Pokret za autonomiju Bosne je bio najlegitimniji i najosmišljeniji bošnjački pokret, nije se bazirao na uzurpiranim i nezakonitim pravima, kao na drugim mjestima, nego je izrastao na osnovi zakonskih prava, koja su povijesno imali svi slojevi društva u Bosni. Zato je on bio općenit, tj. u njemu učestvuju svi slojevi društva, bez obzira na konfesiju.

Pokret Bošnjaka pod vodstvom Husein kapetana Gradaščevića, 1831. godine, prvi je pokret za autonomiju Bosne za vrijeme okupacije i vladavine Osmanlija u Bosni. Pokret je bio potpuno osmišljen, od organizacije do realizacije. Imao je tačno utvrđen program i ciljeve, bazirane na historijskim i narodnosnim interesima bošnjačkog naroda. Pokret je bio općenit, tj. u sebe je uključivao sve slojeve i zastupao interese svih slojeva. To nije bio staleški (feudalni) pokret za odbranu parcijalnih interesa. Predvodili su ga ljudi iz reda svjesno najizraslijeg stanovništva Bosne, kao jedino moguća pretpostavka za uspjeh Pokreta. Vođstvo Pokreta imalo je punu podršku najširih slojeva naroda. Izdaja od strane jednog malog broja tzv. velikaša uopšte ne dovodi u pitanje opravdanost i progresivnost Pokreta. Konačan slom Pokreta je rezultat ogromne vojne sile koju je sultan upotrijebio za njegovo gušenje i bezbroj zakulisnih političkih igara Porte, od priznavanja rezultata Pokreta, do anatema i stvaranja razdora među Bošnjacima. Pokret je mogao imati i međunarodne implikacije, ali vođe Pokreta to nisu željele. Pokušaj janjičara u Bosni da osujete provođenje sultanovog fermana o ukidanju janjičara i da za svoju akciju pridobiju sve bosansko stanovništvo nije uspio da se organizira kao opće narodni otpor. Razlog za to je što ideološka osnova i narodnosno obilježje nije bilo janjičarstvo niti janjičarska ideologija. Bez obzira na to što su, naoko, povezani jednim pitanjem – pitanjem uvođenja regularne vojske – ipak među njima nema čvrste materijalne ni duhovne veze. Naime, janjičari su bili ukinuti, a na sceni je bila već konsolidirana nova civilna klasa u koju su bili uključeni svi raniji pripadnici janjičarskog reda. Najveći dio Bosne nije bio uz janjičare i nije imao nikakva interesa da se bori za njihovo zadržavanje, pa prema tome, ni u ovom Pokretu nije imao nikakva razloga da priziva u sjećanje janjičarstvo. Janjičari su imali za cilj samo da zadrže svoju vojnu organizaciju, a Pokret za autonomiju je imao šire , u stvari sveobuhvatne ciljeve. Vođstvo Pokreta predstavljali su ljudi koji su bili iz slojeva društva nejanjičarskog karaktera. Jedan mali broj njih je bio iz reda pripadnika ukinutih janjičara, ali u Pokretu se kao takvi ne pojavljuju. Sad se pojavljuju kao prvaci, prvenstveno, gradskih slojeva.

Konačno, u Pokretu za autonomiju učešće su uzeli svi društveni slojevi, pa i sve konfesije, bez obzira na to kako su mobilizirani. Zapravo, dostojanstvenici svih konfesija su pristali uz Pokret. Ono što će se kasnije naći zapisano nema nikakva osnova u stvarnim akcijama iz vremena Pokreta. Pokret za autonomiju nije poveden da bi se zaštitili interesi feudalne klase ili ajana, odnosno njihova društvena i politička pozicija, jer im nijedno od to dvoje nije ničim bilo ugroženo. Pokret je imao više uzroka i oni su posljedica društvenih, ekonomskih i političkih odnosa u Bosni i odnosa Bosne prema Porti. Svi oni imaju historijsku osnovu. Ti uzroci su do sada u našoj historiografiji prikazivani veoma blijedo, u suštini paušalno. Uglavnom se svode na borbu protiv reformi i zaštitu privilegija feudalne klase.

