1. Horion Bosona
Bosna se prvi put pod svojim imenom javlja u djelu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogenita sredinom X stoljeća.
Nabrajajući gradove “krštene Srbije” on navodno u Bosnu smješta dva grada : Kateru i Desnik. Prijevod koji je korišten kako bi se to dokazalo je sljedeći: “U krštenoj Srbiji su naseljeni gradovi Destinikon, Tzernabouskei, Meguretous, Dresneik, Lesnek, Salenes, a u zemljici Bosni Katera i Desnek.”
Potrebno je odmah reći da se ovdje radi o neadekvatnom prijevodu grčkog izvornika. To je najbolje objasnio M. Hadžijahić u knjizi “ Povijest Bosne u IX i X stoljeću”:
Zatim je veoma važno istaći da car ni na jednom mjestu ne navodi da su Srbi naselili Bosnu iako mu je to ime očigledno bilo poznato. U poglavlju o Srbima nalazimo detaljan opis njihovog doseljenja na ova područja, Konstantin navodi da su Srbi koji su stigli na balkansko područje prvo naselili Solun te onda one krajeve u Dalmaciji koji su ostali pod Bizantom nakon pustošenja od strane Avara.
“Ali, kad su prešli rijeku Dunav (Danoubin) oni su promijenili svoje mišljenje pa su poslali jednu molbu imperatoru Herakliju, putem vojnog zapovjednika koji je tada bio u Belegradonu, da bi on njima dao drugu zemlju za naseliti se.A budući da ono što je sada Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahloumon i Terbounia i zemlja Kanalita, bilo pod upravom imperatora Bizantinaca, i budući da su te zemlje bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni istjerali one Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), stoga je imperator naselio te iste Srbe u naznačene zemlje i oni su postali podložnici imperatoru Bizantinaca, a imperator je doveo svećenike iz Rima i njih krstio, i naučio ih da pravilno obavljaju pobožnosti, i poučio ih u kršćanskom nauku.”
Zašto Konstantin P. ne donosi podatke o Bosni ? Zato što je Bosna jedna od “ostalih sklavinija” oko Dalmacije. U 29. poglavlju car kaže da su se u vrijeme nesposobnih careva plemena Srba, Hrvata, Zahumljana, Neretljana, Dukljana ,Konavljana i Travunjana osamostalila te da su imala vlastite poglavare baš kao i “OSTALE SKLAVINIJE”. Sklavinije su bile one oblasti koje su naseljene Slavenima i koje su bile izvan bizantske vlasti ali bez državne organizacije. Ovdje uopće nije cilj produžiti životni vijek bosanske države nego pokazati da je Bosna nikla na prostoru koji je bio prosto označen kao slavenska zemlja/e. Postoji naravno i opravdan razlog te izolovanosti. Radi se, naime, o prostoru koji je najduže ostao pod protektoratom avarskog kaganata. Ta slavensko-avarska masa koja je upravljala sklavinijama se vjerovatno nalazila tu od prvih prodora na tlo rimske provincije Dalmacije.
Preispitajmo malo položaj Časlava Klonimirovića – pretpostavljenog srpskog vladara u vrijeme pisanja carevog djela. Sve ono što se pripisuje Časlavu vuče se iz dva izvora: 32. poglavlja Dai –a te 22-23 poglavlja latinske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina. Što se tiče drugog izvora važno je napomenuti da se u hrvatskoj verziji kao i u Marulićevom latinskom prijevodu Časlav uopće ne spominje!
Još je Relja Novaković upozoravao da su pisci “ Časlavu pripisivali ogroman prostor, mada se iz izvora ne može ni izdaleka naslutiti kolika je bila Srbija “.
Zašto je to tako? Vjerovatno jer se prema opisima ne može naslutiti šta se od spomenutih teritorija nalazi pod vlašću srpskog vladara. Ljetopis popa Dukljanina tj. njegova latinska redakcija se bavi uopćenim slavenskim kraljevstvom te je teško razlučiti šta se od navedenog odnosi na određenu zemlju i kakvi su odnosi između južnoslavenskih zemalja. No ipak, ako uzmemo da je podatak o vlasti Časlava nad Srbima tačan onda nam kao dragocijen dođe i ovaj dio iz latinske redakcije LjpD: “Dok je vladao kralj Časlav, Ugarski knez Kiš dođe sa svojom vojskom u Bosnu, pa pustošaše i pljačkaše ovu pokrajinu.Tada kralj, sakupivši vojsku, suprostavi mu se u županiji Drini, pored rijeke. Pošto se tu zače bitka, gorerečeni mladic Tihomil, posvuda ranjavajući neprijatelje, pohrli i ubije ugarskog kneza, pa mu odsiječe glavu i preda je kralju. Toga dana pade nebrojeno mnoštvo ugarskog naroda na mjestu koje se zove Cvilino (kao cviljenje stoke; tako su naime tada cviljeli Ugri, dok su ih ubijali kao svinje) na mjestu đe je bio ubijen knez Kiš nalazi se Kiskovo sve do današnjeg dana. Zatim kralj Časlav, dade Tihomilu županiju Drinu i oženi ga ćerkom bana Raške, zbog toga što je ubio kneza Kiša. Kad je pak kneževa žena saznala za smrt svoga muža, ode kod ugarskog kralja i zatraži od njega pomoć i vojsku da bi osvetila smrt svoga muža. Dobivši veoma veliku vojsku, pođe protiv kralja Časlava i nađe ga u Srijemu. Kralj nije o tome ništa znao, pa Ugri provale noću u njegov šator, i zarobljen je kralj Časlav i svi njegovi srodnici, koje zapovijedi Kišova žena da se vezanih ruku i nogu bače u rijeku Savu. I tako je učinjeno; preokrenuo se njegov grijeh u njegov jad, ono što je bio počinio svom ocu palo je na njegovu glavu, poginu on sam i sav njegov dom.”
Prema istoj redakciji stoji u XXIX poglavlju sljedeće: “Krešimir pak njegov brat, boreći se sa ujakom, opustoši Uskoplje, Luku i Prevu. A ban Bosne vidjeći da nije kadar pred njih stati i boriti se, pobježe ugarskom kralju.Najzad Krešimir zauzme čitavu Bosnu i njome je vladao. Poslije smrti majčinog oca zavladao je Bijelom Hrvatskom.”
