, Bošnjacki katolici, odnosno pravoslavci, su prisilno konvertirani Bošnjacki heretici – konvertirani su od strane dominikanaca, franjevaca, i raznih srpskih despota koji su zaposjedali, tj. Okupirali pojedine dijelove Bosne kroz historiju. Cak i dan danas Srpski, odnosno Hrvatski historiografi polomiše noge pokušavajuci da dokažu kako su Bošnjaci zapravo Srbi ili Hrvati. Njihovi potezi su toliko nelogicni, da su gotovo identicno slicni pokušajima dokazivanja kako je dva plus dva jednako 5, ili pak 3, a nikakko 4. Hrvatski i Srpski historiografi su ponajviše zainteresovani za ljuljanje temelja Bošnjacke historije – Crkve bosanske – za koju kažu da je bila katolicka, odnosno pravoslavna. U tom smislu cu da dotaknem ovu temu sa više pažnje.
Dubrovcani, Italijani i papska kurija, tj. zapadni izvori, sljedbenike Crkve Bosanske nazivaju Paterenima, Manihejcima ili Katarima, a izvori istocne, tj. Pravoslavne crkve, najcesce upotrebljavaju izraze Babuni i Kudugeri. Sami Bošnjaci su svoju vjeru nazivali Vjera Bosanska ili Naš Zakon, a sebe Dobri Bošnjani. Da se sada vratimo na propagandu Srpske i Hrvatske historiografije. Da je Crkva Bosanska bila katolicka, odnosno pravoslavna – nije, jer Crkva Bosanska nije prihvacala temeljna nacela ‘službene’ crkve (tj katolicke, odnosno pravoslavne crkve), pa je stoga od pravoslavne i katolicke crkve proglašena krivovjerjem, usljed cega je citavo svoje vrijeme provela pod prijetnjom uništenja, kako od katolika, tako i od pravoslavaca. Zahvaljujuci izuzetno žilavom otporu u odbrambenoj borbi protiv istocne i zapadne crkve, opstala je dokle god je postojala srednjovjekovna Bosanska država.
Ono što je danasnji Vatikan za katolike, odnosno Mekka i Medina za muslimane, ili Jeruzalem za Židove to je bila srednjovjekovna Bosna za sljedbenike hereticko dualistickog ucenja sirem Europe. Crkva Bosanska je bila politicki jaka zajednica, vjera citavog naroda (a time i najmasovnija u Europi); nadalje, imala je status državne vjere, a u nju su dolazili studenti iz citave Europe na usavršavanje heretickog ucenja. Primjera radi, 1167 godine na Saboru dualistickih crkava, koji je održan u San Feliju de Karamanu kod Tuluza pod predsjedavanjem poglavara Carigradske dualisticke crkve, Nikvinta, Francuski i Talijanski katari su savjetovani da se organizuju po uzoru na bosanske heretike. Zanimljivo je napomenuti da se 1387 vodio sudski proces u Torinu protiv heretika Jakuva Beha i fra Antonia Degalozea. Optuženi su izjavili da ih je u hereticko vjerovanje uveo Petar Patricij uz pomoc još jednog covjeka iz Slavonije, koji ga je poslao u Bosnu da tamo potpuno usavrši hereticko kod istaknutih bosanskih vjerskih ucitelja. Nadalje je izjavio da je cak i za troškove puta dobio 10 florina, medutim nije mogao stici do Bosne, jer je u Zadru doživio brodolom. U daljoj izjavi navodi se da su i prije njega mnogi heretici iz Herije odlazili u Bosnu da izuce I usavrše vjersku doktrinu. Smatra se da je kod Janjica u Zenici ili u Moštru kod Visokog postojalo istaknuto sveuciliste koje je bilo centar duhovnog obrazovanja i usavršavanja dualisticko hereticke vjere na koji su dolazili studenti iz citave Europe.
U daljnjem kontekstu bi želio dodati par informacija o kontroverziji oko Bogumilskog ucenja. Vrijedno je napomenuti da je Bosanska hereza postojala nekoliko stoljeca prije pojave Bogumilskog ucenja, koje je nastalo u 10 stoljecu, a kasnije prenijeto i u Bosnu. Primjera radi, 925 godine Papa Ivan X upucuje pismo splitskom nadbiskupu i prigovara mu da u Bosni postoji neka nauka koja nije u svetim knjigama, što pokazuje da je hereticko ucenje u Bosni postojalo mnogo prije nastanka Bogumilskog ucenja. Vec u 13 stoljecu, Dominikanac Anselmo iz Aleksandrije (Italija) u jednom svom spisu navodi da su heretici prvo bili u Bosni, a odatle su svoj nauk proširili na citavu Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je u Orleans stigla 1022 godine, a u Aras 1025, I dalje na citavu Europu. Bogumili su u vrijeme Nemanje (12 stoljece) bili protjerani iz Srbije, a zaštitu su našli kod nas. U ovom kratkom obracanju ka herezi u Bosni, porucujem i Srpskim i Hrvatskim historiografima da su im svi pokušaji novog ispisivanja lažne historije na racun Bošnjaka uzaludni, jer su temelji Bošnjacke historije cvrsti.
Govoriti o nekakvim Bosanskim Srbima, odnosno, Bosanskim Hrvatima na prostoru Bosne prije 19 stoljeca je apsurdno, jer do formiranja nacionalnog identiteta Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata dolazi tek u 19 stoljecu kada se odrodavaju od svog Bošnjackog naroda i na osnovu zajednicke religije pocinju identifikovati sa susjednim Srbima, odnosno Hrvatima. Stoga, tvrdnje od propagandnih historiografa da su Bošnjaci zapravo poislamizirani Srbi i/ili Hrvati su sulude i isplanirane u cilju kontinuiranog pokušaja asimilacije Bošnjackog naroda.