Uslovi za Pokret

Objektivni uslovi za autonomni Pokret bili su:

• cjelovitost Bosne u teritorijalnom pogledu još od definitivnog zavođenja osmanske vlasti, i, u vezi s tim, poseban razvoj unutrašnjih ekonomskih i društvenih odnosa u Bosni, što je ovu zemlju činilo specifičnom pokrajinom Carstva;
• raspored društvenih i vojnih struktura u Bosni, koji je odgovarao položaju Bosne kao pokrajine;
• rano dobijene privilegije da se vojnički posjed-timar nasljeđuje u porodici (odžakluk) i time steče sigurnost na vojničkom posjedu gotovo kao na privatnom vlasništvu, što je važilo u Bosni i u vrijeme pojave Pokreta;
• usitnjenost vojničkog posjeda (odžakluka), što nije omogućavalo da se izdvajaju posebne društvene ili vojne strukture sa nesrazmjerno većim posjedima i bogatstvom od ostalih i na taj je prirodnim putem učvršćivana ravnoteža među svim slojevima društva;
• timarski sistem i društveni odnosi u Bosni koji su se odvijali na način koji je bio podnošljiviji za proizvodne mase nego u drugim krajevima Carstva;
• čiflučki sistem koji je u Bosni zavođen sukcesivno, ali koji je zavođen do kraja, na mirniji način nego je to bilo u drugim krajevima i odnosi koji su se oblikovali između posjednika ičifčija koji su, uglavnom, ostavljali mogućnost mirnog življenja svih na posjedima koje su obrađivali. Dakle, sigurnost čifčija na posjedu čifluksahibija uz dogovorene uslove i nastojanje posjednika da zaštite svoje čifčije od eventualnih nasilja drugih posjednika ili bilo kojih drugih slojeva;
• otpor bošnjačkog stanovništva, svih struktura, protiv stalnih i povećanih opterećenja od strane centralne vlasti, a naročito od pokrajinskog namjesnika i drugih organa vlasti. Ova opterećenja najčešće su se odnosila na one slojeve koji nisu pripadali <<potčinjenom>> sloju, nego su bili ili među posjednicima ili su bili gradsko stanovništvo, pa je to još više davalo važnost otporima i mogućnost postizanja određenih povlastica ili olakšica;
• odlučno nastojanje Mahmuda II da povrati apsolutnu vlast sultana u Carstvu i da osujeti i uništi ugled već veoma razvijenih, separatistički raspoloženih bosanskih pokrajinskih prvaka, koji su za sobom povlačili mase naroda, nezadovoljne pokrajinskom i centralnom vlasti, pri čemu nije birao sredstva. To se najčešće završavalo rezultatom koji sultan nije želio;
• ozlojeđenost Bošnjaka zbog čestih kaznenih mjera koje su sultani poduzimali u Bosni, u kojima je ubijeno na stotine najuglednijih prvaka, pa i običnog puka. To se naročito dešavalo u gradovima, u kojima je najjače čuvana i razvijana bošnjačka ideja i autonomnost;
• nemoć sultana da se suprostavi Rusiji i evropskim državama da pojedine teritorije koje su se historijski smatrale bosanskim otcijepe i pripoje Srbiji;
• otvoreno protivljenje i neslaganje sa politikom koju je vodila Porta, jer je išla na štetu Bosne i Bošnjaka;
• snažno razvijena i oblikovana narodnosna svijest Bošnjaka, koja ih je vodila vlastitoj državi i u ovom Pokretu predstavila potpuno zrelim državotvornim narodom, uz poslovičan patriotizam:
• Bošnjaci nisu željeli obaveznu regrutaciju sultana, jer su interese Bosne stavljali ispred interesa sultana, koji bi prihvatanjem regularne vojske bili ugroženi, jer ne bi mogli spriječiti odlazak takve vojske iz Bosne po želji Porte i sultana, a Bošnjaci su svi bili vojnici kad su prilike iziskivale i kad je trebalo braniti Bosnu.