Ovo je jedan od prmjera na kojem se jasno vidi nedosljednost latinske redakcije. No, ako posložimo dijelove kako treba možemo itekako izvući pravilan zaključak. Podatak o bijegu bosanskog bana Mađarima je veoma bitan jer pokazuje “prijateljski” odnos što znači da “pustošenja Bosne” od strane Ugara nije bilo nego je vjerovatnije da je ugarski vladar preko bosanske zemlje nagrnuo na srpsku državu pod Časlavom koji mu se suprostavio na Drini a potom i u Srijemu.
Značajno je , pored toga, pogledati i ove dijelove hrvatske redakcije što dodatno razjašnjava situaciju : “I svim zemljani mejaše položi[v]še i sve naredivše, što je s ovu stranu gore k moru, prozva Primorje, [a što je meju rikami], ke ishode iz gor od zapada sunčenoga i pristaju u veliku riku Dunaj, onoj zvaše Surbiju.”
Tu se jasno vidi da je srpska zemlja tj. Raška određena prema Dunavu i rijekama koje tamo izviru i da ne obuhvata Bosnu. Vidljivo je to i iz 14. poglavlja: “Zagorje, ko Surbiju zovu, ča jest g Dunaju i [g] Bugare, ko se sada zovu, ča jest tja do Paunja polja” ( oko Uroševca)!
Bitno je još istaći da Konstantin Porfirogenit očito pravi razliku između uže i šire Srbije. Postoji Raška kao uža Srbija te šira Srbija koja je ništa drugo do neka vrsta bizantske vojne krajine koja se pruža duž onih zemalja čije stanovnike Konstantin navodi kao potomke “nekrštenih Srba”. Tu širu Srbiju (Servia) nalazimo u Dai kako graniči sa Hrvatskom prema Cetini i Hlivnu.
Šta je sa gradom “ Salines” koji je spomenut kao dio Srbije? Moderna srpska historiografija je uglavnom saglasna da se radi o Tuzli međutim za takvu tvrdnju nema dokaza. Prvo se postavlja pitanje razdaljine između gradova koji se mogu locirati na relativno malom teritoriju Raške i područja Tuzle tj. Soli koje je od njih udaljeno zračnom linijom preko 100 kilometara.
Onda trebamo pogledati ponovo Dukljaninov zapis o pohodu Ugara na “slavensko kraljevstvo”. Tu se kaže da su Ugri opustošili Bosnu a onda se suprostavili Časlavu na Drini. Ako je južna granica Ugarske išla Savom i Srijemom a ugarski vladar prvo prešao u Bosnu i prošavši kroz nju sukobio se sa Časlavom na Drini, po čemu se onda zaključuje da je taj famozni “Salines” i njegovo područje na tlu današnje Bosne odnosno na području Tuzle? Zar nije logično da bi Ugri pri pohodu na jug prvo nabasali na Srbiju a potom na “zemljicu Bosnu” ukoliko je “Salines” područje Tuzle? Zar nije također logično da bi im se moćni Časlav, vladar tako prostrane Srbije suprostavio na Savi odnosno na svojoj sjevernoj granici a ne i do “ 200 kilometara duboko na jug” (Relja Novaković) tj. na području Foče? Dodajmo tome još činjenicu da nema nikakvih dokaza da je uopće na području Tuzle sredinom X vijeka postojao naseljen grad.
Uzmimo kao validan i podatak da Časlav nikada nije vodio osvajačke ratove nego je samo obnovio Srbiju uz pomoć Bizanta što se jasno vidi iz raspoloživih izvora.
Porfirogenit o Časlavu:
“Sedam godina kasnije Tzeesthlabos je pobjegao od Bugara sa još četvoricom i ušli su u Srbiju iz Preslava (Presthlabon) i našli su u zemlji ne više nego samo 50 ljudi, bez žena ili djece, koji su preživljavali lovom..”
“I, od bogatih darova imperatora Bizantinaca on je sredio i naselio zemlju pa je, kao i prije, ostao podložan i poslušan imperatoru Bizantinaca, pa je suradnjom i mnogim dobročinstvima imperatora ujedinio tu zemlju, i u njoj učvrstio svoju vladavinu.”
Dakle, prema Konstantinovom djelu Časlav je samo oporavio Srbiju i u njoj se učvrstio kao vladar. Pošto nema zapisa o širenju zemlje preostaje nam samo logičan zaključak da je Časlav ovladao onom teritorijom Srbije kojom su vladali njegovi očevi prije nego su je satrali Bugari.
Potrebno je još istaći kako situaciju ne mijenja ni prijevod koji se koristi među srpskom akademskom populacijom, štaviše, možda je on i pogodniji za suprotnu stranu. Naime, prema tom prijevodu je jasno da se nabrajaju prvo gradovi u “krštenoj” Srbiji a zatim se navode gradovi u “zemljici“ Bosni. Kako god se okrene tj. za koju god se varijantu čitalac odluči – za ustaljenu ili za ispravljenu – situacija je jasna. Bosna je odjeljena od Srbije.
2. Kralj srbljem
Vjerovatno najveća provala koja dolazi od velikosrpske populacije je tvrdnja da Tvrtko I Kotromanić sebe i stanovnike bosanske zemlje naziva Srbima jer uzima titulu kralja “ Srbljem” i postavlja je na prvo mjesto među svojim titulama. Nešto poput toga je moglo doći samo od alkoholom opijene osobe iz kakve beogradske krčme koja je nastojala da svoje snove nazove historijom i proda je svekolikoj javnosti. Na svu sreću, vrijeme kada su se takve bajke mogle prodavati je iza nas te napokon slobodno možemo odbraniti zemlju bosansku, barem u historijskom smislu.
