Da bismo što lakše defininirali naše nacionalne interese mi prvo moramo znati postaviti i odgovoriti na prosta i jednostavna pitanja: odakle dolazimo, gdje smo sad i kuda idemo? Prvo pitanje se može i postaviti u sljedećem obliku : gdje leže naši korijeni i ko smo to mi?
Bošnjaci kao narod su se oformili u srednjem vijeku a kao takav učvrstili u drugoj polovini istog – u poznom srednjem vijeku. Bošnjani su genetski uglavnom Iliri i Germani a po jeziku Slaveni. Bosanska srednjevjekovna država je izniknula na mjestu gdje su se hiljadama godina sudarale razne civilizacije i svaka od njih je ugradila komad sebe u temelje naše domovine. Vrhunac je bosanska država dosegla u vrijeme svog prvog kralja Stjepana ( Stefana) Tvrtka I Kotromanića koji je vladao i Srbijom i Hrvatskom. Bosna se u njegovo doba pružala od stare Dardanije ( Kosovo) do Zadra i od Zete ( Crna Gora) do Beograda. Prisutnost Bošnjana na tom području se očitava u bosanskim spomenicima kulture- stećcima koji su označavali posebnost Bosne i Bošnjaka ( katolika, pravoslavnih i krstjana) i koji za svakog odanog stanovnika ove zemlje predstavljaju svetinju. Ako se za stvaranje jake nacije treba uzeti period u historiji kao uzor onda je to svakako period vladavine kralja Tvrtka ( 1353.-, 1377.-1391) od koga i potiče simbol slavne Bosne- šest ljiljana zlatne boje na plavom štitu. Što je za Kršćanstvo krst i za Islam polumjesec to je za naš narod grb sa ljiljanima…naš simbol slobode, časti, odanosti…simbol našeg postojanja.
Nakon smrti kralja Tvrtka bosanska država slabi i za dvjestotinjak godina cijela pada pod Otomansku imperiju koja sa sobom među Bošnjake donosi novu vjeru – Islam. Novu vjeru su kroz otomansku vlast na ovom području prihvatali Bošnjaci svih frakcija kršćanstva a jedna od njih je potpuno nestala- Bosanska crkva koja je bila autohtoni kršćanski izričaj srednjevjekovne Bosne ali su Bošnjaci i dalje pripadali trima vjerama: Katoličanstvu, Pravoslavlju i Islamu.
U 19.vijeku se desio jedan veoma značajan proces a to je stvaranje nacija u cijeloj Europi. Nacije su prije svega političke kategorije praćene nacionalnim državama, nezavisnošću etničke države ili željom za uspostavljanjem iste. U Bosni je bio treći slučaj….nakon što su Turci više od 300 godina crpili ljudske i materijalne resurse Bosne, što je uvijek rezultiralo ogromnim gubicima, bilo je vrijeme da se Bošnjaci izbore za svoju Bosnu. To je bio osnovni razlog a povod je niz reformi koje su Turci sproveli među kojima je glavni pokretač ustanka bila nezavisnost koju su Turci poklonili Srbima zajedno sa 6 bosanskih oblasti preko Drine.
Nakon sastanka bosanskih velikaša u Tuzli 1831. godine na čelo autonomaškog pokreta staje gradačački kapetan Husein koji je ubrzo sa vlasti zbacio otomanskog namjesnika u Bosni i proglasio se komandantom naše zemlje.Veličina ovog čovjeka se vidi i po onome što je jednom prilikom izrekao beglerbegu braneći svoju zemlju:
„Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!”
Nakon toga je „Zmaj od Bosne“ poveo vojsku od 25 000 Bošnjaka na Kosovo gdje je potučena otomanska armija a sultan je obećao ispuniti zahtjeve pobunjenika.