U tome se najočitije izražava njihova želja za samostalnošću, a ne otpor nekakvim reformama. Prema tome, uzroci koji su doveli do stvaranja Pokreta poredani po vremenu nastajanja su sljedeći:

Politička situacija na granicama Bosne koja je predstavljala direktnu opasnost za cijelu Bosnu i sve njene strukture, čak računajući tu i kršćansku raju. Jer, ona još nije bila svjesna nikakvog svoga posebnog nacionalnog interesa. Ta svijest će se tek kasnije početi da razvija pod uticajem iz onih zemalja koje su u to vrijeme bile izravni neprijatelji Bosne. Dakle, prvi od razloga je spoljna opasnost po granice Bosne i Bosnu kao zemlju. Ta opasnost bila je konstantna od početka 18. stoljeća, i stalno se zaoštravala. Bošnjaci su, sasvim uspješno, odolijevali toj opasnosti i pri tome, uprkos protivljenju i same Porte, sazrijevali u političkom pogledu. Položaj Carstva bio je veoma težak i u tim uslovima ono je bilo prisiljeno da iznalazi sve, pa i materijalne mogućnosti, za svoj opstanak, što je neminovno iziskivalo veće namete i veću eksploataciju, bez razlike na klasnu i vjersku pripadnost, a to je izazivalo opće nezadovoljstvo naroda u Bosni. Na taj način država je svojim mjerama narušavala već ustaljenu praksu uzimanja vanrednih nameta samo po potrebi, odnosno u vrijeme vojnog pohoda, što se i u narodu, nekako, bilo shvaćalo kao potreba. Znači, drugi razlog su socijalne prilike u Bosni. Teret tih optrećenja najviše je pogađao seljake kao proizvođače općih dobara, pogotovo, imajući u vidu i česte zloupotrebe zakona pri ubiranju dadžbina. Osim toga, polagano su počele da se suspendiraju, pa i ukidaju, i one povlastice gradskog življa koje je, zbog privređivanja od posebnog interesa, bilo oslobođeno vanrednih nameta, što je također izazvalo nezadovoljstvo kod ovog sloja koji je bio veoma brojan, pa i ekonomski vrlo jak, zapravo ekonomski najjači, ako se izuzmu samo oni najkrupniji vojnici koji su se često nalazili i u okviru gradskog, zanatlijskog i trgovačkog sloja, gdje su obrtali sa dijelom kapitala koji su ostvarili sa zemljišnog posjeda, odnosno vojničkog lena ili zakupom državnih prihoda ili u ovo vrijeme od čifluka. Činjenica je, da je, uglavnom, najveći broj ovih krupnih pripadnika vojničke klase živio u gradu i da se na taj način treba smatrati gradskim stanovništvom, jer je živio životom ovog stanovništva i imao ista osjećanja i misli kao i građani u gradovima i kasabama. Uostalom, mi ih nalazimom uglavnom, uvijek zajedno, a u ovom Pokretu posebno, u svim akcijama i međusobnoj saradnji. Sada su u Bosni tri sloja stanovništva – zanatlije, trgovci i spahije – sitne i krupne, okupljaju se u jedinstvenu cjelinu kao gradsko stanovništvo i pojavljuju se kao odlučujući faktor u Bosni i u pogledu vlasti i u pogledu posjedovanja ekonomske moći. Upravo su ova tri sloja predstavljala novonastajuću civilnu klasu koja je u svojim rukama držala, takoreći, sav agrar i sav kapital. Mi smo to označili kao konsolidaciju, ili bar kao početak konsolidacije građanske klase, što će imati značajne, pozitivne posljedice za dalji razvoj društveno-ekonomskih odnosa. Ta tri sloja su glavni nosioci Pokreta.