Ovo je titula kralja Tvrtka I nakon krunisanja tj. nakon uspostave vlasti nad dijelom srpske zemlje. Da bi se Tvrtko uopće proglasio kraljem on je mogao birati između dvije opcije: da zatraži krunu od pape što nije dolazilo u obzir jer je susjedna Ugarska konstantno svojatala Bosnu te je bila sa papom kao prst sa noktom ili da uzme krunu od zemlje koja je već bila proglašena kraljevstvom. Očit izbor je bila Srbija i to iz više razloga. Prvo napomenimo da je Tvrtko ovladao područjem Raške koje je od Stefana Nemanje bilo centar srpske države a također je ispunjavao i uslov krvne srodnosti jer je Tvrtko po babi Jelisavi Nemanjić bio jedini validni nasljednik Nemanjića na srpskom tronu. Krunisanjem za srpskog vladara Tvrtko je de facto uzdigao i Bosnu na nivo kraljevstva te je mogao ubirati poreze od Dubrovčana koji su išli srpskoj kruni. Pri krunisanju Tvrtko je samo uzeo srpsku titulu koja je u tom historijskom razdoblju bila u opticaju a to je gospodar “ Srbljem”. Nije mogao uzeti tutulu “ kralja Srbije” jer je za srpske vladare naziv Srbija bio gotovo nepoznat, oni su svoju zemlju i svoj narod nazivali srpskom zemljom i Srbljima. Naziv Srbija tj. Servia/e se javlja gotovo uvijek u dokumentima koji su dolazili od stranaca a ne od samih Srba.
To famozno “Srbljem” je sinonim za Srbiju i označava zemlju i narod koji u njoj živi. Stefan Dušan je bio, pored ostalog, car “Srbljem” kao i njegov nasljednik Uroš. Nakon njih na vlast u Srbiji dolazi naš Tvrtko, biva podržan od glavnih plemića te uzima titulu vladara Srbije a to je kralj “ Srbljem”.
Stvar ne može biti jasnija, nakon uzimanja srpske krune Tvrtko se kiti titulom kralja “ Srbljem” i stavlja je na prvo mjesto jer na osnovu nje ima mogućnost da bude kralj ( on preuzima i neke tradicije sa srpskog dvora uključujući titularno ime Stefan ) a pored stavlja titulu vladara Bosne kao posebnu titulu kojom su se kitili bosanski vladari od postanka bosanske države.
Zašto srpski vladari nisu bili kraljevi i carevi Srbije? Kao što je već rečeno, njihova tradicija nije uključivala naziv Srbije još od prvih vladara iz redova srpskog naroda o kojima imamo dosta podataka. Dok je Nemanjin sin Stefan još bio župan zvao se “ magnus iuppannus totius Servye”, u vrijeme kraljevanja bio je “rex totius Servie” ali je na srpskom/ slavenskom njegovo područje uvijek bilo “srpska zemlja”. Jasno je da titule kralja ili cara “srpske zemlje”, “Srbljem” i “Srbije” imaju isto značenje, onaj koji nosi tu titulu ima vlast nad srpskom političkom cjelinom.
Sve što je ovdje rečeno ima i potrdu u Tvrtkovoj povelji Dubrovčanima iz 1378. godine. Postavljamo dio povelje koji jasno pokazuje o čemu se tu radi:
“I spodobi me sugubim vjencem,jako oboja vladić`stvija ispravljati mi,prveje ot isprva – v` blagodarovan`njej nam Zemlje Bosne.Potom,že Gospodu mojemu Bogu spodobl`šu me nasljedovati prjestol mojih prjeroditelj`,gospode srbske,za nje bo ti bjehu moji prjeroditeljije,v` zemlj`njem carstvje carstvovaše,i na nebesnoje carstvo preselili se.Mene že videštu zemlju prjeroditelj` mojih po njih ostavl`šu i ne imuštu svojego pastira.I idoh v` srbskuju zemlju,željaje i hote ukrjepiti prjestol roditelj` mojih.I tamo š`dšu mi,vjenčan bih Bogom darovanim mi vjencem na Kraljevstvo prjeroditelj mojih jako biti mi o Hriste Isuse blagovjernomu i Bogom postavljenomu Stefanu,Kralju Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam.I.potom,načeh s` Bogom kraljevati i praviti prestolsrbskije zemlje,željaje padšaja sa v`zdvignuti i razoršaja se ukrjepiti.”
Ovdje je jasno rečeno, i to iz usta samog Tvrtka, da je on uzeo dvije krune: bosansku i srpsku. Prvo je okrunjen krunom “blagodarovane” zemlje Bosne a onda je otišao u “ srbskuju zemlju” da bi stao na tron srpske gospode radi čega ističe srpsku stranu svog porijekla ( već je objašnjeno da je ostvario uslov krvnog srodstva sa Nemanjićima preko babe Jelisave). On također jasno navodi šta proizlazi iz vladanja nad dvije zemlje: titula kralja Srbljem i Bosne. Da se “gospoda srbska” odnosi na vladare Srbije pokazuje i kraj iste povelje tj. ova rečenica : “ I upomenuše Kraljevstvu mi o svojih zakoneh i uvjeteh i poveljeh,koje su imali s praroditelji Kraljevstva mi,z gospodom Bos`nskom…”
Ne može biti jasnije, Tvrtko je vladar Bosne u kojoj vladaju gospoda bosanska te vladar srpske zemlje u kojoj se nalaze njegovi preci po babi – gospoda srpska!
3. Povelje
Tvrdnje o srpstvu Bosne koje se temelje na poveljama dva bosanska bana – Stjepana II Kotromanića i Mateja Ninoslava su, mora se priznati, vješte kvazi-historijske konstrukcije zasnovane na namjernom nerazumijevanju čak i laiku poznatih činjenica. Da beogradska škola nije velikosrpski nastrojena, kao što jeste, takve tvrdnje bi odavno našle svoje mjesto na smetljištu historije kao i slične podvale iz iste kuhinje. No, tu smo gdje jesmo i bitno je neke stvari objasniti kako nove generacije bosanske ne bi nasjedale na iste stvari kao djedovi nam i kako ne bi na taj način zemlju opet prepustili lešinarima u ljudskom obliku.
Povelja Mateja Ninoslava Dubrovčanima
“Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, Ban Bos’nski Veliki, kle se Knezu Dubrov’ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov’ckoj. Takom s’m se kletv’ju klel, kakom se je Ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit’k, tako kako su u Bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi. A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kako-re u prvih. A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred Knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred Banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.”
Ovaj zapis je poslužio velikosrpskim historičarima da zaključe kako ban Matej Ninoslav svoj narod naziva Srbima te Dubrovčane Vlasima !?!?! Prvo je potrebno reći nekoliko stvari o terminologiji u poveljama razmjenjenim između Bosne i Dubrovnika. Naime, naziv “Srblin” za stanovnika bosanske države nije nikada upotrijebljen prije i poslije ove povelje a ni naziv “Vlah” za Dubrovčane! Stvar je još čudnija kada primjetimo da se Matej poziva na bana Kulina a u isto vrijeme , navodno, Dubrovčane naziva Vlasima?
