Integracija? Asimilacija? Raznolikost? Miješanje? Ove navodne smislene riječi se danas često koriste na političkoj sceni, jer prikrivaju stvarne činjenice i planove. Takođe se koristi i “širokopojasna” formula “integracije” kako bi se ljudi prevarili i umirili.
Kako naši političari planiraju da se bave stalnim protokom obično neevropskih i ilegalnih imigranata. Njihov odgovor je: “Kroz integraciju”. To zvuči humano. Nekako dobro planirano i izvodljivo. Takođe, vjerski predstavnici, sindikati i masovni mediji pokušavaju da nam kažu da treba samo bolje integrirati migrante i velikodušno ih finansirati, kako bi se spriječili socijalni i etnički dugoročni konflikti u zemlji. Da li je to iskreno? Da li je realno?
Integracija nije rješenje, već primarni problem
Integracija određenih etničkih grupa nikada nije bila uspješna. Jedna Amerika, sa prostranim pejsažom, prostranstvom i svim prilikama nije uspjela da izgradi “mirno, multikulturalno društvo”, već samo raznovrsna konkurentna i izolovana paralelna društva.
Njemačka, na primjer, jedna je od najrazvijenijih zemalja u Evropi. Životni prostor, građevinsko zemljište, industrijski prostori i prirodni resursi su skuplji i rijetki nego bilo gdje drugo. Socijalne usluge, socijalno osiguranje, zdravstveno osiguranje opstaju samo zbog velikog budžeta države i strogih mjera štednje svih poreskih obveznika. Ovo sve privlači imigrante, takođe, ekološka prelomna tačka je prevaziđena u mnogim područjima zbog pritiska imigracije. Ipak, političari i vjerski zvaničnici nam otvoreno govore da svaka evropska nacija mora postati “imigraciona nacija”.