Što se tiče seljaka ili raje, kako se ona zvanično smatrala, ona je, također, zbog svog položaja, koji je bio sve teži, imala interes da se nađe u zajednici sa svim ostalim strukturama protivna centralnoj vlasti, za samostalnu Bosnu i sa svojim čovjekom kao upravnikom na čelu. Bila je realna nada da će to poboljšati položaj siromašnih slojeva i osigurati više pravde. Pošto se ovdje nije radilo o borbi klasa, niti seljačkoj buni, nego o općenarodnom Pokretu, mislimo da bi se stanje promijenilo nabolje, a imajući u vidu šta se dešavalo u drugim zemljama koje su ostvarivale slobodu, u to smo uvjereni, jer Bosna je imala objektivne preduvjete za to. Kršćanska raja je bila također optrećena svim unutrašnjim problemima i nametima koja su podjednako padala i na raju kršćane i raju muslimane, vrlo teško je podnosila crkvene poreze koji su u proporciji bili teži od državnih nameta. Oni su naplaćivani u novcu, a vrlo rijetko u naturi. Ubirani su nemilosrdno i uz pomoć vojne prisile koju su svećenici tražili od pokrajinskih vlasti. Posebno nezadovoljstvo izazivali su kod katolika, jer su pravoslavni popovi, odnosno Fanarioti, bili isposlovali da i katolici njima plaćaju crkvene poreze. Ti sporovi su bili dugotrajni i uglavnom završavani u korist Fanariota. Upravo je ta ukupna eksploatacija na određeni način zbližila sve društvene slojeve domaćeg stanovništva u Bosni protiv centralne vlasti. Ovo jedinstvo svih struktura u Bosni je bilo evidentno, bilo je prožeto i onim zajedničkim narodnosnim osjećanjem ljubavi prema svojoj vlastitoj zemlji, bez stranaca, pa makar oni bili i sultanovi zastupnici. Ovu svijest još više je pojačavala misao da su Bošnjaci, prvenstveno muslimani, ali često i kršćani, morali, gotovo uvijek, da ratuju za sultana izvan svoje zemlje, a u isto vrijeme, morali su sami da brane svoju zemlju od neprijatelja koji su ih stalno okruživali sa svih strana. Opasnost od neprijatelja s vana i nemoć sultana da im pomogne, čak svojom inferiornom i nepromišljenom politikom on ih je sam dovodio u još veću neposredniju opasnost, potiskuje kod Bošnjaka osjećaj pokornosti sultanu i brigu za interese Devleta. Oni se okreću odbrani svoje zemlje, što je jasno pokazao rat između Rusije i Osmanskog carstva 1828. godine, kada su Bošnjaci, pod cijenu pobune, odbijali odlazak bosanske vojske na ratište u broju koji je tražen. Prema tome, socijalno stanje i brojne nezakonitosti u razrezu i utjerivanju poreza su još jedan važan uzrok za pojavu Pokreta.

Pripreme za Pokret

Ne može se sa sigurnošću tvrditi od koga je potekla ideja o autonomnom pokretu. Da li je to bila ideja Husein kapetana ili nekog od Fidaića ili Tuzlanskih begova ili od nekog iz Sarajeva ili možda od Hasan age Pećkog ili možda i od Ali age Rizvanbegovića, koji je izdao bosansku stvar ili u krajnjoj liniji od Mustafe paše Bušatlije (Škodre paše)? O tome nema izravnog podatka, osim činjenice da se inicijativni skup održao u konacima Husein kapetana. Sačuvano je i predanje iz kojeg proizilazi da je to bio Gradaščević. To ima sasvim određeno značenje za ukupno sagledavanje Pokreta. Bosanski valija je, međutim, optuživao i Osman pašu Gradaščevića, mutesarifa zvorničkog sandžaka, da je umiješan u pokretanje ustanka. Ali ova optužba otpada, samim tim što on nije nikada, zvanično, pristupio ustanicima i ostao je vjeran sultanu kao njegov činovnik. Ali u nemogućnosti da se dade tačan podatak, da je određena ličnost podstakla ustanak što je, također pozitivno, jer ukazuje na to da nije u pitanju lični odnos, možemo navesti uži broj ličnosti, koje su, bez sumnje, organizirale Pokret. I dosada se znalo da se Pokret počeo pripremati u Posavini, odnosno u zvorničkom sandžaku. U prvim pripremama učestvovali su svi posavski prvaci, i najistaknutiji među njima: Mahmud paša Fidaić, Husein kapetan Gradaščević, Memiš aga, muteselim Srebrenice, Mahmud beg Tuzlić. Dakle, svi najistaknutiji posavski prvaci. Osim njih, zna se da je na inicijativnom sastanku bio prisutan i Mujaga Zlatar i Emin beg Dženetić iz Sarajeva. Datum ovog inicijativnog skupa nije se mogao utvrditi, ali je sigurno održan pod sami kraj 1830. godine, izmedju 20. i 31. decembra. Gore navedeni su bili ti koji su svoje potpise stavili na opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne, nakon što su organizirali širi pripremni sastanak svih predstavnika Bosne u Tuzli, naravno predstavnika u ličnostima istaknutih prvaka svih krajeva i mjesta. Nije sačuvan broj delegata koji su bili na sastanku u Tuzli, ali je sigurno da su bili predstavnici iz svakog kadiluka, a ko ih je lično predstavljao, nije se moglo utvrditi. Gotovo je siguran podatak da su bili prisutni svi kapetani. Zna se, pouzdano, da je bio i predstavnik Škodra paše, koji je bio u Bosni pod izgovorom trgovine, ali je ustvari predstavljao Škodrina izaslanika u Bosni radi koordiniranja akcije Arnauta i Bošnjaka. Sastanak je održan krajem januara i početkom februara 1831. godine. U dosadašnjoj literaturi taj sastanak se naziva sastankom kapetana, što nije ispravno.