Povelja bana Kulina: “ + U ime Oca Sina i Svetoga Duha…Ja ban bosanski Kulin zaklinjem se tebi , kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima….”
Dalje: “ Sve Dubrovčane koji kao trgovci putuju po mojoj državi…”
Zar Matej Ninoslav potvrđujući pravila iz doba Kulina bana koristi sasvim različite i nove termine poput “Vlah” ili “Srblin”? Dakako da ne jer se ovdje radi zapravo o naknadno sastavljenom dodatku jednoj od Matejevih povelja radi utvrđivanja zakona u slučaju Srba i Vlaha a ne glavnih strana – Bosanaca i Dubrovčana što će biti veoma jasno kada pogledamo druge povelje Mateja Ninoslava. Da je ovo dodatak ,koji dodatno reguliše neke stvari iz prve povelje, vidi se po dimenzijama spisa koje su veoma male ( širina od 21.6 cm i visina od 4 – 2.5 cm). kao i po ovoj rečenici: “A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kako-re u prvih”!
Još je veoma bitno reći da se nazivi Srblin i Vlah javljaju u paru u ovoj te u ostale dvije povelje bana Ninoslava u kojima se spominju. To je zato što se radi o sporednim stranama u ugovorima između Bošnjana i Dubrovčana ali koje također zahtjevaju posebne uredbe vezane za pravo suđenja itd.
Privedimo priču o Mateju Ninoslavu kraju sa njegovom poveljom iz 1249. Dubrovčanima te sa nekim primjerima povelja iz Bosne i okruženja u kojima se jasno vidi kakvi su termini korišteni u ugovorima sa Dubrovnikom. U povelji iz 1249. godine se jasno uočavaju tri strane : Matej Ninoslav i njegovi časnici koji su označeni kao “ naši ljudi” su prva strana, Dubrovčani ( pod svojim Dubrovačkim imenom!) su druga strana a treća strana su zajedno Srbi i Vlasi za koje se donosi posebna odredba nakon što su potvrđena pravila između bosanske i dubrovačke vlasti! Treba samo obratiti pažnju na činjenicu da ban prvo utvrđuje pravo suđenja kada dođe do “razmirica” između njegovih ljudi i Dubrovčana a zatim to isto radi za Srbe i Vlahe! I u povelji iz 1240. godine nalazimo istu situaciju samo što tu imamo izraz “ moji ljudi”.
Pogledajmo sada nekolika izvoda iz povelja bosanskih vladara i plemića gdje je jasno vidljiv naziv “Dubrovčani” za stanovnike Dubrovnika:
Stjepan II Kotromanić : “Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti.”
Tvrtko II Kotromanić : “Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu”
Petar Ohmučević : “Petar,istije Ohmućevića,po stariniBošnjanin,a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske,prišašćah njegovijeh starijeh – sad jeDubrovčanin”
I tako dalje…
Pogledajmo još i dio jedne povelje srpskog vladara Dušana Silnogiz 1345: “da ne uzima Dabiziv’ Dubrov’canom ni carine; da nikoega dohodka ni tr’govcu Dubrov’c'komu, ni Vlahu, ni sr’binu”.
Sve je jasno, Bošnjani nisu Srbi a ni Dubrovčani Vlasi ! To je jasno iz svih povelja bosanskih vladara od Kulina bana do Stjepana Tomaševića!
Povelja Stjepana II Kotromanića iz 1333
“…I jošte se obetuje općina Dubrovačka:Ako u nekoje vrijeme pride gospodin Ban Stefan u Dubrovnik,ili njegovi sinovi ili njegovo sjeme muške glave,da mu damo polače zidane prebivati dokole im je stati,bez nijednog najma – do zgorenja svijeta…
I jošte se obetuje općina Dubrovačka a ne primamo,u Prevlaku i u Ston i u Rat i u onzi otoke ke smo uzeli od gospodina Bana Stefana,njegova vlastelina ki bude njemu nevjeran i njegovem sinovem i njegovu sjemenovi – do zgorenja svijeta…A ja,gospodin Ban Stefan,zaklinju se…za mene i za mojeh sinova i za moje sjeme,po muškom koljenu do zgorenja svijeta – sve to tvrdo imati i držati i ne potvoriti – do zgorenja svijeta…
Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu pečat,da je vjerovano – svaki da znajet istinu.
A tomuj su četiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pečaćene zlatijemi pečati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom.”
Ova Stjepanova povelja Dubrovčanima je također veoma kontroverzna iako za to , realno, nema mnogo razloga. Radi se opet o namjernom nerazumijevanju jasnih činjenica koje se vide odmah pri pregledu povelje. Ipak ćemo ići korak po korak te otkloniti sve nedoumice koje se javljaju. Prvo je potrebno istaći da ova povelja nije sačuvana u originalu nego je sačuvan samo prijepis povelje od srpskog pisara zaposlenog u Dubrovniku što je ključno u cijeloj ovoj diskusiji.
Izdvojimo sporni dio: “Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu pečat,da je vjerovano – svaki da znajet istinu.
A tomuj su četiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pečaćene zlatijemi pečati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom”
Na osnovu ovog pisarevog dodatka mnogi zaključuju da Stjepan II lično svoj jezik/pismo naziva srpskim? Jasno je da to nije izašlo iz usta bosanskog bana nego iz pera srpskog pisara! Pogledajmo stvari koje ukazuju na tu činjenicu: u povelji se nalaze evidentne jezičke izmjene od kojih je najzvučnija promjena banovog imena u Stefan! Na svim bosanskim dokumentima ime je Stjepan odnosno Stepan, nikada Stefan! To “ Stefan” je kao titularno ime ušlo u bosanske povelje tek kada je Tvrtko I uzeo i srpsku krunu! Jasno je da bana bosanskog imenom Stefan krsti srpski gramatig što nije ništa neuobičajeno jer u staro doba nisu važila ista pravila i norme kao danas. Sljedeća stvar koja mora biti uočena je da dio u kojem se spominje broj povelja pripada uobičajenom pisarevom dodatku a ne nečemu što ban lično diktira ili uređuje. Svaki pisar je na kraju napisane povelje davao tehničke detalje vezane za samu povelju što je jasno vidljivo i u povelji oko koje vodimo diskusiju.
“Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu pečat,da je vjerovano – svaki da znajet istinu”
Ovo je posljednji dio koji može biti pripisan banu Stjepanu ( ovdje Stefanu) jer govori da je on lično pečatio povelju. No, odmah nakon toga dolazi dio vezan za posao pisara i tehničke detalje oko povelje te je tu sve jasno.
“Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici”
Konačno nam ostaje kao “ tačka na i” da navedemo i posljednju rečenicu koja do kraja osvjetljava situaciju: “A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom”. Jasno je rečeno od strane srpskog pisara iz Dubrovnika da je “to” ( !) pisano pod Srebrenikom. Dakle, ne ono što stoji pred njim u tom trenutku nego povelje koje su stigle iz Bosne! Recimo i to da je nebitno za ovaj slučaj da li srpski pisar misli na jezik ili pismo pod “ srpci” jer je to njegov umetak, njegovo viđenje jezika ili pisma. Normalno je da će pisar iz “Srpske zemlje” svoje pismo nazivati srpskim kao i jezik. Pobogu, radi se o južnoslavenskom području i to o vremenu kada čak nisu bile iskristalizirane razlike u običnom govoru koje postoje u današnjem vremenu. Pa i sama bosanska ćirilica koja je korištena u srednjevjekovnoj Bosni se malo razlikuje od ostalih verzija tadašnje ćirilice. Iz tog razloga nije potrebno kriviti dubrovačkog pisara jer je on samo radio svoj posao, napravio je kopiju primljene povelje te dodao tehničke detalje vezane za nju no itekako treba kriviti one osobe koje od 19. vijeka pa nadalje nastoje stvari prikazati drugačijim nego što one jesu služeći se jeftinim konstrukcijama i pogrešno predstavljenim činjenicama.
4 Regnum Serville
U papinoj buli Dubrovčanima iz 1187. godine nalazi se po prvi put jedan veoma čudan i interesantan izraz : “ Regnum Servillie quod est Bosna” u značenju „ kraljevstvo Srbije koje je Bosna”. Bez imalo ustručavanja i opreznosti, velikosrpski ideolozi zaključiše kako je ovo nepobitan dokaz o Bosni kao srpskoj etničkoj teritoriji. Naravno, pogrešno zaključiše što će biti objašnjeno i razjašnjeno u nastavku teksta. Ova teza je, doduše, djelimično obrađena u tekstu o duvanjskom saboru no sad je došao red da se ona potpuno razloži i u detalje obradi. Prva stvar koja mora biti uočena je da izraz “ regnum” u ovom slučaju ne označava kraljevstvo niti objašnjava državni ustroj nego služi za oznaku rimskih crkvenih oblasti. Podsjetimo se da Bosna u vrijeme izdavanja bule nije bila kraljevstvo nego banovina ali je opet bila “regnum” kao i Travunija i Zahumlje koji nisu uopće uživali isti državni status kao Bosna. Ovdje se, znači, radi o srpskoj biskupiji ili rimokatoličkoj provinciji “koja je Bosna”. Stvar je u tome što ni takva postavka ne nudi potreban odgovor na pitanje zašto se srpski “regnum” uopće povezuje sa bosanskom zemljom. Taj odgovor ćemo naći u pregledu prošlosti Dubrovačke nadbiskupije čija je uloga ključna u razmatranju ovog historijskog problema.
Dokument koji je ozakonio podizanje Dubrovačke crkve na nivo nadbiskupije nije sačuvan pa je stoga u opticaju bila najstarija očuvana potvrda tj. papina bula iz 1022. godine kojom je Dubrovniku pored Zahumlja i Travunije dodjeljena Srbija ali ne i Bosna. Nakon više od pola vijeka tj. 1089 godine,Bar je dobio status nadbiskupije te su mu dodjeljene bosanska i srpska biskupija (“Antiuarensem et Ca(…)hnen, Dulciniensem, Suuacinense, Scodrinensem,Driuastinens, Polatinensem, Serbie, Bosniensem, Tribuniensem.”). Cijeli 12. vijek je protekao u borbi između dubrovačke i barske crkve za primat u regionu te su i jedni i drugi uspijevali povremeno da se uzdignu iznad protivnika u čemu je Dubrovnik ipak prednjačio ali se sve to pokazalo uzaludnim jer krajem 7. desetljeća 12. vijeka barski biskup dobiva podršku splitskog nadbiskupa te se počinje i sam nazivati nadbiskupom. To je Dubrovniku predstavljalo veliki problem jer su se našli pred gubitkom statusa nadbiskupije zbog nedostaka podložnih biskupija. Poznato je da već od 1020. godine srpska biskupija stoji samo na papiru među rimokatoličkim pokrajinama jer ju je te godine car Vasilije II otrgao od zapadne crkve i pripojio arhiepiskopiji u Ohridu a pod srpskim vladarima su se našle zemlje Zahumlje i Travunija koja je u to vrijeme ( kraj 12. vijeka) postala jedina prava podložna biskupija Dubrovnika. Jedini izlaz za ovu crkvu bio je da sebi potčini bosansku biskupiju koja je bila prostrana te također veoma nestabilna što se tiče crkvenog upravljanja. Do 1187. godine i bule o kojoj govorimo, bosanska biskupija je bila podložna crkvi u Splitu koja je među Bosancima omrzla zbog toga što je često bila produžena ruka Mađara u njihovim pretenzijama na Bosnu. Tako je moguće da je bosanska crkvena vlast, moguće i sam Kulin ban, bila naklonjena ideji o pripajanju bosanske crkve dubrovačkoj metropoliji te je poznato da je nakon 1187. godine bosanski biskup išao na posvećenje u Dubrovnik umjesto u Split kao što je to bilo uobičajeno ranije. Koncem 1186. ili početkom 1187. godine dubrovački nadbiskup Tribun je lično ili preko delegacije u Rim dostavio zahtjev za potvrdu prava crkve te je priložio papske dokumente iz ranijeg perioda koji su Dubrovniku garantovali crkvenu vlast na Travunijom , Zahumljem i Srbijom s tim što je kurija bila uvjeravana da je bosanska biskupija odvajkada pripadala Dubrovniku samo što se vodila pod “ regnum Servillie”. Dubrovniku naklonjenom Vatikanu nije bilo isuviše teško da u dokument koji je sklopljen radi potvrde prava dubrovačke crkve uvrsti i jedan dodatak kako se navodna zabuna ne bi vukla dalje tj. da u službenu formulaciju “scilicet regnum Zachulmie, regnum Servilie ac regnum Tribunie” uvrsti dodatak “quod est Bosna”. Zašto je taj dodatak ubačen iza Srbije? Jer je Srbija , kao što je to već rečeno, odavno izvan stvarne jurisdikcije Rima dok su ostale dvije biskupije i dalje imale znatan katolički karakter. Dakle, složenica “ regnum Servillie quod est Bosna” nije način da papa , tobože, izrazi svoj stav o etničkom karakteru bosanske zemlje nego vješt manevar dubrovačkog nadbiskupa pri spašavanju statusa metropolije. Treba samo shvatiti da osim ovog nije postojao niti jedan drugi način da se Bosna pripoji Dubrovniku jer je papa bulom iz 1187. godine samo potvrdio ono što je ranije odlučeno.
