Snaga zapovijedanja i prednosti – uspostavljena piramidalnom modom u srcu svakog društva – uključujući ljude kao i funkcije.
Pojam hijerarhije ističe najizravodljivije proturječnosti dominantne egalitarne ideologije. Teoretski, hijerarhija je odbačena, ali u praksi je prihvaćena, jer niti jedno društvo ne može bez nje i jer je upisano u genetsku memoriju. Sva društva, ljudska i životinjska, su hijerarhijska, osobito posljednja: ljudska društva poznaju iznimno složene oblike hijerarhije. Egalitarna ideologija, poput zapadnog društva koje ga je proizvela, živi pravi oblik šizofrenije: neprestano napada hijerarhiju, ali ne može spriječiti nastajanje hijerarhija, jer ih svako društvo stvara. Patološki izražaji antihijerarhije, na primjer, vidljivi su u: napadu na “selekciju” u javnim školama; u dogmi da su svi pojedinci, kulture i narodi jednaki; u doktrini koja zaokuplja informacije i komunikaciju u smislu “horizontalnih mreža”; I druge takve iluzije …
Antihijerarhija očito ne odgovara stvarnosti, jer se hijerarhije spontano pojavljuju u svakoj domeni. Ipak je u središtu ravnopravne utopije. U zapadnim je društvima to odbijanje hijerarhije dovelo do formiranja divljih, kaotičnih hijerarhija bez prave legitimnosti i oblika dominacije koji su još prevladavali i nepravedni u zaštiti i kamufliranju u lažnim “horizontalnim” odnosima. To je vladavina licemjerne hijerarhije. To dovodi do blokiranog društva u kojem nema više cirkulacije elita, gdje se uspostavljaju privilegovani kastali i gdje vlada vladavina bezakonja.
Iz evropske perspektive, hijerarhijsko društvo nije opresivno društvo u orijentalnom ili islamskom smislu. Hijerarhija je disciplinirana organizacija slobodnih muškaraca radi njihove zajedničke dobrobiti – to je hijerarhija u smislu da prava podrazumijevaju dužnosti i da vlasti moraju stalno dokazati svoju nadležnost. Hijerarhija je nepopustljiva ako ne leži na transcendentalnom autoritetu; To je nedopustivo ako se oslanja samo na snage novca, inače, počiva na nepotizmu. Hijerarhija se može legitimirati samo na temelju prepoznatljive superiornosti, utemeljene na meritokraciji, talentu i na karakteru. Društvo koje odbija jasnu meritokratsku hijerarhiju, uspostavljenu na temelju pravednih zakonskih sankcija, neizbježno pada u ruke anarhijskih, tiranskih hijerarhija: poput mafije, etničkih bandi, manijakalnih skupina, finansijskih manipulatora itd. Jedna od bitnijih stvari: odbijanje prirodnih hijerarhija potiče haotično društvo s najbrutalnijim oblicima hijerarhije – tj. autoritarnosti.
Pitanje, dakle, nije za ili protiv hijerarhije (za ili protiv selekcije), jer je to neizbježan sociobiološki datum; Pitanje je koju vrstu hijerarhije izabrati.
Hijerarhija se može predvidjeti samo u smislu holističkog ansambla (tj. kao skladne, organske cjeline), u kojoj su pravila igre jasna.