Bosanski valija je bio obaviješten o tom sastanku, ali, za čudo, ne od Osman paše Gradaščevića, kao mutesarifa i njemu direktno potčinjenog, nego od svojih uhoda. To je, sigurno, navelo Namik pašu da posumnja u lojalnost Osman paše. Kako je ovaj organizacioni skup održan u najstrožijoj tajnosti, nije čudo što se o njegovim zaključcima isplelo mnogo priča i pojedinosti, koje su u nauci ozbiljno shvaćene kao osnova bošnjačkih zahtjeva i na kojima su pojedini naučnici stvarali zaključke da se radi o zahtjevu za autonomiju po uzoru na Srbiju, gotovo sa istim uslovima, a kod drugih da se radi o borbi ajana da zaštite svoje feudalne privilegije. Organizacioni sastanak u Tuzli imao je za cilj savjetovanje o novonastaloj situaciji, ali i donošenje programa Pokreta i odluku o mjerama koje treba da se poduzmu da se spriječi provođenje fermana o ustupanju šest nahija Srbiji; da se raspravi pitanje vlasti i uređenja u Bosni, da se odbije regrutacija regularne vojske. Regularna vojska, izgleda, za vrijeme Namik paše i nije bila toliko potencirana u Bosni, vjerovatno zbog nereda koji su u Bosni vladali za vrijeme njegova prethodnika Abdurahim paše, pa se nastojalo da se, donekle, situacija smiri, ali je to u Tuzli potencirano, za svaki slučaj. Osnovni zaključak sastanka bio je da se sazove svebosanski sabor svih predstavnika iz Bosne i da se na jednom takvom saboru donese i definitivna odluka o tome kakve mjere treba da se poduzmu. Tada je bilo govora da će na čelu cijele akcije ako valija ne pristane uz Bošnjake, biti upravo Husein kapetan, samo se nije spominjalo zvanje.

Proglas bošnjačkom narodu:

”U sadašnjoj situaciji naša domovina je okružena neprijateljima sa svih strana i nalazi se kao u klopci. Nije dozvoljeno da se ona ne osigura od njihova razaranja i štete. Prema onoj poznatoj misli <<nevjerništvo je jedna vjera>> odnosno <<nevjernici predstavljaju jedan narod>>, mora se biti oprezan sa svih strana, budan biti u svim prlikama i to onako kako iziskuje vrijeme i situacija, što je dužnost svih Bošnjaka. Srpski narod, čija je osobina laž i prevare, ima uvijek prema Bošnjacima zle namjere, koje kriju u tajnosti. I u ovo vrijeme, sa svih strana, poduzima neprijateljske akcije i nije daleko od uvjerenja da će i sada, ako oni koji vjeruju u jednoga Boga budu nebudni i nemarni, preći granicu Bosne i objaviti rat. U ovo teško vrijeme među Bošnjacima mora postojati potpuna sloga i jedinstvo. Oni koji su u stanju da stvore to jedinstvo, to ne smiju odlagati ni časa. Zato se odmah jedna grupa, istaknutih i časnih osoba, sakupila u Donjoj Tuzli i složila se u svim pitanjima koje smo međusobno raspravljali. Mada ima i drugih pitanja, koja se moraju uvijek i stalno rješavati i o kojima se uvijek mora voditi računa, sada je najpreče i najnužnije, očito, da se izvrši savjetovanje po kur'anskom izričitom slovu <<Savjetujte se s njima>> tj. s narodom o pitanjima koja će biti predmet savjetovanja, a to su tri opća i najvažnija pitanja, o kojima je postignuta saglasnost. Zato se smatra podesnim da iz Sarajeva i svih drugih mjesta, svi oni koji dobroželjitelji zemlje i svi mudri i u poslove ejaleta upućeni, lično ili njihovi zastupnici, dođu ili da pošalju po četiri pametna čovjeka, na bilo koji način, i bilo kojim putem, u Travnik, i to, da tamo budu 15. ševala koji slijedi, i uzdati se u Allaha da će to donijeti velike koristi. O ovoj skupštini u Donjoj Tuzli takođe se obavještavate vi da o tome obavijestite našu braću po vjeri i da im to objasnite da se i oni nađu na tom saboru.”

Suprotstavljanje sultanu Mahmudu II

Tačno onako kako je odlučeno na prethodnim sastancima, iz Busovače se krenulo 15. zulhidže 1246/27. maja 1831. godine, ili, bolje rečeno, toga dana krenula je komanda bosanske vojske, sa glavninom, iz Busovače prema Kosovu. Ali još dok je Namik paša bio u Busovači, potajno je obavijestio da se bosanska vojska nalazi na sve strane do Novog Pazara i to u broju od oko osam hiljada, da su zaposjeli sve klance i prolaze i da su izvršili sve pripreme za jedan opći i odlučni pohod protiv sultana da ga prisile da udovolji njihovim zahtjevima. U isto vrijeme, Bošnjaci su pripremali vojsku koja će, kao glavnina, krenuti pod komandom mladog kapetana iz Gradačca, seraskera Husein kapetana Gradaščevića. Organizacija Pokreta obuhvatala je stanovništvo prema granicama Crne Gore i Srbije. Uz njega su bili svi glavni prvaci Bosne sa svojom vojskom i može se samo zamisliti kakva je to bila impozantna slika jedinstva svih Bošnjaka, sada potpuno jasno odvojenih od onih koji su izdali njihovu stvar i spremnih da se i sa njima razračunaju kao sa stvarnim izdajnicima. U isto vrijeme, Bošnjaci su osigurali svoje granice na Krajini i prema Srbiji da se ne bi desilo bilo kakvo iznenađenje. Granicu prema Srbiji osiguravao je Mahmud paša Fidaić. Sa sigurnošću se može tvrditi da je Bosna tada bila bila jedinstvena u Pokretu, bez obzira na mali broj disidenata, i da je broj vojnika koji se kretao prema Prištini mogao iznositi preko dvadeset hiljada. Bošnjaci su se držali pravila da uvijek drže u Bosni, u rezervi, dvije trećine vojnika, kako bi, u slučaju da neprijatelj napadne, mogli da se nađu na licu mjesta za odbranu. Tako su Krajišnici i dalje u najvećem broju ostali na granici da čuvaju Bosnu od neprijatelja, jer npr. Hasan aga Pećki nije lično išao na bojno polje, ali je poslao svoga sina kao zamjenika koji je predvodio kontigent Krajišnika za koje se ranije reklo da su se počeli popisivati još prije nego su Bošnjaci razvlastili Namik pašu. Vojska s Krajine sigurno je popisivana po ranijem sistemu, tj. svaki deseti posadnik iz tvrđava išao je na vojnu uz plaću koju je dobivao kao posadnik tvrđave i još dobrovoljci.