Izraz “regnum Servillie quod est Bosna” se javlja još u bulama iz 1188., 1227. i 1238. godine a onda nestaje jer 1247. godine papa ,suočen sa porastom “heretičke” crkve bosanske, biskupiju bosansku otkida od Dubrovnika i potčinjava je Kaločkom nadbiskupu. Godine 1252. dubrovački nadbiskup u prepirci sa barskim čelnikom opet povlači argument biskupija u “u kraljevstvu Zahumlja, u kraljevstvu Srbije, sto je Bosna, i u kraljevstvu Travunje” ali ne uspijeva da vrati Bosnu pod Dubrovnik. Dakle, “ kraljevstvo Srbije koje je Bosna” nije etnička izjava nego argument dubrovačkog nadbiskupa da potčini bosansku biskupiju kako bi sačuvao svoj status. Jasno je da Srbija pod Stefanom Nemanjom i Bosna pod Kulinom nisu bile u zajedničkoj državi te da nisu imale zajedničku biskupiju tj. crkvenu upravu. Vrijedi ponoviti da se bosanska i srpska biskupija javljaju odvojeno 1080. i 1089. godine te da se dubrovački manevar ne javlja nakon što je Bosna konačno potpuno otcjepljena od Dubrovnika i pripojena Kaločkoj nadbiskupiji.
5. Surbia-Zagorje
U plejaditzv. dokaza o srpstvu Bosne nalazimo redovito i spomen Duvanjskog sabora na kojem je navodno Srbija podjeljena na dva dijela : Rašku i Bosnu. Potrebno je odmah dati neke činjenice vezane za sabor i prikazati izvor koji služi konstruktorima historijske velike Srbije pri neopravdanom prekrajanju granica.
O “duvanjskom saboru” čitamo u hrvatskoj i latinskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina. Radi se o skupu sazvanom od strane kralja slavenskog kraljevstva koje se prostiralo širom nekadašnje prostrane rimske provincije Dalmacije što se vidi po zemljama spomenutim u zaključcima skupa. Ono što nas zanima u toj priči iz IX poglavlja LJpD su dva pitanja: pitanje crkvene i pokrajinske raspodjele. Evo šta piše u prijevodu sa latinskog o teritorijalnoj podjeli slavenskog kraljevstva: “Poslije ovoga prema sadržaju privilegija, koje su pročitane pred narodom, napisao je privilegije, podijelio pokrajine i oblasti svoga kraljevstva, i njihove granice i krajeve na ovaj način: prema toku voda koje teku sa planina i ulijevaju se u more na južnoj strani imenova Primorje, a prema vodama koje sa planina teku ka sjevernoj strani i ulijevaju se u veliku rijeku Dunav, nazvao je Srbija. Zatim je primorje podijelio u dvije pokrajine od mjesta Dalme đe kralj tada boravljaše, i đe je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i donja Dalmacija.”
“Srbiju, pak koja se naziva i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine:jednu od velike rijeke Drine prema zapadnoj strani, sve do planine Pini, koju je nazvao još Bosnom. Drugu, pak, od iste rijeke Drine prema istočnoj strani sve do Lipljana i Laba, koju je nazvao Raškom.”
Šta možemo saznati iz ova dva odlomka? Da je kralj nepostojećeg slavenskog kraljevstva podjelio svoju zemlju prvo na dva dijela koja je nazvao Primorjem i Srbijom a onda dodatno na Bijelu i Crvenu Hrvatsku te Rašku i Bosnu. Drugim riječima, podijelio je svoje kraljevstvo na dvije provincije tj. STVORIO JE dvije provincije prema toku rijeka a to su Srbija ( koja se, gle čuda, naziva i Zagorjem što je ništa više do geografska odrednica) i Primorje. Zatim je te dvije teritorijalne jedinice podjelio na 4 političke cjeline: dvije Hrvatske, Bosnu i Rašku kojima su određeni vladari raznih titula da vladaju od te diobe pa nadalje. Čak i kad bi u ovom trenutku završili raspravu o ovom pitanju i kada bi priznali validnost citiranog teksta mogli bi komotno zaključiti da Bosna nije dio nikakve političke Srbije odnosno države Srbije nego samo dio planinskog područja koje je nazvano Srbijom kao teritorijalnom – oblasnom naznakom. Međutim, to bi bilo prejednostavno jer moramo u političkim okolnostima pri nastanku LJpD tražiti razlog takvog imenovanja teritorija ali i pogledati drugi dio teksta o duvanjskom saboru iz IX glave što ne samo da dodatno objašnjava situaciju nego i rješava cijelu zavrzlamu.
Postanak LjpD većina historičara smješta na kraj 12. i početak 13.vijeka te se spore oko političke situacije pri njegovom nastanku.Jedni tvrde da je to bilo u vrijeme borbe za priznanje Barske nadbiskupije a drugi da se radi o periodu kada je ta nadbiskupija već bila obnovljena. Nije sigurno da li je Duvanjski sabor koji je opisan u IX poglavlju kompletno izmišljen događaj no činjenica jeste da je teritorijalna i crkvena podjela “nekada u prošlosti” samo plod mašte i jasna tendencija čelnika barske crkve da stvari prikažu drugačijim nego što one stvarno jesu.
