Pubertet je pojam koji se odnosi na period između djetinjstva i mladosti. Iako, naravno, postoje određene oscilacije da kod nekih dolazi u sedamnaestoj i traje sve do sredine dvadesetih, a ima i takvih slučajeva koji se dokopaju penzije a da prethodno nisu izašli iz puberteta. Zaista, ima na pretek problema koji dolaze sa tim burnim periodom što sa sobom nosi emocionalnu nestabilnost i teškoću u interpersonalnim odnosima. Pored navedenih, za pubertet su karakteristične i promjene stavova o načinu života te krize identiteta, neuspješna adaptacija na sredinu, pa se tu govori i o pubertetskoj neurozi. Jedared je rekao poznati pisac po imenu Samuel Langhorne Clemens, iliti Mark Twain, jednu rečenicu koja na najbolji način sažima ta čudesna bića: “Kada sam imao 16 godina, moj otac je bio neviđeni kreten. Šta god da uradi, uradio bi pogrešno. A kada sam ušao u 21. godinu, on se naglo promijenio i postao jedan fini, normalan, uglađeni gospodin.”
Nažalost, prisutni smo u vrijeme vječitih pubertetlija koji pate od ovčijih boginja, pa često neki pomisle da su bogovi dok im slijedi uloga ovaca. Sasvim slučajno i ja naletih na jednog koji sa vidnim gramatičkim i pravopisnim greškama palamudi , ni manje ni više, o jeziku. Dotični polupismeni patriota traži da mu neko objasni šta je to
bosanski jezik i kako zaboga mi posjedujemo taj komunikacijski sustav. Kako je jednom degeneriku uopšte moguće objasniti ulogu i funkcionalnost nacionalnog jezika, a da mu prethodno ne objasniš sam nastanak i historiju standardiziranje jezika na ovim prostorima. Osnova današnjih pravopisa u Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba potječe od Vuka S.Karadžića, koji jeizvanredno shvatio da bi pravopis usklađen s azbukom od 30 grafema za 30 fonema, a čiji je osnovni princip da se riječi zapisuju suglasno svome glasovnom sklopu – najbolje odgovarao standardnoj novoštokavštini. U Bošnjaka i Crnogoraca fonološki pravopis prihvaćen je šezdesetih godina XIX st.; u Srba je u službenoj upotrebi od 1868,a u Hrvata od 1892. godine. God. 1890. pojavila se
Vuletićeva Gramatika bosanskog jezika, pisana u skladu s vukovskom normom. Ta je norma u Bosni uglavnom prisutna do potkraj XX stoljeća, sa svim specifičnostima koje su obilježavale Belićev i Boranićev pravopisni uzus.
Hrvati su grafijski ujedinjeni od reforme Lj. Gaja – od prihvaćanja Gajeve latinice, tzv. gajice. Gaj 1836. usvaja štokavsko narječje i novi pravopis. Do potkraj XX st. Hrvati nemaju ustaljena pravopisa; hrvatska dopreporodna ortografija kolebala se između fonološkoga i morfonološkog načela; ilirski, morfonološki pravopis, trajao je 50-ak
godina i predstavljao je stanoviti nazadak s obzirom na kriterij prilagođenosti jezičkoj strukturi. Potkraj XIX st. u Zagrebu je pripremljen teren za hrvatsko-srpsko jezičko
objedinjavanje – to je vrijeme pobjede hrvatskih vukovaca: u skladu sa Vukovim modelom (književnoga) jezika poslije Brozova pravopisa izlaze Maretićeva Gramatika i stilistika hrvatskog ili srpskog jezika (1899) i Broz-Ivekovićev Rječnik hrvatskog jezika (u dva toma, 1901). Ove su knjige označile definitivno priklanjanje Hrvata Vukovu standardnojezičkom modelu. Međunacionalni jezički čvor raspliće se s raspadom druge Jugoslavije (god. 1990): u ishodu policentrične standardizacije imamo (manje-više) nacionalno usmjerene pravopisne priručnike i uopće zaseban normativni život bosanskoga, hrvatskog,srpskog i crnogorskog jezika. Termin srpskohvratski / hrvatskosrpski jezik obesnažen je i u bivšoj