Što se tiče unutrašnjosti, vojska se kupila također najvjerovatnije po starom sistemu tj. svi oni koji su imali timare i zeamete bili su obavezni da idu na vojnu, uz obavezu da povedu onoliki broj vojnika o svom trošku kako im je to određeno beratom. I na kraju, dio vojnika koji se regrutirao na dobrovoljnoj osnovi i općom mobilizacijom, a to su stanovnici gradova i seljaci. To je ujedno i najbrojnija vojska u ovom Pokretu. Mahmud paša Fidaić je ostavljen u Bosni da čuva granice Bosne prema Srbiji, a nije izdao Gradaščevića, kako su to neki pisali. To je bila narodna vojska i svi zajedno su išli da se postigne cilj koji su vođe Pokreta postavili. Širom Bosne je tada vladalo opće oduševljenje za Pokret i bosansku vojsku. Neki historičari su pisali da se bosanska vojska kretala s velikim oduševljenjem i uz pjesmu. Neki su to poredili sa kretanjem bosanske vojske na Kosovo 1389. godine. Takvi podaci se, naravno, mogu naći samo u narodnoj predaji, a interpretacija je zavisila od afiniteta pisca.

Što se tiče učešća kršćanskog stanovništva u Pokretu, o tome su podaci dosta nejasni i šturi. Uglavnom, sasvim je sigurno da ih je bilo. Koliki je bio broj, teško je reći. Prema podacima koje daje administracija kneza Miloša, u ustanku na strani Husein kapetana Gradaščevića učestvovalo je oko šest hiljada kršćana, koje je organizirao bosanski mitropolit. Osim toga, savremenici Pokreta tvrde da je u onom dijelu vojske koju je pripremio sam Husein kapetan bilo najviše kršćana sa njegovih posjeda, odnosno čifčija sa njegovih čifluka. Na koji način ih je mobilizirao, sada se ne zna. Ali ako je suditi po općem mišljenju o odnosima Husein kapetana prema svojim čifčijama, a oni su uglavnom bili katolici, onda nije daleko od istine da su oni išli dobrovoljno s njim u rat, jer su njegovi odnosi prema kršćanskoj raji bili primjerni. Potvrdu o kršćanima u vojsci nalazimo i kod franjevca Krističevića. On bilježi kako su čak i oni, franjevci, pozivani na vojsku, ali su mogli da pošalju i zamjenu. Podršku Pokretu dali su i katolički gvardijani. Dakle, po tome, radi se o općenarodnoj mobilizaciji što Pokretu daje posebnu dimenziju. Neki kršćanski pisci, kad govore o ovim odnosima, ne mogu, a da ne spomenu dobar i lijep odnos Husein kapetana prema kršćanima. Kadija Isević govori i za njegova oca Osmana kapetana da je imao lijep odnos prema kršćanima i da je raja, samo na njegovim imanjima, živjela u izobilju. Ako neko nekoga mrzi, onda je nemoguće da tu vlada korektan odnos. Ako je to bio njegov klasni interes, onda mu njegova mržnja ne bi omogućavala da se osloni na njih, iz prostog razloga što se mržnja mržnjom vraća. On je, prema tome, imao povjerenje u kršćane koje je sa sobom vodio u jedan tako opasan i značajan rat. Isto tako, treba spomenuti da su kršćani učestvovali i na strani Ali age Rizvanbegovića protiv ustanika, čak, po mišljenju savremenika, u njegovoj vojsci bili su glavnina, što je sasvim vjerovatno.