“Uz saglasnost gospodina pape Stefana i njegovih izaslanika, ustanovi Salonitansku crkvu kao mitropoliju, pod čiju je upravu stavio ove crkve naime: Split, Trogir, Skradin, Vranu, što je sad tvrdjava Zadra, Nin, Rab, Osor, Krk i Epidaur, koji se sada zove Raguzium. Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju pod čijom su upravom proglasili ove crkve, a naime:Bar, Budvu, Kotor, Ulcinj, Drač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbiju, Bosnu, Travuniju, Zahumlje. Srbiju, pak koja se naziva i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine:jednu od velike rijeke Drine prema zapadnoj strani, sve do planine Pini, koju je nazvao još Bosnom. Drugu, pak, od iste rijeke Drine prema istočnoj strani sve do Lipljana i Laba, koju je nazvao Raškom”
Ovaj odlomak jasno pokazuje o čemu se tu zapravo radi. Falsifikuje se podatak o starosti Dukljanske nadbiskupije te ispada da je ona nastala nekada davno na Duvanjskom saboru “prema drevnom pravu” a Dubrovnik se diskvalifikuje te se pridodaje “Salonitanskoj crkvi”! Poznato je da je Bar ili Dukljanska crkva dosegla status nadbiskupije TEK 1089. za Bodina !!!!
U podjelu Dalmacije na Gornju i Donju ( Crvenu i Bijelu Hrvatsku) nećemo sada zalaziti ali hoćemo u navodnu podjelu “ Surbie” na Rašku i Bosnu. To je očiti dubrovački falsifikat jer su oni u borbi za nadležnost nad Bosnom nastojali da prikažu kako se pod Srbijom podrazumijeva Bosna. Naime, u buli pape Benedikta VIII 1022. godine kojom su dubrovačkom nadbiskupu vraćene nadležnosti “Epidaurske nadbiskupije” i gdje su kao područja te nadbiskupije navedene Srbija, Zahumlje, Trebinje, Kotor, Bar i Ulcinj nema spomena Bosne. To će postati veliki razlog sukoba između Bara i Dubrovnika jer je nakon promicanja Bodinovog Bara u nadbiskupiju Bosna zajedno sa Srbijom i Travunijom pripala upravo Baru. Originalni spis odnosno predložak koji će biti nadograđen od strane popa Dukljanina je nastao u Dubrovniku i iz njega se vjerovatno vuče nama poznata hrvatska redakcija. U njemu je Srbija postala sinonim za Zagorje da bi se mogla opravdati dubrovačka teza “Regnum Servillie quod est Bosna” što je opet jednostavno za objasniti. To će biti urađeno pri obradi sljedeće teze.
Podatak o Surbiji Dukljanina nije smetao jer navodeći biskupije koje su navodno potpale pod Bar nabrojane su ZASEBNO BOSNA I SRBIJA!
“na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju pod čijom su upravom proglasili ove crkve, a naime:Bar, Budvu, Kotor, Ulcinj, Drač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbiju, Bosnu, Travuniju, Zahumlje”
Jasno je ovdje da se pod Srbijom smatra Raška a ne Bosna inače ne bi mogle biti dodjeljene posebne biskupije za Srbiju i Bosnu ukoliko je Bosna dio Srbije!!!!
I u buli pape Klementa III 1089. godine ( godina osnutka Barske nadbiskupije) spominju se odvojena Bosanska i Srpska biskupija!
Vidimo u čemu je problem, Baru su u vrijeme statusa nadbiskupije dodjeljene Bosna i Srbija (biskupija) a Dubrovniku 1022. godine samo Srbija bez spomena Bosne. Zato je Dubrovniku bilo u velikom interesu da krajem 12. vijeka i općenito u to vrijeme prikaže kako se pod Srbijom podrazumijeva i Bosna ( dakako da je njima ta podjela služila u vjerske tj. crkvene svrhe). Motivi Dubrovnika će biti dodatno obrađeni , kao što je već rečeno, pri razrađivanju sljedeće teze.
O samom Duvanjskom saboru nema dogovora među historičarima jer je previše netačnih podataka te se pri opisu sabora i imenovanju oblasti javljaju kontroverze s obzirom na drugačije tumačenje u drugim dijelovima LjpD.
Problematičan je i sam naziv Zagorje koji nikada nije bio provincija nekog južnoslavenskog kralja nego se spominje u izvorima poznog srednjeg vijeka tek kao jedna župa unutar bosanske zemlje koja se prostire okvirno od gornje Neretve do rijeke Drine. Zato i ne čudi da pri upoređivanju dijelova LjpD dolazi do kontradiktornosti kada je riječ o ovom pojmu a pogotovo u hrvatskoj redakciji. Naime, nigdje se Zagorje ne javlja kao politička cjelina koja bi obuhvatala Rašku i Bosnu nego samo kao sinonim za jednu ili drugu zemlju. Iako i u toj, hrvatskoj redakciji imamo podjelu “ Surbie “ na Rašku i Bosnu te također izjednačavanje tog pojma sa Zagorjem opet nalazimo masu grešaka pri određivanju. Tako u II poglavlju hrv. redakcije stoji sljedeće:
“Utom Stroil, brat njegov, s vojskom svojom vaze kraljevstvo od Ilirije, a to jest sva zemlja ča jest s ovu stranu Valdemije deri de Polonije. I on tvrdimi rvanjami i s nemilostivimi boji sve obuja, jere nitkor suprotiviti se ne mogaše. I priđe u Bosnu, i slize u Dalmaciju i rasu primorske grade: Dalmu, Narun i bogati i lipi Solin, i grad Skardon, i mnoge slavne grade položi na zemlju. I ne bi mu za dovoljno; posla sina svoga, koga jure imiše, i s njim vojske, da bi obujal i donju zemlju i zagorsku. “
Napomena: Bosna i zagorska zemlja odvojeno.
Isto poglavlje:
“I otpravi sina s mnoštvom vojske. I mejutim razumivše cesar iz grada cesarstva, da je Stroil poslal sina s mnoštvom vojske u donju i u [za]gorsku zemlju, a on da je ostao u Prilivitu, a to je u Bosanske strane “
treće poglavlje:
“I gospodujuće imi sina i postavi mu ime Silimir. I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako primorsko kako i zagorsko kraljevstvo”
U 27. poglavlju piše :
“I tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravdenoga kralja Zvonimira”
a u narednom poglavlju, 28. :
“I vazam Hrvate, i zagorsko i primorsko i bosansko kraljevstvo.”