U narednom periodu je Bosnom bjesnila borba između Bosni odanih Bošnjaka i hercegovačkih plemića koji su svoju odanost poklanjali Turčinu a upravo će oni presuditi u konačnom boju koji će u junu iste godine voditi otomanski vojnici protiv snaga Zmaja od Bosne. Njihova izdaja je zapečatila slobodu Bosne i uništila začetke nacionalnog buđenja Bošnjaka jer nakon sloma ustanka Turci su krenuli sa čišćenjem bosanske inteligencije što je kulminiralo sredinom istog vijeka kada je iz Bosne protjeran jedan od njenih najvećih sinova- franjevac Ivan Franjo Jukić ili Slavoljub Bošnjak čije riječi zbog svoje univerzalnosti i danas odzvanjaju našom domovinom:
“Mi Bosnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo zivi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i zale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred nasa serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo sto su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da nas narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedemo.”
Nakon sloma bosanske inteligencije u našoj zemlji ostaje na vrhu, ali i u većini,sloj muslimanskog stanovništva odanog Otomanskoj imperiji a to je ono što su Turci i priželjkivali. To je ostavilo i kobne posljedice jer dok su svi okolni narodi svoj etnicitet pretvarali u nacionalost mi smo ostali po strani bez gotovo ikakvog smisla o važnosti stvari koje su bile krucijalne za vezu između naroda i države tj. za naciju. Upravo je posljednji period otomanske vlasti nad Bosnom podijelio narod na 3 dijela i jasno odredio tri identifikacije na osnovu vjere: pravoslavno stanovništvo se već tad počelo smatrati “srbima” na osnovu pravoslavlja kao državne religije susjedne Srbije kojoj su Turci podarili nezavisnost (za razliku od Bosne), katoličko stanovništvo se počelo sve više zvati Hrvatima opet na krilima ilirskog pokreta i stvaranja nacije u susjednoj Hrvatskoj ( u nekim dijelovima Bosne je bilo Hrvata oduvijek) a muslimanskom stanovništvu sa Islamom kao jedinom oznakom je preostala identifikacija sa velikom islamskom državom tj. sultanatom i donekle sa Bosnom ( ali isključivo kao otomanskom provincijom). Da je ustanak Huseina-kapetana uspjeo stvari bi možda izgledale drukčije tj. povoljnije i bošnjački etnicitet bi se pretvorio u bosansku nacionalnost ali Turci su pobjedili te se oni slobodno mogu izdvojiti kao jedni od glavnih krivaca za nepostojanje političke organizacije sa Bosnom kao temeljom. Sve nedaće u historiji Bosne u proteklom stoljeću se mogu
posmatrati kao direktna posljedica toga što Bošnjaci/Bosanci usljed raznih (ne)prilika nisu uspjeli da stvore vlastitu nacionalnost.
Vraćanjem imena Bošnjaka i koliko-toliko nezavisne države na europsku pozornicu 90.-tih napravljen je veoma mali korak naprijed prema cilju kojeg bi trebali slijediti svi potomci starih Bošnjana- prema NACIJI i svemu onome šta ona donosi, dakle vraćanju Bošnjaka svojim korjenima,svojoj multikonfesionalnosti ( koja se održala i u vrijeme najžešćih religijskih sukoba) i svim ostalim posebnostima našeg starog naroda. No, ako kroz Bošnjake budu i dan-danas kolale iste one ideologije i osjećaji koji su i upropastili naš narod onda nam je propast suđena i veoma blizu. Svako ko tu propast želi izbjeći treba se iz petnih žila napinjati i truditi da suzbije pogubni utjecaj i dominaciju susjednih naroda u našoj zemlji, da suzbije djelovanje onih ljudi koji stavljaju vjerska osjećanja ispred dobrobiti Bosne a to su razni vjerski fanatici koji u nedostatku narodnog ponosa i osjećaja pripadnosti Bosni posežu za raznim formama islamizma i turkofilstva i koji zarad svojih poganih ciljeva guraju domovinu pod noge kojekakvim pustinjskim zvijerima i spodobama.