Odmah nakon bijega Namik paše, i nakon što je ovaj obavijestio Portu o stanju u Bosni, Porta je odlučila da povede oružanu borbu protiv Bošnjaka. A kad su Bošnjaci saznali za tu odluku Porte, oni su odmah krenuli u susret velikom veziru, odnosno serdariekremu. Jedan dio bosanske vojske, kao prethodnica, nalazio se u području Novog Pazara koji je bio krajnja granica ondašnje Bosne. Svi Bošnjaci u području današnjeg Sandžaka bili su uz Pokret i oni su zauzimali položaje prema Srbiji i Crnoj Gori, pa su Bošnjaci bili potpuno bezbjedni sa strane ovih hajduka. Veliki vezir je bio uvjeren da će se sa regularnim jedinicama i bašibozukom, koji je bio u velikom broju, lahko savladati otpor Bošnjaka i otpor Bušatlije, koji je ustao da povrati sandžake Ohrid i Elbasan, koje mu je Porta bila oduzela i dala ih na upravu sadriazamu, kao mjeru da se ograniči moć Škodra paše i osujeti njegovo osamostaljivanje, pa i da ga, na određeni način, kazni za sve njegove postupke od ranije, koji su svjedočili o tome da se radi o pokušaju stvaranja zasebne vlasti u Skadru, odnosno da otcijepi Albance od Porte. Za sultana Mahmuda to je bilo isto što je namjeravao da učini i Ali paša Janjinski ili ono što je učinio Mehmed Ali u Egiptu. Povezanost Pokreta u Bosni i Albaniji jasno pokazuje da se ne radi o antireformskim pokretima niti namjeri Porte da oružjem zavede reforme. Reforme će ovdje poslužiti kao sredstvo potčinjavanja i Bošnjaka i Albanaca. Prema izvještaju Ali Namik paše, na području Bosne, od Sarajeva do Novog Pazara, nalazilo se, već prije glavnog pohoda, oko osam hiljada Bošnjaka mobiliziranih kao prethodnica glavnini vojske i kao kontigent koji je trebalo da pritekne u pomoć Škodra paši.

Sad kada smo vidjeli da je Pokret i politički i vojno bio vrlo uspješno i vrlo korektno organiziran i pripremljen, samo ukratko ćemo se osvrnuti i na to kakvo je raspoloženje bilo u Bosni u tom periodu i u toku pohoda protiv sultanove vojske. Nakon što su Sulejmanpašići bili razbijeni i istjerani iz Bosne, u Bosni je zavladao potpuni mir. Sve što se u tom periodu primjećuje je velika aktivnost na pripremama Pokreta. Nakon bijega Namik paše pristupilo se organizaciji vlasti i vojnog rukovodstva. Ali aga Rizvanbegović, Smail aga Čengić i Hasan beg Resulbegović nisu poduzimali ništa, osim da zaštite Namik pašu. Bošnjaci također ne poduzimaju ništa protiv njih. Bili su uvjereni da njihova izdaja neće imati nikakva uspjeha niti će nanijeti štete općem jedinstvu naroda u Bosni. To što je Namik paša pobjegao, samo je u očima Bošnjaka značilo da je jedna bezvrijedna osoba postala još bezvrijednijom i sa toga stajališta bili su potpuno u pravu. Jer, po svim pravilima, Namik paša je zapečatio svoju karijeru i svoj ugled upravo kukavičkim bijegom iz Bosne, a takav bijeg sultan, pogotovu Mahmud II, nije praštao. U tom periodu nigdje ni na jednom mjestu u Bosni nema nikakvih znakova nezadovoljstva, bilo pojedinaca, bilo grupa. Na saboru u Travniku je iskazano puno jedinstvo i puna podrška vođstvu Pokreta. Da je to bila podrška cijele Bosne, svjedoči samo stanje u Bosni, gdje su svi bili zadovoljni onim što se događalo u njihovoj zemlji. Sav narod je očekivao veliku korist od Pokreta i nadu da će prestati tiranija sultanovih namjesnika i njihovih saradnika, a to znači i Porte. To jednako vrijedi i za muslimane i kršćane. To će javno izraziti u momentu kada autonomija ili samostalnost budu i zvanično proglašeni, uz prisegu, koju su predstavnici svih društvenih slojeva, dali Gradaščeviću u Sarajevu u ime cijelog naroda. U tom vremenu vodi se određena prepiska između Gradaščevića i Obrenovića. Ovaj drugi pokušava da odvrati Bošnjake od oružane borbe protiv sultana, svakako za svoj interes, a ne za interes sultana, čak sa izvjesnim prijetnjama. Gradaščević odbacuje njegovo posredovanje, poručujući mu da to nije njegova stvar. Bošnjaci će sami rješavati svoj posao i boriće se protiv svih onih koji su protiv Bosne i njenog naroda, bio to Miloš ili sultan Mahmud II.