Jasno je i da se u pojedinim dijelovima Zagorje postavlja iznad Kosova a prema Dunavu kao u 14. poglavlju:
“Zagorje, ko Surbiju zovu, ča jest g Dunaju i [g] Bugare, ko se sada zovu, ča jest tja do Paunja polja”
Stvar je u tome što se nigdje , niti u jednom historijskom izvoru Zagorje ne javlja u svojstvu Zagorja popa Dukljanina odnosno predloška na osnovu kojeg je nastala Dukljaninova kompilacija. Ispravka, javlja se ali u onim djelima koja se temelje na Dukljaninovom spisu. Zanimljivo je da podatak o diobi Srbije na Rašku i Bosnu ne možemo naći u Marulićevom prijevodu a on je ,navodno, nastao na osnovu starog slavenskog predloška.
Zaključimo priču o ovoj tezi sa činjenicom da niko dosad nije mogao dokazati da se famozni duvanjski sabor uistinu odigrao a kamoli da odredi vrijeme njegovog održavanja. Ima pokušaja ali sa svakim pokušajem se otvara sve više pitanja. Recimo da uzevši u obzir podatke iz svih verzija LjpD ( što je najprihvatljivija metoda proučavanja) niko nije mogao da riješi problem neslaganja imena i podataka pruženih od strane nepoznatog Dukljanina. Niko nije mogao da riješi zagonetku u smislu da nije dao rješenje koje je prihvatljivo za većinu naučnika. U LjpD definitivno ima provjereno tačnih informacija ali ima i stvari koje se mogu prije proglasiti fikcijom nego historijskom činjenicom. Jedna od takvih stvari kod Dukljanina, bez obzira odakle je stigao taj podatak, je svakako prastara Dukljanska crkva, neka imaginarna provincija Srbija ( još zvana Zagorje) nepostojećeg južnoslavenskog kraljevstva te , po svemu sudeći, i sam sabor kod Duvna koji služi kao dokaz samo ljudima koje istina previše ne zamara.
6. Einhard i Sorabi
822. godine franački hroničar Einhard piše o bijegu donjopanonskog kneza Ljudevita “Srbima, narodu za koji se veli da posjeduje veliki dio Dalmacije”
“Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit”
Treba li uopće spominjati da je ovaj citat poslužio advokatima velikosrpske ideje da stanovništvo bosanskog područja tog vremena proglase Srbima? Svaka normalna i razumom obdarena osoba se odmah zapita na osnovu čega se izvlači takav nelogičan zaključak i zašto se zanemaruju općepoznate historijske činjenice.
Prvo je potrebno reći da se većina zabluda tiče toga što se u obzir uzima antička rimska provincija Dalmacija koja je dopirala do rijeke Drine a ne uža Dalmacija koja je još od provale prvih Slavena i Avara “stisnuta uz more”. Ljudevit bježi Sorabima koji se nalaze u takvoj Dalmaciji tj. negdje na području naseljenom Hrvatima ili u Paganiji, Zahumlju i Raškoj ( prvoj srpskoj zemlji) ako ćemo smatrati validnim Dukljaninov podatak o postojanju Gornje Dalmacije. Najvjerovatnije je to onaj prostor između Cetine i Istre kojim je vladao Borna u vrijeme Ljudevitovog bijega na jug.
Ne treba nikako maknuti s uma činjenicu da je Borna bio “dux Dalmatiae atque Liburniae“ a vladao je kao franački vazal područjem koje je kod Konstantina Porfirogenita označeno kao Hrvatska sa županijama i banovinom na sjeveru ( Liburnija). Zašto franački hroničar stanovnike tog područja naziva Sorabima? Za njega vjerovatno nije bilo jasne razlike između slavenskih plemena i rodova pa je upotrijebio jedan od njemu poznatih naziva iz franačkog susjedstva.
Ovo je ostatak teksta o bijegu Ljudevita Posavskog Srbima: “Na prijevaru je ubio jednog njihovog vojvodu koji ga je bio prihvatio i njegov je grad doveo pod svoju vlast. Ipak je k Carevoj vojsci uputio svoje poslanike i obecao da je voljan stupiti preda nj.”
Dakle, on odlazi među Srbe, ubija jednog od njihovih vlastodržaca i zauzima njegov položaj. Konstantin Porfirogenit u 29. poglavlju DAI-a kaže da su se dalmatinska plemena Srbi, Hrvati, Neretljani, Zahumljani, Dukljani i Konavljani zbog nesposobnosti bizantskih careva osamostalila i da su na čelu imala starce/župane a ne arhonte. To je bilo za vrijeme cara Mihajla Mucavog ( 820.-829.) što se poklapa sa vremenom Ljudevitovog bijega Sorabima. On je mogao otići i u jednu od njihovih zemljica i tamo preuzeti kontrolu ( Konstantin P. vidi ta područja, osim Hrvatske, kao životni prostor srpskog plemena tj. nekrštenih Srba). Pitanje koje se javlja kao logično nakon ove male analize je pitanje vjerodostojnosti Einhardovih zaključaka jer se tu javljaju neke nelogičnosti i kontradikcije…
Pogledajmo franački spis za 823. godinu: “Allatum est Imperatori de interitu Lindeviti, quod relictis Sorabis cum in Dalmatiam ad Lindemuslum Avunculum Bornae Ducis pervenisset, et aliquantum temporis cum eo moratus fuisset, dolo ipsius fuisset inter fectus.”
“Caru je dojavljeno o Lindevitovoj smrti, tj. da je napustio Sorabe, a kad je dosao u Dalmaciju k Lindemuslu, ujaku vojvode Borne, i neko vrijeme proboravio kod njega, da je ubijen njegovom varkom.”
Dakle, Ljudevit 822. godine odlazi Sorabima koji drže veliki dio Dalmacije a zatim, 823. godine iz sorabske Dalmacije odlazi u drugu Dalmaciju pod upravom Borninog ujaka. Dosta nelogično, zar ne? Čovjek se zapita koliko su to Dalmacija Franci uopće poznavali. Dodajmo još da se svi relevantni stručnjaci slažu da, ako je uopće vjerovati Francima, Einhardove Sorabe treba tražiti na području južno od mjesta gdje se Dalmacija najprije dodiruje sa Panonijom a to je prostor sjeverozapadno od Bosne, pogotovo od onog teritorija između Drine i Vrbasa gdje je nikla naša zemlja.