Jugoslaviji i u zvaničnim međunarodnim nomenklaturama.Tako dva jezička dogovora, Bečki (1850) i Novosadski (1954) ostaju podaci o“mrtvome zajedništvu”, koje je svoj definitivni “trojezički” raskol doživjelo Dejtonskim sporazumom 21. XI 1995. U čl. 11 Sporazuma ovjeren je i naziv bosanski jezik kao nepobitna sociolingvistička činjenica. Ispostavilo se da su spomenuta manje-više zasebna četiri toka unutar nacionalno i teritorijalno raslojene standardne novoštokavštine bili tek objedinjeni, ali ne i ujedinjeni. O njima se već danas govori kao o krugovima koji su se preklapali, ali ne i poklapali. Četiri novonastala standardna južnoslavenska jezika jesu bitne odlike posebnih kulturnih prostora. Neopozivi raskol nadnacionalne jezičke i kulturne zajednice, odlazak standardne novoštokavštine u historiju kulture spomenutih naroda i prijelaz u fazu promoviranja poglavito nacionalno usmjerenih normi, nipošto ne znači da te zajednice i nije bilo. O prednostima i manjkavostima bivšeg standardnojezičkog rješenja već postoji obimna literatura i ona će u predstojećem vremenu zasigurno narastati. Uostalom, količina razlika između novonastalih nacionalnih standardnih jezika uopće nije bitna. Sa stajališta sociolingvistike bitno je samo to da li je neki varijetet formalno, pravno standard neke nacije.
Ali ne vraže, znanje ima granica dok neznanje ih nema. Nadalje, problem stavova HNF-a je da se ne razmišlja izvan religijskog identiteta, jer je religija temeljno uporište za konstruiranje neprijatelja. Zato što je religija sveti sistem neupitnih istina oko kojeg
treba okupiti kolektiv. Ako se tekst veže za sveti sistem istina, on dobija najveći mogući autoritet koji stoji kao garant jednom stavu. To je priča o politizaciji svetog, a takvim
aksiomom ne možemo pridavati veći značaj. Izjednačavanjem religije i nacije, oni kreiraju nekrofiliju i idealizaciju nekrofilijskog duha, stvarajući autodijegetičku narativnu distancu, tj. ”mržnju prema onim anamo”. Premda, uvijek će biti fanova i simpatizera
historijskog populističkog talasa. Ljudska glupost je ta koja proizvodi negativne,
neetične, nehumanističke stereotipe i postaje kultura mržnje, jer je utemeljena na
nekritičkom, monumentalističkom konceptu historije. Loše poznavanje historije u
pogrešnim rukama je neka vrtsa kolektivnog ogledala. Cijela analiza BPNP-a od
strane Facebook intelektukaca je utemeljena na lažima i neznanju.
Primjera ima na pretek. Naša država vođena infantilnim političkim beskičmenjacima nije napravila popis stanovništva od 1991. godine, ali hrvatski Julian Assange ima tačan podatak koliko Hrvati, tj. katolici, posjeduju zemljišta u Bosni. Shodno tome, jasno je da ovo ‘’jato sokolova’’ intuitivnim tekstovima želi poslužiti ostalim ‘’dečkima’’ kao neka vrsta moralne patriotske vijagre jer im se pimpek svaki čas diže dok im se´trg Jelačića permanentno farba duginim bojama. Paradastupidnosti se nastavlja pod zastavama jednih što nastadoše komunističkim dekretom zbog bliskih odnosa sa njima omraženim SSSR-om, i ovih drugih Titinih pionira sa srdelama, maslinama, galebovima i vinom. Svi zajedno, za Dom.
Konačno, citat Miroslava Krleže, zaista velikog hrvatskog pisca, o nama koji ne znamo ko smo i šta smo.
“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa samo Bosna ima spomenike.
Stećke. Šta je stećak? Olicenje gorštaka Bosanaca!
Sta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!
Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli.
Na kome je prikazan kao sužanj.”
